Vrt s 1001 žaruljom
()
About this ebook
Pitajući se što je ostalo od velikih planova, uzleta i vjerovanja da je život u svojoj neponovljivosti pred svima nama jednako tajnovit i lijep, pripovjedač i čitatelj postaju suputnici na mračnim i svijetlim dionicama života teksta. Svijet priča iz Vrta s 1001 žaruljom nerijetko je ponovljiv i liričan, fragmentaran i ozbiljan, začuđen i taman, radostan i tužan, ukratko: neizreciv.
Jednostavno, pričanje i pripovijedanje u ovoj se knjizi čitatelju nude kao zajedničko iskustvo putovanja svijetom, njegovom prolaznošću i vrlo je vjerojatno da ćemo zatvaranjem posljednje stranice Vrta s 1001 žaruljom zaključiti ono što je upisano na početku:život mi se sviđa.
Miroslav Mićanović (Brčko, 15. kolovoza 1960) živio je u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na slovenski, makedonski, slovački, ukrajinski, litavski, mađarski, poljski, francuski, španjolski, njemački i engleski jezik. Sastavio s H. Pejakovićem izbor iz suvremenoga hrvatskog pjesništva Les jeunes Croate (Migrations, Pariz, 1989), s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih Strast razlike, tamni zvuk praznine (Quorum, Zagreb, 1995), uredio s R. Simićem izbor Mlada hrvatska poezija (Apokalipsa, Ljubljana, 2000), Čovjek koji je obitelji nosio kruh; sudionik projekta Posao dvanaestorice, romani u nestajanju (Quorum, Zagreb, 1998). Objavio pjesmu Job kao zaseban grafički list u dvojezičnom izdanju, u prijevodu D. Karamana na njemački i s grafikom M. Vejzovića. Od 2001. do 2003. godine objavljivao u kulturnom prilogu Jutarnjeg lista kolumnu Jednosmjerna ulica, kritike o suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji pisao u Vjesniku od 2005. do 2006. godine u kolumni Utjeha kaosa. Surađuje i objavljuje poeziju, prozu i kritike na I. i III. programu Hrvatskoga radija (Kutija slova, Poezija naglas, Riječi). Dobitnik nagrada Duhovno hrašće (1998) za knjigu pjesama Zib i Fran Galović (2004) za knjigu priča Trajekt, nagrade Večernjeg lista na natječaju za kratku priču 2003. i 2007. godine. Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006), koja je prevedena i objavljena na engleskom (Relations, Zagreb, 2007) i mađarskom jeziku (Jelenkor Kiadó, Pečuh, 2009). Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD (1991–2005), a sada radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Sudionik hrvatskih i europskih festivala poezije i kratke priče. Voditelj radionica Put u središte kratke priče, Hodanje uz prugu (poezija) za različite institucije, centre i polaznike. Živi u Zagrebu.
Read more from Miroslav Mićanović
Edicija Meandar
Related to Vrt s 1001 žaruljom
Titles in the series (12)
Bonavia Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsSkriveno Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPokret otpora: Život knjige i druge vjetrenjače Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsSarina druga ljubav Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPitanje Nade Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPješčani sat Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsVrt s 1001 žaruljom Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPrsa u prsa Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsSoba Jacka Nicholsona Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsBez zbogom svemu tome Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsCrno Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsFotografije kraja Rating: 0 out of 5 stars0 ratings
Related ebooks
Morina kutija, br. 1 (srpanj 2021) Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsVilinski vatrogasci Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsNevidljivo pismo Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsOdabrane pripovijetke Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsBijeg u planine Rating: 4 out of 5 stars4/5Sjekira Rating: 5 out of 5 stars5/5Tijela su laka meta Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsKupanje s Katarinom Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsSkrbnik Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsZapisano metkom Rating: 5 out of 5 stars5/5Put s Kolona Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsStari dečki Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsLova do krova Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsKnjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka Rating: 3 out of 5 stars3/5Bez zbogom svemu tome Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsKužiš, stari moj Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPješčani sat Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsBauk Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsKaranfil sa pjesnikova groba Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsSoba Jacka Nicholsona Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsDaske za sunčanje Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsSmeće Rating: 5 out of 5 stars5/5Leti, leti Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPoduke Iz Posebne Proljetne Ponude Rating: 5 out of 5 stars5/5Odabrane novele Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsNoć uz Rijeku Rating: 5 out of 5 stars5/5Čovječanstvo: Komedija u četiri dijela Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsGadni parking Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsGlumica (Penelopini zapisi) Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsMuška kurva Rating: 1 out of 5 stars1/5
Reviews for Vrt s 1001 žaruljom
0 ratings0 reviews
Book preview
Vrt s 1001 žaruljom - Miroslav Mićanović
MIROSLAV MIĆANOVIĆ
VRT S 1001 ŽARULJOM
miroslav mićanović
Vrt s 1001
žaruljom
sa-
dr-
žaj
Igrači šaha
I.
Glas
Strah
Kuća
Bitka
Anđeo
Dani
II.
+1
Nosorog
Šala
Ili: Još jedan dan
III.
Marina
Lela
Marina
Mejra
Mona Lisa
IV.
Zagreb – Wien – San Francisco
Buka i bijes
Tko je moj krasni dečko?
Vrt s 1001 žaruljom
Kad si prvi put bio na moru?
V.
Rečenica
Melankolija
Sveti Alojz
Bilješka o autoru
našem Zlatku (1961–2010)
IGRAČI ŠAHA
Malu kišnu oluju nije lako predvidjeti. Mora se imati spretno oko promatrača i sigurnost lovca, pokazati osjetljivost za mijenu topline i hladnoće, zgusnutost zraka. Treba snimiti kako užarena lopta sunca zamakne i smežura se, a potmuli nas pokreti i bijeg oblaka naježe.
Majka se već zajurila i vrpolji po cijeloj kući: hitro privlači prozore, provirila je van trenutak prije, svlači škripave rolete, zatvara sva vrata i provjerava sve ulaze, otvore i propuste. Nedugo poslije nagnuta nad dvorišnu kapiju viče, okuplja nas. Željezo još žari skupljenu toplinu, ispod temelja, po zidovima, mile i gmižu crne hrpe mrava, buba, zlatnih kukaca i glista. Otac prekida posao i skuplja dvorišni alat, pokušava na brzinu skriti mladu jabuku, ali zalud, bit će ostavljena, izložena, sama i povijena u nevremenu. Nož, koji su dječaci bacili u vrtlog prašine na cesti, nikako ne pronalazi sredinu. Usplahirenoj djevojčici curi krv iz nosa. Trk, trk, sad će, sad će.
Reče: i prolomi se iz neba kiša i vjetar silan nagrnu.
Zatječe sve nespremne. Radnici u plavim bluzama pogureni i svijenih glava teturaju na biciklima, ne žele ni na trenutak zastati, skloniti se ili skriti pod obližnje drvo, nadstrešnicu. Žene su izlile kavu i lupaju na kućna vrata, zvone tražeći ključeve. Večer, hladnoću, udare probije iznenadan vrisak, dijete, ili možda, kakva mačka.
Okret prekidača, s radija zabruji glazba i u toplom tijelu kuhinje nestanu brige, strah i natmurenost. Predsoblje je prepuno mirisa navlažene odjeće i brže-bolje skupljenog rublja. Ukućani su se privikli, odahnuli, što reći?! Dremljivost topi kutove, zrak, obitelj.
Prespavat ćeš vjetar, buku krošnje crnog duda, prespavati noć, mrklinu i pustiti se toplini pokrivača, ružama jorgana, dodiru bratova koljena, jer spavate zajedno. Zuj te hladnjaka neodoljivo negdje odvodi. Djevojka na zidnoj slici blijeda i nasmiješena (zašto?) ulazi u tamnu kuću. Jedan je vrt put lišća, grožđe i slast vuku se po lozi, po tebi. Ne čuješ škrip vrata, ne osjetiš nad sobom nagnutost oca ili majke, ušuškavanje po leđima, nogama, noć će biti hladna. Spavaj.
Reče: i dan se otegnu.
Vjetar je stao, ali kiša, kiša pada. Dan-noć. Dan-noć. Dan-noć. Potop. Brat kao Noa u barci igra šah. I uživa. Nevrijeme je njegovo sretno doba: sati i sati posvećeni figurama. Gleda ih, promatra, onda iznenada, onda odlučno, uhvati jednu za vrat, odigne je u zrak i stavi naprijed-nazad, lijevo ili desno. Ozbiljan je i dostojanstven, suh, daje drvetu život, a uzima mu tvrdoću i nepomičnost. Kao jedno su. Sve uvlači u sebe i kreće prema cilju, prema pobjedi. Poštuje, uz to, sve dogovore, taknuto-maknuto. Stoje top, pijuni, kraljica i kralj.
Dolazi stric i sjeda preko puta bratu. Vrškom prstiju dodirne svaku figuru, pljucne je i pomiluje. Prebroje ih, slože i počinju igru.
– Ti si na potezu – dahne u brata, ovaj ga samo pogleda i dugo ne vuče taj prvi, početni.
Mi, ukućani, svi smo već pobijeđeni. Brat nikada nije odbijao igrati s nama, pružati revanše. Ne bi mu dosadilo davati mat za matom, niti bi pobjede ublažile strast i volju pobjednika, niti bi uljuljale njegovu pažnju. Pristali smo sjesti nasuprot njega i sve su druge veze između nas prekinute: postojimo za stolom, mi igrači plivamo u posudi pobjede i poraza.
Otac nam je u toj igri dugo bio nada. Dok su igrali, nalijegali smo mu na ramena i gledali kako se međusobno prijeti, jede i pada.
– Umoran sam, ne ide mi više – priznao je otac poslije treće od brata izgubljene partije – nastavit ćemo drugi put.
Ostavili su tako četvrtu nedovršenu igru, znali smo, pao bi i taj idući put otac protivnik da nije spasonosna odustajanja, prekida rata, lažnoga primirja. Poraženi se povukao, promatrajući što će biti dalje, utonuo negdje u prazninu, između ponovo složenih figura, između brata i strica.
– Takav je princip, tako se sad razmišlja, tako se sad igra – zaključio je.
Pobjeda je u snazi sina. (Smiješno.) I sam je naučio igrati na istoj kutiji, ali kao da je iz njega otišla sva snaga i pamet, a unutrašnjost ploče napustile su čak i posvete najdražem
, sve najljepše
, sve najbolje
.
Davno je naš otac odigrao posljednju partiju sa svojim ocem. Primijetio je tada u igri starost očevih konja, vidio nedosjetljivost kralja i nerazumnost senilne kraljice, koji se nikako nisu mogli domoći njegove strane. Nije mu popustio. Pobijedio ga je. Poraženi je odsjedio nad pločom, nad završenom partijom. Onda je očev otac odgurao stol od sebe i ustao. Nastavio se kretati. Obavio brijanje i umivanje. Zbacio je onda papuče i legao ne dišući preglasno. Mirujući. Nedjelja je, nedjelja. Nije pušio, nije mu ruka bila savijena u laktu i šaka ispod glave, nije se iznad njega pušio dim nestvarnih glava. Do noći je slušao rezultate nogometnih utakmica.
– Mogao sam mu tada pustiti, predati borbu, njemu izboranom, pogurenom i potamnjelom – mislio je sada naš otac poslije izgubljene partije od brata. Kako bi se tada izjednačili trpkost gubitka i slast pobjede, stopili lice i naličje dobitka i poraza. Ostali bi zajedno za stolom sa sporazumom o neuništavanju i razumijevanju. Mogli su tako zajedno igrati sto godina.
– Tko je tada vukao naše poteze? – pitao se naš otac.
Činilo mu se da je sve izmislio, loše razumio. Pitao se osjeća li samo ljutnju, slabost i svoj poraz prenosi i podmeće drugom mrtvacu?
– Tko je tada vukao naše poteze? – ponovio je naš otac.
(Treba li priznati da je ovo dodan i izmišljen dio: naš otac nije igrao šah sa svojim ocem i nije šutio nad onim što se dogodilo. Nije mogao znati da će se ova priča-igra preseliti na drugo mjesto: na ono koje se ne izgovara, koje se šuti, ali sva je njezina težina upravo u tomu, u nepovratnosti i neumitnosti. Ima li mučnijeg razloga za šutnju? Pisanje.)
Svi zaokupljeni, svi obuzeti partijom šaha između brata i strica, nisu ga čuli. Nitko ga i ne pogleda. On skupi usne i ukruti obraze kao da je zagrizao pljesnivo-gorku jezgru oraha.
– Sad jedan šah, aha, pa ti jedeš ovo, ja tebe, mali, može, mooože – stric zalije potez gutljajem rakije, nakostriješi se i strese zadovoljno.
Brat ne reagira, ne miče se, samo je ponešto ukipljen i napregnut. Vratna mu žila pulsira, tuče, onda se zateže-opušta, zateže-opušta, zateže-opušta, zateže-opušta. Osjeća kao da su sve dosadašnje partije u jednoj, svi potezi skupljeni u taj jedan koji se povlači. Svi su njegovi dosadašnji protivnici tu, nasuprot njega: pljuckaju u krugu, vraćaju poteze, puno pričaju, žele ga prevariti, namučiti i pobijediti. Ostaje slijepljen u jedno sa sobom, s njima i sa svim oko sebe.
Stric se sada uznemiri i opsuje. Iščekujemo. (Ručak se hladi na stolu). Poslije tri lagana, konjička, nemarna odigravanja ovaj još jedanput opsuje. Brat tiho krikne: mat. Proviri njegova podrugljivost i on zarotira protivničkoga kralja s ploče. Mrtav se kralj zaustavi stricu u krilu, među nogama.
Očekivao se takav kraj i moglo se jednostavno nasmijati obijesnoj igri, ali to – mat – taj bačeni kralj u stričevo krilo zagiba prostoriju: majka se zategne od nelagode pa to nema smisla
, popravi stolnjak, žarulje jače sinu, stresu se, a probuđena očeva ruka poleti bratovu uhu, magarac jedan. U općoj zbunjenosti, pozivima, ostani na ručku, popit ćemo još po jednu, prijekorima, ne diraj, pusti nije kriv – stric izleti iz kuhinje, iz kuće.
Još su ga svi dvaput pozvali, viknuli mu, u glas i za sebe, šah, zaboravio si ponijeti šah, ali njegova se golema sjena zaljulja na rubu druma, naglo smanji, zamakne i nestane.
U to je i kiša stala.
Sve kao da se nije dogodilo... Rujanski je dan i kad iz mračnih i nimalo studenih grobova izlazimo na svjetlo, trepćemo, tako je dan svijetao; vidim crvene grude polja iznad grobova, daleko i tamno jesenje more, podne je,