Večernji akt

By Pavao Pavličić

Roman ovenčan Ninovom nagradom 1981. godine
Priča, u čijem je središtu genijalni falsifikator Mihovil, proziva književnost i umjetnost našeg vremena. Osvrće se i na društvo koje je spremno koordinate povijesti prilagođavati svojim potrebama. Nadasve, roman je to i o umjetniku čija je sudbina određena njegovim talentom. Jer, glavni se lik u danima u kojima ne slika, ne falsificira, ne oponaša, ne kopira, jednostavno razbolijeva. Duboka pitanja o originalu i falsifikatu, o visokoj i niskoj književnosti, o odnosu autora i urednika, autora i primatelja, o granicama dobra i zla, utkana su u priču koja lakoćom slijedi lakoću Pavličićeva pripovijedanja i lakoću autorove nenametljive pozicije na hrvatskoj književnoj sceni.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 15, 2017
• ISBN: 9788663291416

Book preview

Pavao Pavličić

VEČERNJI AKT

Impresum

Copyright © 1981 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2014 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

GLAVA PRVA

U KOJOJ SE GOVORI O JEDNOM MLADIĆU I O NJEGOVOJ BAKI

Oko pola sedam Baka je otvorila vrata, a zatim podigla zeleni zastor. Travanjsko sunce treperilo je po grmlju na obronku.

– Hajde, sinko – rekla je Baka. – Moraš u školu.

Mihovil je ležao poprijeko preko kreveta, na sebi je imao traperice i gornji dio pidžame. Češao se po tjemenu, pa mu je duga kosa skakutala po jastuku.

– Ne moram – promrmljao je žmureći. – To nije škola, nego akademija, Bako. Jedan dan imaš predavanja, drugi dan nemaš.

– Ništa ja to ne razumijem – rekla je Baka. – A svjetlo si ostavio?

Kroz napola zatvorene kapke, Mihovil ju je gledao kako prilazi njegovome radnom stolu kraj prozora, gdje su bili razasuti papiri i mnogo pribora za crtanje. Bio je već sasvim budan i srce mu je ubrzano lupalo. Nije se sjećao kako je ostavio novčanice, pa se sad bojao da ih Baka ne opazi. Ali, ona je samo pritisnula prekidač, oprezno, jer ju je, kao i uvijek, zbunjivala neobična zglobna svjetiljka prišrafljena za stol. Soba je sad bila obasjana samo danjim svjetlom. Prozor je gledao prema obronku brda Griča, a taj je bio sav u zelenilu.

– Radio sam dugo, sinoć – rekao je Mihovil. – Vidiš da se nisam ni skinuo.

– Još se hvališ – mrmljala je Baka. – A i ova pepeljara ti tu smrdi. Onda, što ćemo nas dvoje, sinko?

– Pa, ja bih još malo spavao – rekao je Mihovil zijevajući.

– A kad ćeš po kruh i mlijeko? Ja brzo moram van. Hajde, svejedno si se probudio. Voda za kavu već vri.

– Jadan ja – rekao je Mihovil i ustao.

Zapravo mu se i nije više spavalo. Žurio je da vidi ono što je te noći uradio, bio je nestrpljiv. Ali, morao je paziti da Baka ništa ne opazi. Skinuo je gornji dio pidžame, namjestio se pred Baku kao da se misli boksati, zamahnuo nekoliko puta šakama. Ona ga je pokušala pomilovati po glavi, ali je on eskivirao poput boksača, otišao u kuhinju, natočio čašu hladne vode i popio je nadušak, znajući da Baka iza njegovih leđa odmahuje glavom. Onda je otišao u kupaonicu i dobro se ispljuskao vodom. U očima mu je kuckalo, kao da je cijelu noć putovao.

Kad se vratio, Baka je već poslovala po kuhinji: čulo se kako kapljice vode za kavu preko ruba lončića padaju na ugrijanu ploču štednjaka i ondje se rasprskavaju tiho pišteći. Mihovil je zatvorio za sobom sobna vrata, pa prišao stolu. Stao je ondje, podbočivši se rukama i malo nagnuvši glavu. Stripovi su izgledali izvrsno.

Podigao je papire prema svjetlu i vidio da je sve na svome mjestu: sitne rupice, jedna mrlja od vlage, blago iskrzani rubovi. Kimnuo je glavom i uzdahnuo.

Onda je potražio novčanice. Najprije ih nije nigdje bilo, pa se malo uplašio, podizao je mnogobrojne papire i zavirivao ispod njih. Onda se sjetio da ih je ipak stavio u ladicu, zbog Bake. Otvorio je ladicu i neko vrijeme gledao novčanice. Izgledale su vrlo dobro. Izvukao je jednu i pogledao je prema svjetlu.

– Vidiš, vidiš – promrsio je.

Stavio je novčanice natrag u ladicu, pa se vratio u kuhinju. Baka je upravo završavala kavu.

– Onda što? – rekao je Mihovil. – Gdje mi je povelja?

– Što gdje ti je?

– A, tu je – rekao je Mihovil. Na stolu je već stajala pletena torba i komadić papira na kojemu je Baka ispisala sve što treba kupiti. – Povelja – rekao je. – Magna charta libertatum. Žišku?

– Što opet izvodiš? – narogušila se Baka.

Kad je već bio kod vrata, Mihovil se sjetio da mu Baka nije dala novac. Okrenuo se i vratio prema kuhinji, ali je Baka već bila zabavljena nečim drugim. Zastao je na trenutak, oklijevao, onda je brzo ušao u svoju sobu, otvorio ladicu i izvukao jednu novčanicu od 500 dinara. Bila je to ista ona koju je već gledao prema svjetlu. Brzo ju je presavio i gurnuo u stražnji džep traperica.

– Ciao, bella – rekao je s vrata.

– Bedak – kazala je Baka za njim.

Sjurio se niz stepenice, jer lift već mjesecima nije radio. U Medvedgradskoj, sjene su još bile prilično duge, bilo je malo i prohladno, jer je te noći padala kiša, a bio je tek travanj. Ali, sunce je lijepo obasjavalo krovove kuća i akacije na obronku. Ukliještena između Griča i Kaptola, s prozorima gornjih katova koji su bliještali na suncu i sa sjenom na kolniku i pločnicima, ulica je izgledala kao slika. Doista, bilo bi je neobično lako naslikati.

– Malo previše lako, za moj ukus – promrmljao je Mihovil i šutnuo praznu kutiju od cigareta.

Duž Tkalčićeve sve je bilo puno parkiranih automobila, pa ih je valjalo zaobilaziti i provlačiti se između njih. Mihovil je skakutao i potrkivao, preskočio poneki isturen branik podbočivši se rukom o haubu automobila. A ipak, činio je to vrlo ozbiljno i dostojanstveno, što je i prirodno: tek za koji mjesec napunit će dvadeset godina.

Pri dnu Tkalčićeve počeo je sve nervoznije premetati pletenu torbu iz jedne ruke u drugu. Zastao je pod krošnjom velikoga javora, gdje su neki radnici s tržnice pili pivo i gdje je također sve bilo puno automobila. Duboko je udahnuo, a onda ušao u samoposluživanje.

Hodao je između polica držeći Bakin popis u ruci. Djevojka koja reže kruh pružila mu je polovicu polubijeloga.

– Kao i obično? – rekla je. – Vi još spavate, čini mi se.

– Zašto? – upitao je Mihovil.

– Tako izgledate – nasmijala se. – Je li istina da vi crtate one stripove u Omladinskom listu?

– Tko vam je to rekao? – upitao je Mihovil, a vidjelo se da mu je neugodno.

– Sve se zna – rekla je djevojka, a onda se okrenula novoj mušteriji.

Mihovilov popis bio je sad iscrpljen, pa je zato krenuo prema blagajni. Ondje nije bilo nikoga. Blagajnica mu se već smiješila, jer ga je i ona dobro poznavala.

– Kako vaša Baka? – upitala je.

– Stroga, kao i uvijek – rekao je Mihovil.

Blagajnica je jednom rukom udarala po tipkama kase, a drugom je ubacivala stvari u torbu koju je Mihovil držao otvorenu pred njom. Onda je rekla cijenu.

Mihovil je posegnuo rukom u stražnji džep traperica, napipao ondje svjež, šuštavi papir, pa je zatim izvadio novčanicu i pružio je blagajnici. Na slabome i indirektnom svjetlu, obojenom k tome zastorom od javorova lišća, boja novčanice izgledala je na trenutak čudno. Mihovilu je poskočila jabučica u grlu, gore pa dolje.

Blagajnica je uzela novčanicu, razmotala je i oslušnula njezino šuškanje, pa je zatim zataknula za neku kuku na blagajni, koja valjda i služi za to da se na nju vješaju krupne novčanice.

– Ovu ste sigurno noćas naštampali – rekla je blagajnica i nasmiješila se. Imala je široko, domaće lice, vedro i prijazno, ali su joj kapci bili namackani nekom loše izabranom zelenom bojom. Njezini prsti već su prebirali po maloj ladici vadeći sitniš. Ipak, Mihovilova jabučica sad je dvaput poskočila, brže nego prije.

– Da – rekao je on. – Prije deset minuta izvadio sam je iz preše.

Blagajnica je izvratila novac, pa se opet nasmiješila. Iza Mihovila već je stajao novi kupac.

– Pozdravite Baku – rekla je blagajnica.

– Obvezno – odvratio je Mihovil i izašao.

Žurio je Tkalčićevom, skakućući još živahnije nego prije. Kad je došao negdje do pola ulice, do one kuće s drvenim balkonom preko cijele fasade, zavukao je ruku u stražnji džep, izvukao odande tri crvene stotinjarke i plavu pedeseticu, odmahnuo glavom, a onda požurio dalje.

Objesio je torbu s namirnicama na naslon stolice u kuhinji, dok je Baka već postavljala za doručak: na sredini stola bio je njezin plavi lončić s bijelim točkama, u kojemu je pravila bijelu kavu, u nju drobila kruh i kusala ga žličicom.

– Odmah ću ja – rekao je Mihovil.

Otišao je opet u svoju sobu, ondje se izvalio na krevet i pola minute buljio u strop. Onda je otišao do stola i otvorio ladicu. Izvukao je drugu novčanicu. Neko ju je vrijeme motrio. Zamišljeno je opet odmahnuo glavom, pa je htio novčanicu vratiti u stol. Načas je pogledao prema kuhinji, pa se predomislio, presavio novčanicu i stavio je u desni stražnji džep hlača.

Bila je to druga od dviju novčanica po petsto dinara što ih je te noći svojom rukom nacrtao.

* * * * *

Kroz prozorčić, zagrađen sivo oličenim, zastakljenim rešetkama, u podrum je nekako prodirala jedna zraka sunca, premda je to zapravo bilo tehnički nemoguće, jer se kuća nalazila pod samim brijegom. Vjerojatno je negdje u dvorištu našla kakvu staklenu površinu, odbila se od nje i tako stigla u podrum, gdje je Mihovil prevrtao po starim kartonskim kutijama. Ta osamljena zraka obasjala je ribički štap od bambusa što je visio pod stropom; onako žut, premda prašnjav, taj je bambus zasvijetlio poput neobično duge neonske cijevi. Mihovil je zastao i promatrao ga neko vrijeme. Bio je lijep i neobičan i vrijedilo bi ga naslikati. Kad bi se moglo.

– A možda i bi – pjevušio je Mihovil kroz nos. – A možda, je li, i bi.

Štap je ostao od pokojnog djeda, kao i većina stvari u podrumu, i upravo to je privuklo Mihovila u taj tijesni prostor što je vonjao po miševima i kokošjem izmetu, jer su susjede tu držale perad koju su donosile sa sela. Od djeda je ostalo mnogo stvari i Mihovil se po podrumu kretao kao po riznici. Bio je tu jedan stari pisaći stol s kojega je bila skinuta čoha, bilo je raznoga alata, ladice su bile prepune čavlića i zavrtanja svih dimenzija, bilo je starih budilica i džepnih ura, bila su kliješta (cvikcange, flahcange, rorcange, špicange), bilo je kompleta starih novina, iznošene odjeće, kuhinjskih potrepština. A sve je to bilo nekako poslagano, u svemu se slutio neki red kojemu čovjek nije mogao otkriti pravi kriterij, ali je osjećao potrebu da ga poštuje. Zato je i Mihovil, kad bi cijepao drva, nastojao da to bude uredno, pa bi zato posebno naslagao krupnija drva, a posebno ona sitna, za potpalu.

Svjetlosti je nestalo s onoga bambusa. Mihovil je u ruci držao jednu predratnu kartonsku kutiju za Batine sportske papuče. Bila je čudno žućkasta i meka, gotovo porozna. Upravo mu je to trebalo. Vratio se u stan.

Ostavio je kutiju na stol, otresavši prethodno s nje prašinu krpom kroz prozor. Kutija mu je trebala za iduću noć. Onda je skrenuo pogled prema krevetu na kojemu su ležale neotvorene večernje novine koje je kupio vraćajući se kući. Odolio je napasti da ih otvori. Sjeo je za stol. Morao je dobro iskoristiti vrijeme dok je sam: Baka je opet bila otišla na svoj kružok gdje su bake iz kvarta vezle goblene. Morao je raditi.

Na trenutak je pogledao prema kutu stola, gdje je stajao započeti strip. Onda je uzdahnuo.

– Dečki, još samo ovo, a onda crtam – rekao je poluglasno.

Omladinski list očekivao je taj strip i Mihovil ga je bio odavno započeo, ali nikako nije uspijevao da ga završi, jer su se pojavile druge stvari. A bilo je jasno da neće raditi na stripu ni iduće noći, jer neće moći odoljeti da ne iskuša kutiju koju je upravo donio iz podruma. Ali, svatko može razumjeti da Mihovil nije, za ljubav svoga vlastitog stripa, mogao napustiti ono što se tako iznenada pojavilo.

Prije dva dana, igrajući se, nacrtao je novčanicu od pedeset dinara. Bila je vrlo dobra, pa ju je poderao i odmah nacrtao dvije nove. Bile su savršene, i obje ih je već rasparčao. Sa strepnjom je uzimao novine u ruke, ali ništa se nije događalo.

Sada je pogledao list novina pred sobom. Bila je to prva stranica, koja se ni po čemu nije razlikovala od onih novina koje je Mihovil toga dana kupio, a sad su ležale na krevetu. I papir je bio isti, i boja zaglavlja, i oblik slova, i sve pojedinosti: Samo je sadržaj naslova bio drugačiji. Na vrhu stranice pisalo je, najvećim slovima: BAKI ISKIPJELO MLIJEKO; nakon toga slijedilo je: OMLADINSKI LIST TREBA ZABRANITI, a onda opet krupnije: KAKO JE JUČER SLUŽBENO SAOPĆENO, DINA VOLI MIHOVILA. Bilo je još nekoliko takvih naslova.

– Hm, hm – rekao je Mihovil poluglasno. – Čini se da smo završili prvi razred. Možemo sad u višu školu.

Otvorio je knjigu koja je ležala na stolu. Bilo je to fototipsko izdanje Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja. Mihovil je okrenuo onu stranicu na kojoj su bile note bugaršćica koje je Hektorović navodno čuo od hvarskih ribara. Zadatak je bio utoliko teži što je reprodukcija bila crno-bijela, a Mihovil je morao raditi u boji. Morao je, dakle, pogoditi i boju papira, i boju tinte, i boju mrlja od vlage. A oduvijek mu je išla na živce stara književnost i njezin nerazumljivi jezik.

– Da, da – rekao je tiho. – To bi, da kažemo, mogla biti mala matura. Bit će nešto od vas, mladiću, samo ako se potrudite.

Ostavio je knjigu i bacio se na krevet. Noge je naslonio na stolicu, pa raskrilio novine, ovaj put prave. Pokušao je čitati polako, od posljednje stranice prema prvoj, kao što je uvijek čitao, ali nije išlo. Požurio je prema crnoj kronici.

Odmah je opazio naslov, pa se trgnuo i prešao u sjedeći stav. Naslov je glasio OPET FALSIFIKATI.

Mihovil je neko vrijeme motrio kako se list novina u njegovoj ruci trese točno u onome ritmu u kojem mu je kucalo srce. Onda se smirio, jer je pročitao podnaslov. On je glasio: UHAPŠENA GRUPA ZA KOJU SE OSNOVANO SUMNJA DA SE BAVILA KRIVOTVORENJEM I PRODAJOM VOZAČKIH DOZVOLA I SVJEDODŽBI.

– A, tako – rekao je Mihovil tiho. – To vi radite.

Pročitao je članak. Radilo se o sasvim banalnoj stvari: u pitanju su bile službene osobe koje su neovlašteno došle do formulara za dozvole i svjedodžbe, a i do odgovarajućih pečata. Mihovil je počeo zviždukati.

Dobro je pregledao crnu kroniku. Prometne nesreće, utaje, privredni prijestupi, poneka tučnjava, jedan pokušaj silovanja. Nigdje ni riječi o nekim krivotvorenim novčanicama.

– Ako ih dosada nisu našli, više i neće – promrmljao je.

Njegove novčanice imale su već dosta vremena da budu pronađene: blagajnica je predala utržak, utržak je stigao na banku, a ondje valjda imaju neke svoje sisteme za provjeru. Već bi digli uzbunu da su štogod otkrili.

Mihovil je opet ustao i pogledao one Hektorovićeve note. Kimao je glavom.

– Ovo je nešto drugo – rekao je tiho.

Da ga je netko upitao kako misli postići da mu papir dobije odgovarajući ton i kvalitetu, kako će patinirati, odakle mu boja, da ga je netko upitao bilo što u vezi s falsifikatima, Mihovil mu ne bi znao odgovoriti. Jedino što bi znao reći bilo bi: „Ja crtam." I to bi bilo točno.

Sve mu je samo dolazilo pod ruku, odmah je znao gdje treba da traži. Kao i s onom Batinom kutijom koja je sad ležala na rubu stola. Bila je izvrsno izabrana, i postojali su veliki izgledi da stvar uspije.

Namjeravao je kopirati jedan Račićev akvarel što ga je vidio na izložbi hrvatskog ekspresionizma. Cijela je stvar na toj slici bila u korištenju podloge. Slika prikazuje neku parišku kavanu, u večernji sat, viđenu s druge strane ulice. Kroz staklene izloge dopire svjetlost iz kavane, a vani sjede za stolovima gosti, vidljivi samo kao siluete. A to žuto svjetlo koje dopire iz kavane zapravo je boja podloge, žutoga kartona (vjerojatno od kakve kutije) na kojemu je prizor naslikan.

Mihovil je sad držao kutiju u ruci.

– Tako – rekao je – to bi mogla biti velika matura.

Opet je legao i vratio se novinama. Sad ih je doista čitao polako, po navici. Stigao je tako i do stranice na kojoj su bile zanimljivosti iz svijeta. Privukao mu je pažnju naslov: LAŽNI MOCART. Što je više čitao, to se više uzbuđivao.

U članku je bilo govora o nekome Grku koji je nekoliko puta otkrivao nepoznata Mocartova djela, pa ih je nosio muzikolozima, grafolozima, stručnjacima za papir i tintu. Svi su oni odlučno tvrdili da su stvari autentične, pa su kolekcionari plaćali Grku koliko je tražio. Kasnije se pokazalo da se radilo o falsifikatima. Ne samo da su bili izmišljeni rukopisi nego i cijele kompozicije. Grk je, tako, bio i izvrstan kompozitor, oponašatelj Mocarta. Ali, izgubio mu se svaki trag. I više nitko tko je posjedovao neki Mocartov original nije mogao biti siguran.

Mihovil je skočio, otišao do stola, pogledao svoje crteže, a onda se zagledao kroz prozor.

– Mladiću – rekao je – vrijeme je da se s nekim posavjetujete.

* * * * *

– Ubit će me oni u redakciji – rekao je Mihovil kad su se smjestili na balkonu. – Još nisam završio strip.

– Pa što čekaš – rekao je Zoran. – I što ćeš sad?

– A, ne znam. Htio sam te moliti da im ti tamo nešto izmisliš.

Zoran je podigao noge na ogradu balkona, pa je isto učinio i Mihovil. Dolje se sterala livada, oko nje su se račvale tramvajska pruga i Mirogojska cesta. Na stolici između njih stajala je pepeljara i neka američka knjiga o animaciji. Sunce je sjalo na travi, sve je bilo suviše lijepo i Mihovil je malo uvrnuo nosom.

– A, dobro – rekao je Zoran.

On je bio član uredništva, a osim toga je pomalo i sam crtao. Najčešće je ipak pisao scenarije za Mihovilove stripove. Govorilo se da ga drže u uredništvu zato što mu je otac budža, a govorilo se i da je zbog toga primljen na Akademiju. Ali, Mihovil je bio uvjeren da Zoran ima talenta.

– Što mogu – rekao je Mihovil, gledajući snebivljivo kroz vrata balkona u veliki stan pun stilskoga namještaja odakle se čulo kako bedinerica zuji usisivačem.

– Pa što radiš? – upitao je Zoran. – Nešto svoje?

– Ne znam, svoje ili tuđe. Donio sam da vidiš – rekao je Mihovil.

– Nemoj mi samo reći da si odlučio utemeljiti novi smjer u slikarstvu – pogledao ga je Zoran.

– To su stripovi – rekao je Mihovil i otvorio fascikl.

Izvukao je jedan list i pružio ga Zoranu. Papir se lagano tresao u njegovoj ruci, od treme. Sunce im je sjalo u oči, a obronak Sljemena izgledao je, s onim stablima, kao zelena, hrapava površina reketa za ping-pong. Zoran je uzeo papir i pogledao ga letimično, a onda je digao pogled prema Mihovilu.

– Ti boga – rekao je.

Neko je vrijeme razgledao crteže, dizao papir prema svjetlu, kimao glavom, pa opet gledao. Povremeno je pogledavao u Mihovila.

– Pa ovo je original – rekao je.

Mihovil je slegao ramenima. Na njemu se nije vidjelo da je zadovoljan. Zoran je pažljivo motrio sličice.

Bila je to tabla Maurovićeva Starog mačka, stripa koji je izlazio tridesetih godina. Jasno su se vidjeli potezi perom, na nekoliko mjesta površina papira bila je grebana žiletom i crtež je ispravljan. Svuda, na poleđini i sprijeda, vidjeli su se otisci prstiju ljudi iz tiskare koji su stvar pripremali za štampu. Olovkom unesene bilješke govorile su o tipu i veličini klišeja, te o kvaliteti boje koju je trebalo upotrijebiti. Papir je bio star i sav iskrzan. Zoran ga je sve pažljivije i pažljivije premetao po rukama. Napokon je rekao:

– A, tako. Time se ti baviš. Oblijećeš oko Maurovića i kradeš mu njegove originalne table.

– Ne poznajem ja Maurovića – rekao je Mihovil. – Nisam ga nikad ni vidio.

– Pa otkud ti onda ovo? Nisam ni znao da to još postoji. Svi tvrde da su se te stvari sačuvale samo štampane i da više nigdje nema originalnih crteža.

– Pogledaj malo bolje – rekao je Mihovil.

– Što da pogledam bolje?

– Sve. Misliš da je autentično?

Zoran je opet motrio crteže. Nije mu dugo trebalo.

– Naravno da jest – rekao je i počešao se po potiljku. – Maurovića ne možeš izgubiti.

Mihovil je malo čekao. Gledao je dolje na livadu gdje su se igrala djeca, pušio je cigaretu i puštao da se Zoran divi. Onda je pružio prst, pa pokazao jedno mjesto na tabli.

– A ovo? – rekao je.

– Koje?

Mihovilov prst bio je uprt u jedan lik na slici. Bila je to neka situacija u kojoj Stari Mačak, znameniti junak Divljega zapada, stiže, bježeći od potjere, k dvoje starih rančera koji ga skrivaju. Na slici su se njih dvoje jasno vidjeli: starac i starica stoje na trijemu svoje pionirske kuće, a Stari Mačak, silazeći s konja, skida sombrero.

– Ovo – kvrcnuo je Mihovil noktom