Miris japanskog kada

By Lafcadio Hearn and Iva Valentić

U pričama koje smo izabrali za ovu zbirku veliki putnik Lafcadio Hearn slika posve osebujan portret Japana s kraja 19. stoljeća: autorovo precizno novinarsko oko bilježi svaki detalj okruženja s kojim se susreće, ali se to okruženje u svakoj zgodi pretače u neku legendu, priču o duhovima, sliku rituala na izdisaju. Čitatelj se tako susreće s posljednjim bljeskovima tradicionalnog Japana, koji nestaje naočigled, a kroz taj ga nestajući svijet vodi uvijek blago ironičan autorski glas; on pripovijeda o značenjima miomirisa (kâda), tehnikama proricanja, zapuštenom budističkom groblju i njegovim komarcima, svemu što odzvanja u tuljenju jednog psa, ukletoj haljini dugih rukava koja je uzrok velikog požara u Edu, nekom obalnom selu i svjetiljkama koje njegovi žitelji spuštaju u more u svetkovini mrtvih… Hearnove su priče vrijedan izvor informacija za sve one koje zanima negdašnji Japan, ali i profinjen literarni tekst koji virtuozno kombinira elemente fantastike, prozne ironije te poetskog maštanja. Priče su izabrane iz knjiga “In Ghostly Japan” i “Kwaidan“.

Prevela Sanja Lovrenčić.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Nov 28, 2021
• ISBN: 9789538313417

Lafcadio Hearn

Lafcadio Hearn, also called Koizumi Yakumo, was best known for his books about Japan. He wrote several collections of Japanese legends and ghost stories, including Kwaidan: Stories and Studies of Strange Things.

Book preview

Ilustracija 1

FURISODÉ

Nedavno, prolazeći uličicom koju su zaposjeli uglavnom trgovci starim stvarima, primijetih furisodé, ili haljinu dugih rukava, duboke purpurne boje zvane murasaki, obješenu ispred jednoga od dućana. Bila je to haljina kakvu je mogla nositi neka dama visokog roda u razdoblju Tokugawa. Zaustavio sam se da pogledam pet grbovnih znakova na njoj; i u istom trenu javila mi se u sjećanju legenda o sličnoj haljini, o kojoj je rečeno da je jednom izazvala propast Yedoa[1].

Prije gotovo dvjesto pedeset godina, u gradu Shōguna, kći bogatoga trgovca otišla je na svetkovinu nekog hrama te je u gomili primijetila mladog samuraja izvanredne ljepote i odmah se u njega zaljubila. Na njezinu nesreću, mladić je nestao u gužvi prije nego što je uspjela preko svoje pratnje doznati tko je on i odakle je došao. No njegova joj je slika ostala živa u sjećanju, – sve do posljednjeg detalja odjeće. Svečano ruho što su ga u to doba nosili mladi samuraji jedva da je bilo manje sjajno od haljina mladih djevojaka; a gornja halja tog privlačnog stranca zaljubljenoj se djevojci učinila čudesno lijepom. Pomislila je da bi noseći haljinu sličnih svojstava i boje, s istim znamenjem, mogla privući njegovu pažnju u nekoj budućoj prigodi.

Dala je, dakle, načiniti takvu haljinu, vrlo dugih rukava, u skladu s modom onoga doba; i smatrala ju je silno vrijednom. Nosila ju je kad god bi izlazila; a kad bi bila kod kuće, objesila bi je u svojoj sobi i pokušavala zamisliti u njoj tijelo svoje neznane ljubavi. Ponekad bi provodila sate pred haljinom, – naizmjence sanjareći i plačući. I molila bi se bogovima i Buddhama da uzmogne osvojiti mladićevu naklonost, – često ponavljajući zaziv sekte Nichiren[2]: Namu myō hō rengé kyō!

No onoga mladića više nikada nije vidjela; venula je čeznući za njim, i oboljela, i umrla, i bila sahranjena. Nakon sahrane, haljina koju je toliko cijenila darovana je budističkom hramu kojemu je pripadala njezina obitelj. Stari je običaj da se odjeću pokojnika tako daruje.

Svećenik je uspio prodati haljinu, postigavši dobru cijenu; jer bila je od skupocjene svile i nije pokazivala tragove suza što bijahu padale po njoj. Kupila ju je djevojka otprilike iste dobi kao pokojna dama. Nosila ju je samo jedan dan. Zatim se razboljela i počela se čudno ponašati, – vikala je da ju progoni vizija prekrasnog mladića i da će umrijeti zbog ljubavi prema njemu. Ubrzo je doista i umrla; a haljina dugih rukava drugi put je darovana hramu.

Svećenik ju je ponovno prodao; i opet je postala posjed mlade djevojke koja ju je nosila samo jednom. Zatim se i ona razboljela, govorila o prekrasnoj sjeni, umrla i bila sahranjena. A haljina je i treći put darovana hramu; svećenik se čudio i sumnjao.

Ipak se odvažio još jednom prodati nesretni odjevni predmet. Još jednom ga je kupila neka djevojka, još jednom nosila; i ona je svenula i umrla. A haljina je četvrti put darovana hramu.

Svećenik je sada bio siguran da je tu na djelu neka zla sila; i rekao je učenicima neka zapale vatru u dvorištu hrama i spale haljinu.

I tako zapališe vatru i baciše haljinu u nju. No kad je svila počela gorjeti, odjednom se na njoj pojaviše blještavi znakovi od vatre, – znakovi zaziva, Namu myō hō rengé kyō; – jedan po jedan, kao velike iskre, odletješe u krov hrama; i hram se zapali.

Ugarci iz gorućeg hrama počeše padati po okolnim krovovima; i cijela je ulica ubrzo bila u plamenu. Zatim se podigao vjetar s mora te raznio propast u susjedne ulice; vatra se širila, iz ulice u ulicu, iz četvrti u četvrt, sve dok gotovo čitav grad nije gorio. A ta se velika nesreća, koja se dogodila osamnaestog dana prvog mjeseca prve godine razdoblja Meiréki (1655.), još uvijek pamti u Tōkyu kao Furisodé-Kwaji, – Velika vatra Haljine dugih rukava.

Prema zbirci priča naslovljenoj Kibun-Daijin, ime djevojke koja je dala načiniti haljinu bilo je O-Samé; a bila je kći Hikoyémona, trgovca vinom iz Hyakushō-machija, u okrugu Azabu. Zbog njezine ljepote nazivali su je i Azabu-Komachi, ili Komachi od Azabua[3]. Ista knjiga kaže da je hram o kojemu se radi pripadao sekti Nichiren i zvao se Honmyōji, u okrugu Hongo; a znak na haljini bio je cvijet kikyo. No postoji mnogo različitih verzija priče; a ja nemam povjerenja u Kibun-Daijin, jer se u njemu tvrdi da prekrasni samuraj zapravo nije bio muškarac, nego preobraženi zmaj ili vodena zmija koja je običavala živjeti u jezeru kod Uyénoa, – Shinobazu-no-Iké.

Ilustracija 2

PRIČA O PRORICANJU

Nekoć sam poznavao proricatelja koji je doista vjerovao u disciplinu kojom se bavio. Još kao student stare kineske filozofije bio je naučio vjerovati u proricanje, mnogo prije nego što je pomislio da bi se i sam time mogao baviti. U mladosti je bio u službi kod bogatog daimyōa[4], no nakon toga se, uslijed društvenih i političkih promjena razdoblja Meiji, našao u očajnoj bijedi, poput tisuća drugih samuraja. Tada je postao proricatelj, – putujući uranaiya, – te