Djevojčica Tara i čarobno drvo

By Žarko Vučinić and Znuggle

Knjiga “Djevojčica Tara i čarobno drvo”, koju je napisao Žarko Vučinić, je proglašena najboljom knjigom za djecu u 2019. godini od strane Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade i nagradom “Lukijan Mušicki” u Srbiji.”

Unutar ovih korica skrivena je ekološka bajka o borbi za čistiju Planetu koja nas uči osnovama koncepta “svijet bez otpada” (“Zero Waste”).

Priča o djevojčici Tari i čarobnom drvetu je maštovito djelo protkano uzbudljivim dogodovštinama neobičnih stanovnika sa Stobojnih planina koje podstiču na razmišljanje: “Da li sječemo granu na kojoj sjedimo?”

Kako ne bi upali u ambis pun plastike i smeća, tu je Tara – moćni prirodočitač, radoznali dječak Timotije, gospodin proročanskog prezimena – Imanade, čuvari čudesne vune, žena sa ljubičastim očima, magarac Maga – degustator soka od šargarepe i žabac koji zna samo jednu riječ, ali i to mu je dovoljno da dijeli savjete i plaši nevaljalce.

• Language: Српски језик
• Publisher: Gligorije Dijak
• Release date: Oct 12, 2019
• ISBN: 9789940220440

Book preview

proklija...

I  Dolazak u Tritonovo

Hiljadu sovinih gnijezda zapadno od Betonske doline i tri sata leptirovog leta istočno od buke iz luke, brisači kola su pokušavali da se odbrane od kiše koja je jačala. Šklopocija je osvajala zmijoliki put, purnjajući i klatareći se poput đaka sa preteškom torbom. Čovjek sa jarećom bradicom priljubio je lice uz prednje staklo ne bi li prepoznao mjesto skretanja za selo iz kojeg je davno otišao.

O razlozima iznenadnog puta uporno ga ja zapitkivala sićušna žena, zabrinutog lica, na kome su gospodarile ozbiljne naočari. Stresna nedjelja mu nije pokidala smisao za učtivost, pa je ponavljao kao papagaj:

„Draga moja, nema razloga za nervozu. Razgovaraćemo kasnije uz čaj, samo da stignemo u očevu kuću!"

Na zadnjem sjedištu kola vrpoljila se djevojčica Tara. Dobila je ime po smaragdnoj rijeci na kojoj su se njeni roditelji upoznali u studentskim danima. Imala je jedanaest godina i deset predivnih lutaka koje nije ponijela sa sobom. Zbog gužve i meteža nastalog neočekivanim napuštanjem stana, uspjela je samo da prigrabi drvenu igračku vrane na kojoj je pisalo: „Vrijeme čuda dolazi. Stvorila se kraj kofera, iako je dugo nigdje nije bilo. Srećna što je pronašla staru uspomenu, čvrsto ju je prigrlila i nije je puštala. Izdjeljao ju je lično njen djed, koji se prije tri ljeta pridružio baki u nebeskim žmurkama: „Sakrivaju se u paperjastim oblacima, zaneseni i razigrani, objasnili su joj jednom roditelji.

„Ne brini, vratiću se sljedeće nedjelje u stan i spakovati preostale stvari i tvoje igračke za koje nije bilo mjesta u ovom starkelji! pokušao je da je razvedri otac vidjevši u retrovizoru njene krupne bademaste oči koje su se borile da ne puste vodopad tuge. „Vidjećeš, biće nam dobro! Brzo će se sve srediti, prijaviću se za posao u krčmi koju drži naš rođak. To je na pola sata hoda od kuće. Tamo konače strani turisti koji dolazi da uživaju u ljepotama rijeke Bistrice i Stobojnih planina. Dok sam bio dječak, u ovim gorama mogle su se vidjeti životinje kojih, nažalost, više nema.

„Zaustavi auto! prekide ga žena. Prošli smo skretanje za selo! Vidjela sam natpis i nakrivljenu brezu!

Otac okrenu kola. Farovi probiše vodeni plašt i začuđeni putnici primijetiše neobičan prizor: između ogromne breze koja je prkosila gravitaciji i parčeta ulubljenog lima na kome je pisalo „Tritonovo", stajao je veliki magarac.

„Tata, da nije ovo Magični Maga?", razveseli se djevojčica.

On odgovori zbunjeno: „Moguće, Tara! Čuo sam da ga je tvoj djed kupio od nekakve bradate Ciganke. Tvrdila je kako je to čudnovato stvorenje koje obožava da bude uposleno i misli za sebe da je pas. Čuvao je djedu ovce i bio degustator njegovih sokova od šargarepe i gorskih darova prirode."

Magarac ih je gledao kao da ih je očekivao. Prije nego što je otac pritisnuo sirenu, on krenu ispred njih šumskim putem koji je vodio u selo. Kaskao je i, s vremena na vrijeme, okretao se da vidi da li ga kola prate. Nakon nekoliko krivudavih kilometara kroz blato i mračni gustiš, stigoše do uskog visećeg drvenog mosta. Bio je taman toliko širok da ga mogu preći manja kola. Međutim, otac nije želio da rizikuje, pa htjede da se parkira pored njega. Tada ga magarac snažnim njakanjem pozva da krene autom preko mosta. Tara i majka izađoše iz auta, pripijeni jedno uz drugo ispod kišobrana, a otac, poslušavši savjet dugouhog vodiča, pažljivo preveze kola na drugu obalu nabujale Bistrice.

Prelazeći most, Tara je slušala zaljubljenu pjesmu žaba, a zatim primjeti bjeličasti odsjaj koji joj je jurio u susret. Prije nego što je uperila baterijsku lampu da vidi o čemu je riječ, osjeti udarac u čizmu. Sagnula se i uzela oštro, živo klupko: bio je to maleni jež zarobljen plastičnom kesom.

„Jadničak, sigurno mu je vjetar zakačio kesu za bodlje koja ga je cijelog obmotala i prekrila mu lice. E moj Bodo, uplašio si se jer nisi vidio kuda ideš! Mogao si da završiš u rijeci! pričala mu je djevojčica dok ga je oslobađala od neprirodnog oklopa. Ona reče majci: „Jako je mali, a srce mu bubnja – poneću ga i nahraniti.

„Ako tako želiš, nemam ništa protiv", odgovori majka.

Tara ugleda crveni žar cigarete pored mosta. Dvije osobe su stajale u tami. „Dobro veče!" pozdravi ih, ali nije dobila nikakav odgovor.