Cvijeće na vjetru

By Pavao Pavličić

Prvi prizor koji će istražitelj-amater Ivo Remetin ugledati kroz darovani dalekozor bit će stravičan, iako pomalo nejasne slike, prizor će otkrivati leš susjede koja je usmrćena na vrlo neobičan način. No kad Remetin uz pomoć policije krene odmotavati klupko zamršena zločina, neće moći ni zamisliti koliko će njegovo otkriće još smrti povući za sobom.
Stalni Pavličićev istražitelj vodi vas u još jednu napetu i neizvjesnu priču, a sam autor dokazuje da je i dalje prvo pero hrvatskog krimića.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 7, 2017
• ISBN: 9788663290600

Book preview

Pavao Pavličić

CVIJEĆE NA VJETRU

Impresum

Copyright © 2007 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Gosti su stigli kad je vrućina malo popustila. Remetin ih je opazio s balkona: sin je zaključavao auto, snaha je mahala novinama ispred lica da se malo ohladi, a unuk je zvjerao po pročelju noseći s mukom ali ponosno nekakvu plastičnu vrećicu. Remetin se okrenuo i pokucao prstom na balkonska vrata, dozivajući tako svoju suprugu.

Njegova žena sjedila je u sobi, a on na balkonu. Jer, u sobi je radila klima i ondje je bilo prohladno, dok je na balkonu bila tek sjena susjedne kuće, a i to samo u jednom uglu. Klima je bila još nova, a urednik je taj uređaj doživljavao kao nekakav grešni luksuz, premda je znao da je njegovoj supruzi on potreban zbog zdravlja. Bio je kolovoz, doba kad cvjeta ambrozija, a gospođa Remetin bila je na nju alergična, kao i toliki drugi, pa je zatvarala prozore. Sjedeći na balkonu, Remetin je vidio kako dolaze gosti.

– Nosim ti dar – viknuo je odozdo unuk kad se djed nalaktio na ogradu.

Plastična vrećica što ju je balavac teglio bila je i preduga i preteška za njegove tri godine, ali je on to teglenje očito smatrao silno važnom misijom, pa nije dopuštao da mu pomognu. Gospođa Remetin zanemarila je alergiju i izašla na balkon, pa je i ona gledala taj prizor, a onda je, kad su gosti ušli kroz haustor, otrčala do ulaznih vrata. Remetin je pošao za njom.

Ovaj je posjet imao u neku ruku protokolarni karakter, jer je uslijedio nakon prilično duga vremena. Najprije je sinova obitelj bila na ljetovanju na moru, potom je sin, čim je počeo raditi, otišao na službeni put u Dansku, dok je unuk gostovao kod druge bake i djeda u Gorskom kotaru. Tako su prošli tjedni otkako se nisu vidjeli, a Remetinu i njegovoj supruzi taj je rastanak izgledao još duži. Jedva su dočekali da do ovoga posjeta dođe.

Sad su gosti već bili u predsoblju i nastalo je uobičajeno omuhavanje: svatko je svakoga morao poljubiti i svatko je imao svakoga nešto upitati, tako da su stvorili gužvu i graju kao da ih ima tridesetoro, a ne petoro. Unuk je stajao nasred predsoblja i nastojao što više podići onu plastičnu vrećicu, da je djed što bolje vidi.

– To je za mene? – upitao je Remetin.

– Otvori, otvori – bio je mali nestrpljiv.

– Polako – rekla je snaha. – To ćeš predati djedu u sobi i fino ćeš mu sve reći.

Tek se tada Remetin sjeti da mu je nedavno bio rođendan, i da ovo unukovo natezanje s tom vrećicom zacijelo ima veze s tim: zadužili su dijete da djedu preda dar. Nadali su se da će tako smanjiti neugodu: sin je iz iskustva dobro znao da Remetin ništa ne drži do rođendana (do tuđih kako-tako, a do svojega nikako), da ne voli dobivati darove niti primati čestitke, pa se valjda nadao da će sve proći lakše ako to obavi unuk. Remetin je sad odlučio da će najbolje što može odigrati svoju ulogu svečara, da nikoga ne povrijedi.

Tako su prešli u dnevnu sobu, gospođa Remetin je na snahin zahtjev isključila klimu, da malome ne naškodi, sin je sjeo u naslonjač i mašio se za pivom, i na trenutak je nastala tišina. Svi kao da su nešto očekivali. I doista, unuk je stao nasred sobe i zagledao se u djeda, koji još nije uspio sjesti. Onda je ponovo podigao onu vrećicu koliko je god mogao, a pa je rekao:

– Sretan rođendan, i...

– Kako dalje? – pokušala ga je potaknuti majka. – Još mnogo...

– Ma, nema veze – kazao je Remetin, pa je čučnuo kraj unuka i poljubio ga.

Iz unukove je ruke prihvatio vrećicu. Malac je očito gorio od nestrpljenja da djed otvori dar, pa se trebalo s tim požuriti. Remetin je sjeo u naslonjač i stavio dar u krilo. Počeo ga je otvarati.

U vrećici je bila kutija, prilično velika i nalik kocki. U kutiji je bilo nešto teško. Po svemu se moglo zaključiti da je riječ o komadu kakve tehničke robe. Nisu mu valjda kupili koju od onih novih glazbenih zezalica? Pisalo je nešto na nekom nepoznatom jeziku, a bilo je na kutiji nešto i nacrtano, ali Remetin nije to gledao nego se požurio da otvori.

U kutiji je ležao dalekozor. Remetin ga uzme u ruku.

Bio je siv a ne crn, i nekako malen, gotovo kao kazališni durbin, ali Remetin je znao da je optika napredovala i da su sad i ovakve spravice vrlo jake. Skinuo je poklopce s okulara dok ga je unuk pažljivo motrio, a onda je prinio spravu očima.

Okrenuo ju je prema balkonu. Ondje se već na desnom zidu vidio prvi crvenkasti odraz zalaska sunca. Između zastora i dovratka bio je komad slobodnoga stakla. Ondje se nazirao hotel Panorama kao da je nadohvat ruke, a dvoje ljudi stajalo je na jednom prozoru i razgovaralo.

– Kad okreneš – upozorio ga je unuk – onda udaljuje.

Remetin je okrenuo dalekozor i rekao:

– Ma, vidiš ti to, a?

Onda je pružio spravu unuku, jer jasno je vidio da balavac treperi od želje da još malo u nju viri. Sigurno je bilo teško objasniti mu zašto tu finu stvar mora dati djedu, umjesto da je zadrži za sebe.

Uostalom, i sam se djed pitao zašto je to trebalo dati njemu. Tko je došao na tu ideju, sin ili snaha? Ili su se čak konzultirali i s njegovom ženom? Odakle im ta misao? Jer, on nije bio ni izletnik ni planinar, nije odlazio na vikende, nije se uopće kretao po mjestima gdje bi čovjeku mogao zatrebati dalekozor. Ili su oni možda mislili da će uskoro početi? Možda su računali da će on kad ode u mirovinu – a taj dan i nije tako strašno daleko – poželjeti da promijeni svoj život, te će krenuti u brda, na more, u duge šetnje, na mjesta gdje će mu dalekozor dobro doći?

Ili se za dalekozor pobrinula sudbina, a sin i snaha su ga izabrali posve slučajno? Možda je ta sprava upozorenje Remetinu da bi se trebao trgnuti iz mrtvila, da bi morao nešto poduzeti, da ga život kakav sada vodi može samo upropastiti? Možda dalekozor naprosto podsjeća da je vrijeme za akciju?

Jer, već gotovo mjesec dana Remetin je živio kao gljiva. Obećao je svojoj ženi da će se odmoriti, pa da zato neće odlaziti u redakciju, da neće čak ni nazivati, da će i novine što manje čitati. I sam je uviđao kako mu je potrebno da se očisti od svega toga, kao što pušaču treba da se očisti od duhana. Ali, baš kao i kod pušača, najprije je došlo do krize: u prvo vrijeme bio je nervozan, nije se mogao smiriti, odlazio je u šetnju i vraćao se, izlazio na balkon i ulazio u sobu, sjedao i ustajao. To je trajalo tjedan dana. Potom se stabilizirao i ušao u novu kolotečinu. Ali, ubrzo je uvidio kako ni to ne valja. Jer, zapravo se i nije odmarao, nego je samo puštao vrijeme da teče. Mnogo je spavao, nije imao volje čitati, teško mu je bilo da pomogne po kući, trebalo ga je nagovarati da krene u šetnju. Stao se debljati, stao je piti po šest piva na dan. I bilo je jasno da to ne može dobro završiti.

A sad je došao taj dalekozor. On je upozoravao da treba motriti stvari oko sebe, da treba gledati u daljinu, misliti na budućnost, da uopće treba nešto poduzimati, a ne živjeti ovako kako Remetin sad živi. Bilo je nešto u toj spravi, i odjednom je osjetio da joj se veoma raduje. Mora biti da je dobra kad je unuk njome tako oduševljen, pa će sigurno nešto značiti i djedu.

Unuk i dalje nije skidao dalekozor s očiju, i tako je i došlo do nezgode. Malome nije bilo dosta da gleda kroz okular u daljinu, nego je gledao i po sobi, i pri tome se vrtio oko sebe. A nije bilo nikoga da ga upozori, jer je Remetin razmišljao o svom ljetovanju, dok su unukovi roditelji otišli zajedno s gospođom Remetin da izbliza pogledaju klima-uređaj. Tako je mali onim dalekozorom zakvačio očevu čašu na niskom stoliću i prolio pivo.

Trgnuo se, skinuo dalekozor s očiju i zagledao se u djeda. Trgnuo se i djed, pa je slegao ramenima:

– Starino – rekao je – napravili smo sranje.

– Hi, hi, hi – zakikotao se balavac u neprilici. – Napravili smo sranje.

Bilo mu je neobično što ga ne kore zbog prolijevanja piva, nego su se sad svemu pridružile još i proste riječi, za koje je znao da su zabranjene.

– Samo nemoj reći baki – kazao je Remetin dok je ubrusom brisao pivo sa staklene površine stola.

– Neću – kazao je malac, a onda je ponovio: – Napravili smo sranje.

Ali, dalekozor je skinuo s vrata, a onda se polako odšetao prema balkonskim vratima, tako da onaj tko iznenada uđe u dnevnu sobu odmah vidi da on nije ni u što umiješan. Dalekozor je ostao na fotelji, i Remetin je pružio ruku za njim kad je napokon nekako obrisao ono pivo i bacio ubrus.

No, tada je zazvonio telefon. Remetin nije uopće sumnjao čiji će glas čuti s druge strane. Zato je, umjesto da se javi na uobičajeni način, huknuo u slušalicu:

– Reci, pobočniče.

– Kako znaš da sam ja? – rekao je na drugoj strani njegov pomoćnik Lujo Katić, zvan Luka.

– Pa zar ne zoveš svaki dan?

Premda je Luka znao posao jednako dobro kao i Remetin, premda se u ljetnoj suši informacija snalazio u Crnoj kronici možda i bolje od svoga šefa, osjećao je potrebu da svaki dan izvijesti o zbivanjima i posluša eventualne savjete. Remetin je znao da je sve to zato što je Luka usamljen, ali se pravio da to ne zna.

– Danas imam i jak razlog – reče sad Katić na drugoj strani. – Počelo je malanje.

U redakciji su bojili zidove. Barem to. Jer, dio zgrade u kojem su se proizvodile novine bio je star, zapušten i smrdljiv, dok je upravni dio bio sav ušminkan i nov. Neka se bar zidovi ofarbaju. Remetin je bio sretan što to ne mora gledati.

– Jaka stvar – reče urednik.

– Znam, znam, ali kad se počne micati namještaj – reče Luka – onda iskoče svakakve stvari. Ispadaju kosturi iz ormara.

Doista, u redakciji su morali sve ispomicati, i Remetin nije volio ni misliti što su mu napravili od stola. A Luka kao da se nekako naslađivao tom situacijom.

– Kakvi kosturi, šta drobiš? – otrese se na Katića.

– Pa dobro, nisu baš kosturi, ali opet i jesu... Ukratko, gazda, ispala je ona najdonja ladica na tvome stolu, ona što je godinama zaglavljena i ne da se otvoriti, a iz ladice je ispao fascikl.

– Kakav fascikl?

– Tvoj. I potječe, ja bih rekao, sa samih početaka tvoje briljantne žurnalističke karijere. Svaka čast.

– Ma, čekaj, prestani se preseravati i reci jasno o čemu se radi! – ljutio se Remetin, premda mu se počelo javljati neko mutno prisjećanje. – Kakav fascikl, kakvi počeci, koji vrag?

– Žuti fascikl – govorio je Luka mirno. – S novinskim izrescima i s tvojim komentarima. O slučajevima u kojima si sudjelovao i o kojima si pisao. Bilješke za eventualnu dalju razradu. Za publicističku knjigu, za roman, šta ja znam... Ali, nešto ambiciozno.

Sad se Remetin pomalo prisjećao. Doista je prije kojih trideset pet godina, kao početnik, vodio takve bilješke. Ali, koliko je to moglo trajati? Godinu, dvije? Davno je to završilo u donjoj ladici i davno se ta ladica zaglavila.

– Baci to u smeće – reče sad Luki.

– Ma kakvi, to bi bilo svetogrđe – reče Luka. – To je povijest.

Dok su tako razgovarali, u sobu je ušla Remetinova supruga. Prišla je unuku, a on joj je dao znak da joj želi nešto kazati. Kad se ona nagnula k njemu, mali je rekao glasnim šapatom:

– Napravili smo sranje.

Remetin se s telefonom u ruci odšetao do balkona i ondje je završio razgovor s Lukom. Trebalo je i da se vide idućih dana. Na trenutak, urednik je gledao prema dimnjaku toplane, i učinilo mu se da se ondje nešto miče. Prekinuvši vezu, vratio se u sobu i uzeo dalekozor. Sin je izašao za njim. Urednik je uperio dalekozor u dimnjak. Doista, ondje su, već u sutonu, dva radnika bojila crvene i bijele pruge stojeći na tankoj skeli.

– Iz Danske? – upita Remetin pokazujući dalekozor.

– Iz Danske – potvrdi sin. – Ali, nije skup.

Naravno da je lagao, takav je red. Remetin je polako s dimnjaka toplane usmjerio dalekozor okolo po bližim ciljevima: po prozorima, balkonima, pločnicima. Ponegdje su gledali televiziju, ponegdje pili pivo, ponegdje kartali, ponegdje sjedali za večeru. Možda su mu zato i kupili dalekozor, da uhodi susjede po Trešnjevki?

Naciljao je na jedan prozor iza kojega nije još gorjelo svjetlo. Tamo je bilo nešto neobično. Nije se moglo razabrati, jer je bio suton, ali dojam je bio jak. Činilo se da je ondje iza prozora fotelja, da u toj fotelji netko sjedi, zabačene glave, kao da spava, dok mu iz usta (ili možda iz čela) viri nešto bijelo.

– Pogledaj ti onaj prozor – pružio je Remetin sinu durbin. – Što vidiš?

– Kao da netko spava u fotelji – reče sin nakon kratka razmišljanja.

– A što je ono bijelo?

– Ne znam – reče sin.

Nije znao ni Remetin, ali je znao da mora doznati.

2.

Probudio se u zoru. Svjetlo je bilo sivo, sunce zacijelo još nije izašlo. U prvi mah je pomislio da ga je probudio cvrkut ptica, jer čule su se vrlo glasno i vrlo blizu, kao da pjevaju na njegovu balkonu. Nije imao pojma da su ptice u zoru tako glasne. Ležao je neko vrijeme i mislio o tome.

Onda je shvatio da ga je probudio san. U snu su se nekako povezale dvije stvari koje su se dogodile prethodne večeri: ono što je vidio kroz dalekozor i ono što je čuo od Luke. Tako je sad u snu opet gledao onaj prozor, i opet je vidio ono što je i sinoć spazio, nekoga kako ondje nepomično sjedi, samo što onoga bijelog predmeta sad više nije bilo, nego je ona osoba držala na prsima žuti fascikl, i Remetin je u snu znao da je to njegov fascikl, onaj o kojem je govorio Luka, onaj iz donje ladice njegova stola. Još više, znao je i što je važno u tom fasciklu, jer san mu je otkrio ono što je odavno bio zaboravio: glavne bilješke koje su se ondje nalazile ticale su se nekakvoga zločina koji je u davna vremena podigao mnogo prašine, a Remetin je tada, kao mladi novinar, mislio da zna kako bi počinitelja trebalo uloviti. Ali, to je bilo prije nego što se onako čvrsto povezao s inspektorom Vladom Šoštarom i stekao veze na policiji. Sad je mozgao o značenju toga sna. Ako nam snovi doista nešto poručuju, onda u ovom slučaju nije moglo biti sumnje što poruka znači: to što je sanjao jasno mu je govorilo da ga se i te kako tiče ono što je vidio kroz dalekozor i da mora što prije utvrditi o čemu se radi.

Trebalo mu je otprilike pet minuta da dođe do toga zaključka, i kad mu je to uspjelo, to je bilo kao nekakvo olakšanje. Činilo mu se da su i ptice nekako pomogle. Okrenuo je glavu i pogledao svoju ženu. Ona je mirno spavala na svome kraju postelje. Za razliku od njega, ona je nakon velikih uzbuđenja – poput onoga posjeta sinove obitelji sinoć – uvijek dobro spavala. Remetinu je to išlo naruku.

Oprezno je ustao i išuljao se iz sobe, pa još za sobom pritvorio vrata. U dnevnom boravku najprije je potražio pogledom dalekozor, ali ga nije našao. Onda se sjetio da je sprava zacijelo ostala na balkonu kad je kroz nju gledao okolo po pročeljima. A gledao je i onda kad su gosti bili već otišli, pazeći da njegova žena ništa ne opazi. Iza onoga prozora nije se te večeri upalilo svjetlo, a ni iza dva druga koja su mogla pripadati istome stanu. A i u tami njemu se činilo da vidi ljudsku priliku i ono nešto bijelo, za što nikako nije mogao pogoditi što je.

Sad je oprezno otvorio vrata balkona i izašao. Dalekozor je ležao na ogradi balkona, između dvije četvrtaste kutije s cvijećem koje je gospođa Remetin zalijevala svakoga predvečerja. Uzeo je dalekozor u ruku i stao kraj ograde. Najprije je pogledao prostim okom.

Kuća je bila udaljena kojih stotinu i pedeset metara. Bila je nova, jedna od onih što se sad masovno grade na Trešnjevki, bila je svijetloplave boje i imala je tri kata. U njoj je moglo biti šest ili možda devet stanova. Između nje i Remetinova balkona bile su dvije male ulice, s vrtovima i niskim kućama, a na dva su se mjesta vidjele dizalice, jer su se zidale iste onakve kuće. Remetin se zagleda u prozor koji ga je zanimao.

Sad je vidljivost bila bolja, jer sunce se na lijevoj strani pomolilo iznad obzorja, pa je svijetloplavoj kući dodalo ružičastu nijansu i djelomice obasjalo prozore na njoj. I ona soba u kojoj je netko sjedio sad je bila bolje osvijetljena. Uredniku se činilo da može i prostim okom vidjeti da ondje doista nekoga ima.

Naslonio je dalekozor na ogradu balkona, pomakavši prethodno posude s cvijećem, kako se sprava ne bi tresla u njegovim rukama i tako mu kvarila sliku. Onda je čučnuo i stao ciljati u onaj prozor. Dugo je i pažljivo motrio. Sad je vidio više nego prije, ali još uvijek nije mogao biti siguran.

Ondje je netko sjedio, i činilo se da je to žena. Imala je šarenu haljinu na kopčanje, bez rukava, i gole su nadlaktice virile iz nje, priljubljene uz tijelo, kao da su ruke naslonjene na priručja fotelje. Vidjelo se i nešto kose na desnoj strani, i ta kosa kao da je bila crvenkasta. No, glava je bila zabačena posve natrag – ako je to doista bila glava – i Remetinu se činilo da nazire tek vrh brade podignut uvis, i ništa drugo. A iznad brade vidjelo se nešto bijelo – ili možda sivo – nešto dugo kojih tridesetak centimetara, a nije se moglo razabrati što je to i u kakvom odnosu stoji prema glavi.

Još uvijek nije mogao biti siguran. Mogla je to biti i krojačka lutka, ili skulptura, ili tko zna kakva druga glupost. Morao je provjeriti.

Brzo se vratio u stan, našao nešto odjeće, pa se obukao. U sobu nije zavirivao, ali je znao da njegova žena spava, čim se nije javila. Uzeo je dalekozor, ali ne i njegovu futrolu: bilo mu je glupo da se šeće naokolo kao kakav turist u ranu zoru. Na ulici, doduše, nema još nikoga, ali već i ovo što čini bilo je dovoljno nerazumno. Oprezno je zavukao ključ u bravu pa uz pomoć njega zatvorio vrata, tako da brava ne škljocne. Polako se spustio niza stube i izašao na ulicu.

Ondje se čuo pjev ptica i motor nekoga udaljenog auta. Inače je bilo tiho. Sunce još nije bilo sasvim izvirilo iza obzorja. Osvrnuo se lijevo i desno. S koje bi strane bilo najbolje prići? Sad, kad više nije bio na svom balkonu, nije mogao točno odrediti u kojem se smjeru nalazi ona kuća. Krenuo je napamet.

Najprije je pogriješio ulicu, jer se pokazalo kako se svijetloplava zgrada ne nalazi u drugoj ulici od njega, nego u trećoj. Onda ju je ipak našao: zvala se Slapnička. Ušao je u nju sa sjeverne strane i sad mu se plava kuća nalazila desno. Uputio se polako do nje. Ni tu nije bilo nikoga: parkirani automobili, ptice u vrtovima, iza jednog prozora neki je pušač kašljao od svoje prve cigarete, odnekud je dolazio miris kave. Prišao je svijetloplavoj kući. Bilo je ondje šest zvona. Remetin pažljivo pročita sva imena, ali mu ni jedno nije govorilo ništa. Zastao je na pločniku i pogledao uvis.

Prozor koji ga je zanimao nalazio se možda pet metara iznad njega. Što je dobio time što se približio? Ako ćemo pravo, kut