Trajanovo pravilo

By Pavao Pavličić

Vito Galović asistent je na Studiju novinarstva. Njegov šef i životni uzor Milan Klobučar bio je jedan od studentskih vođa 1971, ali se nakon 1990. nije vratio u politiku. Njih dvojica prate dokumentarnu seriju što je upravo krenula na nekoj od privatnih televizija. Serija se zove Zaboravljene sedamdesete i u njoj se emitiraju posve nepoznati materijali, najprije o studentskom štrajku, o političkim procesima kao i o cijelom nizu drugih događaja iz toga desetljeća. Serija će izazvati priličnu uzbunu u javnosti, jer će se na snimkama mnogi ljudi prepoznati, a i mnogi događaji prikazati u posve novom svjetlu. Osobito će se uznemiriti profesor Klobučar, jer se njegov lik vidi u svakom nastavku serije, i to u posve drugačijoj ulozi od one po kojoj je on inače poznat u javnosti i njegova uloga u povijesnim događajima odjednom će početi otkrivati svoje naličje. Trajanovo pravilo novi je triler Pavla Pavličića koji svoje polazište nalazi u događajima iz 1971. godine čije se posljedice u životima sudionika osjećaju i danas. Pun preokreta i napete priče ovaj roman još jednom dokazuje Pavličićevo vodeće mjesto među autorima ovoga žanra u hrvatskoj književnosti.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Nov 3, 2018
• ISBN: 9788829544028

Book preview

Pavao Pavličić

TRAJANOVO PRAVILO

Impresum

Copyright © 2011 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2018 Agencija TEA BOOKS

Copyright fotografije na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Prvi tjedan

Danas je subota, i ja zapisujem ono što sam odlučio zapisati još u utorak, kad je sve počelo. A počelo je tako što mi je Domac zakazao sastanak u Ribnjaku, u pola devet ujutro. Odmah sam znao da se događa nešto neobično. Ne samo zato što nije baš sasvim svakodnevna stvar da se profesori sastaju sa svojim asistentima po parkovima, nego još više zato što me je Domac na taj sastanak pozvao kratko i naredbodavno, sasvim mimo svojega običaja. Još toga časa pomislio sam da će možda trebati ponešto i zabilježiti, jer sam već navikao da u svemu vidim potencijalni dokument i moguće svjedočanstvo. Ali, nisam se odlučio da sjednem i počnem pisati sve do ovoga trenutka, dok nije prošao cijeli tjedan i dok se nisu dogodile i druge stvari koje su me uvjerile da zapisivanje neću nikako moći izbjeći.

I sad, kad počinjem voditi bilješke, činim to s pomiješanim osjećajima. S jedne strane znam da to zapisivanje ima smisla, a s druge osjećam grižnju savjesti. Sam sebe podsjećam na lik iz jedne knjige koju sam čitao još kao dijete, a bila je bogato ilustrirana i ja sam joj se rado vraćao. Govorila je o caru Trajanu.

Car Trajan imao je kozje uši i to je strogo tajio. Tajnu je znao samo njegov brijač, pred kojim je car morao skinuti krunu i otkriti uši. Brijača je tajna grizla iznutra i nije je više mogao podnositi, pa je zato iskopao rupu u zemlji i u nju viknuo da car Trajan ima kozje uši. Rupu je pažljivo zatrpao i tada mu je bilo lakše. Ali, iz rupe je niknula vrba, i neki je pastir od vrbe načinio sviralu. A svirala se javila ljudskim glasom vičući: U cara Trajana kozje uši!

Tako je nekako i sa mnom: povjerena mi je tajna, i ja bih je morao čuvati, ali mi je teško da je nosim u glavi, ne toliko zato što bih osjećao želju da je odam, koliko zato što se bojim da bi nesavršenost pamćenja mogla okrnjiti njezinu važnost, pa čak i sâm njezin smisao. Zato tu tajnu sada zapisujem, i za mene je ovaj hard-disk zapravo rupa u koju vičem ono što me tišti, u nadi da iz te rupe neće progovoriti nikakva svirala protiv moje volje. Sjedim, dakle, za stolom ispred prozora svojega malog stana u Borovju, gledam rascvjetanu magnoliju tamo prema Savi, i bilježim neobična zbivanja ovoga tjedna.

Tajnovit je, kako rekoh, bio već i sâm početak, kad me je Domac pozvao na sastanak. Premda sam tim pozivom bio zbunjen i nisam znao što da od sastanka očekujem, činilo mi se da sve počinje u dobrom znaku, jer dan je bio lijep, a ja sam razmjerno lako našao mjesto za parkiranje. Dok sam koračao prema sjevernom dijelu parka, tamo gdje se nalazi velika kamena glava Ivana Gorana Kovačića, palo mi je na um da me je Domac pozvao na to neobično mjesto zato što su mu se javili duhovi njegove mladosti: čovjek se naprosto boji prisluškivanja, pa me je pozvao u park, kao u špijunskom romanu. I inače sam, naime – u ovih nekoliko godina koliko radim s njim – zapazio da Domac ima neprirodno razvijen strah od prisluškivanja, pa zato nerado govori išta povjerljivo u sobi u kojoj se nalazi telefon, te sumnjičavo zvjera po stropovima i zidovima kad se nađe u kakvom nepoznatom prostoru. Domac se formirao u šezdesetim godinama, kad su svi govorili o doušnicima i o policijskoj manipulaciji – barem mi je tako sâm pričao – pa mu se to možda sad vratilo. Ipak, činilo mi se da je kod njega možda malo prerano za takve staračke manifestacije, jer Domcu je istom šezdeset jedna godina. Ukratko, nisam znao što da mislim ni kako da sebi objasnim neobično mjesto i vrijeme našega sastanka.

Objašnjenje nisam dobio ni onda kad je do sastanka došlo, ali sam ga dobio poslije, premda mi ga ni tada nije dao Domac, nego okolnosti i zbivanja koja su uslijedila. Svojega šefa našao sam gdje sjedi na klupi i puši cigaretu, malo škiljeći zbog sunca koje mu je dolazilo s desne strane i tuklo u oči. Kad me je ugledao, samo je potapšao mjesto pokraj sebe na klupi, i ja sam sjeo. Gurnuo je prema meni svoje cigarete koje su ležale na hrastovoj dasci, i ja sam zapalio.

– Reci mi, Vito – obratio mi se bez ikakva uvoda – kako stoje stvari s tvojim doktoratom?

To bi pitanje bilo sasvim normalno da je postavljeno u drugim okolnostima, jer nema ništa prirodnije nego da mentor pita svojega studenta kako mu napreduje disertacija. Ali, nije prirodno da ga to pita u parku, zakazavši mu osobito zato sastanak. Ili je posrijedi nešto drugo?

– Ide, ide – rekao sam neodređeno.

– Možeš li napraviti malu stanku, ili si baš u nekakvom velikom zamahu?

– Ovisi o tome kolika bi bila ta stanka.

– Tjedan ili dva.

– Onda mogu.

Domac kao da je bio vrlo zadovoljan mojim odgovorom. Nadao sam se da ću sad napokon čuti kamo sve to vodi. Ali nisam, nisam još. Jer, Domac je rekao:

– Dobro mi je poznato da ti u novinarstvu ne misliš ostati kod teorije, nego te privlači i pravo autorsko pisanje.

– To je točno – uzvratio sam.

– E, pa onda, bi li te zanimala jedna mala vježba iz istraživačkog novinarstva?

Nisam znao što da mislim. Inače mi on ne postavlja takva pitanja, niti se ikako plete u ono što ja pišem i objavljujem po novinama. Ali, dobro sam shvaćao da odgovor na njegovo pitanje može biti samo potvrdan. Zato sam i rekao:

 – Naravno da bi me zanimala.

On je opet zadovoljno zakimao, što je u posljednje vrijeme sve češće činio, a što mu prije nije bilo navika. Na trenutke mi se činilo da kima posve nesvjesno i mimo svoje volje. Onda je napokon odlučio otvoriti karte.

– Nedavno mi se javio jedan moj bivši student – rekao je. – On živi u Zagorju, u Martinovcu, svakako si čuo, oni tamo imaju nekakve sajmove, izložbe, tradicionalne obrte, ili već koji vrag. Čovjek šljaka na radio-stanici i u lokalnim novinama, zapravo je nekakav medijski faktotum u tom svom Martinovcu. I, sad mi javlja da možda ima temu. Tema je osjetljiva, strašno osjetljiva, i zato se obratio meni.

– Pretpostavljam da je politička – rekao sam brzopleto.

– Tema nije politička – presjekao me je Domac i dodao: – Ili barem nije izravno.

– Nego? – zinuo sam.

Toga jutra moj šef nije bio raspoložen za kratke i izravne odgovore, premda je kratkoću i izravnost uvijek reklamirao i u svojim predavanjima i u svojim priručnicima, a rado ju je i demonstrirao onda kad bi se latio da i sâm nešto napiše za novine. Toga jutra on je okolišao, svemu je stavljao duge uvode i kretao se kao po jajima.

– Ne znam koliko ti je poznat taj Martinovec – rekao je.

– Slabo sam bio po Zagorju.

– E, šteta, šteta – uzdahnuo je. – Ukratko, to ti je raj zemaljski. Čist zrak, čista voda, brdašca kao iz priče, voćnjaci, vinogradi, čak ni zemlja nije uobičajena zagorska glina, nego debela i plodna.

Počela mi se tada javljati nekakva slutnja, pa sam se požurio da pokušam impresionirati svojega profesora. Uskočio sam:

– Da tema nije ekološka?

– Jest – rekao je. – Upravo ekološka.

Malo sam pričekao, ali Domac nije pokazivao zadivljenost mojom bistrinom, a ni namjeru da nastavi govoriti. Zagledao se u rosno zelenilo Ribnjaka, u pse i djecu, a lice mu je izgledalo kao da nešto osluškuje. Tek nije bilo jasno osluškuje li ptice na granama, promet s Medveščaka, ili nešto u svojoj glavi i svome tijelu.

– A o čemu se točno radi? – upitao sam.

– Trebalo bi da odeš onamo, da se javiš tome kolegi, a on će ti već sve objasniti.

Zašutio je, i opet se činilo da nešto osluškuje. To je bilo toliko upadljivo, da se ja u prvi mah nisam usudio postaviti nikakvo novo pitanje. Sjedio sam, pušio i gledao pred sobom travanjski park, tramvaj u daljini i jednoga crvenog irskog setera koji je upravo njuškao u podnožju Goranove glave. Napokon sam zaustio:

– A kada bih ja to trebao...

No nisam dobio odgovor, jer toga se časa Domac srušio. Nagnuo se na klupi, kao da mu je nešto ispalo pa to kani podići, a onda, kao da mu je glava preteška pa ga vuče k zemlji, nastavio se kretati prema naprijed i prema dolje. Napokon je glava sasvim pretegnula, i Domac se strmeknuo na tlo, te čelom zaparao po tucaniku na stazi. Sve se to nije dogodilo odviše brzo, ali ja sam postao svjestan da se nešto neobično događa tek onda kad je bilo odviše kasno da išta učinim. Bespomoćno sam gledao gdje se moj šef ruši kao vreća.

A on se svalio na onaj tucanik, tijelo su mu potresla tri jaka grča, a u kutu usana pojavilo mu se nešto pjene. Oči su mu zakolutale i zjenice su nestale pod gornjim kapcima. Ostao je tako ležati dok sam ja u panici klečao pokraj njega i pridržavao mu glavu. Kroz mozak su mi jurile sve one gluposti iz prve pomoći, koje sam znao, ali ih nikad nisam rabio: desni bočni položaj, masaža srca, umjetno disanje. Pogledao sam oko sebe i vidio da u blizini nema zapravo nikoga: mlada žena na najbližoj klupi imala je pred sobom u kolicima sasvim malo dijete, a vlasnik onoga setera bio je tako star da je jedva hodao. Bio sam sâm. Opipao sam Domcu bȉlo i ustanovio da je normalno, dodirnuo sam mu čelo i osjetio da je hladno. Klečeći i dalje na stazi i osjećajući kako me kamenčići žuljaju kroz hlače, izvukao sam mobitel i pokušao se sjetiti broja Hitne pomoći.

U času dok sam drhtavim prstima utipkavao broj, osjetio sam stisak na svojoj lijevoj podlaktici; bio je tako snažan da sam gotovo ispustio mobitel. Trgnuo sam se i utvrdio da je Domac otvorio oči i da me pažljivo gleda.

– Koga zoveš? – upitao je.

Glas mu je bio strog i rezak, u njemu nije bilo nikakve slabosti, nego prije sumnjičavosti i straha.

– Hitnu – rekao sam.

– Ne treba – uzvratio je i pokušao ustati.

– Kako ne treba?

– Kod doktora Rezaka – rekao je. – Nova ves 78.

Sad tek nisam znao što bih. Nikad prije nisam čuo za toga doktora, a nisam znao ni koliko je daleko ta adresa. Ali, to je bila manja briga. Veća se sastojala u tome što smo se nalazili usred Ribnjaka, gdje se autom ne može prići.

– Pa, ne možete sad hodati – rekao sam panično.

– Mogu – odvratio je brišući maramicom prašinu s čela i obraza. – Treba mi samo koja minuta. Koliko je sati?

– Deset do devet.

– E, taman.

Za pet minuta Domac je doista izgledao kao da se ništa nije ni dogodilo. Otro je lice, boja mu se vratila u obraze, uredio je odjeću, i vrlo brzo se iz uloge bolesnika kojem treba pomoć vratio u ulogu profesora koji se pedagoški odnosi prema svome asistentu. Ustali smo s klupe i polako krenuli prema izlazu iz parka.

Otpratio sam Domca do Nove vesi 78 i putem jedva da smo razmijenili koju riječ. Tik uz ulaz u kuću – a bila je to obična jednokatnica sa stanovima – visila je liječnikova firma. Vidio sam da je taj Rezak neurolog, a na ploči je bilo razmetljivo dodano kako ordinacija raspolaže svim najsuvremenijim uređajima. Domac je zatražio da ga tu ostavim.

* * * * *

Dok sam zapisivao sve ovo o susretu u Ribnjaku, počela su mi se javljati neka prisjećanja koja sežu više godina unatrag i sva se tiču Domca i mojega odnosa prema njemu. Tako sam shvatio nešto što sam uvijek podrazumijevao, a nikad to sebi nisam jasno rekao: da je Domac možda najvažniji čovjek u mome životu, a svakako onaj koji je na mene izvršio najpresudniji utjecaj. Zato sam zaključio da moram i to zabilježiti, jer i to je dio onoga što mi se upravo događa, a možda može te događaje bar donekle objasniti. Evo, dakle, što mi je sve palo na um o mome šefu.

Najprije ime. Domac se zapravo ne zove Domac, nego mu je to nadimak. Ime mu je Milan Klobučar, a nekada davno, u mladosti – dok se ja još nisam bio ni rodio – počeo se potpisivati kao Milan Domagoj Klobučar, i pod tim se imenom prvi put čulo za njega u javnosti, pod tim je imenom postao poznat. Ali, od imena Domagoj ubrzo su njegovi prijatelji stvorili nadimak Domac, i neko je vrijeme Domac bio poznatiji po nadimku nego po imenu. Čak su i izvještaji sa suđenja – kad je Domac zaglavio na robiji zajedno sa ostalim studentima – obavezno spominjali i taj prišivak. Poslije je Domac ime Domagoj napustio i nije ga više koristio, ali mu je nadimak ostao i dalje, a on nije imao ništa protiv toga da ga tako zovu. Pod tim nadimkom znaju ga svi profesori na Studiju novinarstva, a i svi studenti, premda mnogi od njih nemaju pojma odakle nadimak dolazi. A Domac nije nikad oko toga pravio pitanje, nego i danas koji put – najviše za šalu – poneki svoj tekst potpiše pseudonimom M.K. Domac.

Ja sam za to ime i za taj nadimak prvi put čuo 1989. ili 1990. godine, kad sam bio u pubertetu i kad sam u riječkoj gimnaziji pisao svoje prve novinarske sastavke. Jer, upravo u to doba počelo se ime Milana Klobučara spominjati u javnosti, a kako je vrijeme odmicalo – kad je došlo do smjene vlasti i kad su se promijenili standardi – bivalo je ono sve češće, i tako su Domca bile pune sve novine. Nije se, međutim, tada u njima javljao kao autor, nego kao predmet mnogobrojnih članaka i intervjua. On je bio pojava kakve su tada bile potrebne novinama, jer je njegov slučaj svjedočio da je došla sloboda i pokazivao kako je teška hrvatska sudbina. Ja sam sve te napise pomno pratio, neke čak i izrezivao, i ubrzo mi je Domac postao neka vrsta idola. Ni danas ne znam zašto sam baš njega izabrao (jer sličnih ljudi bilo je tada više), ali znam da sam bio njime oduševljen onako kako može biti samo balavac od šesnaest godina, pogotovo ako je u stalnom sukobu s roditeljima koji se boje svake političke promjene. I, želio sam o Domcu doznati još i još.

A doznao sam već tada, na prvom koraku, da je Domac do kraja osamdesetih živio u nekoj vrsti unutrašnje emigracije. Bio je on među vođama studentskoga pokreta 1971. godine, a kad je taj pokret propao, on je završio u zatvoru. Odsjedio je gotovo dvije godine, a potom je nestao iz javnosti. Iz novinskih članaka razabrao sam da je većinu sedamdesetih i osamdesetih godina proveo radeći u nekoj muzejskoj instituciji, da se nije bavio politikom i da se ni sad u politiku ne kani vratiti, premda je o svemu što se upravo događa imao vrlo jasne i izgrađene stavove, koji su meni također imponirali.

O sedamdeset prvoj godini ja tada jedva da sam išta znao. Sve je to bilo prije mojega vremena i u prvi mah me nije mnogo ni zanimalo, koliko god da sam pažljivo gledao dokumentarne snimke iz toga doba i slutio onu energiju koja je iz tih snimaka izbijala. Pokušao sam o tome upitati Galeta, svojega oca, koji je u vrijeme tih događaja također studirao u Zagrebu, ali Gale je po običaju odmahnuo rukom, kao što sam i znao da će odmahnuti. On se uvijek pribojavao da se ja ne zagrijem za politiku, i to mu je bio jedan od najvećih strahova u životu. Rekao mi je da je sve to bilo vrlo davno i da više nije važno.

A u isto vrijeme, svi oni ljudi koji su se devedesete i devedeset prve godine pojavljivali na televiziji tvrdili su suprotno. Bilo je takvih emisija na bacanje i ondje se govorilo o sedamdeset prvoj kao o nečemu što je bilo praktički jučer, kao o nečemu što još uvijek kroji naše sudbine i kao o nečemu u što su svi jako dobro upućeni. Uspjeli su i mene u to uvjeriti, pa sam se osjećao nelagodno što ništa o svemu tome ne znam. A činilo mi se da bih morao znati, pogotovo ako želim biti novinar, kao što sam već tada sasvim jasno želio. Zato sam trebao nekoga tko će mi potanko objasniti što je bila ta sedamdeset prva, pa da jednom sve shvatim i da se prema cijeloj stvari nekako odredim. Ali, nisam nalazio nikoga, jer tko god je nešto znao, taj ili se nije želio prisjećati, ili je mislio kako je za mene bolje da ne znam.

I, tu mi se Domac ukazao kao spas, i tako sam se još više vezao uz njega. Jer, samo on nije o sedamdeset prvoj godini govorio kao o nečemu što je općepoznato, a ni kao o nečemu što je samo po sebi razumljivo. On je jedini – u svojim intervjuima, a poslije i u autorskim člancima – bio sklon da pokuša tu godinu objasniti, i ja sam mu za to bio zahvalan. Ali, još sam mu više bio zahvalan zato što sam u njegovim riječima slutio istinu, a u riječima svih drugih govornika – koji su tada bili preplavili novinske stupce – osjećao sam licemjerje i laž. Jer svi su oni govorili tako kao da su oduvijek znali da će jednom pasti Berlinski zid i doći hrvatska država, i kao da su oduvijek mislili tako kako sada misle. Uvijek su bili protiv komunističke diktature, uvijek su se borili za Hrvatsku, uvijek su takoreći bili i članovi stranke u ime koje sada istupaju. Jedino je Domac govorio drugačije. A to što je govorio meni se činilo mnogo uvjerljivije, premda ni njegove riječi nisam mogao provjeriti.

On je tvrdio kako sedamdeset prve nitko nije sanjao ni o rušenju komunizma ni o rušenju Jugoslavije, ne samo zato što bi to bilo opasno, nego i zato što nitko nije vjerovao da bi nešto slično bilo moguće. Tražilo se samo malo više prava za Hrvatsku unutar Jugoslavije, malo više onih deviza što ih ostvarujemo turizmom, malo više hrvatskoga jezika, a sve to u okviru socijalizma i samoupravljanja. O višestranačju i parlamentarnoj demokraciji, a pogotovo o samostalnoj državi, nitko nije nikada ni zucnuo. A sva mudrost studentskih vođa sastojala se u tome što su iskoristili jedan sukob unutar Partije da podsjete kako ipak postoji i narod i kako se na njega mora računati. Tome su uglavnom služile one demonstracije zbog kojih su poslije mnogi završili u zatvoru: da običnu partijsku čarku podignu na širi društveni plan, i da tako demokratiziraju cijelu zajednicu.

Domac, dakle, nije o tim zbivanjima govorio kao o nekakvom herojskom vremenu, i nije precjenjivao ničiju ulogu, a najmanje svoju. On je bio svjestan kako su nakon Karađorđeva mnogi nedužni ljudi stradali i kako su za to krivi i studenti, koji su druge povukli za sobom. On nije mislio da su ti događaji jednoznačni – ni samo pozitivni ni samo negativni – i nije preuveličavao njihovo povijesno značenje. Zato je valjda o svemu tome govorio bez velikih riječi, bez busanja u prsa, a pogotovo bez mržnje. Nikoga nije krivio za svoju robiju, nikoga nije krivio što je odgurnut iz javnosti, i bio je silno rezerviran kad se govorilo kako bi sve bivše komuniste – a pogotovo glavešine – trebalo suditi, ili barem bojkotirati.

Ja sam bio balavac, gutao sam te članke i te intervjue, i ono što je Domac govorio – a pogotovo kako je govorio – izgledalo mi je kao vrelo čiste mudrosti. Ne samo da mi je on objasnio jedan dio povijesti, ne samo da mi je pokazao kako čestit čovjek treba da se drži u javnosti, nego mi je pružio primjer upravo nevjerojatne tolerancije i dosljednosti, kojom me je zauvijek pridobio.

Jer, Domac je tada odbio da se politički angažira i nije htio pristupiti ni jednoj stranci. U nekoj je prilici objasnio kako bi, da je ušao u koju stranku, to izgledalo kao pokušaj da se uskrsnu stare ideje, a da to nema nikakva smisla (doista, neki njegovi suborci iz sedamdeset prve to su pokušali, pa su propali). No, budući da je u doba nemilosti najprije magistrirao, a potom i doktorirao, prihvatio je sada mjesto nastavnika na Studiju novinarstva, i ubrzo je ondje postao profesor. A osim toga, prihvatio je i kolumnu u novinama, gdje je – s neovisne pozicije – komentirao najnovije događaje.

Upravo me je ta njegova kolumna – a izlazi ona do današnjega dana – uvjerila u Domčevu mudrost i napravila od njega mojega idola. Jer, u tim svojim napisima on je neprestano upozoravao na opasnost od nacionalizma, zalagao se za europske vrijednosti, borio se protiv primitivnog državotvorstva, i uopće, bio mnogo bliži lijevoj, nego bilo kojoj drugoj orijentaciji. A to je meni izgledalo kao najveći dokaz njegove veličine: drugi su skrenuli u isključivost i mržnju, a on, koji je i u zatvoru ležao i kojem je uništen dobar dio života, bio je spreman oprostiti, razumjeti i pružiti ruku onima koji su ga utamničili.

Mladi ljudi obično s vremenom napuste svoje idole, pogotovo ako se imaju priliku kretati u njihovoj blizini, jer im tada vide sve slabosti i mane. Meni se to nije dogodilo. U gimnaziji sam se zbog Domca odlučio za novinarstvo, jer sam naprosto želio pisati kao on i biti kao on. A kad sam ga na prijamnom ispitu prvi put ugledao živog, kad sam došao u priliku da s njim razgovaram, činilo mi se da sam u središtu svijeta. Bio sam nervozan na tom prijamnom i dlanovi su mi se znojili, ali sam bio sretan što sam upao u Domčevu grupu za usmeni. Osjetio sam kako mi se grlo steže kad me je pohvalio i rekao da ću vjerojatno biti primljen na studij. Slušao sam četiri godine sva Domčeva predavanja, izrađivao referate, išao na ispite, razgovarao s njim u kafiću kad nas je sve vodio na kavu, i on je za sve to vrijeme u mojim očima samo rastao. Sve sam više njegovih vrlina vidio i sve sam mu se više divio. Za mene je studentsko doba bilo lijepo isključivo zato što sam tada mogao slušati Domca iz prve ruke, i još svaki tjedan čitati njegove članke.

Zato je meni mjesto Domčeva asistenta izgledalo kao zgoditak na lutriji. Da mi je to mjesto ponudio bilo koji drugi nastavnik, ja bih ga bio odbio, jer sam se želio baviti pravim novinarstvom, pisati i istraživati. Ali mogućnost da budem uz Domca, da od njega učim, pa čak – priznat ću i to samome sebi – da ga oponašam, činila mi se kao nešto najbolje što mi se moglo dogoditi. Želio sam biti kao on, i želim to još uvijek.

I, zato mi je tako teško palo ono što se dogodilo u Ribnjaku i ono što se dogodilo poslije, u toku ovoga tjedna. Zapravo, najteže mi je bilo kad sam vidio natpisnu ploču pred onom ordinacijom u Novoj Vesi, jer po njoj sam shvatio da Domcu treba neurolog. Zato sam na rastanku dvaput ponudio da ga pričekam, i Domac me je dvaput odbio.

* * * * *

U srijedu sam nakanio raditi ono što i inače radim srijedom: čistiti stan. Tu sam naviku stekao u novije vrijeme, a prije sam čistio onda kad bih imao vremena, ili kad bih vidio da je čišćenje baš jako potrebno. A onda sam odjednom našao nešto lijepo i privlačno u tome da sve radim uvijek u isto vrijeme i po istoj proceduri, jer to mi nekako organizira dan, pa čak i tjedan. Odlučio sam da dan za čišćenje bude srijeda, kad inače nemam obaveza na fakultetu, i tako je u roku od pola godine to postalo mojom stalnom navikom.

A to je baš ono isto pola godine otkako me je Slavica ostavila, pa kad malo bolje promislim, čini mi se da to dvoje ima međusobne veze. Jer, često mi se činilo da me je Slavica napustila zato što nisam dovoljno pedantan, dovoljno organiziran, dovoljno usmjeren prema nekakvim ciljevima. Zato sam valjda želio sâm sebi dokazati da jesam uredan i pedantan i da je Slavica učinila meni nepravdu a sebi štetu. Zapisujem sve to samo zbog toga da bih se podsjetio koliko mi je to čišćenje važno i kako njegov izostanak znači za mene poremećaj životnoga ritma.

A upravo je do toga došlo ove srijede, kad mi nije bilo suđeno da čistim. Jer, samo što sam instalirao usisivač za prašinu, samo što sam se namjestio na početnu poziciju (kod ulaznih vrata), zazvonio je telefon. Na trenutak sam oklijevao, premda sam znao da ću se svakako javiti, jer ja sam takav da ne mogu odoljeti kad telefon zvoni.

– Jesam li te u čemu prekinuo?

Bio je to Domac. Inače on mene ne zove kući, a i kad zove, to je redovito navečer, i to s nekom posebnom svrhom. I, uvijek se predstavi.

– Ni u čemu važnom – slagao sam.

– Čuj, Vito, nešto sam te htio zamoliti...

Zvučao je sasvim obično, premda je zvao u neobično vrijeme. Imao sam dojam kako želi da se obojica pretvaramo da se ono jučer u Ribnjaku nije ni dogodilo. Ali, osjećao sam da to zbog nečega ne mogu dopustiti, jer činilo mi se da bi to bilo neodgovorno. Zato sam, kad je Domac na trenutak zašutio, ubacio pitanje:

– Kako ste vi?

– Nije vrijedno spomena – rekao je. – Uostalom, razgovarat ćemo još, sad nije trenutak.

– Kako vi kažete.

– Ovo sam te htio moliti – kazao je tada kao da smo skinuli s dnevnog reda neki veliki problem. – Jesi li ti vidio da na TV Grič kreće nova dokumentarna serija?

– Nisam vidio. A o čemu govori?

– O sedamdesetim godinama. Tako se i zove, Zaboravljene sedamdesete. Navodno će biti deset emisija. Sve sami novi materijali... Možeš li se ti malo raspitati o tome? Mislim, tko je autor, koliko je zapravo nov taj materijal, čega sve u seriji ima...

– Mogu – rekao sam kratko, jer to se od mene i očekivalo.

Domac se u novije vrijeme sve više bavi teorijom novinarstva, pa nastoji definirati pojmove kao istraživačko novinarstvo, ekskluziva, dokumentarnost i slične, a iz toga onda izvodi i obilježja novinskih žanrova. Vjerojatno ga i ovo