Pacijent iz sobe 19

By Zoran Žmirić

Žmirić je trenutačno jedno od najboljih i najubojitijih pera hrvatske književnosti. Blockbuster i Pacijent iz sobe 19 možemo ubrojiti u sam vrh hrvatske, ali i europske antiratne proze.

Denis Derk (Večernji list)

Sjajan, društveno bitan roman. Čitati, pamtiti, dugo nositi u sebi.

Davor Špišić (Jutarnji list)

Da je ostao samo na ratnoj priči, Žmirić bi iza sebe imao još jedan sjajan roman, ali on je krenuo i korak dalje... Potrebne su nam ovakve knjige - hrabre, jasne i direktne. Uočiti ono što nije dobro prvi je korak na putu oporavka. A Žmirić je to u ovom romanu napravio.

Marinko Krmpotić (Novi list)

Iznimno djelo, knjiga koju mora pročitati svako misleće biće s ovih prostora. Prvi veliki antiratni roman koji za temu, mjesto i vrijeme radnje, ima Domovinski rat. Time nastavlja niz Remarquea i Tri ratna druga, Hemingwaya i Zbogom oružje, Krleže i Barake 5B.

Bojana Radović (Večernji list)

Zoran Žmirić je majstor neočekivanih završnih romanesknih obrata i istančane psihološke karakterizacije, pogotovo kad su u pitanju ratne priče koje u njegovoj interpretaciji uvijek zadiru duboko u istinu koju nije uvijek lako podnijeti, baveći se nuspojavama kolektivnog i onim neizrecivim što dobra književnost ipak zna nepogrešivo formulirati.

Marina Vujčić

Žmirić je neumoran i angažiran kritičar društva, dobar promatrač i duhovit pisac, jedan od najuvjerljivijih i najvažnijih glasova književnosti ovih prostora. Ne sjećam se kada sam zadnji put pročitala tako potresnu, pametnu i točnu knjigu na tu temu.

Anne-Kathrin Godec

Žmirić je najaktualniji, najmanje eskapistički autor hrvatske suvremenosti i zato bi ga trebalo obavezno čitati. Rijeka od Kamova nije imala življu spisateljsku ruku. Ono što je Žmirić potpisao, ljudi izbjegavaju šaptati na ulici.

Dario Grgić (Bibliovizor HRT)

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Književna radionica Rašić
• Release date: Dec 11, 2019
• ISBN: 9788663510609

Book preview

Corrosion"

Za svakog po centimetar

Na svoj trideset i osmi rođendan, popišao sam se u krevet. Ne pamtim da sam to ikad prije napravio, čak ni dok sam bio dijete. Jednostavno je procurilo iz mene. Postao sam svjestan što sam učinio tek kad sam dobro namočio madrac. To je bio prvi put. Od tada, svako malo bih pišao pod sebe. No taj, prvi put, dogodio se baš na rođendan. I to, rekao sam već, na trideset i osmi. Devetnaest godina nakon devetnaestog rođendana.

Devetnaesti rođendan zatekao me u nekom selu. Tada je bilo njihovo, danas je naše. Moje nije bilo ni onda ni sad. Nitko nije imao pojma da mi je rođendan. Nekako, nisam mislio da je to važno spominjati, iako sam o devetnaestom rođendanu razmišljao kao o posebnom. Osamnaesti je trebao biti onaj prijelomni, no nije se dogodilo ništa spektakularno. Stari mi je rekao: „Sad kad si punoljetan, ako napraviš neku pizdariju, ti ideš u zatvor, ne ja." Najveća pizdarija koju sam dotad napravio bila je poneko pivo više zbog kojeg bih pjevao na sav glas. Devetnaesti rođendan trebao je potvrditi odraslost. Osamnaesti je precijenjen. Imaš osjećaj da si novorođeni muškarac, a s devetnaestim već imaš neko iskustvo.

Jedino iskustvo s kojim sam ušao u devetnaesti rođendan, bilo je… strah. Da sam barem došao ranije, da sam se stigao priviknuti na ljude, okolinu i atmosferu. Obukli su me tek dan prije, a skinuli dan kasnije. Da, bizarno. Nisam se zadržao dulje od dvadeset i četiri sata, i to baš na dan kad sam napunio devetnaest godina. Nedovoljno da bih se znao nositi s emocijama koje sam tada po prvi put tako intenzivno osjetio.

Prvo čega se sjećam bio je dim. Jednom sam nešto slično vidio na koncertu grupe Sisters of Mercy u Ljubljani. Pustili su umjetnu maglu s pozornice, toliko gustu da se nisu vidjeli ni bend ni prvi redovi, gdje sam se i ja naguravao. Samo se čula nesnosna buka. Nimalo ugodan osjećaj, a to je ipak koncert. Tu si zato što želiš biti, nitko te na to nije prisilio.

Uživaš u glazbi, a istovremeno osjećaš nelagodu. Zamisli onda osjećaj u tom selu, na moj devetnaesti rođendan. Tamo sam protiv svoje volje, a umjesto glazbe, oko mene vriska i jauci, jedva vidim prst pred okom.

Zanimljivo je kako se čovjek nosi sa stresnim situacijama. Ja sam u misli prizvao svoj osamnaesti rođendan. Stojim nasred kafića i zovem runde. Stiže pivo, vino, rakija. Ja sve plaćam, a ekipa nazdravlja. Popnem se na masivni stol od mramora, okrenem dlanove prema nebu i uz Sisters of Mercy pjevam „Dominion", a gomila me prati. Ali, onda me nečiji vapaj odvede na sasvim drugo mjesto. Sad odjednom vidim sebe prekrivenog tim mramornim stolom na kojemu pišu isti datumi i različite godine, s razlikom od devetnaest. Tad se strah odjednom povuče i napravi mjesto bijesu. Ako misliš da strah blokira razum, trebaš vidjeti što mu tek čini ljutnja. Pogotovo ako u rukama držiš moć. Ta kombinacija te istovremeno pretvara u nadčovjeka i nečovjeka. Cijelo vrijeme sam u glavi vidio brojeve s mramora ; 19.11.1972. – 19.11.1991. Sve same jedinice i devetke, sedmica i dvojka. A kad zbrojiš jedinicu i devetku, sedmicu i dvojku, opet dobiješ devetnaest. Tek predvečer sam sve prebrojio.

Devetnaest ljudi za devetnaest rođendana. Devetnaest osmrtnica na devetnaest zidova, ograda, portuna i stupova u gradovima koje nikad neću posjetiti. Devetnaest nekrologa koje nikad neću čitati. Devetnaest rupa iskopanih u sebi koje od toga dana pokušavam zatrpati.

Gasio sam ljude poput svijeća. Poslije sam skidao odjeću s njih, kao da odmotavam poklone. Dominantno i bez milosti. Lako… lakše nego kad poslije nekoliko piva pjevaš na sav glas.

Nisam ni ja jeftino prošao. Jedan metak me pronašao. Nedovoljno. Devetnaest naprema jedan za mene, a ne osjećam se pobjednički. Možda zato što se sve odvilo prebrzo. Kažem ti, bizarno je, došao sam dan prije i otišao dan kasnije.

Od tada, svakog rođendana, iznova proživljavam taj devetnaesti. Dlanovi mi bride, a ruke se tresu, kao da pokušavam obuzdati automat u rafalnoj paljbi.

I sad pitaš zašto sam nakon toliko godina ovo napravio? I to baš na rođendan? OK. Razumijem, primaš plaću da bi postavljao takva pitanja.

Naime, jednom smo se napili poslije škole. Netko je izvukao ravnalo i rekao da izmjerimo čiji je veći. Ja sam izmjerio devetnaest. Svašta ti padne na pamet dok ležiš u krevetu obliven toplinom mokraće, a znaš da to nije normalno i svjestan si da više ne možeš kontrolirati ni osnovne funkcije.

Tako sam se i ja sjetio svog devetnaestog rođendana, devetnaestorice koju sam otpuhao kao rođendanske svjećice i tih devetnaest centimetara pruženih uz ravnalo za tehničko crtanje iza brodograđevne škole… i zaključio da bih si olakšao kad bih sve to odjednom, na neki način… odrezao od sebe.

U prvi mah učinilo mi se primjerenim za svakog ubijenog odrezati po centimetar. Razmišljao sam, poslagati dijelove u neki geometrijski odnos, pobosti u njih svjećice i prigodno iskrvariti. Ili odvojen od muškosti, iznova rođen kao žena, pridružiti se Sestrama milosrdnicama i život posvetiti brizi za druge. Od tog trenutka slaviti svoj novi rođendan. Smiješno, no tad mi nije palo na pamet da se u krevet može pišati i osakaćenog spolovila. No na kraju sam odustao od te ideje. Ne samo da ne mogu kontrolirati tuđe odluke, poput, recimo, one da me se kao dijete pošalje u rat, već nisam sposoban kontrolirati ni one koje vlastitom voljom donesem kao zreo čovjek. Zato sam odabrao lakši način i jednim rezom riješio sve.

Kako bi ti, doktore, nazvao takvu osobu? Ne znaš? Onda ću ti ja reći. Sad si barem, kad se jednom godišnje pogledam u ogledalo, mogu s punim pravom reći: „Sretan rođendan… pičko!"

O tome ti govorim

Kažu, kad ne znaš otkud početi, najbolje je od početka. No do ovoga gdje smo sad dovelo je nekoliko početaka. Pitao si me zašto sam to učinio. Kad bi to pitanje bilo jednostavno, onda bi i odgovor na njega bio jednostavan. Moram nešto objasniti. Iako se tog dana, na moj devetnaesti rođendan, dogodilo još nešto što me kasnije odredilo, a o čemu ću ti nešto više reći poslije, sva zbivanja nakon toga, ma koliko želio, ne mogu odvojiti od sebe. Puno sam o tome razmišljao i svaki put sam došao do zaključka da sam to bio neki drugi ja. Međutim, ma koliko svojih ja nosio u sebi, ipak sam to na koncu opet bio ja. Stvari koje su se kasnije dogodile ne spominjem tek tako. Vratio sam se nakon rođendana. Pogodak je bio bolan, no nije me teže ranio. Metak je doletio izdaleka tako da je već izgubio na snazi. Udario me tek toliko da napravi rupu pokraj nosa i tu ostane zabijen. Čak sam ga sam i iščupao. S dva prsta, lako, kao što se vade mliječni zubi. Gledao sam na to kao na neku vrstu života na kredit i zato sam dva dana kasnije opet bio u postrojbi. Računao sam da je fer sudbini vratiti dug.

Moram tu još nešto objasniti, čisto da kasnije ne bude nesporazuma. Ogromna je razlika između mene i ljudi s kojima sam toga dana došao u selo. Ovo tvrdim zato što sam s mnogima od njih dočekao kraj rata. Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima pa ljudi misle da smo isti. No niti jesmo niti možemo biti isti. Zato i bježim glavom bez obzira gdje god čujem za njih. Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat. Nosili i hranili ga. Ovo zvuči gotovo poetski, no ne mogu to drugačije objasniti. Vjeruj mi, bio sam tamo i vidio… jedva su dočekali kaos.

Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali. Trčali su mu u susret s većim uzbuđenjem negoli sam ja trčao u trgovinu po novi album Sisters of Mercy.

Da, kad nas pogledaš ovako sa strane, teško je vidjeti razliku. Jednako smo deformirani i ljigavi. Duše nam smrde na gnojne rane i sprženo meso. Pod noktima nosimo garež spaljenih sela koja se ničim ne da očistiti. Rat me pretvorio u ovo što sam danas, no oni su takvi bili i prije rata. O tome ti govorim. Zato im i nije bilo teško ubijati. No čak ni danas, nakon svega, nakon toliko vremena, oni i ja ne vidimo stvari isto; oni su zbog toga ponosni na sebe, a ja se sebi gadim. Uvijek je to tako, onaj koga bi trebalo biti sram, ne kuži zašto se ti zbog njega sramiš.

Da, ubijao sam. Bačen sam u vatru i morao sam djelovati. I jesam. To mi se činilo ispravnim. Zamisli da te netko autom dovede na full prometnu cestu i izbaci te van. Auti jure oko tebe, a ti nemaš kud. Nije baš stvar koja ti se događa svaki dan, je l’ da? No jebi ga, to ne znači da ćeš leći na cestu i čekati da te nešto zgazi. Što bi ti učinio? Djelovao bi, eto što bi. Stao, osvrnuo se oko sebe i reagirao. Izbjegao bi prvi auto. Sačekao da prođe nalet. Pa zakoračio naprijed. Pa opet sačekao. Pa dva spora koraka, zatim nekoliko brzih. Djelovao bi! Jebote, imao sam devetnaest godina, doveli su me i ostavili usred pakla! Nisam znao ni kako se kurac vadi iz vojničkih gaća, što sam drugo trebao učiniti? Baciti pušku i trčati prema minskom polju? Vikati: „Ima li s vaše strane netko tko sluša Sisters of Mercy !?"

Počelo je spontano. Kad se nađeš nasred pučine, a uz sebe imaš pojas za spašavanje, što radiš? Iskoristiš ga. Može biti i onaj dječji, onaj što s prednje strane ima glavu dinosaura.

Možda i ne mora biti kolut, već napuhanac u obliku dupina. Nebitno. Tu je i pri ruci ti je. Sigurno nećeš razmišljati: „ Jao, kako glupo izgledam s ovom igračkom za plažu." Utapaš se jebote, nema ti druge. Ni ja nisam razmišljao izgledam li glupo s puškom u rukama. Djelovao sam. Pucao sam. Padali su. Ubijao sam. Morao sam.

Ono drugo... to je došlo kasnije. Trenutak kad sam jasno povukao liniju nakon koje sam prestao biti čovjek i postao ono što su oni bili oduvijek.

No do te točke, sorry ali ja nisam pjevao himne klanju. Nikad! U sebi sam pjevao Sisters of Mercy. Pjevao sam da se umirim, da odagnam strah. A kasnije, kasnije sam ih pjevao kao mantru. Za sreću, da preživim. To je bilo jedino u što sam vjerovao. Ako želim sačuvati život, moram ga razmijeniti za što više života onih s druge strane. Kad sam to shvatio, krenulo je. Nisam birao, kao što nisam izabrao niti dolazak na ratište. To su mi drugi odabrali. Kao što su mi odabrali većinu stvari u životu. Majka mi je odabrala da se zovem Vanja iako je stari želio da se zovem Goran. Odabrala mi je vjeronauk, iako sam htio u izviđače. Odabrala mi je slikarski set iako sam želio gitaru. Kupila mi je teniski reket iako sam želio nogometnu loptu. Ni prezime nisam birao. Po starome sam Kovačević. Odabrao mi je satove talijanskog , iako sam htio u glazbenu školu. Odabrao mi je pribor za tehničko crtanje iako sam želio gramofon. Upisao me u Brodograđevnu školu mada sam želio u Građevinsku. U Građevinsku su išli svi koji su slušali Sisterse...

Cijeli život su mi nešto birali i nametali i time me pretvorili u skup svojih očekivanja. A što je s mojim očekivanjima?

Kad sve podvučem, jedina stvar koju sam za sebe odabrao bilo je preživjeti. To sam si poželio za devetnaesti rođendan i konačno počeo vjerovati da je to i moguće. Prije toga, jedino u što sam ikada vjerovao bili su ljudi. No kad sam shvatio da sam prestao biti čovjek, više nisam imao u što vjerovati.

Vjeruješ li ti u nešto, doktore? U svoj razum? Svoj doktorat? Vjeruješ li da ćeš moći shvatiti zašto čovjek poput mene, nakon toliko godina, čini ovakve stvari? Sjediš tu i gledaš me... tim pogledom. Što je? Gadi ti se moja priča? Na rubu si da pukneš i ispovraćaš se po meni, ali trpiš. Uvježbanom mirnoćom. Znatiželja je jača od iskrenosti, je l’ da? Svaka čast, no vidjet ćemo. Možda ćeš me do kraja još i prezirati. Iako, zapamti što ti kažem... nitko na to nema pravo. Jedini kome dopuštam da me osuđuje jesam ja sam. Ti nemaš pojma na čemu sam temeljio svoje odluke. Nitko to ne zna. Ne znam više ni ja.

Kao san pred trubom za ustajanje

Moja generacija je posljednja služila JNA. Zakačio me prosinac devedesete. Auto jedinica u nekoj vukojebini u Bosni koja mi se toliko zgadila da joj ni ime ne želim izgovoriti. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, atmosfera je postala gadna. Kao Hrvat u uniformi JNA, u jednom sam trenutku istovremeno bio neprijatelj Hrvatske i ratni zarobljenik JNA. Ispiranje mozga bilo je svakodnevno; govorancija o tome kako policija po Hrvatskoj Srbima javno odrubljuje glave, kako svi koji pristupe MUP-u kao zadnji ispit moraju na bajunetu nabiti srpsko dijete i još gomilu sličnih kretenarija. Kasarna na dvadeset i pet kilometara od prvih kuća, a oko nje dvadeset i četiri-satna mrtva straža. Situacija u kojoj se svako razmišljanje o bijegu raspline kao san pred trubom za ustajanje. Jedino mi je preostalo da se pokušam uklopiti. Uvečer dok smo na vijestima gledali kako se u Hrvatskoj demonstrira protiv JNA, pogledavali su me ispod oka očekujući moju reakciju. Tražili su povod da me sjebu. Ali neće ići, prijatelju. Počeo sam naglas pičkarati i vikati da to treba riješiti puškom. Ispalo je dobro, jer su s vremenom prestali obraćati pažnju na mene.

Uskoro su zatražili dobrovoljce za vojnu operaciju u Sloveniji. Tamo se već danima puškaralo i to mi se učinilo odličnom prilikom za bijeg. Kako bilo, u Sloveniji sam bio bliže kući, pa je prvi plan