Muška kurva

By Zvonimir Majdak

„... Radojka je zagovarala slobodnu ljubav. Nevinost je izgubila sa sekretarom komiteta omladine Franjom Nemetom na prvomajskom slavlju u šumi u okolici Banovdara, poslije dvije krigle piva i bjesomučnog plesa u prašini koju su uzaludno polijevali kablovima vode. Ali Nemetu, kurvišu i prefrigancu koji će daleko dogurati, nisu se sviđale djevojke dlakavih nogu pa joj je nakon nekoliko sastanaka, koji su se zbili u kancelariji kotarskog suda gdje mu je stric službovao, slagao da ima zaručnicu u Varaždinu i da se zbog toga moraju prestati viđati.
Radojka je u međuvremenu spoznala samu sebe. Shvatila je da je strahovito privlače muškarci i da tu nema pomoći. Oko nje su uglavnom i bili muškarci, nije ih manjkalo, svih uzrasta, svima se izgleda, dopadala, pa raskid sa sekretarom nije djelovao tako da bi se razočarala u cijeli svijet, posebice u muški rod. Pravodobno je ustanovila da su svi jednaki, ali to je nije užasnulo niti obeshrabrilo, i da svi žele isto što i ona, samo, jasno, iz svog kuta gledanja na tjelesne stvari. Nije im to zamjerala, pa čak ni na prostačkim izrazima kojima su označavali njeno slobodoumno ljubavno ponašanje...“

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 27, 2018
• ISBN: 9788828363729

Book preview

Zvonimir Majdak

MUŠKA KURVA

Roman iz zagrebačkog života

Impresum

Copyright © 1986 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Padala je kiša nošena vjetrom koji je prevrtao kupole kišobrana. Na tramvajskim stajalištima skupine putnika uzaludno su izvijale vratove gledajući niz puste tračnice.

Voda je zorno prikazivala u kojoj je mjeri Zagreb neravan grad. Pod gumama brizgale su barice kao plikovi na asfaltu.

Iako za volanom i zaštićen, Božidar Penak nije bio raspoloženiji od prokislih prilika na pločnicima u centru.

Po ovakvom vremenu Palmotićeva ulica dovodila mu je u sjećanje otužno jesensko predvečerje u Lođu kad se bijesan pitao koga boga traži u tuđini. Znatiželja, slavenofilstvo i prijatelj koji ga je nagovorio da idu ganjati ženske tisuću kilometara daleko.

Parkirao je pred Zgradom i pognut protrčao betonski plato.

Portir zatraži legitimaciju.

Penak je čekao da čovjek telefonira sekretarici Martina Kućana. Ravnodušno je gledao, poredane na stolu, legitimacije posjetilaca Zgrade.

– Može – reče portir.

U predvorju je vladala uobičajena živost. Nije bilo dana bez savjetovanja i sastanaka...

Božo samouvjereno krene prema liftovima. Iako je prošlo dosta vremena otkako je ovdje posljednji put bio, raspored je zadržao u glavi. Znao je što se nalazi lijevo a što desno.

Trenutačno su liftovi mirovali pa on pritisne sva dugmeta.

Svjetla se stanu paliti silaznom putanjom.

Božo uđe u prvi čija se vrata poslušno razvuku i stisnu kad on odabere kat. U ogledalu s kojim se suoči, on ustanovi da se još ne treba brinuti o stanju svoga lica i zdravom sjaju crne valovite kose. Samo će zlobnik procijeniti da je stariji nego što izgleda. Ali, ionako mu nije bilo stalo da mu laskaju na još uvijek mladenačkim crtama i ponašanju.

Osjećao se zrelo i muževno.

Znao je što želi i do čega mu je stalo.

Martin Kućan čekao ga je na vratima.

– Božo, sine, mogli smo negdje u gradu, da ne dolaziš. Baš me raduje. Užasno vrijeme! Ode nam ove godine poljoprivreda...

– Važnije su industrija i trgovina – rukujući se potapša Martina po ramenu, staračkom i nafutranom.

– A trbuh, a trbuh? – zabrinuta će lica Martin. – Meni više mnogo ne treba. Jedem što mi stara dade. Ali vi mladi? Krasno izgledaš! Uđi. Vikice, dvije kave sa šlagom. Ovo mi je prva danas. Vikice, mene ovdje nema, razumiješ? Tako, bit ćemo mirni od ovih gnjavatora.

Radni stol u kabinetu Martina Kućana upućivao je na čovjeka koji se teško odriče novina. One za njega nisu trajale samo jedan dan kao za većinu ljudi. Čuvao ih je bez obzira na starost. Novine iz svih republika i centara, ćirilica i latinica, slovenski i makedonski. Na podu, uz zidove, novine su također zauzele dobar dio prostorije.

– Zapravo te nisam mislio ovime opterećivati – započe Penak smjestivši se u naslonjaču, nasuprot Martinu Kućanu koji ga je s očinskom ljubavlju promatrao, slijedio mu svaki pokret.

Žurno ga prekine.

– Božo, ja znam da si ti sposoban sam riješiti svaki svoj problem, ali bih se jako naljutio da nešto zapne a ti ne zatražiš moj savjet ili pomoć! Dok sam živ, možeš na mene računati, ti to znaš. Kako živiš? Ima li kakvih novosti?

Penak trenutno bijaše u nedoumici da li da odmah istrese pravi i jedini razlog posjete, ili da sa starim proćaska. Nikud mu se nije žurilo. Najmanje pola sata morat će se ovdje zadržati. Neće mu dopustiti da ode. Slab je prema njemu. Da je veća hulja, mogao bi to debelo iskoristiti. Ali Martin nije vječan. I on će. Kao što su. Pa mu prijateljevanje s Kućanom mladoturci uzmu za zlo? Ako do sada nije stvari uprskao, znak je da je mudar i dalekovidan. Tako bi trebalo i dalje.

– Ne živim osobito uzbudljivo – skromno će Božo. – Posao, stan. Uvijek ista ruta. Ponekad u kino; ponekad u kazalište. Ni u čemu ne pretjerujem!

Da ga Martin zapita što je posljednje gledao u kazalištu, našao bi se u neprilici. Ali pamtio je da Kućan nije poklonik umjetnosti. „Sve je to gluma i prenemaganje. Umjetnost je skupa! To mogu priuštiti sebi buržuji i kapitalisti!" Tako je govorio Martin Kućan, bivši radnik na pilani. Razvikanim bjelosvjetskim duhovnim užicima pretpostavljao je naše starogradske pjesme i Zvonka Bogdana čijem je konju znao ime.

– A ja i žena po starački. Sami. Ko pustinjaci! – s drhtajem u glasu će Martin.

Božo je tupo zurio u tapison. Strepio je da će razgovor, kao nebrojeno puta dotle, skrenuti neželjenim smjerom i pretvoriti se u prežvakavanje tragične sudbine obitelji revolucionara Martina Kućana.

Božina je uloga bila sporedna i nevažna. No, svojedobno ga je cijeli Banovdar smatrao budućim zetom najmoćnijeg čovjeka u kotaru, oca dviju neuglednih kćerki, ravnih kao trlica, slonovskih nogu i dozlaboga umišljenih.

Mlađa, Mira, smrtno je stradala skačući padobranom koji se nije otvorio. Njoj za volju otac je općinski pašnjak osposobio za slijetanje i uzlijetanje sportskih aviona.

Najduži sprovod u višestoljetnoj povijesti Banovdara.

Druga, Vera, samo dvije godine mlađa od Bože, nije napredovala dalje od prve godine medicine. Martin je vjerovao da su njih dvoje idealni par koji će se poslije studija vratiti u provinciju i obradovati ga unucima. Božo Veru nije ni dotakao. Usrdno se nadao da neće ona njega zaprositi.

A kad je klisnula u Kanadu s nekim stažistom iz Vinogradske bolnice, Hercegovcem, Boži je laknulo. Kao da je vratio dug koji mu je u svakom pogledu vezivao ruke. Mogao je pred Martina Kućana, koji se u međuvremenu po dužnosti preselio u Zagreb, stupiti bez straha da neće moći odgovoriti na sva pitanja. Jer pitanja nije ni bilo. Pitanja su pobjegla u Kanadu. Bio je Veri zahvalan što je pobjegla. Pretvarao se izvjesno vrijeme da je utučen, kao da mu je mladenka pobjegla ispred oltara. Bio je sklon da se zakune na vječno neženjstvo. Razlog da se zamrzi ženski rod. Martin ga je tješio proklinjući nezahvalnu, zapadnom modom i običajima otrovanu kćer.

Vikica unese kave i izgubi se.

– Tvom poduzeću ne piše se dobro – reče Martin.

– U neku ruku to je razlog što sam došao.

– Imam izvještaj. Rukovodeći kadar je loš. Neka baba je dvije godine novac prebacivala na svoj žiro-račun! A zašto ti ne bi bio direktor? Mlad si, poletan, zdrav. Imaš sve uvjete. Ako pristaneš, ishodit ću da banka odobri povoljne kredite. Očisti tu staju, baci svježu stelju i počni iznova! Zaleđe ćeš imati, podršku također. Hoćeš li? Možemo se odmah dogovoriti.

Božo je u neprilici prstom rubio po tanjuriću. Kako da odbije ponuđeno direktorsko mjesto i ne povrijedi svoga zaštitnika? Nekada bi ovo objeručke prihvatio. Nekada, kad je direktor bio gospodar koga svi slušaju. Danas on za svaki drek mora ponizno konzultirati pametnjakoviće iz Radničkog savjeta. Danas je direktor prvi na popisu kandidata za srčani udar.

– Promijenio bih zaposlenje – oprezno će Božo. – Sve što sam bio u stanju naučiti, naučio sam. Osim toga, osjećam da nisam dovoljno iskorišten. Gubim dane, bogu kradem dane. Istina je da je situacija teška ali ja nisam sposoban da je riješim. Nemam dovoljno jaka leđa da ih podmetnem. Eto zato sam se uputio k tebi.

Martin nije nikada protivurječio Boži. Uvijek se slagao s njegovim mišljenjem i razlozima, zašto nešto odbija ili prihvaća. Smatrao ga je izuzetno pametnim i nadarenim mladim čovjekom koji je, za njegov ukus, premalo ambiciozan i zdravo častohlepan. On bi na njegovom mjestu i s njegovim sposobnostima bio na čelu nekog privrednog giganta, rukovodio nekim složenim industrijskim sistemom. Jednom riječju, bio bi na položaju što odgovara znanju i sposobnostima mladića koji je bio najbolji učenik gimnazije u Banovdaru. Ali nije mogao zanijekati da je Božo bez tuđe pomoći krčio sebi put u kurvinjskom Zagrebu gdje te čekaju iza svakog ugla. Božo je i po mjerilima Martina Kućana uspješan mladi čovjek koji će još daleko dogurati. Naučio je neke finte, ne da se od slabijih a jačima gleda ravno u oči.

Sigurno je dobro promozgao prije nego se odlučio da promijeni poduzeće, istinabog, pred likvidacijom, ali s dobrim izgledima da ga kao direktor spasi, i potraži nešto dostojno svoga talenta. Zato se odmah složio s objašnjenjem koje je Božo skromno izrekao.

– Točno, sinko, zašto bi se ti u tvojim godinama ubijao?! Za koje babe zdravlje? Zašto bi ti sada spašavao brod koji su prije tebe drugi propisno izbušili i iz njega izvukli sve što se dalo izvući? Glupost! Tako glupani rade. Ali mene brine ovo stanje! Slušaj, sinko, ja ne znam, iskreno, da ti u povjerenju kažem, kuda to ovo vodi? Kamo će nas odvesti? Taj nerad i te krađe na sve strane! Ja sam se borio, ali ne za ovo. Ne za tuđe krađe! Slušaj, čini mi se, narod se nekako iskvario. Susjed nije susjed. Kum nije kum. Jedva čekam, iskreno da ti kažem, da odem u penziju. Mučno mi je od svega ovoga. Ali vi mladi, kako ćete vi dalje sami? Mi stari smo svoje odguslali i još ćemo, dokle bude išlo. Ali onda? Bojim se za tebe, sinko. Kakva te budućnost čeka, a?

Kućan u nekom imaginarnom očajanju raširi ruke predviđajući najgore i najstravičnije što se dade zamisliti.

A onda tišim glasom upita:

– A ti si već nešto za sebe našao?

– Nisam sjedio skrštenih ruku.

– Znam, znam, ti uvijek odbijaš pomoć. No, ako ustreba, Mirko iz Privredne komore rado će mi izaći u susret čim mu spomenem tko je u pitanju. Mirko je naš zemljak, krvav ispod kože.

– Na vrijeme sam se pobrinuo, hvala. Zagreb uvoz-izvoz raspisao je natječaj za ekonomistu. Znaš ga? Dinamična, snažna firma koja moderno posluje. Rade uspješno i sa Zapadom i s Istokom.

– Nije li im generalni direktor onaj Vajs, onaj malo pogrbljeni...?

– Zove se Vajs. Ne poznam ga. Da li je pogrbljen...?

– Ma jeste, to je taj! Predao si dokumente, sve potrebno?

– Ovih se dana mora sastati natječajna komisija...

– Formalnost! Vajs je neki dan ovdje bio na sastanku privrednika. Mogao sam mu spomenuti. Poznamo se još odmah nakon Oslobođenja. Trebalo je da dođe za direktora tvornice celuloze u izgradnji, kod nas u Banovdaru, ti se toga ne sjećaš, jasno, ali kad je projekt stopiran, tu mi je klin zabio ministar industrije Mačković, majčicu mu milu, Vajsu se izgubio trag! Mislio sam da je zabrljao nešto. Vraga, taj nije veslo sisao. Reče mi da je deset godina službovao u Burmi, gdje li, na Cejlonu. Što se njega tiče, mirno spavaj, sinko. Svi tvoji konkurenti na jednu a ti na drugu stranu. I ti prevagneš! Dobro si poduzeće izabrao. Sve najpozitivnije u poslovnom smislu čuo sam o ZUI-ju. Bi li čašicu konjaka?

Božo odbije ponuđeno piće. Niti je pio, niti pušio, niti se kartao. Neke slabe strane ljudskog roda bijahu mu strane.

– Ima nešto... – reče nabrana čela što Kućanu ne promakne. I on se namršti.

– Nešto političko? Nisi valjda, sinko, zalutao u društvo liberala i nacionalista s kojima imamo sve više okapanja, pa te naše službe registrirale...?!

Božo se srdačno nasmije. Kako loše pogađa njegov zaštitnik.

– Znaš da sam se deklarirao kao Jugoslaven...

Kućan je znao, i to mu, iskreno rečeno, nije bilo po volji. Ne bi se lako pomirio s unucima Jugoslavenima da su se obistinile njegove sanje o ženidbi Vere i Bože. Pod stare dane, tiho i skrivečki, u sebi je njegovao nekakvo bezopasno, suspregnuto, nemušto hrvatstvo, bezbojno i bez žešćih obilježja. Ni supruzi nije odao to mračno zastranjenje. Ali znajući da je Božo ratno siroče, znajući da je posvojen i odgojen u domu revolucionara, stolara Andrije Penaka, starog komunističkog aktiviste internacionalističkih nazora, shvaćao je i nevoljko primao Božino jugoslavenstvo.

– Pobogu, sinko, o čemu se onda radi? – ozbiljno će Kućan još uvijek pod dojmom malopređašnjih misli.

– Evo, ukratko. Saznao sam da će u komisiji biti Radojka Vazdan. A znaš predobro za moj sukob s njom još iz gimnazijskih klupa. Ta će sve učiniti da ne prođem.

– Zar ona radi u ZUI-ju? Kako se samo ugurala!

– Pojma nemam, ali to nije ni bitno. Bitno je da će ona, sasvim sigurno, glasati protiv mene. Budući da je član Gradskog komiteta, ispast će u glavama naivnih da je to stav foruma, dakle SK. Možda će pustiti glasinu. Za njom bi se mogli povesti ostali članovi komisije, ljudi iz općine i Sindikata. I tu prijeti opasnost. Ne bih htio riskirati i odvisiti...

– Pa ne može ona obrlatiti čitavu komisiju! Pa naši ljudi misle svojim mozgom!

– Naši ljudi...! Nasmijavaš me...

– Točno, u pravu si. Ne možeš se pouzdati da će cijeniti tvoje osobine, ako je protiv tebe forum. Nego, čekaj, to je sekretar komiteta? Bogamu, tako se brzo mijenjaju da više ne znam tko je danas a tko je bio do jučer. Aha, Brkan.

Božo zavrti glavom.

– Ne vrijedi to. Tu ne možeš očekivati podršku. Тај će prati ruke. Iduće godine neće biti sekretar i ne želi se zamjeriti za vrijeme svog mandata. Ne bi imao vremena da stvar ispravi. Važno bi bilo ovo, po mome: da Radojka jednostavno ne bude u komisiji koju imenuje Radnički savjet...

– Pa valjda diša Vajs ima uvid što se događa pod njegovim krovom?! Tko je u komisiji, tko je imenuje. Valjda pitaju njega za mišljenje! Ne brini, sinko, sve ćemo to srediti. Radojka kao da ne postoji. Nazvat ću lično Vajsa i neka mi garantira. Garantira! Važno je da ti nisi nešto politički, nacionalistički...

* * * * *

Ponovno je sunce obasjavalo obale Save koja je tekla primjereno mutna, bezopasno nabujala.

Božo ju je ravnodušno promatrao čekajući lift.

Kućan se odvezao gore na sastanak, na koji ga je podsjetila Vikica, obećavši svome štićeniku punu podršku i djelotvornu intervenciju glede zaposlenja.

Zauzvrat, priprijetio mu je šaljivo Kućan, mogao bi jedne nedjelje, subote ili pak preko tjedna, kako mu odgovara, svratiti do njih, staraca, jer se teta Nada tuži da ga mjesecima nije vidjela. Bit će to pravi razlog da ispeče svoje najbolje kolače i priredi još koješta za mladića s dobrim apetitom.

Kućan je mudrovao:

– Oduzmi kuharici kuhaču i učinit ćeš ženu nesretnom. Teta Nada nema kome kuhati! Ja često pojedem, bez osobitog teka, ono što imaju dolje u restoranu. A ona živi na mlijeku...

Božo obeća posjetiti ih čim prođu živčana napetost i neizvjesnost oko natječaja.

A sve je moglo teći glatko...

Lakoumna, nagla, u dosadi noćne straže, na lokalnoj radnoj akciji (proširenje odvodnog kanala) jednokratna obljuba razredne kolegice Radojke Vazdan, donijela je uzornom omladincu Boži neprilike koje može prirediti samo iskorištena i odbačena djevojka izrazito suhonjava i dlakava.

Vjerovao je da je noćna epizoda i sve oko nje završeno još tamo u gimnaziji, na burnom sastanku SK, upozorenjem Boži da se ne mota u sumrak oko crkve ako ispovijeda ateistički pogled na svijet, što je uvjet za komunistički pogled na svijet. Vjerovao je da ga je Radojka zaboravila i preboljela. Drugarski su pružili ruke i obećali da će se boriti protiv svega nazadnjačkog što se može znanstveno objasniti.

A sad, eto, Radojka se ponovno ispriječila na njegovom putu. Dočekala ga na mjestu šefice Pravne službe u ZUI-ju, firmi u koju bi on rado prešao.

Dvotjedna radna akcija bila bi zapamćena kao čisto plandovanje da mu dlanovi nisu bili gospodski mekoputni, nježni kao dječja guzičica. Već prvi dan struganja trave motikom izbili su na njima mjehurići. Povezao je dlanove maramicama i šepurio se okolo po naselju tako bandažiran, kao neki proslavljeni mitraljezac koga čeka pohvala i odlikovanje za hrabrost u jurišu.

Bilo je to još doba kad su mitraljesci bili uzor junaštva, odvažnosti i divne lude bezglavosti.

Dogodilo se to na straži, koju je Radojka izborila zahtijevajući ravnopravnost u svemu, pa i u oduzimanju sna. Nitko u toj želji nije nazreo nešto neprilično. Udovoljeno joj je i ona se našla na proljetnoj mjesečini, na čistini ispod jarbola, uz hrpu pepela logorske vatre, s Božom Penakom, brigadirom iz prve čete.

Začudila se moći slučaja, koji je udesio, da njih dvoje između tolikog broja mladića i djevojaka, istodobno stražare.

Začudila se da Penak ima povezane ruke. On je ispričao, pomalo se skanjivajući zbog toliko neotpornosti kože dlanova, što se dogodilo. Ali Radojka nije ismijala mladićevu mekoputnost. Oprezno je dodirnula njegove u maramice povijene ruke.

Imali su vremena napretek. Tišina je vladala nad šatorima a rosa se već caklila na platnu. Odmotala mu je rane. Oprezno, kao bolničarka koja uči i voli svoj poziv.

Sjedili su na cigli kojom je bio ukrašen krug oko jarbola. Noge je ispružila kao da je na rubu bazena. Božo je piljio u tu dlakavu vitkost koju je zlatila mjesečina. Dlačice na ženskim nogama, u to doba njegova psihičkog i tjelesnog razvitka, bijahu znamen koji je upućivao na rano sazrelu djevojku koja se ne može obuzdati. Dlake su bile znak svojevrsne slabosti i sklonosti prema muškarcima. One su značile ranu predaju i vlast nad nekim iskustvima koje glatki djevojački listovi, posuti zakržljalim maljicama, dožive s kobnim zakašnjenjem, ostajući vječni led. Crne dlakave noge posjedovale su samo izuzetno strastvene žene. One se po mnogo čemu razlikuju od svojih vršnjakinja osuđenih da uvijek kasne i kusaju već oglodane kosti mužjaka koje dlakave ženke halapljivo proždiru na svom putu u propast. Jer pretjerano čekinjave, od sudbine na taj način obilježene, one srljaju u propast. Ništa ih ne može spasiti i zaustaviti pred ponorom. Uzaludni su savjeti roditelja, profesora i članova komiteta omladine! Priroda ih je izabrala da budu žrtve. Čovjek, nažalost, još nije upoznao sve tajne prirode i ne može tu ništa. Ali, jednom će čovjek moći sve.

Za teoriju o prokletstvu dlakavih nogu, za vjerovanje u nastranost i izopačenost, kobnu pokvarenost djevojke koja će svoj vijek proživjeti kao rob razdirućih strasti, podajući se bez razmišljanja muškima, proždirući i njih i sebe, za tu spregu sa samim vragom, Božo je znao i, dapače, bio uvjeren u njegovu istinitost. Profesorica prirodopisa, Maca Halapir, brkata, kosmata, tamnoputa amazonka ni nakon petog braka u tri godine nije se mogla smiriti. Dlake su je izluđivale. Dečki su tumačili da, kad se spoje vršci dlaka s jedne i s druge noge, nastane zatvoreni električni krug. U tom trenutku profesorica Maca baca se na prvog muškarca. Zato noge u razredu, za katedrom, drži podalje jednu od druge...

Žive, vitke, dlakave noge Radojke Vazdan prouzročile su da se Božo neugodno strese. Ima li noćno doba neki posebni utjecaj na njih, da li pospješuje i pojačava poduzetnost djevojke, ili je ona sama po sebi dovoljno slobodna da ga navede na čin...?

– Hladno ti je – pitala je Radojka prelazeći dlanom po listovima nogu, milujući dlačice, poravnavajućih ih u smjeru, idući dlakama niz dlaku. – Meni nije. Noge su mi tople.

– Morali bismo obići naselje – reče Božo i ustane. Osovljen, na nogama, osjećao se sigurnijim.

Vidio je dalje od dlakavih nogu.

– Idemo zajedno. Mene je uvijek po noći malo strah.

– Nemaš se čega bojati.

– Znam, ne bojim se ja onoga što ti misliš... Jednostavno, noć. Sve je drukčije. Sjenke. Šušanj, nečiji uzdah. Srce ti brže zakuca.

– Gluposti – reče Božo. – Ničeg natprirodnoga nema.

Dok su koračali između šatora, pokušavao se osloboditi slike koja je nastala kad je Radojka rekla da se ne boji onoga na što on misli. Nije bio siguran što je to na što ona misli. A on je vidio Radojku kako je napada spodoba umotana u ponjavu, sa šilt-kapom navučenom duboko na čelo. Dva tijela već složno rade grčeći se na zemlji. Ne smeta im hladno, hrapavo tlo.

Ništa nije remetilo noćni spokoj umornih brigadira. Disali su zdravo, bešumno. Sve je svladao duboki umorni san.

Dvoje stražara zastane iza posljednjih šatora. Sterala se livada. Sjene joha kao da bijahu bačene iz nekog drugog svijeta.

Radojka nehotice, mahnuvši rukom, kao da je htjela načiniti neki čarobnjački pokret, da odagna sjene s drugog svijeta, udari Božu u zapešće.

Pritom krikne, kao da je pogođena, a zatim hitro poklopi dlanom usta.

– Joj, da li sam te jako...?!

– Ništa mi nije, časna riječ.

– Ti nećeš reći. Sigurno te užasno boli. Da li krvariš?

– Mjehurići. Još nisu pukli.

– Daj da vidim. Mene bi užasno boljelo. Ja ne bih izdržala kad bi me mučili. Daj da vidim.

– Ja mogu prilično izdržati.