Vrt s 1001 žaruljom

By Miroslav Mićanović

Kao da se nije dogodilo – jedan je od signala koji pristiže iz knjige priče Miroslava Mićanovića Vrt s 1001 žaruljom, jer se vrijeme i prostor njihova trajanja prepliću sa snovima i životnim gubicima protagonista priča o ljubavi, gubitku i zaboravu. Slično u uvijek različitim vrtovima – pričanja, pisanja i čitanja – jest traženje izgubljenih prizora, prešućenih i zaboravljenih događaja iz vlastitog djetinjstva, mladosti ili nekoga drugog (godišnjeg) doba.
Pitajući se što je ostalo od velikih planova, uzleta i vjerovanja da je život u svojoj neponovljivosti pred svima nama jednako tajnovit i lijep, pripovjedač i čitatelj postaju suputnici na mračnim i svijetlim dionicama života teksta. Svijet priča iz Vrta s 1001 žaruljom nerijetko je ponovljiv i liričan, fragmentaran i ozbiljan, začuđen i taman, radostan i tužan, ukratko: neizreciv.
Jednostavno, pričanje i pripovijedanje u ovoj se knjizi čitatelju nude kao zajedničko iskustvo putovanja svijetom, njegovom prolaznošću i vrlo je vjerojatno da ćemo zatvaranjem posljednje stranice Vrta s 1001 žaruljom zaključiti ono što je upisano na početku:život mi se sviđa.


Miroslav Mićanović (Brčko, 15. kolovoza 1960) živio je u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na slovenski, makedonski, slovački, ukrajinski, litavski, mađarski, poljski, francuski, španjolski, njemački i engleski jezik. Sastavio s H. Pejakovićem izbor iz suvremenoga hrvatskog pjesništva Les jeunes Croate (Migrations, Pariz, 1989), s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih Strast razlike, tamni zvuk praznine (Quorum, Zagreb, 1995), uredio s R. Simićem izbor Mlada hrvatska poezija (Apokalipsa, Ljubljana, 2000), Čovjek koji je obitelji nosio kruh; sudionik projekta Posao dvanaestorice, romani u nestajanju (Quorum, Zagreb, 1998). Objavio pjesmu Job kao zaseban grafički list u dvojezičnom izdanju, u prijevodu D. Karamana na njemački i s grafikom M. Vejzovića. Od 2001. do 2003. godine objavljivao u kulturnom prilogu Jutarnjeg lista kolumnu Jednosmjerna ulica, kritike o suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji pisao u Vjesniku od 2005. do 2006. godine u kolumni Utjeha kaosa. Surađuje i objavljuje poeziju, prozu i kritike na I. i III. programu Hrvatskoga radija (Kutija slova, Poezija naglas, Riječi). Dobitnik nagrada Duhovno hrašće (1998) za knjigu pjesama Zib i Fran Galović (2004) za knjigu priča Trajekt, nagrade Večernjeg lista na natječaju za kratku priču 2003. i 2007. godine. Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006), koja je prevedena i objavljena na engleskom (Relations, Zagreb, 2007) i mađarskom jeziku (Jelenkor Kiadó, Pečuh, 2009). Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD (1991–2005), a sada radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Sudionik hrvatskih i europskih festivala poezije i kratke priče. Voditelj radionica Put u središte kratke priče, Hodanje uz prugu (poezija) za različite institucije, centre i polaznike. Živi u Zagrebu.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 5, 2019
• ISBN: 9789533342313

Book preview

MIROSLAV MIĆANOVIĆ

VRT S 1001 ŽARULJOM

miroslav mićanović

Vrt s 1001

žaruljom

sa-

dr-

žaj

Igrači šaha

I.

Glas

Strah

Kuća

Bitka

Anđeo

Dani

II.

+1

Nosorog

Šala

Ili: Još jedan dan

III.

Marina

Lela

Marina

Mejra

Mona Lisa

IV.

Zagreb – Wien – San Francisco

Buka i bijes

Tko je moj krasni dečko?

Vrt s 1001 žaruljom

Kad si prvi put bio na moru?

V.

Rečenica

Melankolija

Sveti Alojz

Bilješka o autoru

našem Zlatku (1961–2010)

IGRAČI ŠAHA

Malu kišnu oluju nije lako predvidjeti. Mora se imati spretno oko promatrača i sigurnost lovca, pokazati osjetljivost za mijenu topline i hladnoće, zgusnutost zraka. Treba snimiti kako užarena lopta sunca zamakne i smežura se, a potmuli nas pokreti i bijeg oblaka naježe.

Majka se već zajurila i vrpolji po cijeloj kući: hitro privlači prozore, provirila je van trenutak prije, svlači škripave rolete, zatvara sva vrata i provjerava sve ulaze, otvore i propuste. Nedugo poslije nagnuta nad dvorišnu kapiju viče, okuplja nas. Željezo još žari skupljenu toplinu, ispod temelja, po zidovima, mile i gmižu crne hrpe mrava, buba, zlatnih kukaca i glista. Otac prekida posao i skuplja dvorišni alat, pokušava na brzinu skriti mladu jabuku, ali zalud, bit će ostavljena, izložena, sama i povijena u nevremenu. Nož, koji su dječaci bacili u vrtlog prašine na cesti, nikako ne pronalazi sredinu. Usplahirenoj djevojčici curi krv iz nosa. Trk, trk, sad će, sad će.

Reče: i prolomi se iz neba kiša i vjetar silan nagrnu.

Zatječe sve nespremne. Radnici u plavim bluzama pogureni i svijenih glava teturaju na biciklima, ne žele ni na trenutak zastati, skloniti se ili skriti pod obližnje drvo, nadstrešnicu. Žene su izlile kavu i lupaju na kućna vrata, zvone tražeći ključeve. Večer, hladnoću, udare probije iznenadan vrisak, dijete, ili možda, kakva mačka.

Okret prekidača, s radija zabruji glazba i u toplom tijelu kuhinje nestanu brige, strah i natmurenost. Predsoblje je prepuno mirisa navlažene odjeće i brže-bolje skupljenog rublja. Ukućani su se privikli, odahnuli, što reći?! Dremljivost topi kutove, zrak, obitelj.

Prespavat ćeš vjetar, buku krošnje crnog duda, prespavati noć, mrklinu i pustiti se toplini pokrivača, ružama jorgana, dodiru bratova koljena, jer spavate zajedno. Zuj te hladnjaka neodoljivo negdje odvodi. Djevojka na zidnoj slici blijeda i nasmiješena (zašto?) ulazi u tamnu kuću. Jedan je vrt put lišća, grožđe i slast vuku se po lozi, po tebi. Ne čuješ škrip vrata, ne osjetiš nad sobom nagnutost oca ili majke, ušuškavanje po leđima, nogama, noć će biti hladna. Spavaj.

Reče: i dan se otegnu.

Vjetar je stao, ali kiša, kiša pada. Dan-noć. Dan-noć. Dan-noć. Potop. Brat kao Noa u barci igra šah. I uživa. Nevrijeme je njegovo sretno doba: sati i sati posvećeni figurama. Gleda ih, promatra, onda iznenada, onda odlučno, uhvati jednu za vrat, odigne je u zrak i stavi naprijed-nazad, lijevo ili desno. Ozbiljan je i dostojanstven, suh, daje drvetu život, a uzima mu tvrdoću i nepomičnost. Kao jedno su. Sve uvlači u sebe i kreće prema cilju, prema pobjedi. Poštuje, uz to, sve dogovore, taknuto-maknuto. Stoje top, pijuni, kraljica i kralj.

Dolazi stric i sjeda preko puta bratu. Vrškom prstiju dodirne svaku figuru, pljucne je i pomiluje. Prebroje ih, slože i počinju igru.

– Ti si na potezu – dahne u brata, ovaj ga samo pogleda i dugo ne vuče taj prvi, početni.

Mi, ukućani, svi smo već pobijeđeni. Brat nikada nije odbijao igrati s nama, pružati revanše. Ne bi mu dosadilo davati mat za matom, niti bi pobjede ublažile strast i volju pobjednika, niti bi uljuljale njegovu pažnju. Pristali smo sjesti nasuprot njega i sve su druge veze između nas prekinute: postojimo za stolom, mi igrači plivamo u posudi pobjede i poraza.

Otac nam je u toj igri dugo bio nada. Dok su igrali, nalijegali smo mu na ramena i gledali kako se međusobno prijeti, jede i pada.

– Umoran sam, ne ide mi više – priznao je otac poslije treće od brata izgubljene partije – nastavit ćemo drugi put.

Ostavili su tako četvrtu nedovršenu igru, znali smo, pao bi i taj idući put otac protivnik da nije spasonosna odustajanja, prekida rata, lažnoga primirja. Poraženi se povukao, promatrajući što će biti dalje, utonuo negdje u prazninu, između ponovo složenih figura, između brata i strica.

– Takav je princip, tako se sad razmišlja, tako se sad igra – zaključio je.

Pobjeda je u snazi sina. (Smiješno.) I sam je naučio igrati na istoj kutiji, ali kao da je iz njega otišla sva snaga i pamet, a unutrašnjost ploče napustile su čak i posvete najdražem, sve najljepše, sve najbolje.

Davno je naš otac odigrao posljednju partiju sa svojim ocem. Primijetio je tada u igri starost očevih konja, vidio nedosjetljivost kralja i nerazumnost senilne kraljice, koji se nikako nisu mogli domoći njegove strane. Nije mu popustio. Pobijedio ga je. Poraženi je odsjedio nad pločom, nad završenom partijom. Onda je očev otac odgurao stol od sebe i ustao. Nastavio se kretati. Obavio brijanje i umivanje. Zbacio je onda papuče i legao ne dišući preglasno. Mirujući. Nedjelja je, nedjelja. Nije pušio, nije mu ruka bila savijena u laktu i šaka ispod glave, nije se iznad njega pušio dim nestvarnih glava. Do noći je slušao rezultate nogometnih utakmica.

– Mogao sam mu tada pustiti, predati borbu, njemu izboranom, pogurenom i potamnjelom – mislio je sada naš otac poslije izgubljene partije od brata. Kako bi se tada izjednačili trpkost gubitka i slast pobjede, stopili lice i naličje dobitka i poraza. Ostali bi zajedno za stolom sa sporazumom o neuništavanju i razumijevanju. Mogli su tako zajedno igrati sto godina.

– Tko je tada vukao naše poteze? – pitao se naš otac.

Činilo mu se da je sve izmislio, loše razumio. Pitao se osjeća li samo ljutnju, slabost i svoj poraz prenosi i podmeće drugom mrtvacu?

– Tko je tada vukao naše poteze? – ponovio je naš otac.

(Treba li priznati da je ovo dodan i izmišljen dio: naš otac nije igrao šah sa svojim ocem i nije šutio nad onim što se dogodilo. Nije mogao znati da će se ova priča-igra preseliti na drugo mjesto: na ono koje se ne izgovara, koje se šuti, ali sva je njezina težina upravo u tomu, u nepovratnosti i neumitnosti. Ima li mučnijeg razloga za šutnju? Pisanje.)

Svi zaokupljeni, svi obuzeti partijom šaha između brata i strica, nisu ga čuli. Nitko ga i ne pogleda. On skupi usne i ukruti obraze kao da je zagrizao pljesnivo-gorku jezgru oraha.

– Sad jedan šah, aha, pa ti jedeš ovo, ja tebe, mali, može, mooože – stric zalije potez gutljajem rakije, nakostriješi se i strese zadovoljno.

Brat ne reagira, ne miče se, samo je ponešto ukipljen i napregnut. Vratna mu žila pulsira, tuče, onda se zateže-opušta, zateže-opušta, zateže-opušta, zateže-opušta. Osjeća kao da su sve dosadašnje partije u jednoj, svi potezi skupljeni u taj jedan koji se povlači. Svi su njegovi dosadašnji protivnici tu, nasuprot njega: pljuckaju u krugu, vraćaju poteze, puno pričaju, žele ga prevariti, namučiti i pobijediti. Ostaje slijepljen u jedno sa sobom, s njima i sa svim oko sebe.

Stric se sada uznemiri i opsuje. Iščekujemo. (Ručak se hladi na stolu). Poslije tri lagana, konjička, nemarna odigravanja ovaj još jedanput opsuje. Brat tiho krikne: mat. Proviri njegova podrugljivost i on zarotira protivničkoga kralja s ploče. Mrtav se kralj zaustavi stricu u krilu, među nogama.

Očekivao se takav kraj i moglo se jednostavno nasmijati obijesnoj igri, ali to – mat – taj bačeni kralj u stričevo krilo zagiba prostoriju: majka se zategne od nelagode pa to nema smisla, popravi stolnjak, žarulje jače sinu, stresu se, a probuđena očeva ruka poleti bratovu uhu, magarac jedan. U općoj zbunjenosti, pozivima, ostani na ručku, popit ćemo još po jednu, prijekorima, ne diraj, pusti nije kriv – stric izleti iz kuhinje, iz kuće.

Još su ga svi dvaput pozvali, viknuli mu, u glas i za sebe, šah, zaboravio si ponijeti šah, ali njegova se golema sjena zaljulja na rubu druma, naglo smanji, zamakne i nestane.

U to je i kiša stala.

Sve kao da se nije dogodilo... Rujanski je dan i kad iz mračnih i nimalo studenih grobova izlazimo na svjetlo, trepćemo, tako je dan svijetao; vidim crvene grude polja iznad grobova, daleko i tamno jesenje more, podne je,