Tko se boji lika još

By Julijana Matanović

Autoričin tekst jedno je od najoriginalnijih književnih djela napisanih u posljednje vrijeme, vjerojatno ne samo u hrvatskoj književnosti. Riječ je o intertekstualnom i u isti mah metafikcionalnom romanu, ili multigeneričkoj prozi, koja na vješt i neobično invenciozan način spaja različite vrste diskursa.
Osnovna je zamisao oslobađanje poznatih, pa i manje poznatih, književnih tikova njihova tekstualnog ambijenta, to jest nadzora njihovih autora. Ti likovi ne traže pisca, kao u Pirandella, nego naprotiv izmiču njegovoj volji. Izmičući, oni traže „zbilju“ izvan fikcije koja je čitateljima poznata i nastoje artikulirati se kao neovisna bića, sa samosviješću koja se razlikuje od svijesti kojom ih je opskrbio autor. Tim iskorakom iz prvotne fikcije likovi dakako ulaze u tekstualni svijet koji je metafikcionalan i ujedno neofikcionalan. Dio igre koju autorica ovdje inscenira okolnost je da nastupa inverzija uvriježenog autorsko-tekstualnog odnosa: pisci postaju u sučeljavanju sa svojim bivšim likovima utvare.
Okvir teksta unosi u njega dodatnu napetost. Ulančana poglavlja zasnovana su kao opis zbivanja oko pripremanja i polaganja ispita iz književnosti, pa je autoričino djelo na taj način i svojevrsna eksperimentalna povijest hrvatske literature, kodirana i dekodirana, ako tako hoćemo: igra s idejom meta-kviza.
Ukratko, briljantno djelo, koje je željno svojih čitatelja, kao što će poslije čitatelji biti željni njega.
prof. dr. Viktor Žmegač

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Sep 8, 2017
• ISBN: 9788828350576

Book preview

Julijana Matanović

TKO SE BOJI LIKA JOŠ

(priprema ispita iz nove hrvatske proze)

Impresum

Copyright © 2008 Julijana Matanović

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Borivoje Jovanović

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

UREDNIČKA BILJEŠKA

§

Postoje među nama bića koja, nakon što otvore vrata, zastanu nekoliko trenutaka, očima optrče prostor, oslikaju sve prisutne pa tek onda naprave korak prema naprijed. Ona i ne čuju domaćina koji im se obraća: – Samo uđite, uđite; Naprijed, naprijed; Slobodno je, slobodno; Izvolite, izvolite; Očekujemo vas, očekujemo; Radujemo se, radujemo... – Ona ulaze tek onda kada im unutarnja sigurnost, skrivena u sićušnom komadiću vlastite duše, daruje kratkotrajnu hrabrost i lomljivu odlučnost. Njihove promatrače oduvijek zanimaju razlozi njihova opreza. Iako se razlikuju u dijagnozama, što ih ispisuju po brbljavim povijestima bolesti, u jednom se svi oni slažu. Bića koja zastaju na ulaznim vratima žive svoje svjetove. Ukoračiti u prostor koji ne pripada njima, znači iznevjeriti svoje kompozicije, poteze kistom, rečenice što ih izgovaraju likovi jasniji od svake zbiljnosti. Takvim je bićima pripadala i moja generacijska kolegica Sidonija Nedić.

– Razgovarala sam sa Sidom, uživo, bila je u mom uredu – izgovorila sam uznemirenim glasom, popraćenim lošim signalom mobilne mreže, svom suprugu koji mi je u naš interni pravilnik o bračnom ponašanju unio i zabranu nazivanja tri sata prije njegova ulaska u fakultetsku predavaonicu. Moj muž nije zagalamio, nije ponovio važnu točku dogovora o neuznemiravanju, nije prekinuo vezu, nije posegnuo ni za čim što mu je stajalo na raspolaganju i što je nepokolebljivo primjenjivao u rijetkim trenucima mog gubljenja u rasporedu njegovih predavanja, konzultacija, stručnih komisija i obrana doktorskih teza. Prepoznala sam njegovu zatajenu iznenađenost, prikočenu zbunjenost, ugušenu radost, skrivenu tremu i muško iščekivanje. Umjesto da me pita ono što je želio, a želio je znati je li Sidonija još uvijek onako lijepa, i je li joj kosa zlatno žuta kao nekoć, i je li istina da je udovica i da je objavila knjigu, on je autoritativnim baritonom, s tri upitnika na kraju rečenice povikao: – Sidonija? Je li, razumiješ, položila noviju hrvatsku prozu?

– Razumijem, nije položila noviju hrvatsku prozu – odgovorila sam mu, znajući da on u tom trenutku prstima desne ruke prolazi preko strogo začešljane frizure, liječeći nelagodu i čupajući nadu uspavanu u korijenima mekih vlasi. Toga je dana, sigurna sam, iako ga o tomu nisam smjela ništa pitati, moj zakoniti suprug, jedan od najmlađih docenata na Katedri za povijest nacionalne literature, u svoj kabinet ušao puni sat prije nego što je to uobičavao. Vjerovao je da će ga Sidonija potražiti i zamoliti ga da joj savjetuje što da učini nakon što ju je profesor, srušivši je treći put, uputio na komisijski ispit. Sigurna sam da je i do ulaska u veliku dvoranu, u kojoj su blijedjeli i nestajali njegovi rijetki studenti, ponavljao: – A htio sam da dođe na ispit k meni, htio sam...

– Kad joj je komisijski? – bilo je prvo što mi je o povratku s predavanja rekao moj muž. – Sjećaš se nje, neće ona sebi dopustiti takvo poniženje... odgovorila sam mu mirno, prikrivajući zainteresiranost. – Tvrdoglava Bosanka, principi – uzviknuo je bacivši knjige na ormarić za cipele. Na pod je skliznuo Sidonijin omiljeni roman. Kao urednica djela planetarno prihvaćenog pisca, onog čija se slava mjeri milijunima uplakanih čitateljica uvjerenih da je cijeli svijet tetkin ručni rad povezan skladnim nitima svilenoga konca, vidljivim samo bićima koja znaju i koja se ne plaše gledati, povjerovala sam da se moj muž još uvijek nije umorio od čežnje za Sidonijom. Upravo u danu njezina pojavljivanja, on je na predavačkom rasporedu imao priču o ljudskoj patnji, snazi izgovorenih rečenica i zlu koje se u zemlji njezina rođenja oduvijek preplitko zakopavalo. Analizirao je štivo koje je Sidonija znala napamet i za koje je bila uvjerena da ga mogu razumjeti samo oni koji prepoznaju miris srednjobosanskih fratarskih ćelija. A moj muž nije bio jedan od njih. To je možda i najdublji razlog zbog kojega Sidonija nije mogla pripasti njemu, najambicioznijem momku naše generacije. Njega je u istoj knjizi zanimala zaokružena forma, očište pripovjedača i nacionalna struktura likova. S popisa obvezne lektire roman nije skidao samo zato što je govoreći o njemu dozivao neuhvatljivu Sidoniju. Bilo bi mi puno lakše da sam samu sebe uspjela uvjeriti kako se omiljeni roman na predavačkom rasporedu moga muža pojavio iznenada, nekoliko minuta nakon mojega telefonskog poziva do kojeg se ugledni docent nikako nije mogao dosjetiti što bi toga dana pametno i na svom nivou, i u prostorima velikih dostignuća, govorio studentima. Onda sam mu ja spomenula Sidoniju, i on je čuvši njezino ime, stigao do fra Petrova lika. Međutim, meni je bila dobro poznata muževljeva sistematičnost i pedantnost. Naslovi i sadržaji njegovih predavanja bili su isplanirani mjesecima unaprijed.

– Znaš, čuo sam... razumiješ, od profesora, sve se dozna... da je Sidonija izlazila na ispit. Dolazila mu je u poslijepodnevnim terminima..., razumiješ, tri puta u tri godine. Međutim, nikad se nije htjela disciplinirati, razumiješ, i odgovarati onako kako se odgovara na ispitu, razumiješ – petljao je moj muž izvaljen u fotelju. U njoj je nakon dolaska s predavanja provodio cijelo večer. – Znam – rekla sam mu, ulijevajući mu novu travaricu. – Rekla ti je, razumiješ? – bio je zainteresiran. – Jeste – bila sam kratka i povrijeđena njegovom brigom. – I što će sad? – pitao je zabrinuto. – Ne znam – glumila sam ravnodušnost. – Neće na komisiju? Nastavljao je tiše. – Neće – odgovarala sam glasnije. – Pa, mogao bih joj, razumiješ... – Nije se usudio nastaviti. – Što bi ti mogao? Zatajiti generacijsku kolegicu, a onda se njoj ispričavati, to bi ti mogao! – Razljućena sam napustila sobu. Vratila sam se popravljene šminke i uz lažan osmijeh predala mu lakirani crveni fascikl. Preko njega je bila navučena gumica kako bi tristotinjak kartica ostalo na okupu. – To mi je ostavila i rekla da radim s tim što hoću, i što trebam. – I što je to? – uskočio je pred kraj moje rečenice. – Bilješke. Njezin dnevnik čitanja, pitanja tvoga poštovanog šefa i komentari tog istog šefa, njezin ispit ukratko. – I, i... i što će to tebi, razumiješ? – sličio je na bolesnika koji nije spreman čuti dijagnozu. – Možda objavim – odgovorila sam autoritetom urednice koja potpisuje najtiražnije naslove. – Da se nisi usudila! Razumiješ? – povikao je. I zapjenio se. – Čovječe ne ljuti se, ne znaš ni o čemu se radi – izgovorila sam sasvim mirno kao da mi se kocka upravo okrenula na dvojki koja mi omogućuje da i četvrtog čovječuljka uguram u kućicu... Otela sam mu fascikl i otišla u kuhinju. – To će, razumiješ, biti kraj..., dosta je što potpisuješ ono smeće od literature i rušiš mi, razumiješ, ugled u struci, sjest ćeš ti na obalu Save, razumiješ, i gorko zaplakati, razumiješ... – dopiralo je kroz zatvorena vrata.

Sidoniju nikada nije zanimala ljubav moga muža. Prezirala je njegovu hladnoću u pristupu književnosti, njegovu vjeru da lijepo štivo može ostati jednako poželjno i nakon što se pregazi književnoteorijskim bagerima i viljuškarima. Prezirala je njegovo slijepo prihvaćanje književnopovijesnih interpretacija, način na koji je izgovarao: – Profesore, u pravu ste... ali bih samo dodao..., ako nije problem... – Pravio je poduge pauze pazeći da mu se ne dogodi razumiješ. Ja sam navijala da on čini sve ono na što je Sidonija ljutito crvenjela. Svaki njezin podsmijeh približavao ga je meni. A ona nije propuštala ni jednu priliku da ponizi njegovu rečenicu.

Sidonija Nedić predano je branila svoju vjeru po kojoj je književnost imala smisla samo ako podsjeća, upućuje i otvara oči. Na likove se ljutila, voljela ih, žalila, suosjećala s njima. Oni su disali uz nju, spavajući na pomoćnom ležaju njezine studentske sobe, oni su u predblagdanske dane putovali istim vlakovima dolje, prema jugu. Na seminarima je znala govoriti u njihovo ime, slutiti kako se oni osjećaju u površnim interpretacijama nagrađivanih autoriteta, nagađati o njihovim ocjenama naše svakodnevice. U početku su se seminaristi podsmjehivali njezinim analizama, replikama i komentarima. Po hodnicima su šaputati da je to možda i pravilo tamo gdje je počela studirati, ali da je ovo ipak Zapad i da je njihova znanstvena razina daleko iznad mahalskih. – U nas i u mene nije sramota voljeti pisce i likove – znala im je sasuti u lice i već ih u sljedećoj rečenici pozvati na kavu. Samo da im kaže kako su najopasniji čitatelji oni koji se prave da sve razumiju, a najopasniji stručnjaci oni koji vjeruju da njihova tumačenja i ocjene u leksikone, enciklopedije i povijesti književnosti ulaze bez rampi, bez naplatnih kućica i carinskih kontrola. Ogovarali su je, ali i na čudan se način divili njezinoj hrabrosti. U isto su vrijeme i priznavali da bi seminari bez njezine vjere u napisano bili poprilično dosadni; i kolegama, i asistentima, i profesorima. Podjednako, i na sličan način, svima njima. Nikada nikome nije potvrdila je li priča koju su o njoj, na temelju izjava površnih svjedoka, dalekih poznanika i usmenih predaja, složili bliska stvarnosti. Kad bi je hrabriji i znatiželjniji nešto i priupitali o razlozima dolaska u Zagreb, i o razlozima želje za povratkom u Sarajevo, odgovorila bi kratko: – Nema se tu što reći, jedna obična bosanska ratna priča. – Kažu da je jedanput, ali se ne zna kada i pred kim, čak i podviknula: – Čitaj knjige s mog popisa, vidjet ćeš tko sam. – Iako su se imena njezinih roditelja, od kazivanja do kazivanja, mijenjala, iako je u jednoj priči bila jedinica, a u drugoj najstarija od četiriju kćeri, sva su se kazivanja, u važnom dijelu, podudarala. Oca joj je jedne zimske zore pregazio vlak. Strojovođa, inače žrtvin rođak, nije zakočio, a mogao je. Da je riječ o stvarnom događaju, potvrdila je i sama Sidonija. – Nije mi smio reći da sam zakočila, da sam zakočena – jecala je, mucala, istrčavši uplakana i pocrvenjela iz profesorova kabineta. Bio je rujan godine u kojoj smo tek započeli svoje apsolventske dane. Moj budući suprug – koji je kao demonstrator od povjerenja slušao ispite i pravio bilješke – najbližim je kolegama potvrdio da je situacija bila doista nelagodna. Priznao je to tek onda kad je u rukama čvrsto držao rješenje o svom asistentskom mjestu. Imao je čak hrabrosti i primijetiti da je Nedićkina kosa u tom trenutku ostala bez sjaja.

Po Sidonijinu povratku kući, priča o njezinu životu u literaturi nastavila je živjeti. Prepričavale su se njezine interpretacije djela velikih pisaca, komentari obvezne lektire, ponavljala njezina definicija antologijskoga teksta. Sjećanja su mirodirana novim sličicama iz njezina života; udajama, nevjerama, umiranjima, književnim pokušajima. S pladnja ponuđenih mogućnosti govornici su posezali za najprodornijima; ovisno o vlastitim nesrećama, prekomjernim kilažama, ispucanim vlasima i zavistima koje se odnedavno ne poimlju sramotom. Kada se nakon desetak godina vratila da iznova pokuša položiti najvažniji ispit studija, samo su je se rijetki sjećali. Ako bi netko i spomenuo nesvakidašnju studenticu iz onih poslijeratnih godina, više se nije znalo radi li se o prikazi, legendi ili samo pričljivoj opomeni upućenoj mladim studentima.

– Jedna obična poslijeratna bosanska priča – rekla mi je i dok je spuštala crveni fascikl na moj urednički stol. Taj mi je tren bio jasan moj sljedeći korak. Ispružio se još iste večeri, protezao po kuhinji, dok su prijetnje muža docenta skidale žbuku sa zidova Učini s tim što hoćeš, i što trebaš, odjekivalo mi je u ušima, podvlačilo se ono trebaš, ponavljalo učini, ponavljalo jedanput, triput, potom šumjelo sitnije i piskavije, i sve potom iznova, kao uvod u moje uredničko spajanje profesorovih pitanja i njegovih komentara sa Sidonijinim odgovorima. Ni u jednom trenutku, a trajalo je to tjednima, nisam se upitala koliko je moj muž bio ozbiljan kada je, u slučaju moje odluke da objavim i urednički potpišem Sidonijine pripreme za polaganje ispita iz novije hrvatske proze, spominjao kraj. Neka bude što mora biti. Lika se ne bojim ja. Možda šestica na muževljevoj kocki i ne nalikuje na šesticu Sidonijine kocke u istoj toj igri. Možda je moj suprug zaboravio imena praščića iz omiljene dječje priče? Možda je, a možda i nije. Sigurno je samo jedno: Nije svačije kroz Stambol jahati.

Nikolina Andrić

U Zagrebu, 6. travnja 2008.

1. IZLAZAK NA ISPIT

Granice visoke i niske literature

Rođena

Osobna iskaznica

Ime: Danica Mandušić zvana Rođena

Ime roditelja: Milan Begović

Prebivalište: Dunja u kovčegu

Svakih desetak godina odlučim posjetiti knjižnice u Hrvatskoj. U posudbene odjele uvlačim se kriomice. Otkako sam izgubila sve koje sam volila, posvetila sam se analizi svoga života u očima drugih žena. U prvu sam reviziju krenula nekoliko miseci nakon što su moje muke predstavljene na stranicama prvoga romana mog zemljaka Milana Begovića. Čim sam štivo pročitala, bilo mi je žal šta priča nije zaključena prije. S dvadeset i šestim umjesto tridesetim poglavljem. Moja je želja bila tolika da su je čak, i nesvjesno, pripoznali pedeset i osam godina poslije, u trećem izdanju romana. Tadašnji su se kritičari čudili kako se moglo dogoditi da se nemilom falingom izostave četiri završna poglavlja. I dok se tehnički urednik, te 1979. priznojava, ja sam likovala. Priča je zgotovljena mojom nisretnom udajom, a ne krivicom zbog napuštanja diteta u onoj umirućoj noći. Svidjela mi se oprema knjige moga prvog pojavljivanja. Unatoč tome šta je više oponašala Kristininu nego moju dušu. Sestra Ljuba bila je ponosna zbog činjenice da je za lipotu jednostavne i otmjene naslovnice odgovoran slikar muške varijante njezina imena. Da sam se zgrozila nad predgovorom romana, suvišno je i naglašavati. U jednom mi je trenutku došlo da odalečim Milana koji je uopće i dopustija da se takav tekst pojavi kao uvod u priču o meni. Mogu razumit da je Artur Benko Grado, koji se upravo u Begovićevu časopisu Kritika pojavljivao kao novelist, feljtonist i prevoditelj, pozvan na pisanje uvodnoga slova, ali ne mogu prihvatit dozvolu za pojavljivanje rečenica u kojima se moja muka dovodi u vezu s pogubnim utjecajem Orijenta i balkanizma što su zahvatili sve naše krajeve i odredili odnos prema ženi. Najjednostavije rečeno, glupost za neku od knjiga rekorda. Nije mi još uvik jasno da Milan, mudar poput jejine, nije reagirao. To šta sam ja, onako usplahirena, očekivala svoga Dušana na sokaku, samo da zeru budemo skupa, i šta sam srmu provlačila tik uz pendžer, nije znak pogubnog utjecaja, nego dokaz ženske opsjednutosti. – I sav taj mentalitet drhšće u atmosferi ovog romana – zaključuje Grado, pravnik upućen u turski mentalitet. Meni i toliko godina poslije dođe da mu kažem da je u Dunji u kovčegu stvarno nešto jako drhtalo, ali da drhtavica nipošto nije posljedica onoga o čemu se njemu tilo divanit. Znala sam da će mi čitateljice zamirit napuštanje bolesnog diteta, da neće moći shvatit tu ludu strast, da će one iz vrličkoga kraja odlučiti – zbog spasenja moje duše – prikazati devet i platiti tri svete mise.

Sama pomisao da bi me netko, u mojim šetnjama knjižnicama, moga pripoznat, stvara mi strepnju kakvu sam osjećala dok sam, prije osamdeset i pet godina, očekivala Dušanov nailazak. Kad se spremam u svoj pohod, junakinje sentimentalnih ljubavnih romana podsmjehljivo komentiraju moju namjeru. – Što se kamufliraš, misliš da će te netko specijal pozdraviti? Ljubim ruku, Begovićeva princezo – započinje prva. – Vi ste tako poetična u uzdisanjima – dodaje druga, oponašajući autoritativan muški glas. – Zaboravi, ti si samo obično žensko kao i mi trivijalne i banalne – dodaje treća. – Takvih danas kao ti ima na metre, ali ih više nitko ne hvali. One nisu stvarane u sobi na uglu, ispod pera finog Milana. Zamisli, i to na štaciji Kukovićeva ulica u Zagrebu. Montecchi i Capuleti iz Dalmatinske zagore, uhhhh.... – pridružuje se neka krištava čije mi ime, unatoč dugogodišnjem zajedničkom prebivalištu, još uvik ne znači ništa.

– Izađe nama voćkica iz kovčega, ide u kontrolu. Nu, nu. Miris dunje više nije u modi – nastavlja sljedeća.

I dok očekujem kočiju za odlazak u najveću čuvaricu nacionalnoga književnog blaga, osjećam kako se njihovo kikotanje uspinje po svili mojih čarapa, prelazi na veštu jednostavnoga engleskog kostima, nakratko se gubi u mekoći bijele lisice oko vrata i ulazi u toque. Od tamo lako stiže u moje misli i s nelagodom oživljava sliku Jakovljeve krčme u trenutku kada društvo biva obaviješteno o pristiglom brzojavu iz Beča. Dušan nas sve pozdravlja i informira da se ženi u oktobru. Kikotanje mojih sumještana, kikotanje mojih kolegica, kikotanje Kristinino... Sve iznova sjeda na moju dušu. A pitanje Jesam li poštovana samo zbog toga šta je o meni pisa Milan Begović?, preplavljuje me. Čini to lirski, poput mjesečeva srebra koje se razlijeva preko morske površine.

Interpretacija dviju antologijskih novela s popisa lektire

Mika

Osobna iskaznica

Ime: Mika

Ime roditelja: Vjenceslav Novak

Prebivalište: Iz velegradskog podzemlja

Godinama, desetljećima, gotovo cijelo stoljeće svake noći sanjam isti san. Moja petogodišnja kćerkica Evica bosa trči po snijegu. Ne znam koliko minuta traje slika nepregledne bjeline i njezina zacrvenjela lica. Budi me tepavo uplakana rečenica: – Tata, ta-ta me-meni si poklonio bon-mone, a ne, ne de-de-čkima! – Nakon ustajanja iz kreveta, pogledam se u ogledalo i kažem: – Bože, zašto si mi dao da preživim još jednu noć. – Rukavom pidžame brišem zamišljenu krvavu pjenu sa svojih usana. Onakvu u kakvoj se poslije mojih pijanih udaraca gušilo moje najmlađe dijete, moja pametna jedinica. Koliko sam puta poslije zažalio što je Lucija, moja žena, one večeri došla po mene. Sjedio sam na klupi, ubijen savješću. Da se ona nije pojavila, ja bih se smrznuo na onoj hladnoći Iliričkog trga i moje bi muke prestale. Zbog svoje patnje, stida, nemoći, kukavičluka, odavno ni s kim ne razgovaram. Sinovi su me, dok su s nama živjeli u podrumskom stanu velegrada, prezirali. Nisu me gledali u oči čak ni kada su iz mojih ruku uzimali novac za odlazak u dućan. Lucija je iz dana u dan postajala radosnija jer sam se iz nadnica vraćao trijezan i s kruhom i mlijekom u fišeku. A ja sam je, kako smo starih, počeo sve snažnije mrziti. Pravila se da to ne primjećuje. Znao sam čak, dok je bila zaokupljena kućanskim poslovima – najčešće krpanjem poderanih dječjih hlača – ljutito lupiti klecalo na kojem je redovito, prije spavanja, molila krunicu. Pitao sam se traži li oprost mojih grijeha ili u tišini majčinske duše priznaje da joj je žao zbog rečenica kojima me zvala kući: – Nisi ti, Mika, toliko kriv. Dijete je od poroda slabašno, bog zna što je bilo pokvareno s njim... Bilo je suđeno, jer se bez božje volje ne događa ništa. – A dobro je znala da je Evica napredna curica, usprkos rijetkim obrocima i razvodnjenom mlijeku.

Jesam li se trebao sam prijaviti, odležati robiju, umrijeti u lepoglavskoj samici, kako mi je uopće mogla oprostiti, morala me zatrpati u onaj snijeg... znao sam se nekada pitati pred Titom. S njim sam se, dok sam još imao imalo volje za pričanjem, najbolje razumio. – A da nije bilo tako, ne bi se svojim životom pojavljivao u svakom izboru najboljih domaćih priča – uvjeravao me on, s trunkom ljubomore. Osjećao sam je. I razumio. Vjenceslav se nad ispisivanjem njegove sudbine puno više pomučio nego nad pričom o meni, a unatoč tome moje ime znaju čak i đaci koji prepisuju školske lektire svojih roditelja. Tito mi nikada nije vjerovao da se grozim svoje popularnosti. Iako sam običan radnik i nisam završio konzervatorij u Pragu kao naš rođak Novak, znam da prava mati ne bi mogla tako reagirati. Ali pisac je htio, u pravu je Tito, ostaviti spomenik jednom vremenu, i na nadgrobnoj ploči optužiti nepravedno vrijeme u kojemu smo živjeli. I koje smo naslijedili od svojih predaka. Lako prepričljivo u pet kratkih rečenica: – Poslodavci iskorištavaju nas radnike. Uočljivi smo po upalim obrazima i grubim iskrpanim odijelima. Pijemo loša vina. Na njih trošimo teško zarađene dnevnice. Nesretni tučemo gladnu djecu i iscrpljene žene. – Sve te interpretacije koje su mi davale oprost i koje su mene uzimale za primjer jednoga vremena stavljale su sol na moju ranu. Vjerujem i Vjenceslavovu. Moralo je i njemu tako obrazovanu i mudru biti jasno da priča o meni i mojoj tragičnoj obitelji služi samo kao dokument realizma, a ne kao ogledni model za upoznavanje ljepote novelističkog pisma. Nije mi ipak jasno da se godinama nitko nije pitao kako je prvi udarac primila mala Evica, što je navelo Luciju na oprost, zašto nitko od susjeda nije otišao u gradsku kuću i rekao što se dogodilo, ma i jesam li ja, Mika cjepač drva, uopće želio živjeti nakon što se pred mojim očima, u zaleđenu raku iskopanu na sirotinjskom počivalištu, spustio mali lijes. I zato s nelagodom dočekujem svaki novi pregled najboljih novela. Bez Iz velegradskog podzemlja ne može, pedesetak godina su ponavljali budni urednici školskih biblioteka, pripremajući sabranu lektiru. Prodavali su je vrlo povoljno, preko radničkih sindikata – na dvanaest jednakih rata oslobođenih kamata. Uvjereni kako svi dobro razumiju da je za smrt moje Evice krivo siromaštvo u kojem se nekada živjelo.

U posljednje se vrijeme ne doimam nimalo literarnim. Ta činjenica rađa mi nadu da će skore antologije proći bez mene i da će me sastavljači pustiti da umrem u miru svojega grijeha. Priču o siromašnom radniku Miki, koji je nesretan i pijan na smrt izudarao svoju jedinicu Evicu, mogu – ako žele – prepisati sa stranica novinskih crnih kronika. Realizam sličan Vjenceslavovu. S akcentom stavljenim na posljedice. Do nekog drugog vremena. U kojem će netko ponovno iskopati uzrok. Samo se nadam da mene do tada više neće biti, a da će Lucija – već uskoro – svoje klecalo, načinjeno od brezova drveta, darovati ustanovi kojoj ono pripada zbog svojega imenskoga podrijetla. Njega će tamo, možda pod koljenima brižnih odgajatelja, grickati crvica. I samo oni koji su one tragične zimske noći čuli Lucijinu rečenicu znat će da se to nježnost njegovih godova tješi rečenicom: – Ni vlas s glave kažu da ne padne bez božje volje.

Jeca

Osobna iskaznica

Ime: Jeca

Ime roditelja: Milan Begović

Prebivalište: Dva bijela hljeba

Jaučem godinama. Sise moje, dva bila hljeba, još su puna mlika. Nit mi je živit, nit crknit. Ostarilo mi lice, ostarila duša, samo su sise djevojačke. Pisat nisam naučila pošteno. A jal’ sam se i napisala; svom Stjepanu u vojsku jednom, svom Stjepanu iz Splita jednom i sad ovo vami. Pravoslavna sam, to znate. Molim se Gospi Sinjskoj. Pišem ćirilicom, valjda to nije neki problem. Bog je jedan, za sve nas, a i Bogorodica. Ako ona pravi čudesa, to ih pravi i za nas i za vas. Nami ode čudesa triba. Pomoć tražim od čudotvorne Gospe. Otkako sam pobigla sa službe u Splitu i vratila se Stjepanu, samo s Gospom pričam. Ona dobro zna da nije moja volja bila ić u Split i dojit ono bolesno i slabačko tuđe bogatunsko čedo. Malog Šimu. Molim svoju molitvu, od mojih misli sastavljenu. Nema u njoj reda, poklika i amena. Sve me straj da neću dospit izgovorit sve tjeskobe. Dok zazivam, mliko mi probija košulju. Kapa po podu crkve. Lipi se na prašinu. Ne govorim Gospi ništa o tom. Vidi ona i sama. I pušta. Da vam kažem kako su počele moje muke? Muž Stjepan unajmija me prije ne znam koliko godina. I ona mater njegova. Unajmili me gospodi da im dojim sina. Rekli su mi da i druge rotkinje iz našeg drniškog kraja idu u gradove po istom poslu. Bogato ih plaćaju, i novcima, i đerdanima. Naš je život ovdi gol, naši su ljudi siroti, ali naše je mliko čisto i gusto. Miriše na kadulju. Puno sam priča čula. Sve ih pamtim, čak i imena diče koja su na drniškim sisama podignuta. Htjelo se Stjepanu i svekrvi sisama mojim vratit dugove, nabavit zemlju, sagradit kuću ka u popa, da je svi vide izdaleka. Otkad je doktur poručio Stjepanu da se traži dobra dojilja, počeo on sračunavat. Izbrojava, ispitiva kako će nadokupit jedno, isplatit drugo, ovo nabavit, ono pribavit, tamo proširit, amo povećat. A Ivi sinu mom bilo samo nekoliko miseci. – Može on i kozjeg mlika – reče svekrva. – Sve će proći, kćeri, saberi se, bit će opet dobro – bubnjaju mi u ušima njezini savjeti. Ivo moj sitan u kolivci ko pilence. Na oproštaju gleda u svoju zlu maju, rano moja. Dojila ja tuđe dite. Napredovalo ono. Ćaća njegov u postelju mi se uvlačija. Hljebove dodirivo. Moje dite bez majke umrlo. I nitko mi nije javlja. Jal’ živit, jal’ crknut. Čim sam saznala, pobigla sam u svoje Maovice. Svakog jutra odlazim Ivi. Kleknem, otpustim košulju, izvučem iz nje obadvije sise, pritisnem ih žestoko na onaj humak i zajecam: – Ivo, rano, vraća ti se maja i nosi ti dva bijela hljeba. – Ne čistim koprive ni drač. Nek boli, zasluženo je. Peče ka što je Isusa pekla kruna. Nisam više mislila o malom Šimi kojeg sam ostavila. Što jede, boluje li? Gospe moja, jel i to grij? Ne može bit, moga Ive nema više.

Stjepan me pogledava, ka luđakinju. Ne govori ništa. Mučim i ja od njega. A onda se u muci tješim da nisam jedina. Pričam samoj sebi slične sudbe. Jedna je iz Drniša isto unajmljena i odvedena u Trst kod Talijana. Bilo je to poslin mene. Već sam se vratila ode i ostarila kad je ona pošla. I moji u Splitu bili su Talijani. I kršćani. A ta što je išla baš u Trst jaka je pravoslavna. Ne podnosi kršćane. Sigurno je i dječaku šta ga je dojila pričala protiv njegove vire. Tugo moja, jal’ se dječak zove Daniel. Iz neke bogate familije Solopsina. Pa onda jedna ošla dojit nekog Ivana Galeba. Mladić se poslije zahvaljivao ka da je svetica s oltara. A tko će znat, sigurno su malom Šimi nekad mene spominjali. Jal’ su prešutili. Svakakva su vrimena došla kasnije. Ja jesam mirna i molim se Bogorodici, al’ sam ipak pravoslavna. I pišem ćirilicom. Nekako mi bolje ide. Ko će znat, možda Šime ispašta moje grije? Dojilja je ka mater. Više od nje. Ako je mliko iz mojih sisa vukao, možda mu se prominila krv? Al opet se tješim, takvih je slučajeva u našim krajevima puno. Sve je mlikom izmišano. Čudno mi što se o tom više ne priča. Neko ima koristi kad to zatajuje. Sreća je naša što je Gospa prosvitlila gospodina Milana iz Vrlike pa je baš o meni zapisa priču. Nek se zna kakve smo muke proživljavale. Jedna naša je i njega dojila. Zato je on tako dobro upućen u patnju onih koji nemaju pravog hljeba, a svojim hljebom hrane druge koji i pravog krava imaju previše. Jesam zapetljala. Volja me sve izreći. Brzam, dok me još slušate. Straj me da netko od važnih ne poviče da se moj glas ne može prevesti. Nema veze, Bogorodica sve razumi. Bog je jedan za sve nas. I sise se sisama dojilje zovu samo onda kada u njima teče mliko. Kod mene neće prestati. Kad bi znala da oće, počela bi se odsutra i ja krstiti s dva prsta.

Matošev boravak u Parizu

Sobarica

Osobna iskaznica

Ime: Sobarica

Ime roditelja: Antun Gustav Matoš

Prebivalište: Lijepa Helena

Moja me gazdarica Helena nikada nije pozvala imenom. U početku moga službovanja znalo me zasmetati njezino hladno – Djevojko, dođite!, Djevojko, pazite na ukosnicu!; Djevojko, jeste li pripremili ružičastu haljinu? – Nakon nekoliko mjeseci službovanja shvatila sam da je hladnoća ophođenja samo dio predstave za drage. Kada je usavršila boju svoga doziva, lijepa mi je gospođa počela ispovijedati slad pijanstva ljubavnih zanosa u hotelu Monsigny. Shvatila sam da pred drugima, pogotovo pred suprugom, kandidatom za najznačajnija veleposlanička mjesta, mora održavati distancu s običnom sobaricom. – Ako je zaziva tako hladno, znači da joj ne može povjeriti tajnu. A žena ako i ima nešto tajiti, mora to i nekome reći. Oduvijek je tako, čak i u slučaju da žene sliče na Venerine kćeri – razmišljao je diplomat. Iako sam bila obična sobarica, uspijevala sam osjetiti njegove misli. U njihovoj se pozadini čulo zveckanje leda u kristalnoj čaši. Helenino hladno djevojko umnožavalo je kockice i na njih navlačilo snježni sloj.

Ja sam joj bila sve; i prijateljica i ispovjednik i dekorater i savjetnica i alibi. Helena je vjerovala da je označena krštenjem, da ima sva prava boginje, da je ukratko veliki stil jednolik. Odlazila je pred ponoć i vraćala se pred zoru. Nije pamtila imena svojih ljubavnika. Zaborav je izabrala kao zaštitu. Opisivala je samo ruke muškaraca kojima je predavala svoje tijelo. O ljubavi nikada nije govorila. Jedno mi je jutro, dok sam joj češljala divnu dugu kosu i škropala je mirisom, rekla: – Onaj mladić od sinoć mora biti slikar. Došao je u Pariz negdje odozdo. Nije ga zanimala ljepota tijela. Prsti su mu isijavali vrućicu. U meni je ljubio nešto što su njegovoj duši davno uzeli. – U trenutku kad su njene oči postale velike, uplašila se da bi joj ime moglo zadrhtati mekoćom. Dok sam joj uvlačila ukosnicu, Helena je izgovarala: – Žao mi je, ali jutros ne bih prepoznala njegovo lice.

Tim se danom u mene uvukao nemir. Nekim sam čudnim strujanjima osjećala zabludjelost slikara, ako je uopće slikar i bio. Nezainteresirano sam slušala nove Helenine priče. Uvijek iste, dosadne i nesretne. A onda je jedne noći upao u salon. Bilo je ljeto, kupališna sezona. Gospodin se, pred odlazak na novo diplomatsko mjesto, odlučio odmoriti u krasnoj baroknoj jednokatnici na obali. Tek što sam joj pričvrstila kosu svilenom maramom, iz daljine zaječe frivolni šantanski glasovi. – Besramnice – urlao je on kojeg je Helena odbila upoznati, a čiji sam osvetnički dolazak naslućivala treperenjem obične žene. I mali stilovi imaju pravo na svoju jednolikost. Čak su i sobarice svjesne toga.

Sljedećeg sam dana izgubila službu. Diplomat je naslutio da su u meni pohranjene tajne njegove lijepe žene. Helena me ispratila rečenicom: – Djevojko, snaći ćete se. – Ne znam što je više s njima bilo. U novinama sam čitala da je nesretni mladić pravomoćno optužen na tri godine teške robije. U njegovu ljubav nitko nije povjerovao. Proglašen je krivim zbog zločinačke provale u kuću stranog državnika. Društvo likovnih umjetnika nije pokrenulo peticiju. Uostalom, bio je stranac.

Ja sam, preplavljena ljubavnim pričama svojih gazdarica, izabrala samoću. U mirovinu sam otišla s ušteđevinom kojom sam planirala putovati po svijetu. Preselila sam se u blizinu predgrađa. Noću sam sanjala svoje nove susjede. Hodali bi po snijegu i zveckali kockicama leda u plastičnim čašama.

Na svom prvom umirovljeničkom putovanju našla sam se u maloj zemlji, prelijepoj za veliki odmor. U njezinu glavnom gradu. Umorna od lutanja starim njegovim dijelovima, odlučila sam sjesti u kafanu. U nazivu je skrivala vlastito ime. Konobar je napitak pripremao sporo. Na zidu su visjele fotografije muškarca koji je neobično podsjećao na lice zaljubljenog slikara razbojnika. – Je li ovaj čovjek ikada boravio u Parizu? – upitala sam mladića koji mi je umjesto kratke kave donio dugu, prozirnu smeđu tekućinu. Na nespretnom je engleskom odgovorio: – Da, to je naš veliki pisac Matoš. I živio je i u Parizu.

Ostatak svog boravka provela sam u Francuskoj čitaonici u središtu grada. U prostoriju je ulazio miris kestenja prošaran bojom žutih krizantema. Plakala sam nad pričom Lijepa Helena, nad onom rečenicom u kojem spominje i mene, Heleninu sobaricu. Shvatila sam da sam na putovanje otišla po rješenje priče koja je davno promijenila moju sobarsku biografiju. Pogledavajući kroz prozor, čitala sam samoću i podvlačila završne rečenice Augustove umorne priče: – Danas je i ljubav privilegij, povlastica onih stališa koji ne ljube jer imaju odviše, kao sirotinja što ne ljubi jer ima premalo. – Prvoj riječi u rečenici – Sit sam Europe – dodala sam žensko slovo a.

Biografija kao književni žanr

Vlado

Osobna iskaznica

Ime: Vlado

Ime roditelja: Vladimir Nazor

Prebivalište: Voda

Ljeti redovito posjećujem svoje rodno mjesto. Nekada su me u splitskoj luci, na ulazu u supetarski trajekt, s radosnom pažnjom puštali ispred sebe. U očima srednjoškolki, studentica i nastavnica nacionalne književnosti prepoznavao sam čast zbog činjenice da će stotinjak minuta boraviti s piscem iz svojih gimnazijskih čitanki. Katkada su mi čak znale prići i upitati me: – Je li istina da se vodom tjera Bijes, kao što stoji u vašoj antologijskoj noveli, napisanoj 1925. godine? – Ono vašoj otezale su, pojačavale visinu prvog slova, prelijevajući divljenje preko rubova palube; da bi ga nastavile širiti pučinom. Jednom su riječju povezivali kopno s otokom prema kojem smo plovili. Istim pitanjem obasipale su me sasvim mlade djevojke tek na pragu svoje putenosti, kao i sredovječne udovice u crnini, žene čija su lica svjedočila o odustaloj nadi. – Na izlaznim stubama plovila ovu crninu više nikada neće pomilovati oznojeni muški dlan – poručivale su mi bore oko njihovih usana. – Samo površna bića, ona čiju misao ne uspijeva omesti ni duga ljetna suša, u okomitim linijama lica uspijevaju vidjeti davni ženin smijeh – pomišljao sam. Usput sam njihove bore, okamenjene žegom, preseljavao na kožu junakinja svojih nikada napisanih Bračkih mramornih priča. – Pogriješili ste, govorio sam o Bijesu Suše. Riječ je o