Lađa od vode

By Pavao Pavličić

Zbirka pripovedaka
„... Sve dok jednog dana, gledajući kroz izlog na kojemu su ostali neizbrisivi tragovi prljave rječne vode, nije iznenada pomislio (a to je možda došlo od tuge) da i sâm možda za nekoga nešto izražava, da možda negdje postoji čovjek kojemu je on, Danijel, takav kakav jest, tuga ili ljubav ili nježnost ili snaga...“
„... Tako smo došli do one točke u priči koja će našeg znatiželjnika najviše začuditi i koja će ga nagnati da se jednom zasvagda opredijeli hoće li u ovu povijest povjerovati ili neće...“

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 7, 2017
• ISBN: 9788663291621

Book preview

Pavao Pavličić

LAĐA OD VODE

Impresum

Copyright © 1972 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2014 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

PISMO ŠTO GA JE IVAN RADAK POSLAO IZ SJEVERNE ITALIJE SVOME PRIJATELJU U NAŠ GRAD

Dragi moj, ne mogu iskazati koliki napor iziskuje od mene pisanje ovog pisma. Kod svake riječi zastajem i mučim se, važem svaki izričaj kao čovjek koji je nakanio nešto drago prodati pa se teško odlučuje. Ne dolazi to odatle što sam već dugo bez ikakva dodira s tobom, pa bi mi stoga bilo teško domisliti se pravoj temi ili naći dobar ton, postići ugođaj našeg dopisivanja iz starih dana. Ne, ja se osjećam bliskim tebi kao i nekada; razlozi su mnogo složeniji i teže ih je razjasniti. I odmah te molim da me ispričaš što cijelo ovo pismo i neće biti ništa drugo do izlaganje i potkrepljivanje tih razloga, tih čudnih, nevjerojatnih i mučnih uzroka zbog kojih mi je danas tako teško da uzmem pero i obratim ti se. Ali siguran sam da ćeš me shvatiti, ili da ćeš barem učiniti sve kako bi to postigao.

O razlozima mog odlaska u Italiju razgovarali smo već ranije, prije no što je do njega došlo, pa ću to sada preskočiti. Izostavit ću i sve ono što se zbilo kada sam pristigao u ovaj gradić (koji je po mnogo čemu toliko sličan našem gradu), propustit ću da spomenem nekoliko događaja koji su manje važni za ono što ti želim saopćiti, ispustit ću opise većine svojih osjećaja i kriza u kojima sam bio dok se ne snađoh i ne smirih, mada bih ti tako rado i o tome ponešto rekao.

Ti, dakako, shvaćaš da mi je najveća poteškoća bio jezik, ne zato što bih ga teško učio, nego stoga što čovjek, ne znajući dobro jezika, uvijek ima osjećaj da svi pripisuju riječima neka druga značenja od onih što stoje u rječniku, a to rađa osjećaj tjeskobe koja te ili nagoni na šutljivost, ili te slomi, pa pobjegneš nazad kući. A bila je tu i činjenica da mi je za obavljanje mog zanata znanje jezika bilo gotovo neophodno. Zato sam i u maloj tiskari, u kojoj, na sreću, odmah nađoh posao, prvo radio pomoćne poslove i učio. Međutim, ubrzo sam se našao pred samim svojim ciljem: da ovladam jezikom kao svojim materinjim (koliko je to moguće); od postignuća te svrhe očekivao sam i to da svede u razumne granice onu nelagodnost stranca koju sam osjećao. Ipak, u vrijeme kad je započelo ono o čemu ti želim pisati, ta svrha još ne bijaše postignuta, i zbog toga mi se i desio velik dio stvari o kojima ću ti pripovijedati dalje.

U to sam vrijeme, naime, upoznao profesora De Vitisa, povjesnika u mirovini koji je od prije desetak godina živio u ovom gradu baveći se proučavanjem djelatnosti jedne tajne organizacije novovjeraca, neke reformističke sekte što se ovdje prije mnogo stoljeća sastajala u podrumu jedne danas polurazrušene crkvice na brežuljku među čempresima. Bijaše to čovjek omalen, prosijede, nazad začešljane kose i kukasta nosa, trbušast i tankih nogu. Sastajali smo se u predvečerje, za jednim od okruglih stolića pod platanom ispred malene kavane na glavnom trgu. Sunce bi zalazilo iza kuća na drugoj strani ulice, pa su one nalikovale onim siluetama gradova što se viđaju na knjigama kronika kakve su se izdavale u samostanskim tiskarama na početku ovoga stoljeća. Pred nama bi maleni trg bio gotovo posve pust, a mi smo razgovarali o povijesti i o onoj sekti, dok bi se polako hvatao suton i činio naš razgovor još življim i prisnijim.

Tako je došlo do toga da sam se, u svoje slobodno vrijeme, pridružio profesoru De Vitisu u njegovim istraživanjima i domala, kad sam se uputio u većinu tajni, ona mi postadoše važnija od svega. Osobito je profesora De Vitisa zanimalo jedno pitanje o kojemu je on govorio vatreno, dugo i brzo, obilno gestikulirajući, premda bijaše dobro odgojen. Naime, u tekstovima što smo ih nalazili po starim škrinjama koje ostadoše iza te davno nestale skupine protestanata (moram ti ovdje nešto reći o tim škrinjama: one su od teška rezbarenog drva, odišu osobitim mirisom, iz njih kao da bije sva rastrzanost i nervoza onoga doba, ali istodobno i duboki mir i uvjerena staloženost sekte, vjera u Boga kojega su oni jedinoga smatrali pravim), u tim dakle tekstovima povađenim iz škrinja, mogla se pogdjegdje naći neka sasvim neobjašnjiva, malena jezična nepravilnost koju nije bilo moguće pravdati ni neznanjem, ni nesavršenim latinskim pravopisom, niti ičim sličnim. Jednostavno, te su se pogreške javljale bez razloga, a istodobno se činilo da u njima ima nekog sistema, da se ondje nisu našle posve slučajno. To nas je obojicu zbunjivalo, ali nikako nismo mogli odgonetnuti o čemu se radi, premda nam je to postupno postalo glavnim, gotovo jedinim predmetom bavljenja. A kad je profesor De Vitis umro, ja sam nastavio ispitivati te zapise, jer sam u međuvremenu usavršio svoje znanje latinskog i upoznao ljude koji te spise čuvaju.

Ne znam ti pravo reći kako je došlo do toga da ono što bijah čuo o kriptografiji, o tajnim načinima pismenog sporazumijevanja, povežem s greškama u zapisima one sekte. Tek, ta mi se ideja nekako nametnula, i neki uspjesi što sam ih postizao sve su me više sokolili da ustrajem na putu kojim sam bio udario. Bilo bi isuviše složeno da ti sada nadugačko izlažem kako je čitav slijed izgledao, zato ću ti reći tek ono do čega sam došao: otkrio sam da su ti protestanti imali tajni jezik, ali posve osobit, kakvome se, koliko znam, nitko prije ni poslije njih nije domislio.

To je, zapravo, isti ovaj, obični latinski ili talijanski jezik, samo što u njemu riječi znače nešto sasvim drugo no inače, i može se posve pravilno i smisleno govoriti i pisati svakidašnjim jezikom, a da se te riječi istodobno logično povezuju u nekom drugom jeziku u nešto posve novo, što će također biti sustavno i shvatljivo. Tako je, na primjer, riječ voda mogla značiti ići (s tim da bi deklinacija u običnom jeziku služila kao konjugacija u tajnom), riječ knjiga mogla je značiti sanjati, riječ more – gledati. I sve to odlično funkcionira, sve su kombinacije moguće, usporedo s latinskim odnosno talijanskim tekao je neki drugi jezik, s drukčijim značenjima. Tako su obične molitve i svetačke legende mogle sadržavati heretičke ideje i pozive na borbu. Samo što se ponekad mora učiniti poneka greška u ovome jeziku za ljubav onoga drugoga i obratno, stvar je onoga koji govori ili piše što će izabrati. Protestanti su, eto, na moju sreću ili nesreću, radije griješili u ovom običnom, svakidašnjem latinskom i talijanskom jeziku. O svemu sam tome najviše saznao iz čudnih, dvosmislenih (i na razini svakodnevnog jezika) spisa Velikog meštra sekte koji se zvao Joannes de Ragusa, neobično zanimljivog spisatelja i čovjeka, koji bijaše neka vrsta kroničara tajne organizacije. A u svemu su mi mnogo pomogla i moja iskustva sa slabim znanjem talijanskog (o čemu sam ti govorio na početku) i tjeskoba koja je iz toga proizlazila.

Ne moram ni spominjati s kolikim sam zanimanjem sada čitao one zapise (jer taj sam jezik brzo naučio) i koliko sam radosti doživio razumijevajući njihov sadržaj. Bilo je tu blistavih ideja, divnoga stila, neobično zanimljivih podataka. Po cijela sam poslijepodneva sjedio nad tim istrošenim papirima uvezanim u debele sveske, čudio se i divio, ispisivao citate, vraćao se i prečitavao, odgonetao rukopise, pa sam čak i potajno znao odnijeti po koji svezak kući da bih ga čitao noću. Nekoliko sam mjeseci bio sav obuzet time, i dok sam obilazio stalke u ručnoj slagarnici i pregledavao otiske knjige u čijem sam izdavanju sudjelovao, mislio sam samo na protestante i njihove zapise.

No, nisam ostao na tome, sve je postalo još složenije, i tu se približavam onome o čemu ti zapravo želim govoriti. Naime, ja sam iskustvo iz starih zapisa prenio i na ono što svakodnevno čujem i čitam ili korigiram. Počeo sam na taj tajni način čitati novine, cimere nad trgovinama, lijepu književnost, stručne spise, počeo sam tako slušati ljude gdje govore. I otkrio sam strašne i nevjerojatne stvari. Vidio sam da se u mnogim novinskim vijestima, u ćaskanju uz vino kriju nevjerojatne poruke; da su po knjigama i u nadgrobnim natpisima sačuvana veličanstvena svjedočanstva o povijesti; da se u političkim govorima i proglasima i protestnim notama kriju pripovijesti ili teološki traktati. To me osupnulo, to me očaralo, i ja sam se umalo u svemu tome izgubio. Nalazio sam na tom tajnom jeziku napisane i izrečene još neotkrivene znanstvene aksiome, naputke za uspjeh u životu, proročanstva (po nekima sam od njih i postupio). Shvaćaš li što sve to znači? Znaš li da sam ja jedini (ili možda nisam?) koji se time može poslužiti, i stvar je mojega poštenja da to učinim na opću korist. Znaš li koliko sam bogat i mudar i koliko sam izgubljen i zbunjen? Ispod svake riječi koja do mene dođe krije se neka istina ili laž, neka mudrost ili glupost, neka izjava ili ljubavno pismo za koje nitko dosada nije znao. Ja sam zasad sam u tom ogromnom svijetu, ali mi ostaje nada da neće uvijek biti tako.

Ali, mislim da sada shvaćaš koliko je meni teško govoriti, koliko mi je teško pisati. Ponekad se gubim i ne znam više u kojem sam od jezika, ali to nije najstrašnije, jer sam možda više u onom drugom, tajnom. Mnogo je bolnije to što meni svaka riječ, svaka rečenica koju izgovorim ili napišem otkriva nešto novo, otvara jedan nov i nepoznat svijet, pruža mi