Leti, leti

By Ljiljana Jelaska

Priča o sazrijevanju i koraku bliže svijetu odraslih, lagana, prpošna, zabavna, topla i dirljiva. Roman Ljiljane Jelaske "Leti, leti" prati jednu godinu u odrastanju četrnaestogodišnje Eme iz Zagreba koja živi s mamom, tatom, bratom Markom, bakom Barom i kornjačom Kornelijom u malom stanu u jednom sasvim običnom dijelu grada.

Pisana kao dnevničke crtice što ih je Ema namijenila svome francuskom prijatelju (odnosno, fiktivnom liku, djelomično zasnovanom na njezinoj fascinaciji Francuskom), ova je priča tim autentičnija jer se mlada Ema suočava s izazovima odrastanja ispisanim jezikom koji odiše svježinom i koji mladom čitatelju (naime, knjiga je namijenjena predadolescentima i mlađim tinejdžerima) u obliku romana odašilje poruke o odrastanju koje, pogađate, nije nimalo lako: adolescentske ljubavi, modni detalji, obiteljski odnosi, odnosi braće i sestara, odnosi s prijateljicama koje su uvijek 'najbolje prijateljice' da bi čas kasnije postale 'bivše najbolje prijateljice', odnosi prestiža u razrednom/školskom društvu, ima tu i malo naguravanja oko 'najbolje markiranih djevojčica u razredu' i onih koje ne mogu pratiti trendove, a puno je i onih koji će skupocjene krpice uzeti 'na Diners na 12 rata'... No, odrastanje ima i svoju drugu stranu, a nju čine ovisnosti, prerana stupanja u spolne odnose, narušeni odnosi s roditeljima, bježanja od kuće, opasnosti s kojima se djeca susreću na društvenim mrežama... Kako bilo, sve su to 'odvojci' s glavnog puta koji se zove 'djetinjstvo i odrastanje'. A ono često nije ni jednostavno ni romantično.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Oct 8, 2014
• ISBN: 9789533283067

Book preview

Ljiljana

EMA

Bok, ja sam Ema! Malo plave kose, dva zelena oka i Teen u kiosku preko puta. Četrnaest mi je godina. Živim u Zagrebu, u dvosobnom stanu na četvrtom katu (bez lifta), s mamom, tatom, bakom, bratom i, povremeno, tetom Emom. Ah, da! I kornjačom Kornelijom. Zagreb je u Hrvatskoj, Hrvatska u Europi, a Europa na planetu Zemlji.

Idem u 7. razred osnovne škole s pet dječaka i dvanaest djevojčica. Čisti matrijarhat! Dok dečki odlaze u lov, mi cure pomno skupljamo ruževe, sjenila, maskare itd.

Život mi se uglavnom odvija na relaciji kuća – škola – fast-food i, tu i tamo, kino. Tata kaže kako bi bio puno sadržajniji kada bi se između tih crtica ugurala i riječ knjižnica.

Kaj god! Zar da nastradam iskačući iz jurećeg tramvaja?! Baš kod knjižnice tračnice rade veeeliki luk. Prilaz je nezgodan, mora se priznati.

Iz dosad rečenog lako se da zaključiti kako mi je život dosadan. E, stoga sam ja odlučila uzeti stvari u svoje ruke (samo malo, da mi se lak na noktima osuši), zažmirila sam, zavrtjela globus, stavila prst i... Voila! Eto tebe!

Istina, nisam daleko odmakla od dobre stare Europe, a i u školskom atlasu nas dijeli svega nekoliko centimetara.

Francuska! Pariz! Montmartre! Seine! Champes-Elysées... A tek deja-vú! Tamo tek mora da je cool!

Odlučila sam se s tobom dopisivati. Ah, da! Samo još jedna sitnica. Trebao bi imati ime. Znam! Patrik! Ema i Patrik, Patrik I Ema! Guba!

Dakle, čitamo se! C’est la vie, mon ami... doviđenja, prijatelju! Ide mi taj francuski, čista šiza!

LJUBAV, AH, LJUBAV!

Evo mene opet!

Odat ću ti tajnu: imam simpatiju. Ima i on mene, samo što toga još nije svjestan. A kada postane, bit će kasno. To obično tako biva. Pa zašto bih ja odstupala od pravila?

Ime mu je Tomislav i ide u 8. razred.

Komad, boli glava! Da mu je sličica na Milki, jela bih je svakog dana. Dobro, dva puta na dan. Ovako, na povratku iz škole pojedem samo jednu.

Moja frendica Mija kaže da sliči Pink Pantheru. Ljubomorna je, eto što je!

Visok je, trenira košarku, svira gitaru i već zna što će studirati nakon gimnazije, m a t e m a t i č k e. Ups! Tu malo škripam: Crni, crni oblaci nadvili su se nad našu malu školicu! (test iz matematike).

Kada me pogleda svojim nebo-more boje očima, tražim pojas za spašavanje. Ja ne znam plivati, a u njegovim očima čovjek bi se doslovno mogao utopiti. Samo ne znam kako probiti led...

Mija kaže kako bi bilo oriđiđi ako bih se ja, dok prolazim kraj njega, stala grbiti i stenjati pod teretom školske torbe. Sigurno je džentlić pa bi mi pomogao dotegliti hrpu znanja uvezanog u korice do moje (m)učionice.

Sve to zvuči primamljivo, osim činjenice kako se ja grbim jedino pod teretom OK-a ili Teena. A bojim se da to kod takvih baš i ne prolazi. Preostaje mi jedino da od tjedne ušteđevine kupim najnoviji broj Cosmopolitana i stavim ga na hrpetinu ostalih časopisa.

Kad bolje razmislim, ni to nije to. Mogao bi mi ispasti, on se na njemu poskliznuti i, ne daj Bože, pasti, slomiti ruku ili nogu, pa da do kraja života nosim na savjesti njega i njegovu košarkašku karijeru u NBA ligi, tamo negdje u Chicagu ili Houstonu.

No, nikad se ne zna! Možda se jednoga dana oženi mnome i povede me preko velike bare. Već se vidim u ludom shoppingu, s petero djece za kojima juri deset dadilja dok se oni nevino igraju razbacujući skupe komade odjeće po butiku. Christian Dior, naravno. Prodavačice se ljubazno smješkaju, a ja nemilice peglam kartice.

Za ravno tjedan dana u našoj će se školi odigrati košarkaška utakmica. Naši protiv košarkaške ekipe iz susjedne škole. Ne moram ti ni reći čija će ekipa pobijediti. Pa naša, naravno! A tko će biti najbolji igrač? Pa Tomislav, naravno! Toliko sam uzbuđena da ne mogu ni jesti ni spavati. Osjećam da će se nešto veeeliko dogoditi!

Eto, toliko od mene za ovaj put.

TETA EMA

Hej!

Znaš, sve si mislim kako ne bi bilo loše ako bih ti predstavila svoju obitelj i rodbinu. Tek tako, da znaš s kim imaš posla. Pretpostavljam kako se naše obitelji bitno ne razlikuju jedna od druge. Zaš ono: Europljani smo, imamo slične običaje (istina, ti si malo sjevernije i zapadnije), no tu smo negdje.

Teta Ema, starija sestra moje mame, povremeno živi u Virovitici, dok veći dio godine provodi u Parizu i diljem Europe. Može joj se! kaže naša susjeda Mira kada je baka Bara, teta Emina mama, ne čuje. Profesorica je francuskoga jezika. Moš mislit! Kada obleti sva zacrtana odredišta, svrati malo i do nas. Tek toliko, da joj prođe vrijeme.

Njezin dolazak, boravak i odlazak sastoji se od tri faze.

Prva faza:

Ona dolazi! Pripreme su u punom jeku. Osmijesi nam ne silaze s lica (moj je sućutni) dok za nju pripremamo kutak gostinjske (dnevne, koja je ujedno i bakina) sobe. Ja se nakon njezina odlaska oporavljam tako što ne znam u koji bih se kutak najradije zabila.

Druga faza:

Ona je u kući! Posteljina mora biti svježe oprana i izglačana, stan prozračen, stol postavljen u svako doba dana, a po mogućnosti i noći. Hoda se na prstima jer ona ujedno gleda i sluša opere u nedjeljnoj emisiji ozbiljne glazbe zvanoj Triler. Čisti horor! Živci su mi ubrzo na rezervi. Što misliš zašto? Pa ja uvijek prođem najgore!

Ograničavanje kasnopopodnevnih izlazaka, zabrana ljuljanja na stolcu za vrijeme jela, kimanje u znak pozdrava svaki put kada se sretnemo u hodničiću stančića. Onda se mama prepadne da imam tikove. To je, veli, sigurno zato što me zanemaruju. Ali oni se trude, zbilja se muče da me na put izvedu. Hmmm... Kad smo već kod toga, znam ja i sama pronaći put do Mc’Donaldsa.

Najteže mi pada zabrana telefoniranja. Samo što sam se zavalila u staru fotelju kraj prozora, tata bubnja po vratima:

Dosta je bilo jahanja po telefonu!

Sigurno me cinkala teta Ema nakon što je maloprije prozujala na metli.

Ne možeš se tako ponašati dok si pod ovim krovom! Ja radim samo za telefonske račune! Što ti misliš, čijim zubima kruh jedeš?!

To o zubima bi, malo za promjenu, mogao upitati tetu Emu. Ona ima gebis i ne može ga nahvaliti. Napravljen je u Austriji, privatno, naravno. Obavezno koristi Coregu kako bi se postojani gebis postojano zadržao tamo gdje mu je i mjesto. Sva se rodbina sjeća i rado prepričava događaj kada ga je prije dvije godine, na krstitkama kod rođaka u Puli, lovila po tanjuru.

Svakog me jutra (ustajanje je po novom režimu sat vremena ranije zbog gužve u kupaonici) tiha jeza prođe kada se s cijenjenim gebisom susretnem face to teeth u čaši na umivaoniku u kupaonici. Dođe mi da priredim Koncert u predjutarje s kastanjetama.

Treća faza:

Ona odlazi! Mašemo joj i mašemo, čak i nakon što se Air Franceov avion izgubi među oblacima i nju odnosi daleko, daleko... Konačno nema više: tiše pričaj, manje hodaj, ljubim ruke i tako to. A svi joj rođaci ljube ruke iz razloga što je teta Ema usidjelica iliti stara cura. I to very rich! Dive se njezinom izgledu pitajući je za zdravlje, u nadi da je neće još dugo morati o tome ispitivati i da će se baš njihovo ime naći u njezinoj oporuci.

Au revoir!

TATA, RATA, TA!!!

Moj tata puno radi.

Na poslu, dok rješava rebalans, debalans, balans. U fotelji, dok udobno zavaljen lista novine, i za stolom (punim). Muči se da nam da kruh u ruke. Isti onaj koji već drugi dan zaredom ne jedem jer deblja. Nije strog kao neki tate, no mogao bi biti malo suvremeniji. Recimo, dati si truda i naučiti ponešto od moje spike.

À propos.

Može li ta glazba malo tiše?! U ovome se stanu ni novine ne mogu u miru pročitati!

(Zar se u Dnevniku ne govori o onome o čemu piše u novinama?)

Što to slušaš?!

Brunu Marsa!

Protjerat ću ja iz stana sve te Marsovce, Aliene i što ti ja znam!

Znači, moja obitelj seli i ja ostajem sama u kući. Da bar!

Tata vozi Opela, mog vršnjaka. Kaže da nikako ne može skucati kešovinu za novi auto. Baš kada pomisli da bi mogao investirati u novo prometalo, javimo se moj brat ili ja s raznoraznim potrebama.

Muško još kako-tako. Daj mu trenirku Champion i tenisice Reebok i on je zadovoljan!

Ali žene! Njima nikako ne možeš ugoditi!

Sad bi izlizane traperice, pa hlače u trapez, majičice: do pupka, preko pupka, bez pupka... ludnica! Žali se kako mu to malo krpica pojede mjesečnu plaću. Pita se zar ne mogu kao druge cure obući: šos, haljinu, pelerinu, krinolinu... nešto sam pobrkala?

Oooo! Mogu, mogu! Armani, Versace, Donna Karan... dnevna toaleta, podnevna, popodnevna, večernja... Uz to, naravno, ide i nešto malo nakita, na primjer Tiffanyjev. Ne mislim na doručak jer tata u tom slučaju ne bi imao ni za čaj u kafiću na uglu.

Moj fater je karakter!

BAKA BARA

Moja draga bakica živi s nama od moje treće godine. Nakon smrti djeda Marka prodala je kuću u Stenjevcu (zato se žali kako jedva stenje pod malom mirovinom) i došla živjeti s nama. Novcem od prodaje kuće kupljen je stan u kojem živimo. Zahvaljujući njoj, nisam morala ići u vrtić do navršene pete godine mog mladog života. Srećom pa nisam upoznala čari jaslica. Za nju sam uvijek bila i ostala njezina malena princeza.

Sve joj mogu reći. Al’ baš sve! Jer ono što ne želi čuti, ona ne čuje. Stvar je u slušnom aparatu. Kada joj dosade raznorazne priče, isključi ga i samo kima glavom. A kada joj i to postane naporno, zažmiri i drijema.

Tko joj može zamjeriti? Dosta se bisera u životu naslušala. Zna reći kako je neke stvari ili osobe bolje ne čuti. Postoji jedan mali problemčić u komunikaciji s njom. Kako je navikla pričati na kajkavskom narječju, zna se dogoditi da joj neki ljudi baš i ne kuže spiku. Stoga je znamo opominjati neka se prebaci na književni jezik. Krsno ime bake Bare je Barbara. Lijepo ime. Žao mi je što se i ja ne zovem tako. A malo je falilo!

No, više o tome nekom drugom zgodom.

KUĆNI LJUBIMCI

Bila sam luda za kućnim ljubimcima: pitonom, aligatorom, piranom, a u obzir je dolazio i tigrić. Ali mama i tata su bili jasni u nakani da požive još koju godinicu, pa sam se morala zadovoljiti pitomijom varijantom. Kornjačom. Ona baki duguje ni manje ni više nego svoj goli život! Jer osim vode i zraka kojih u stanu ima u izobilju, kornjačama je za život potrebna i hrana. E, tu na scenu stupa baka Bara.

Nakon bezbrojitog: Trebalo bi nahraniti životinju! Djeco, nahranite kornjaču! Marko! Ema! Korni je sigurno gladna! isključuje slušni aparat i odlazi u ostavu po hranu.

Tri puta hura za baku!!! uzviknula bi Kornelija da nema, poučena ranijim iskustvima, pametnijeg posla (gomilanje zaliha hrane za iduća dva, tri, četiri i ne znam broj dana). Zna i ona za uzrečicu kako od viška glava ne boli.

TETA EMINE VRATOLOMIJE

A čuj sada ovo!

Dok sam ja 1998. godine još mirno spavala u maminom trbuhu, u posjet nam je došla teta Ema. Ravno iz Air Francea aterirala je u naš skroman stančić, presretna što će postati tetom. Moji su roditelji pohitali dati mi njezino ime. Nemam pojma zašto. I što bi bilo, pitam se, da sam kojim slučajem dječak? Zar bih se zvala Emo?! A možda su se potajno nadali kako bi im se imena mogla naći u njezinoj oporuci. Teta Ema je rekla da će se rođenje njezina nećaka ili nećakinje dugo pamtiti.

I doista se pamti!

Puna tri dana nije se odvajala od moje mame, nestrpljivo iščekujući moje rođenje. Spavala je u bolničkoj čekaonici. Nazivala je, hvaleći se, svoje prijatelje uzduž i poprek’ čitave Europe. A za moj prvi susret s novim obitavalištem pala je fešta. A ona se pobrinula za feštu u