Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Izgubljena Senka
Izgubljena Senka
Izgubljena Senka
Ebook222 pages2 hours

Izgubljena Senka

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook

Samo zato što mu je otac poglavica ratnika Tukaitawa, Zazu polaže pravo da bude predvodnik medju decom i odlučuje o svemu. Ali njegovo osorno ponašanje nailazi na otpor drugara pa čak i njegove sopstvene senke, Tererai. Uzalud mu svi govore da se izmeni ali Zazu se ne obazire na bilo čije reči. Naprotiv njegova samovolja i oholost idu dotle da je u stanju da otera i svoju sopstvenu senku samo zato što ne može biti sve po njegovom. Dečak ni ne sluti kakvo je zlo učinio onoga trena kada je svoju senku predao gospodaru Erebosa, Thandiru Kolektoru. Bez sopstvene senke on je za svakoga  osoba bez duše, izvor zla koje se sručilo na selo. Zato mu preostaje samo jedno, da uz pomoć čarobnice Zille ode na kraj sveta u carstvo senki i vrati nazad svoju Tererai. Iako to je lakše reći nego učiniti Zazu ipak kreće u opasnu avanturu, na put sa kojeg nema povratka.

LanguageСрпски језик
Release dateApr 15, 2023
ISBN9798215770214
Izgubljena Senka
Author

Susanna D. Stark

Susanna D. Stark is a Serbian author of children's books. She writes modern stories and fairy tales for children. In her early childhood she wrote only poetry, and in 2014 she finally started writing books for children. Her stories are very diverse, full of fantasy and unusual characters, and most of them are about nature conservation, especially endangered species, natural phenomena, mythical figures and legends. In her books, she skillfully combines real facts with legends and myths and fictional characters, so that reality and fantasy constantly merge. The reader is immersed in a fantastic world that seems more than real and brings imaginative and interesting characters very close to the reader.To date, she has published several children's books in different languages: The Tisa Flower Hatchi the Sock Monster Electric friends Peter goes to the village Bartolini Anka Birdee Galapagos is far away Baba Yaga - Malicious Travelers Baba Yaga - The Devil's Apprentice Magical Father Advent Calendar The King´s Letter Our Friend Alien Story collection for children  

Read more from Susanna D. Stark

Related to Izgubljena Senka

Related ebooks

Reviews for Izgubljena Senka

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Izgubljena Senka - Susanna D. Stark

    Susanna D. Stark

    Autorska prava © 2023 Susanna D. Stark

    Sva prava su zadržana.

    ISBN-

    Dizajn korica, ilustracije: Susanna D. Stark

    Delo uključujući  i njegove delove je zaštićeno autorskim pravom. Bilo kakvo  koršićenje

    je strogo  zabranjeno bez saglasnosti izdavača i autora. Ovo posebno važi za

    elektronsku i  ostalu  reprodukciju, prevođenje, distribuciju i javnu

    pristupačnost.

    Mabambi

    Priča se da nema lepšeg mesta na čitavom svetu od seoceta po imenu Mabambi. Ako se pitate gde se to seoce nalazi onda vas pozivam da krenete sa mnom usred Indijskog okeana da ga upoznamo zajedno. Ali moram vas upozoriti, ova priča je pomalo strašna jer koliko god da je selo prekrasno nad njim su se nadvile mračne senke. Zato, ako se plašite sada je vreme da ostavite knjigu i odete na počinak jer posle će biti prekasno.

    Gotovo usred tirkiznog okeana penušavi talasi zapljuskuju obale malog ostrva sa samo tri sela. Jedno od njih je Mabambi, drugo je Mumpalanga a treće je Maramonga. U njima žive ratnici plemena Tukaitawa koji su već odavno prelomili svoje strele pa žive mirnim i uspavanim životom ispod nebeskog svoda južnih mora. Dani protiču gotovo isto dok se deca igraju mirno i bezbrižno po čitav dan ispod krošnji visokih palmi.

    Svako ko baci sidro u zaliv Mabambija i skoči bosim nogama sa palube broda na sitan beli pesak već sa tog mesta može opaziti skupinu polukružnih kolibica sa krovom od palminog lišća i trske. Svaka od njih je nalik onoj drugoj, gotovo identična onako bez prozora sa otvorom za vrata i zidovima od belog blata.

    Sunce prži ali blagi lahor sa okeana raznosi sparinu, miris soli, algi i zamamljivog tropskog cveća. Iako je gotovo već podne ispod palminih krošnji se čuje dečija cika.

    „Ja sam upravo žmurio a sada je na tebe red Kinza!", kaže Zazu.

    Osim Zazua u Kinzu je zurila čitava grupa dečaka.

    Zazu koji je bio najglasniji od svih stade svakom od njih redom prilaziti pa ih dlanom dotakne po grudima: „ Do sada su žmurili Matondo, Čivanga, Luali, Matuda i Kingoma.", pa se zaustavi i stade zuriti u sitnog dečaka.

    Kinza slegne ramenima, bilo mu je svejedno jer bi svakako pre ili kasnije ionako na njega došao red. Iako se svako od njih radije skrivao nego tražio, to je ipak bilo neizbežno u toj igri.

    On pridje jednoj od zakrivljenih palmi čije su krošnje bile daleko od korena, gotovo iznad snežno belog peska koje su zapljuskivali penušavi talasi. Tu preklopi dlanovima oči i u tom položaju nasloni glavu na stablo pa stade da broji: „Jedan, dva, tri, nemoj dremati! Mesto oko mene ne važi, smesta dobro skrovište pronadji!"

    Čim su čuli da je odbrojavanje počelo gomila dece ozarenih lica se rastrči munjevitom brzinom u svim mogućim pravcima.

    „Da se nisi usudio da viriš!", dovikuje mu Čivanga dok je očima grozničavo tražio svoje novo skrovište.

    „Ne virim!", pravda se dečak pomalo ljutito pa nastavi da broji.

    „Šest, sedam, osam, devet, deset! Ko se sakrio a ko nije, dolazim!"

    A onda skine dlanove sa očiju i ogleda se oko sebe. Nigde nikoga  osim podivljalih penušavih talasa koji su zapljuskivali obalu i palminog lišća koje je treperilo pri svakom naletu vetra.

    Kinza spazi starca suncem oprljene kože kako sedi na pesku iza svog jarkim bojama ofarbanog čamca. Sedeo je opušteno savijene desne noge kao da ima svo vreme ovoga sveta. Suvim, pocrnelim rukama je polako vukao ribarsku mrežu iz svog čamca i krpio pocepane mašice. Bio je toliko vešt da gotovo nije ni morao gledati šta radi, već je spretnim i ravnomernim pokretima provlačio izlizano parče drvceta sa tananim kanapom.

    Kinza se zatrči od žbuna do žbuna, stade ih na sve strane tražiti i u svako skrovito i poznato mesto zavirivati.

    A onda mu se nešto učini sumnjivim pa se stade na prstima šunjati. Već sa dva metra spazi nečiju nogu pa se ozari: „Matondo, uhvatio sam te!", pa se okrene i stade trčati što je brže mogao nazad do palme.

    Matondo se namršti jer je baš njega prvog otkrio pa jurne za njim strmoglavom brzinom ali je Kinza bio za sekundu brži.

    On brzo dodirne prstima stablo govoreći pobedonosnim tonom: „Ipi apač, brz sam tragač!"

    Matondo se spusti na pesak i ostane tu da čeka dok se Kinza ponovo dade u potragu.

    Ostali dečaci se stisnuše u svojim skrovištima pokušavajući da budu što manji i neprimetniji pa čak tu i tamo zaustavljaše dah da ih ne bi razotkrio.  Nije prošlo mnogo vremena a Kinza se zatrči prema stablu a za njim Luali.

    Opet mu se posrećilo pa je bio brži.

    Jednog za drugim pronadje ih sve a naposletku ostade još samo Zazu. Svi se ogledaše na sve strane ne bi li ga negde spazili ali od njega nigde ni traga ni glasa. 

    „Idem da nadjem još Zazua. Ostanite ovde, brzo ću ja!", reče pa se uputi dole prema selu.

    Kako su se već odavno igrali žmurke svi su gotovo napamet znali sva moguća skrovišta a poznavajući Zazua Kinza je bio siguran da je ovaj pronašao veoma dobro skrovište.

    Zavirivao je iza svakog grma i stabla, iza bunara pa čak i iza plasta sena ali dečaka nigde nije bilo.

    Ovaj se opet tiho kikotao skriven u jednom od praznih buradi koja su služila za skladištenje kišnice.

    Sklupčao se što je više mogao, zadovoljan što se tako dobro sakrio. Nije on bio uzalud sin poglavice sela Mabambi, zato je i morao u svemu da bude najbolji.

    Ali onda iskrivi glavu pa spazi svoju senku kako viri napolje iz bureta.

    „Tererai, da si se smesta vratila u bure! Još će me Kinza zbog tebe otkriti.", došapne joj prigušenim glasom.

    Senka se brzo vrati nazad ali to učini nespretno pa su joj virili noga i zadnjica van bureta.

    „Aha, ulovio sam te!", začu Zazu Kinzin glas pa se snuždi.

    „Uh, ti bezobraznice! Samo zbog tebe sam izgubio. Ovo ti nikada neću oprostiti!", prekoreva je Zazu ljutitim glasom a onda se ispravi, gurne jednu pa drugu nogu van bureta.

    Dečaci su se smejali grohotom i upirali u njega prstom.

    „Eto, svi me ismevaju zbog tebe!", nastavi Zazu da se na nju žali.

    Senka je opušteno odmahivala glavom smatrajući sve to samo nedužnom dečijom igrom. Zar ima nečeg lošeg u tome što i ona želi da se sa njima poigra? Ali Zazu je bio tvrdokoran i sve je uvek moralo biti po njegovom zato nije imao nimalo razumevanja za svoju senku.

    „Ko će sada da žmuri?", upita Kinza.

    „Meni je za danas dosta. Ja idem kući!", uzvrati mu Zazu kojeg je prošla volja za igrom.

    „Ah, Zazu! Nemoj biti na kraj srca. Tvoja senka je samo želela da se igra. Što si tako okrutan sa njom?"

    „Šta me briga šta Tererai hoće! Ona pripada meni a ne ja njoj, neka se onda tako i ponaša.", pa odmahne rukom i krene razočaran dole niz obalu.

    „Hej, Zazu! Nije valjda da se stvarno ljutiš? Ne mogu da verujem!", dovikuje Luali za njim.

    Ali dečak se nije ni jednom osvrnuo da ih udostoji bar jednim jedinim pogledom. Hodao je spuštene glave šutajući pesak ispod svojih nogu dok se senka iza njega vrpoljila i pravila tužne grimase.

    Dečaci odustaše od žmurke jer je nakon ovoga i njih prošla volja. Navikli su oni na Zazuove sebične ispade ali su se već polako počeli ljutiti na njega.

    „A baš smo se lepo igrali! Sada je i meni pokvario svu volju. Ako ovako nastavi ja se više neću družiti sa Zazuom pa neka je sto puta poglavičin sin!", jadao se Kingoma.

    „I ja isto tako!", pridruži mu se Matuda sevajući očima dok je posmatrao dečaka dok je odlazio.

    Nije im ništa drugo preostalo do da se izvale na osušenu travu u hladovini i posmatraju plavu pučinu.

    Zazu je opet hodao u pravcu starog ribara pa čim je stigao do njega spusti se na pesak i ispruži noge.

    Starac mu dobaci jedan pogled: „Gde si Zazu? Jel' ti dosadila igra?", pa nastavi da krpi ribarsku mrežu.

    „Zdravo Ggulu! Ah, ništa me ne pitaj!", odvrati mu dečak iznervirano.

    „Zvuči na problem. Posvadjao si se sa drugarima?", upita ga radoznalo.

    Zazu stade posmatrati njegove preplanule ruke i bele dlanove kako se izvrću u istom ritmu izmedju ispletenih mašica. Nije znao zbog čega ali tu pokraj njega se uvek osećao dobro. Imao je osećaj da ga starac razume i da pokraj njega može biti onakav kakav zaista jeste. Iz tog razloga je često dolazio do njega pa je znao satima sedeti u tišini i posmatrati more dok je starac pleo svoje mreže.

    „Ah, sa njima bih ja lako nego me ova moja glupa senka neprestano nervira.", izjada se konačno dečak.

    Starac nabere čelo pa stade posmatrati dečaka i njegovu senku koja je očito bila snuždena i odrično je vrtela glavom odbacujući svu krivicu od sebe.

    „Znaš Zazu, to je jedna tako posebna stvar sa našom senkom. O njoj se moramo dobro brinuti jer senka je odraz naše duše. Naša slika i prilika. Odraz u ogledalu nas samih. Ako joj naudimo to je isto tako kao da smo sami sebi naudili. Da li bi sam sebi dobrovoljno lupio šamar ili udario glavom u zid?", pa mu uputi ljubopitljivi pogled.

    Zazu se na to pitanje grohotom nasmeje: „Naravno da ne bih! Ko je još toliko lud da sam sebe udari po glavi?"

    „Eto vidiš! Sa senkom je to isto tako. Ona samo deluje na suncu kao odraz tvog tela ali je mnogo, mnogo više. Ona je odraz tvoje duše. Zato je vrlo osetljiva i moraš je bolje pripaziti inače ćeš je zauvek izgubiti.", upozori ga starac.

    „Pa šta ako je izgubim? Kao da bi to bio nekakav veliki gubitak! Bar bih imao svoj mir a ovako samo vučem sa sobom svog ličnog izdajnika."

    Na te reči se senka sasvim uvredi pa se podboči o bokove sa obe ruke.

    Starac je to primetio ali ne htede dolivati ulje na vatru već utihne.

    „Bolje da ćutim a Zazu će se već kad' tad opametiti.", pomisli Ggulu.

    Sunce je bilo već na zalasku kada se Zazu uputio ka svojoj kolibi. Ali dok joj se približavao prolazio je pokraj nekolicine staraca koji su sedeli na zemlji i trebili zrnevlje bibera. Kao i uvek oni su sve znali pa su ljutito za njim dovikivali i mahali mršavim rukama: „Zazu, budi dobar sa svojom Tererai. Ona nije zaslužila takvo ophodjenje!"

    Ali Zazu ih je samo ovlaš pogledao ne obazirući se na njihove reči.

    On odmahne rukom mrmljajući sebi u bradu: „Dosadni starci! Zar nemaju nemaju ništa drugo da rade nego da mi prigovaraju?", pa ubrzo nestade iza šarene ponjave koja je skrivala ulaz u njegov dom.

    Ipak starci ni tada nisu prestali da raspredaju o njemu već su sa brigom u glasu jedno drugom dobacivali: „Ako ga napusti senka to će biti velika nesreća za čitavo selo.", pa tako rešiše da izmene koju ozbiljnu reč sa njegovim ocem, poglavicom Mfua.

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1