Nepovrat

By Pavao Pavličić

Berislava Jurincu, Beru, najlakše bi bilo opisati pridjevom bivši – on je bivši gitarist slavnog benda Crveni telefon, bivši alkoholičar, bivši muž. Sada odrađuje gaže svirajući pianino u restoranu Melkus, u naslijeđenom velikom stanu u Palmotićevoj sam provodi dane nakon nesretne smrti svoje žene i može se pohvaliti da je izliječeni alkoholičar.
Dva ključića u ruci mrtvog čovjeka, kojeg je jednog ranog jutra vrativši se s cjelonoćne svirke zatekao u svom stanu, otvorit će potpuno novu dimenziju u kolotečini njegova dosadašnjeg života.
Bero će nakon višekratnih policijskih saslušavanja, želeći i sam pronaći odgovore na potpuno logična pitanja kao što su: tko je ubijeni, kako se našao u njegovu stanu i što uostalom otvaraju misteriozni ključići, povesti svoju paralelnu istragu. Zajedno s mladom novinarkom Vinkom Vulić po neke odgovore morat će otputovati u Kopenhagen, a za neke se vratiti pedeset godina u prošlost, u predratni Zagreb kada su trojica fizičara razbijajući barijere konvencionalne znanosti ušli u trag – duhu vremena!
U svojoj klasičnoj kombinaciji krimića, trilera i fantastike, Pavao Pavličić zaplest će radnju svog romana Nepovrat manirom serijskog tvorca bestselera, gradeći fabulu od malih osobnih kriza glavnog junaka do razrješenja prijetnje katastrofičnih razmjera.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Aug 21, 2019
• ISBN: 9788834173619

Book preview

Pavao Pavličić

NEPOVRAT

Impresum

Copyright © 1999 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2015 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

PRVO POGLAVLJE

1.

Nešto nije bilo u redu s vremenom.

Dok se spuštao niz drvored na Medveščaku, osjećao se kao čovjek koji je zrakoplovom stigao na drugi kontinent. Takvu putniku sat pokazuje da je tek šest popodne, ali mu vlastito tijelo govori da je zapravo tri u noći i da bi morao spavati. Zato mu se čini da je izvan vremena, da nije ni u onome iz kojega je otišao a ni u ovome u koje je stigao, nego da je zapao u nekakvu vremensku rupu u kojoj vrijede posve drugačiji zakoni. Berislav Jurinac dobro je poznavao taj osjećaj, jer je dvaput putovao u Kanadu, gdje je sa svojima svirao za hrvatske iseljenike. A ovo sad činilo mu se još gore.

Jer, nije se nikamo micao, bio je u Zagrebu, na poznatim mjestima, a nije te noći bio ni oka sklopio, pa nije bilo razloga da se sad osjeća kao onaj tko se probudi usred noći, pa ne zna je li spavao pet minuta ili pet sati, te zato bulji u tamu i pita se koliko je daleko od večeri, a koliko do zore. I Bero Jurinac buljio je u tamu, upravo ga je ona najviše i zbunjivala. Dizao je glavu i kroz donekle prorijeđeno lišće u aleji pomatrao jurnjavu oblaka preko žutih i zelenkastih zvijezda. Tražio je iznad kuća na lijevoj strani, nasuprot parku Ribnjak, prve znakove da nebo od crnog postaje tamnoplavo, da se bliži svanuće. A to se nikako nije događalo, premda je moralo. Jer, bilo je već prošlo šest sati i nesumnjivo je bilo vrijeme da svane; jučer, kad se u isto vrijeme vraćao kroz istu aleju, bio je u šest već bijeli dan. Nešto nije bilo u redu s vremenom, eto, to je.

Sve kao da je govorilo u prilog tom osjećaju. Krošnje nad njegovom glavom bile su još uvijek pune lišća, premda je bio konac listopada, mjeseca koji se i zove po tome što u njemu lišće pada. Bilo je prilično toplo, bilo je vrlo tiho, tiše nego u obična nedjeljna jutra. A nebo je bilo crno, i oblaci su na njemu letjeli preko zvijezda u sasvim pogrešnom smjeru: umjesto da se kreću premo istoku, oni su – kao tamno krdo bezoblične zvjeradi – tutnjali prema zapadu.

I zato se Bero Jurinac – hodajući sâm niz ulicu, dok su mu koraci odjekivali po asfaltu – sjetio jednoga svog starog straha, koji ga je pratio još od djetinjstva i povremeno mu se vraćao. Javio se prvi put onda kad je Bero doznao da je Zemlja lopta i da se poput biljarske kugle kreće nebom po nekoj zagonetnoj putanji i pri tome se vrti. Tada mu je palo na pamet pitanje što bi se dogodilo da Zemlja odjednom skrene s te staze, ili da se njezina vrtnja uspori. Maglovito je slutio da bi se tada nešto strašno dogodilo, ne samo s prostorom nego i s vremenom, i toga se užasavao. Taj ga je strah i poslije pratio, i javljao se kad bi god došlo do kakve meteorološke nepravilnosti – kad bi proljeće zakasnilo ili kad bi u rujnu pao snijeg na Sljemenu – a osobito bi ga jako zaskočio onda kad bi Bero Jurinac putovao na drugi kontinent i izgubio se u vremenu.

A sad je to opet došlo. Sad, na Medveščaku, u toplo listopadsko nedjeljno jutro, dok je zrak mirisao na vlagu, na zgažene kestenove plodove, na lišće što žuti i na zimu što dolazi. Sad se odjednom činilo da nešto nije u redu s vremenom, jer bilo je već šest, a još nije svitalo. I, Bero Jurinac je na trenutak pomislio kako možda i neće svanuti, kako se napokon dogodilo ono čega se sav život pribojavao, a da to nije pravo ni znao.

I odjednom mu se to učinilo logično, naime to da ne svane. Sad je znao – sad, dok je hodao duž Ribnjaka i preko Langova trga – da je tako nešto i očekivao, da se nečemu sličnom i nadao. Da je, dapače, to i priželjkivao.

Jer, činilo mu se – u slabijim trenucima, koje jedva da je i sâm sebi priznavao – da u njegovu životu nikad više neće svanuti, da tu više nikad neće biti ni svjetla, ni radosti, ni ljubavi, nego tek jedna duga i teška, besana noć. Ali to su bili trenuci, to mu se u normalnim okolnostima činilo odviše sentimentalno i pekmezasto, pa je takve misli gurao u stranu. Ipak, nije mogao gurnuti u stranu ono što je bilo očito, njemu i drugima: svake je noći želio da tama još malo potraje, i svaki put ju je pokušavao produljiti. Dok bi svirao, gore u Melkusu, njegov bi džepni sat stajao iza njega, na niskom stoliću, kako ne bi došao u iskušenje da na njega pogleda. I uvijek bi mu bilo žao kad bi mu dali znak da je fajerunt, uvijek je nastojao smisliti još nešto da produži noć.

Tako je bilo i toga jutra: nudili su mu da ga povezu, pa je odbio, nudili su mu da mu pozovu taksi, pa je i to odbio. Hodao je čak iz Gračana dolje prema Palmotićevoj, da bi malo produžio noć, da ne bi morao kući, želeći da se tama nastavi i dalje, da potraje i kad on napokon legne i dok bude satima pokušavao zaspati.

A sad odjednom kao da mu se ta želja ispunila, pa je zato malo usporio korak, kao da je krenuo na vlak pa iznenada vidio da je još vrlo daleko do polaska. Dok je tama, ne mora on zapravo ni ići kući. Jer, nekako je navikao da ga, dok pokušava zaspati, gnjavi svjetlo kroz iskrivljene, starinske drvene rolete, i da mu dosađuje buka sa stubišta. Još je ostao komadić noći, i zato ne mora u onaj svoj golemi prazni stan, u onu žalost u kojoj je uvijek završavao kao u pamuku. Možda je spašen, možda ova noć doista potraje? Možda se nešto dogodilo s vremenom, i možda će odsad sve biti drugačije? Gotovo da je uživao u toj situaciji, gotovo da se nadao nekakvoj pustolovini.

A onda, dok je prelazio Jurišićevu, nastavljajući dalje prema jugu (na križanju je još uvijek treptalo žuto svjetlo jer je semafor bio na noćnom režimu), odjednom je shvatio da od pustolovine neće biti ništa. Da neće biti ništa ni od spasa, ni od toga da Zemlja skrene sa svoje putanje i da se nešto promijeni. Shvatio je da će i sâm morati ostati u svome životu, koji ne voli, i da će skupa s tim životom nastaviti dalje, kako bilo da bilo.

Sjetio se onoga što je bio čuo na vijestima prethodne večeri, a što je potom sasvim smetnuo s uma: bila je posljednja nedjelja u listopadu, prelazilo se na zimsko računanje vremena. Satovi su se pomicali jedan sat unatrag. Zato je bilo već prošlo šest a još nije svitalo, otuda je dolazio i njegov vlastiti osjećaj izgubljenosti u vremenu. Mora biti da je tkogod iza njegovih leđa – dok je on svirao na pijaninu, pjevao i promatrao goste – pomaknuo kazaljke i na njegovu džepnom satu što je stajao tamo na stoliću, skupa s bocom mineralne vode i velikom čašom od tanka stakla. Svakako je taj netko mislio da time Jurincu čini uslugu.

A možda ju je doista i učinio? To se Bero pitao dok je u džepu kišnog ogrtača već pipao ključeve od velikog stana u koji mu se nije dalo ulaziti. Možda je nepoznati dobročinitelj zaslužan bar utoliko što mu je dao deset minuta nade, omogućivši mu da povjeruje kako će se noć zaustaviti, kako se nešto dogodilo s vremenom, kako će i on sâm pobjeći iz vlastitoga života. Kako se neće morati vraćati ni u taj stan, prema kojem se sad uspinjao širokim i ugodnim, ali slabo održavnim stubištem dvorišne zgrade u Palmotićevoj. Nije taj stan volio ni prije, a kamoli sad, kad je u njemu ostao posve sâm. A nije ga mogao ni prodati, jer mu se činilo da ni na to nema pravo.

Prije, dok je Ksenija bila živa, on se u tom stanu osjećao kao uljez, ili, u najboljem slučaju, kao podstanar. Naprosto, svake je sekunde osjećao da onamo ne spada. Bio je uvjeren kako se na njemu vidi da je odrastao u Koranskoj, pokraj pruge, gdje je bila pumpa u dvorištu i zahod od dasaka, kako se vidi da ga je odgojila pijana teta, jer nije imao nikoga drugog. Bilo mu je u tom stanu kao da je odjenuo tuđe odijelo, preveliko i preskupo, pa se u njemu predstavlja kao netko drugi, koliko god da je Ksenija nastojala da taj osjećaj suzbije.

A sad, kad je u stanu ostao sâm, sad više nije bio podstanar, ali nije postao ni stanar. Više je sâm sebi nalikovao na nekakva čuvara muzeja, ili možda na crkvenjaka, koji pazi na nešto što je silno vrijedno, ali nije njegovo, nego pripada svima. Čini to takav crkvenjak s velikom ljubavlju, ali bez mnogo razumijevanja.

Pa i to je imalo neke veze s vremenom, to je Jurinac shvatio dok je sad otključavao velika, dopola zastakljena vrata s ukrasnom rešetkom od kovana željeza. Radilo se o tome da taj stan ima povijest, kao što su je imali i ljudi koji su sve donedavno u njemu živjeli. Tu se trag obiteljske loze pratio sve do prve polovice XVIII stoljeća, tu su se čuvali zavjetni predmeti (lepeze, plesne knjižice, pisma), svaki komad pokućstva bio je posebna priča, a svaki kutak stana poprište kakva važnog događaja. Ne bi se moglo reći da je Beru Jurinca – otkako se onamo doselio – itko time osobito gnjavio; ali nije ni trebalo da ga tko na to upozorava: sve je to bilo tamo, bilo je tako kako je bilo, znao je dobro da osobno onamo ne spada. A ne spada zato što nema nikakve povijesti, niti ju je imao itko u njegovoj obitelji. Ne samo da su mu se roditelji rastali dok je još bio malo dijete, a potom oboje umrli vrlo daleko od Zagreba, nego nije znao ništa o svojim bakama i djedovima, pa čak ni o prijašnjem životu one tete koja ga je othranila, tete koja je bila dobra, ali stalno pijana, i ničega se nije sjećala. Zato se u stanu u Palmotićevoj svagda osjećao kao lopov: kao da je došao onamo da ukrade dio obiteljskoga vremena, dio povijesti koja je u tom prostoru živjela. Kad bi ušao kroz velika vrata, bilo je to kao da ulazi u neko drugo vrijeme, koje nije njegovo vlastito.

Tako je bilo i sad, dok je vješao baloner u hodniku i odlazio prema kuhinji da uzme mlijeko iz hladnjaka. Najgore od svega bilo je to što se sad sve pomiješalo. Jer, on sâm, dakako, nije imao nikakve povijesti; ali, u ovom je stanu proživio petnaestak godina, i tu je sad bio i dio njegova života, koliko god da se tu osjećao strancem. Osim toga, tu ga je sve podsjećalo na Kseniju (njezine su haljine još visile u ormaru, i u njima je, premda sve manje, bilo i njezina mirisa), a Bero Jurinac užasno je patio za njom. Zbog te patnje, toga gubitka, nije mogao zaspati ujutro nakon svirke, zbog te patnje sav budući život činio mu se kao noć, i zbog te je patnje svakoga jutra želio da noć – prava noć, kao ova sad – potraje što duže, da nikad ne svane.

Kao što još i nije svitalo. Bilo je pola sedam, a još je bio mrak. Kao da je već počela zima. I zvuci s ulice bili su tiši, kao da ih snijeg već prigušuje, kao da svi u kući dulje spavaju.

Nešto je klepnulo na balkonu.

Zbog tišine u dvorištu i na ulici, čulo se posve jasno: zvučalo je kao da je puknuo crijep, ili kao da je nešto palo. Ili to puca zora?

Bero Jurinac slutio je o čemu bi mogla biti riječ. To je morao biti mačak Subjekt, zbog kojeg je on svake noći ostavljao odškrinuta vrata između balkona i dnevne sobe, kako bi žuta propalica mogla ići u redovitu šetnju po krovovima. I to je bio dio uspomena na Kseniju.

Jurinac ode do dnevne sobe da dočeka mačka i ponudi mu mlijeko. I doista, mačak je upravo ulazio kroz balkonska vrata. Ali, dlaka mu je bila nekako čudno nakostriješena, i bio je očito nervozan. Bero ga je motrio. Što mu se dogodilo? Zar se upravo tukao s kakvim ljubavnim rivalom? Je li od toga dvoboja potjecao onaj neobični zvuk što ga je maloprije čuo?

Protivno običaju, Subjekt nije prišao da protrlja leđa o vlasnikovu nogu, nego je prošao pokraj njega i produžio prema kuhinji. Bero pogleda za njim. Čudno, čudno. Zar je i životinju zbunilo pomicanje kazaljki, zar je Subjekt začuđen što vidi Jurinca u stanu kad mu se nije nadao?

Čudno je bilo i to što su balkonska vrata bila širom otvorena. Bero ih je svagda ostavljao odškrinuta, i mačak je to poštovao: provukao bi se kroz prorez i kad bi ulazio i kad bi izlazio. Sad su vrata zjapila širom i Jurinac pođe prema njima.

Što je ono bilo lupnulo?

Izađe na balkon. Odmah do ograde, na metar udaljenosti, zjapio je širom otvoren prozor sušionice rublja u potkrovlju susjedne dvorišne zgrade. Na prozoru je bila rešetka, a iza rešetke je bio mrak, premda su krila prozora bila širom otvorena. U okolnim zgradama nije bilo ni jednog osvijetljenog prozora; u dvorištu se vidjelo nekoliko parkiranih automobila.

Što je ono lupnulo? Da nije Subjekt srušio koji lonac s cvijećem? Koliko je Bero mogao vidjeti, sve je bilo u redu. Sad se iznad krovova na nebu pojavila najprije plava, a potom zelenkasta traka. Ipak će pomalo svanuti. Vrijeme je drugo, ali će svanuti.

Jurinac se vrati u dnevnu sobu. Subjekt je stajao na vratima predsoblja i pažljivo ga gledao, kao da nešto očekuje.

– Što je, starac? – upita ga Bero Jurinac.

Subjekt se trgne i priđe mu. Priljubi leđa uz njegovu nogu i stane frktati. Jurinac ga pogleda.

Subjekt nije frktao tek tako, nego u sasvim određenom smjeru, prema kauču. Nešto ga je tamo smetalo.

Bero ga pogleda, a onda se, slijedeći mačkov pogled, zabulji prema kauču. Svjetlo je dolazilo iz predsoblja, vani se tek danilo.

Ali, i u tim se prilikama sasvim dobro vidjelo: nogavica, čarapa, tenisica.

Nečija noga.

Bero Jurinac osjeti kako ga oblijeva znoj.

Tamo je netko ležao.

Subjekt je i dalje frktao.

Netko je ležao u dnevnoj sobi iza kauča.

Bero Jurinac pomisli kako se noć nastavlja dalje. A to je bio najbolji dokaz da s vremenom nešto nije u redu.

2.

Tamo je netko ležao.

Bero Jurinac zapazi da je više zainteresiran nego uplašen ili ljut. Jer, nekako je bio navikao da u tom golemom stanu neprestano nailazi na iznenađenja, pa koliko god da ga je postupno posve upoznao, svejedno je tih iznenađenja bilo uvijek još. Dolazilo je to otuda što se u stanu dugo živjelo i što je u njemu bilo mnogo stvari, pa su stalno odnekud iskrsavali novi predmeti, dokumenti, odjeća, uspomene, i tome nije bilo kraja. Zato se Bero Jurinac s vremenom priučio na misao da su iznenađenja uvijek moguća, pa i posve nevjerojatna iznenađenja. Ako u stanu ima toliko toga, zašto se jednoga dana ne bi pojavila nečija noga u šarenoj čarapi i bijeloj tenisici koja viri iza kauča u dnevnoj sobi?

Ipak, to je možda bilo malo previše. Tamo je netko ležao, i trebalo je nešto poduzeti. Mačak Subjekt gledao je u svog vlasnika ispitljivo, kao da očekuje odluku. Nebo je vani, iznad dvorišnih prozora, postajalo sve svjetlije. Bero Jurinac još je bio nepomičan. Tamo je netko ležao.

Polako načini dva koraka prema kauču. A možda to i nije noga, možda je to igra jutarnjeg svjetla, možda nekakva lutka, rekvizit, proteza, tko zna što? Možda je sve tek pričin njegove izmučene mašte, njegove nelagode od života u ovom stanu, od života uopće?

Sad je vidio bolje. Vidio je rub traperica, pa potom veći dio nogavice, pa cijelu potkoljenicu. Bila je to ipak noga.

Zastao je.

Zašto bi ondje netko ležao, i tko bi to mogao biti? Što je značila ona lupa što ju je bio čuo izvana, kad je sâm sebi objasnio da se to Subjekt vraća iz noćne šetnje? Možda je tada taj tko tamo leži postao svjestan Jurinčeve prisutnosti, možda se malo nespretno i bučno bacio na pod, pa sad odande vreba? Možda čeka upravo to da mu se Bero približi, pa da ga odande zaskoči?

Začuđen, Berislav Jurinac opazi da se ne boji. Hladno je računao. Tko bi ga zaskočio? Zatečeni provalnik, nema tko drugi biti. Ali, provalnici nisu ubojice, prije će bježati nego nasrtati. Onda je možda kakva krupnija zvjerka, recimo, naoružani pljačkaš? Ni toga se Bero nije bojao. Bilo mu je zapravo svejedno. Što mu se može dogoditi? Da dobije po glavi, da ga vežu za stolac, možda i da pripucaju na njega? Pa dobro, ako baš mora biti. Zapravo se bojao samo gnjavaže, natezanja, neugode. Gotovo da je bio spreman ponuditi nagodbu: neka pljačkaš uzme što mu treba, a on sâm da potom legne spavati.

Ali mora biti da je nešto u njemu već tada osjetilo da napada zapravo neće biti. Jer, po položaju one noge bilo je jasno da onaj tko tamo leži, leži na leđima. A tko se skriva i sprema se da napadne, taj neće ležati tako, nego potrbuške, zgrčen za skok. Netko je tamo ležao posve nepomično.

Berislav Jurinac načini još jedan korak.

Sad je vidio donji dio trupa i ruke spuštene niz tijelo. Iznad traperica počinjala je karirana košulja s crvenim i crnim kockama, a preko nje bila je crna ili možda tamnoplava vjetrovka. Ništa od toga nije se micalo. Bero obrati osobitu pažnju na trbuh. Nije se dizao i spuštao, po svemu se činilo da disanja nema.

Onda se zagleda u ruke. Bile su – koliko se moglo vidjeti na onom slabom svjetlu – prilično uske i fine, čak i ponešto premalene za muškarca, ako je to doista bio muškarac. Obje su bile okrenute dlanovima nagore.

Na jednom od dlanova nešto je svjetlucalo.

Bila je to, po svoj prilici, nekakva kovina, ali nje je moralo biti malo. Nije to, dakle, bilo oružje, nego neki sitniji predmet. Netko je tamo ležao i držao nešto u ruci.

Bero Jurinac još se nije odlučivao da upali svjetlo, nego je sve promatrao pri odsjaju svjetiljke iz predsoblja. U dnevnoj sobi nije bilo lustera nego tri stajaće lampe sa žutim sjenilima. Najbliža se nalazila tik do nogavice onih traperica, pa se Berislavu činilo nezgodno da baš nju zapali. Načinio je još korak dok je vani jutro pomalo raslo.

Sad je vidio sve.

Bio je to muškarac, kao što je Jurinac i pretpostavljao. Moglo mu je biti između trideset pet i četrdeset godina. Lice mu je bilo prilično blijedo, na njemu su se vidjeli tragovi crvenkaste brade. Oči su mu bile napola otvorene i na njima su bile naočale sa žičanim okvirima.

Nije izgledao kao provalnik. Provalnici ne nose takve naočale i šminkerske bradice, ako i nose takve tenisice i karirane košulje. Osim toga, ako je provalnik, zašto bi tu ležao? Infarkt, napadaj epilepsije, moždani udar? Kako je dospio onamo?

Berislav Jurinac ipak upali svjetlo. Ode u kut sobe, pa ondje pritisne prekidač, najprije na jednoj a onda i na drugoj svjetiljci. Soba se ispuni žućkastom svjetlošću, jer su oba sjenila bila od pergamenta, kao i ono treće, blizu kauča.

Zastao je na trenutak u kutu dok mu je kauč zaklanjao vidik. Načas mu se učini kako je moguće da je sve ono bilo samo privid, da tamo nikoga nema, da nitko ne leži u njegovoj dnevnoj sobi. Tko bi, uostalom, išao ovamo provaljivati? Netko tko zna da u stanu ima vrijednih slika? Netko tko zna da Bero Jurinac živi sâm i da svira cijelu noć? Inače je mrzio i samu pomisao da ga netko promatra, ali sad opazi da ga i to ostavlja ravnodušnim. Samo je bio nekako ogorčen zbog toga što se nešto uopće događa. Kao da je ljubomoran na svoju samoću, na svoju žalost, na svoju nesreću. Želio je da mu bude onako kao i uvijek: loše, ali na poznat način. A sad je tamo netko ležao.

Vrati se do kauča. Mačak Subjekt gledao ga je sa zanimanjem, kao da je i on nekakav svjedok. Stojeći na korak od onoga čovjeka, Bero Jurinac ga je promatrao.

Sad je vidio mnogo bolje. Nije trebalo da prilazi i da pipa čovjeku žile na vratu, kao što je vidio da se radi u filmovima. Tu nije moglo biti nikakva bila. Jer, sad je postalo očito da taj vrat zauzima posve neprirodan položaj u odnosu na tijelo i na glavu. Glava je stajala nekako postrance, kao da i nije na vratu, a vrat se opet previše primakao lijevom ramenu, pored kojeg je crvenkasti hrastov parket blistao pri odsjaju žute svjetiljke. Nije bilo sumnje: taj je čovjek imao slomljenu šiju i nije mu bilo pomoći. Tko zna, uostalom, koliko već dugo tako leži. Možda i jest onako blijed zato što je već dugo mrtav?

Bero Jurinac virio je preko naslona kauča. Sad, kad je svjetlo bilo upaljeno, opet mu je privuklo pažnju ono nešto što je blistalo na čovjekovu – mrtvačevu – dlanu. On priđe bliže i čučne pokraj tijela.

Na lijevom dlanu bila su dva žuta ključića.

Prsti su bili donekle svijeni, kao da je pokojnik stezao te ključeve u šaci, a onda, kad mu je ruka bubnula o parket (i kad je zacijelo već bio bez svijesti) dlan se sâm otvorio i otkrio svoj sadržaj.

Bero Jurinac neodlučno pruži ruku i dohvati jedan od ključeva. Isti čas je znao: ako ih mogne samo tako uzeti, dobro; ako ne mogne, neće ih silom izvlačiti. Ali, išlo je glatko. I, to je odlučilo o mnogo čemu, na tu će se misao Jurinac poslije često vraćati. Da tada nije uzeo te ključeve, sve bi možda ispalo drugačije.

Ali, uzeo ih je. Uzeo ih je prije svega zato što je u njima vidio nekakav problem. Ključevi su ga, naime, na nešto podsjećali, ali nije znao na što. Imao je neodređen osjećaj da ga se oni nekako tiču, osjećaj koji u tom času nije mogao ničim opravdati. Gledao ih je pažljivo.

Bila su to dva malena ključa, nalik na ključeve za lokot, možda tek nešto malo duža. Bili su žuti, nazubljeni s obje strane i prilično tanki. Na proširenom dijelu, na glavi ključa, oba su imala kitnjasto veliko slovo K, iznad kojeg se nalazila još i kruna. Povezivala ih je mala, jednostavna i prilično tanka žičana alka.

Samo na prvi pogled bili su jednaki. Tek kad bi naslonio jedan na drugi, čovjek bi mogao vidjeti da im se zupci ne poklapaju. Nisu, dakle, bili za istu bravu.

Berislav Jurinac držao ih je nekoliko sekunda na dlanu. Maglovito mu se činilo da je nešto slično već negdje vidio, ali se nije mogao sjetiti ni kada ni gdje. Je li zbog tih ključeva onaj čovjek izgubio život? Ili oni spadaju u njegov provalnički alat? Bero se pitao što da sad radi s njima. U času dok ih je tako gledao, u dvorištu se, na stablu oraha, javila prva ptica. Shvativši to kao nekakav znak, strpa ključeve u džep.

Možda je zbog tih ključeva onaj čovjek izgubio život. Kako ga je, uostalom, izgubio? Vrat mu je bio slomljen. Tko mu ga je mogao slomiti? Nije valjda sâm pao glavačke na parket?

Tu je moralo biti još nekoga. Ovaj čovjek nije bio sâm. Morao je tu biti još i njegov ubojica.

Možda je još uvijek tu, možda odnekud vreba?

Tada Bero Jurinac prvi put osjeti strah. Nije to bio strah za vlastiti život, nego prije strah da će biti razotkriven: da ga netko promatra iz nekoga od kutova ovoga velikog stana, da ga gleda kako pravi grimase dok razmišlja, kako uzima mrtvačeve ključeve ne znajući ni sâm zašto to čini. Osjetio je strah od pomisli kako bi se sad i sâm morao početi šuljati i skrivati, biti na oprezu. I osjetio je umor, strašan umor.

Ogledao se po sobi. U njoj se nisu vidjeli tragovi borbe. Činilo se, doduše, da je sag malo pomaknut, da je jedna od ladica na vitrini odškrinuta i da stvari na staklenom stoliću više ne stoje onako kako su stajale. Ali, nije mogao biti siguran je li tko doista sve to dirao, i da nije on sâm – u svom nemaru, u svom gotovo gnjevnom odbijanju da se brine o tom stanu – sve to sinoć tako ostavio.

Izašao je iz prostorije i zamakao u spavaću sobu, a Subjekt je za njim glasno i uvrijeđeno mijauknuo, pa ga potom stao slijediti na svojim nečujnim nogama. Jurinac je upalio svjetlo u jednoj spavaćoj sobi, pa potom u drugoj. Zavirio je u radnu i djevojačku sobu, i još u jednu, u koju jedva da je ikako ulazio.

Nigdje nije bilo nikoga, i nigdje Bero nije mogao biti siguran da je ondje netko nešto dirao, pokušao uzeti, ili čak i uzeo. Malo začuđeno zapazio je da je stan posve prazan i da mu ne prijeti nikakva opasnost. Kako je onda onaj tamo mrtvac zaglavio?

Onda se sjeti zvuka.

Kad ga je začuo – stojeći pokraj vrata hladnjaka i vadeći tetrapak s mlijekom – učinilo mu se da se negdje slomio nekakav crijep. Je li to mogao biti zvuk pištolja s prigušivačem? Je li mogao biti zvuk udarca tvrdim predmetom po lubanji? Ili, napokon, zvuk kralješnice koja se lomi, zvuk života koji odlazi iz tijela?

Vratio se u dnevnu sobu, a odande izašao na balkon. Nagnuo se preko njegove ograde koliko je god mogao, pa dohvatio rešetku na prozoru sušionice rublja u potkrovlju susjedne kuće. Gurnuo ju je prema unutra.

Rešetka je popustila i otvorila se. Začuo se škripav zvuk dok ju je gurao. Onda ju je naglo povukao prema sebi.

Rešetka je lupnula. To je bio taj zvuk. To je bio zvuk što ga je bio začuo dok je stajao kraj hladnjaka u kuhinji.

To je značilo najmanje dvoje. Prvo, da njemu osobno ne prijeti nikakva opasnost, jer je onaj tko je onome jadniku skrhao vrat već odavno pobjegao. Drugo, da je sad već moguće i prilično točno rekonstruirati što se doista dogodilo.

Bila su očito dvojica (ili dvoje), bez obzira na to jesu li u stan stigli skupa ili odvojeno. Onda je jedno od njih odlučilo da ubije ono drugo, i učinilo je to prilično vješto. Sve se to dogodilo prije (ne zna se koliko prije) Jurinčeva dolaska. Kad je on stigao, jedan od provalnika (koji je ujedno i ubojica) pobjegao je preko balkona i sušionice, istim putem kojim je zacijelo i došao.

No, zašto je došao? To Berislav Jurinac nije znao, a nije ga bilo ni briga. Tu malu rekonstrukciju što ju je izveo stojeći na balkonu doživio je kao neku vrstu pobjede. Duboko je udahnuo vlažni jutarnji listopadski zrak i osluhnuo živkanje vrabaca s oraha. Nema njemu danas spavanja, čak i bez obzira na nesanicu. Noć se nastavila, kao što je i želio. No, želi li doista da se noć nastavi čak i po ovakvu cijenu? Opazi da mu je i to svejedno.

Otišao je do telefona i okrenuo 92. Na drugoj su se strani smjesta odazvali.

– Molim vas – rekao je – trebam pomoć. Upravo sam u svome stanu našao mrtvaca.

Kad im je dao svoje podatke, opisao što se moglo opisati, izdiktirao telefonski broj i sve drugo, spustio je slušalicu i otišao u kuhinju da napokon popije ono mlijeko, dijeleći ga sa Subjektom. I da se prilagodi vremenu, koje je bilo drugačije nego prije.

3.

Policajac ga je gledao čudno. Piljio mu je u lice, nije s njega skidao pogled. Ali nije se to doimalo tako kao da policajac na Jurinčevu licu vreba neki trzaj, neki znak laži ili vrdanja. Prije je to nalikovalo na ono kad netko nekome pripovijeda nešto silno zanimljivo, pa ovaj ne može skinuti očiju s pripovjedačeva lica, kao da na njemu nalazi dopunu priče. Koliko god da je bio svjestan kako je slučaj doista neobičan, Berislav Jurinac se pitao zašto to policajca toliko privlači. Zar toliko voli svoj posao? Ili je naprosto po naravi znatiželjan, pa je zato i otišao u policajce? Ili je, nedajbože, ovaj nepoznati jutarnji mrtvac nastavak neke druge priče, u koju je taj policajac već donekle upućen?

Kako bilo da bilo, policajac – zvao se Novačić, jasno je izgovorio svoje prezime još dok su se rukovali – nije bio neugodan. Moglo mu je biti oko četrdeset godina, nosio je naočale, bio je visok i dobro građen; nalikovao je prije na kakva poslovnog čovjeka ili profesora koji se rekreativno bavi rukometom, nego na policajca. Govorio je odmjereno, ugodnim tenorom (možda malo previsokim), bez pokrajinskog naglaska. Razgovor je trajao već neko vrijeme.

Sve je trajalo već neko vrijeme. Najprije su došla dva pozornika da provjere o čemu se radi, i na licima im se vidjela nevjerica kad im je Jurinac otvorio. Onda su zavirili u dnevnu sobu, pogledali mrtvaca (ni oni nisu sumnjali da je doista mrtav), a potom su radiom javili u centralu da je stvar ozbiljna i da treba poslati ekipu. Nakon kojih pola sata, ekipa se doista i pojavila: liječnik, fotograf, još nekakva tehnička lica, i ovaj ovdje Novačić, koga bi Jurinac u nekim drugim okolnostima poželio za prijatelja, samo da mu ovako ne pilji u lice.

Razgovarali su u sobi koja se prije zvala Dedina, i koju je Bero i sad u sebi tako zvao, premda za to nije bilo pravog razloga. Sobu je tako zvala Ksenija, a i njezina majka, pa je i Jurinac to prihvatio, i sad je onamo odveo policajca kao na nekakav neutralni teren. Soba je dobila ime po ocu Jurinčeve punice, Ksenijinu djedu, kojeg ona nikada nije upoznala, jer je stradao u Jasenovcu još četrdeset četvrte. Prostoriju Bero nakon Ksenijine smrti više nije koristio. Bile su ondje tri visoke police za knjige, pisaći stol, kaljeva peć i, začudo, blagajna, teška i zdepasta, obojena zeleno. Soba je gledala prema haustoru, i ondje je bilo trunku bučnije nego drugdje u stanu. Bero Jurinac tu se osjećao gostom ništa manje nego policajac.

Ali, policajac kao da se brže prilagođavao tom tuđem terenu. Ispočetka su mu pitanja bila općenita, zaobilazna, ili su se ticala okolnosti samog događaja: koliko je sati bilo kad je Bero Jurinac stigao u stan, što je vidio, što je čuo, kad je prvi put opazio nešto neobično. Ali sad, kad se donekle priviknuo i osjetio sigurniji (što Beri nije polazilo za rukom), počeo je Novačić pitati izravnije. Točnije, počeo je zapitkivati Jurinca o njemu samome, stavljajući mu tako do znanja da je i on dio cijele priče. Da možda i jest slučajno što se mrtvac našao baš kod njega a ne gdje drugdje, ali da je od tog trenutka i on uvučen u cijelu stvar i da se ne može isključiti, koliko se god trudio. Upitao je svojim mekim glasom, dok su sjedili jedan nasuprot drugome u dva golema naslonjača kraj maloga stola u kutu sobe:

– Recite mi jednu stvar. Kako to da ste se u to doba vraćali kući?

Bero Jurinac je očekivao to pitanje i pomalo ga se pribojavao. Znao je da će, odgovarajući na nj, morati objašnjavati sebe i svoj život, da će morati reći od čega i kako živi. A svega se toga donekle stidio. Kroz otvorena vrata čulo se kako ekipa posluje u dnevnoj sobi: zveckali su stalcima za reflektore, razvlačili metalne mjerne vrpce, pomicali stvari. Berislav reče:

– Uvijek se tako vraćam. Radim noću.

– A gdje radite?

– U jednom lokalu. Ja sam glazbenik.

Sad se na Novačićevu licu nešto promijeni: odjednom je došlo do nekakva opuštanja, kao da je iznenada nastupilo olakšanje. Razvukao je usta u osmijeh.

– Pa, da – rekao je malo kroz nos. – Sad se sjećam.

– Čega se sjećate? – upita ga Bero Jurinac.

Nije znao treba li da se veseli toj promjeni situacije, ili da se još više zabrine. Bio je umoran, sve je više to osjećao.

– Vas se sjećam – reče Novačić. – Vi ste nekad svirali u grupi Crveni telefon, je li tako?

– Jest – kimne Bero, a onda iz njega provali kompletno priznanje: – Samo što sam tada svirao gitaru, a sad klavir. Zapravo, pijanino. To vam je kao nekakva bolja žderaonica, to gdje sviram, Melkus, možda ste čuli, u Gračanima?

Kao da ga svi ti podaci ne zanimaju (a Bero ih je i potegao zato da skrene razgovor sa svoje glazbene karijere), Novačić se dao u prisjećanje.

– Slušao sam ja vas u Kulušiću – reče donekle sjetno. – Osobito mi se sviđalo ono kad ste svirali klečeći.

Berislava Jurinca bilo je pomalo sram svega toga. Nije imao nikakvih iluzija o svojoj mladosti: znao je da nije bio loš gitarist, ali je znao i da nije bio nikakva prava veličina. Osim toga, sve mu se to sad činilo vrlo daleko i zauvijek završeno. No, s druge strane, možda mu sentimentalni izljevi ovoga policajca budu i od kakve koristi? Možda bi mogao čovjeka posve umekšati kakvom pričicom iz starih vremena, pa da ga Novačić lijepo pusti na miru? Ipak reče:

– Bend se, kao što valjda znate, davno raspao. Drugi su otišli u razne profesije, ja nisam završio faks, a u glazbi je sad prevelika gužva... Nemam dara za producenta, a ni za menedžera. Tako sad sviram u birtiji, ljudima koji klopaju kobasice na žaru.

Novačić ga okrzne pogledom, kao da se donekle čudi toj njegovoj gorčini. Jer, ona je također bila nekakav znak približavanja, intimizacije između njih dvojice, možda i više nego uspomene na Kulušić i glazbu sedamdesetih godina. A inicijativu za takvo približavanje mogao je davati samo policajac, nikako ispitanik. Zato Novačić sad vrati razgovor na službeni ton.

– Bili ste tamo, u tom Melkusu cijelu noć, uz pijanino?

Bero Jurinac u čudu zapazi da je policajac zapamtio ime lokala, pa čak i instrument na kojem on svira. Je li on uopće spominjao pijanino? Ili je Novačić možda nekada bio kod Melkusa kao gost? U svakom slučaju, sad je dobro razumijevao zašto mu je policajac onoliko piljio u lice: pokušavao se sjetiti odakle ga zna.

– Tako je – potvrdi sad Jurinac. – Nisam se micao odande. Krenuo sam odande poslije pet, pješice, i stigao sam ovamo negdje poslije šest.

Novačić neodređeno kimne, kao da je to pitanje ionako bio postavio tek tako, rutinski, a ne zato da bi doista provjeravao Jurinčev alibi. Potom policajac zaokruži pogledom po sobi. Bero Jurinac se pitao vidi li gost u toj sobi povijest, kao što je vidi on sâm. Zapaža li koliko je star onaj globus na stalku, koliko su stare kvake na prozoru, svjetiljke, pa i sama zelena blagajna? Osjeća li se i Novačić kao da je stigao u neko drugo vrijeme? Ili on sve te predmete vidi tek kao nešto što se može ukrasti, kao vrijednost radi koje se isplati provaljivati noću kroz sušionicu i preko balkona? Po njegovu se pitanju nije moglo zaključiti kakav mu je tok misli, čak ni uza svu uzajamnu simpatiju.

– Živite ovdje sami? – upita on.

– Sâm.

– Stan je vaš?

– Da – reče Bero Jurinac. – Sad je moj.

Novačić je čekao, a Jurinac je znao da bi bilo pristojno da sad nastavi govoriti, ne tjerajući policajca da iz njega izvlači riječi kliještima. Ali, u drugu ruku, kako da o najvećem problemu svoga života – o problemu zbog kojega mu taj život izgleda kao duga polarna noć u kojoj nikada neće svanuti – govori u ovakvim okolnostima, odgovarajući na policijska pitanja, i još na način na koji se na takva pitanja jedino i može odgovarati: suho, poslovno i trezveno? Šutio je. Policajac ga upita:

– Kako to?

– Kako što?

– Kako to da ste sami u ovolikom stanu?

– Tako se dogodilo. Ostao sam sâm.

– Ostali ste sami? A prije niste bili?

Bero Jurinac uzdahne. Nije bilo kud, valjalo je pričati. Policajac mu je bio simpatičan, nije ga želio vrijeđati niti biti neugodan prema njemu. A opet, nije mogao o svemu tome govoriti ni bez stanovite oštrine, ogorčenosti, više prema samoj stvari nego prema sugovorniku. Zato i sad reče:

– Vi mene zapravo pitate odakle propalom muzičaru ovolika stančina u centru grada. I pitate me ima li to kakve veze s onim mrtvacem tamo. Odgovor glasi: nemam pojma. Stan sam naslijedio, eto odakle mi i zašto sam u njemu sâm.

– Od koga ste ga naslijedili?

– Od svoje žene. Ona ga je naslijedila od svoje majke, a majka opet od svojih roditelja. Ne znam kako su ga uspjeli sačuvati u doba nacionalizacije, možda je djed moje žene, ovaj u čijoj sobi sad sjedimo, prije rata nekoga nečim zadužio. U svakom slučaju, ta je obitelj ovdje živjela dugo, a sad sam ostao samo ja, koji toj obitelji ne pripadam.

Novačić je valjda jasno osjetio da Bero Jurinac govori o izvanjskim okolnostima, o nacionalizaciji i sličnim besposlicama, samo zato da ne bi morao govoriti o onome što je glavno. To glavno sad ga je on upitao.

– Vaša žena – bljesne on naočalama prema Jurincu – nije više živa?

Bero Jurinac pogne glavu, jer su napokon došli do onoga o čemu nije želio pričati, a morao je. Došli su do onoga što ga čini onakvim čovjekom kakav je u posljednje vrijeme postao.

– Nije – reče muklo. – Stradala je u prometnoj nesreći. Skupa sa svojom majkom. Išla je po majku u Opatiju, autom, i kad su se vraćale, kod Skrada je auto naišao na poledicu.

Novačić je na koljenu držao mali notes, a u ruci olovku; no, nije ništa pisao. Sad je spustio pogled na tu bilježnicu, kao da se mora nečega prisjetiti, ali vjerojatno zapravo zato da ne gleda Jurinca u lice. Koliko je prije pažljivo virkao u oči svome domaćinu, toliko ih je sad izbjegavao.

– Kad je to bilo? – upita.

– Zimus – reče Jurinac. – Prije osam mjeseci.

– Od tada ste sami?

– Da. Od tada sam sâm.

To je zvučalo vrlo teško, pa i vrlo intimno. Ali, Novačiću kao da je sad bilo do toga da izbjegne intimnosti, da ne dopusti da se razgovor pretvori u ispovijed. Brzo se vrati na teren podataka.

– Ovo je prvi put da se ovako nešto događa? – upita.

– Da – kimne Bero Jurinac. – Prvi put.

Novačić ga je opet pažljivo gledao, jer se u domeni činjenica valjda osjećao sigurniji. Sjedeći nasuprot policajcu, Berislav Jurinac mislio je o tome kako bi se zapravo morao malo više zainteresirati za stvar, pa i pridobiti ovoga čovjeka koliko može. Jer, sad mu je tek počelo svitati da se nalazi u nezavidnu položaju, i da sve ovo nije tek gnjavaža i neugodnost, nego možda i sasvim ozbiljno sranje. Ako policijski liječnik ne utvrdi kako je onaj čovjek iza kauča bio u šest ujutro već satima mrtav, onda je Bero u gabuli: onda postoji sumnja da ga je on sredio. Novačić ga upita:

– Recite, u vezi sa stanom... Ima li nekoga tko vjeruje da je sve ovo trebao naslijediti on, a ne vi?

– Koliko znam, nema – reče Jurinac glatko, jer to je bilo istina. – Moja žena bila je jedinica, njezina majka nije imala nikakvih rođaka... Poginule su skupa. Tako sam ostao samo ja.

Novačić je kimao. Činilo se da i on uviđa kako je ideja o nekakvim rođačkim natezanjima oko nasljeđa slijepo crijevo. Osim toga, gnjevni rođaci plaćaju odvjetnike, a ne provaljuju preko balkona. Sad on upita:

– A što se tiče vrijednosti... Vidim, namještaj je prilično star, ima i slika... Mislite li da bi...

– Slike su najvrednije – reče Berislav. – Ima tu, šta ja znam, dva-tri Babića, Gecan, Uzelac, čak i jedan Kraljević... Ali, nisu nikad nuđene na prodaju. Moja pokojna punica nije dopuštala čak ni da ih kunsthistoričari dođu vidjeti. Bila je u tom pogledu malo... Te su joj slike bile uspomena od oca.

– On je bio kolekcionar?

Berislav Jurinac slegne ramenima. Što je taj čovjek zapravo bio? Bio je valjda živi spomenik, više nego išta drugo. O njemu se u ovoj kući pričalo kao o božanstvu koje je sišlo na zemlju: nije tako govorila samo Berina punica, nego i Ksenija, koja svoga djeda nije nikad ni vidjela.

– Zapravo, bio je fizičar – reče sad Jurinac. – Alojz Dugan, možda ste i čuli, ima čak i uličicu u Cvjetnom naselju... Ali, to je zato što su ga u Jasenovcu... U svakom slučaju, slike su njegove. Ali, kažem vam, sumnjam da su one mogle biti razlog za provalu, jer malo se za njih znalo.

– Onda, što je moglo biti razlog? – digne Novačić obrve iza okvira naočala. – Šta vi mislite?

Zvučalo je to tako kao da Jurinac zapravo zna odgovor, ali neće da kaže. A i sâm se bar donekle tako osjećao. U džepu su mu bila dva žuta ključića kao nekakav velik teret, kao nešto što ga povezuje s onim zagonetnim mrtvacem. A ipak, bilo mu je jasno da Novačiću neće o tim ključevima kazati ni riječi, premda nije znao zašto.

– Ne znam – reče napokon. – Osim ako se nisu nadali novcu, ako nisu htjeli, šta ja znam, televizor, video...

Novačić je odmahivao glavom u nevjerici, a Bero ga je sasvim dobro razumio: ni sâm ne bi u to povjerovao da je na policajčevu mjestu. Onaj tamo mrtvac nije izgledao kao provalnik. Ruke su mu bile odviše fine, naočale odviše skupe, tenisice odviše čiste. Sasvim sigurno nije bio pripadnik podzemlja, a veliko je pitanje je li uopće provalio zato da bi se domogao kakve opipljive, materijalne koristi. Tko zna što je zapravo tražio? I što je tražio onaj tko mu je zavrnuo vratom?

– Vi ga sigurno ne poznajete? – upita Novačić još jednom, kao da mu to Bero Jurinac nije odmah rekao, i kao da to nije više puta ponovio. – Dobro ste ga pogledali?

– Jesam – reče Berislav s uzdahom. – Nikad ga nisam vidio. A dobro pamtim lica.

Znao je da je ova posljednja rečenica suvišna, a da je i glupa, osim što je neistinita. Zar mu se nije događalo, dok je svirao i susretao dosta svijeta, da nekoga potpuno zaboravi? Zar nije zaboravljao i one Melkusove goste s kojima je satima razgovarao? Zašto je onda to rekao? Zar je toliko želio zanijekati svaku vezu s onim mrtvacem u dnevnoj sobi?

Baš kad je Novačić opet htio nešto upitati (a Bero se pribojavao da će to biti nešto o njegovu pamćenju lica), jedan je kudravi mladić s okruglim naočalama gurnuo glavu u sobu.

– Provjerili smo – reče. – Zlatko je skoknuo do centrale.

Novačić se okrene Jurincu i objasni:

– Pokojnik nema kod sebe dokumenata, niti ičega po čemu bi ga bilo moguće identificirati. Uzeli smo otiske. – Onda se okrene mladiću: – Reci, mali.

– Otisci ne govore ništa – reče momak. – Nemamo ga u kompjutoru.

Novačić vrati pogled na Beru Jurinca. Bero je sasvim dobro razumio što taj pogled znači: da je sad on osobno jedini izvor podataka. I, dakako, jedini osumnjičeni.

4.

Još dok je sanjao taj san, znao je zašto ga sanja. Sanjao ga je zato što je u posljednje vrijeme imao posla s policijom, a to na vratima sigurno je bila policija, kao što je u snu uvijek bila. Sanjao je taj san znajući da sanja, i znajući ovaj put što je san izazvalo. To gotovo da je bilo nekakvo olakšanje.

Vani je zvonila policija, kao što je u snu uvijek zvonila, kao što je zvonila i na javi onoga dana kad je sve počelo, u onoj prilici koja se u snu uvijek ponavljala kao u zrcalu, gdje je sve obratno. Toga dana, početkom ožujka, bila je nedjelja, kao i sad, i Bero je prethodne noći do jutra svirao, a oko jedanaest su mu pozvonili na vratima. Morali su zvoniti dugo, ali čim se Bero razbudio, znao je da nešto nije u redu. Kad je otvorio, bunovan i raščupan, na vratima je stajao mlad plavokos policajac svijetle puti, kojem se lice osulo crvenim pjegama kad je upitao je li on gospodin Berislav Jurinac. Kad je Bero to potvrdio, policajac ga je upitao smije li ući, a onda je izjavio kako mu mora saopćiti lošu vijest. Upitao je za svaki slučaj što su Beri Ksenija Jurinac i Ljerka Dugan-Borošak, a kad je čuo da su mu to žena i punica, izjavio je da su one, nažalost, poginule u prometnoj nesreći kod Skrada, u devet sati i dvanaest minuta. Obje su ostale na mjestu mrtve.

Od toga dana, ta se situacija ponavljala u snu. Bero Jurinac trzao bi se usred noći – spavajući i dalje – na zvonjavu s vrata. Odlazio bi da otvori, i pred vratima bi stajao policajac – nekad onaj isti, plavokosi, a nekad koji drugi – i taj bi mu saopćio da se dogodila pogreška, da gospođa Ksenija Jurinac i gospođa Ljerka Dugan-Borošak nisu poginule, nego da je s njima sve u redu i da se uskoro vraćaju. Bero Jurinac tada bi policajcu objašnjavao kako to ne može biti, kako ih je on osobno obje vidio mrtve, kako ih je pokopao u obiteljsku grobnicu na Mirogoju. Ali, policajac bi odbijao svaku pomisao da bi mogao biti u krivu: tvrdio bi kako je sve to fatalna pogreška, kako su to bile neke druge žene, i kako Ksenija i njezina gospođa majka stižu kući za sat vremena. Bero bi tada, u snu, osjetio strašno lupanje srca i silnu mješavinu veselja i zbunjenosti, a od toga bi se probudio. Tako se to ponavljalo svaki put, mnogo puta.

Bilo je već prošlo neko vrijeme otkako nije sanjao taj san, i vjerovao je da je to znak kako se pomalo smiruje, premda je na javi bio jednako turoban kao i prije. A sad se san javio opet: sanjao je kako mu zvone na vratima, i kako ga vani čeka policajac s onim čudnim vijestima, od kojih će mu se srce uzlupati i zaboljeti ga. A pri tome je znao – i u snu je znao – da je vani dan, i da se svjetlo probija kroz loše spuštene rolete.

Otvorio je oči. Svjetlo je dolazilo kroz loše spuštene rolete, i kroz stan je odjekivao zvuk zvona s vrata. San se nije nastavio. Doista je bio budan, i doista je zvonilo. Ali, možda se san ostvaruje? Jer, tko bi mogao biti vani ako ne policija, tko bi drugi mogao zvoniti tako uporno?

Iskobeljao se iz kreveta i krenuo prema vratima. Usput je pogledao na sat. Bilo je dva, dva popodne. Bio je ponedjeljak. Sad se sjećao svega. Sad je pomislio kako ono na vratima možda i ne mora biti policajac, nego netko još neugodniji.

Jer, prethodnoga dana policajci su mu bili rekli da će vjerojatno morati potražiti pomoć od građana u vezi s identitetom ubijenog čovjeka. To nije moglo značiti drugo nego da će u novinama objaviti sliku nesretnog mrtvaca, a možda i otkriti gdje su ga našli. Obratit će se, dakle, javnosti. Ovo na vratima mogla bi biti ta javnost.

Tapkao je kroz hodnik bosim nogama, odlučan da prvo proviri kroz špijunku. Nije imao snage, naprosto nije imao snage za nekakve razgovore. Prethodnoga dana jedva da je spavao: bilo je već i podne kad su policajci otišli, a njemu je tada bilo teško zaspati, jer mu više nije bilo vrijeme, a i zato što su mu kroz glavu jurile kojekakve slike. Tako je tek drijemao i mučio se, a navečer je opet išao svirati, i svirao je do jutra, ne govoreći nikom ništa o onome što mu se dogodilo. U pet ujutro upao je u san kao u tamnu i duboku vodu, iz koje ga je sad netko silom izvukao.

Dotabanao je do vrata, provirio kroz okance. Nije bilo opasnosti. Bili su to Maja i Luka.

On otključa vrata, misleći pri tome kako je javnost možda pokušala doći do njega telefonom, ali je on bio dovoljno oprezan da ga isključi prije nego što je legao. Nije ni sumnjao da će s tim biti okapanja.

To su mu potvrdili i klinci kad su pokraj njega umarširali preko praga. On je stajao kraj vrata češući se po prsima i motrio ih gdje odlaze prema dnevnoj sobi, bacajući prema njemu poglede preko ramena.

– Svaka čast – rekao je Luka. – To se zove come back.

– Pa, sad – otegla je Maja – ako uzmeš u obzir naslov...

Bero Jurinac gledao je za njima i osjećao nekakvo olakšanje. To dvoje balavaca uvuklo mu se pod kožu a da ni sâm nije znao ni kada ni kako. Nije imao svoje djece, a teorijski je ovim dvoma mogao biti otac, jer ni jedno od njih nije bilo starije od sedamnaest. Nije mu prije bilo poznato da ima ikakve očinske osjećaje, a sad je odjednom bio sretan što ih vidi i što su njih dvoje tu u ovakvu trenutku, koliko god da mu je natezanje s njima bilo ponekad i naporno.

– Kakav naslov? – upita kad je za njima stigao u dnevnu sobu.

– Ovaj – reče Luka, izvadi novine ispod pazuha i okrene ih njemu.

Tamo je pisalo, preko cijele stranice: BIVŠI ROKER NAŠAO NEPOZNATOG MRTVACA U SVOM STANU. Bila je ondje i mala Berina slika (prilično stara, iz doba kad je još svirao u bendu), i velika slika onoga mrtvaca, kojeg su aranžirali tako da ne izgleda sasvim kao mrtvac. Bero Jurinac pruži ruku i uzme novine.

– Mala, skuhaj kavu – reče djevojci.

– Ja bih se na tvom mjestu uvrijedila na ono bivši – reče Maja odlazeći prema kuhinji.

Bero Jurinac se nasmiješi. Njih dvoje nipošto nisu pristajali na to da bi on u ičemu mogao biti bivši, premda ih je zacijelo i privuklo k njemu baš to što je bivši, što potječe iz vremena koje njih dvoje ne poznaju. A htjeli su o tom vremenu znati nešto više.

Zapravo, Luka i Maja smatrali su sebe kao nekakvim povjesničarima zagrebačkog roka. Osobito su se zanimali za sedamdesete godine, za punk i atmosferu koja je tada vladala, za jakne sa zakovicama i ziherice probodene kroz obraz. Neizbježno je bilo da – istražujući za nešto što je na kraju trebalo postati knjiga – stignu i do Bere Jurinca. Pogotovo što im je netko od glazbenika s kojima su prije razgovarali rekao kako upravo Bero Jurinac ima golemu – i možda jedinu kompletnu – zbirku fotografija i novinskih izrezaka iz onoga doba. Netko im je čak bio rekao – time su ga i obrlatili kad su mu se prvi put pojavili na pragu – kako Bero Jurinac može rekonstruirati duh onoga vremena, samo on i nitko drugi.

Tako su počeli dolaziti k njemu. Prevrtali su po njegovim fotografijama, po fasciklima, drndali na staroj gitari, postavljali pitanja. Pitanja ga i jesu sasvim pridobila. Bila su tako dobra, tako umješna, da se zadivio. Nitko stariji ne bi znao ništa slično pitati. Kad se zanimao odakle im ta pitanja dolaze, rekli su mu da je to otuda što oni dobro razumiju to njegovo vrijeme, jer je i sad zapravo isto. On se s tim nije slagao, ali se nije bunio: možda je samo mladost uvijek ista? U svakom slučaju, navraćali su sve češće, počeli su mu govoriti ti i Bero je mislio kako je samo pitanje vremena kad će se to dvoje balavčadi naseliti u koju od njegovih praznih soba.

Samo jedno ga je mučilo u vezi s njima: ako su već tako vidoviti, ako sve tako dobro kuže, kako onda ne osjećaju njegov očaj, njegovu izgubljenost, njegov nedostatak volje za život? Ili to možda i osjećaju, ali im ne smeta? Ili su to možda uobičajeni osjećaji današnjih mladih ljudi, možda su i oni izgubljeni i očajni? Znači li to onda da je on, Bero Jurinac, ostao mlad, i to ne svojom zaslugom nego zbog onoga što mu je život učinio?

I što mu još čini. Jer, onaj je mrtvac zacijelo dio te slike. Čitao je sad novine što su mu ih klinci donijeli i pokušavao razabrati što se događa, i koliko će cijela stvar potrajati.

Iz članka se slutilo jedno: da policija ne zna mnogo, ali ne želi da se to osjeti. Tekst je očito bio napisan na temelju policijskoga službenog priopćenja, novinari nisu imali ništa drugo. Ali, ne može se reći da se nisu trudili: valjda je jučer, u nedjelju, bio u redakciji dežuran kakav iskusni stari novinski zec, i taj se prisjetio Berina imena. Možda je, uostalom, taj radio u Poletu u ono doba kad je Jurinčeva slika bila takoreći u svakom broju. Tako je onda taj profesionalac udario onaj gromoglasni naslov i cijelu stvar razbubao.

Ali, inače je policiji očito bila najvažnija mrtvačeva slika, bilo je bitno