Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka

By Julijana Matanović

Koliko godina treba proći da bi se razumjela davno izrečena rečenica, koliko emocionalnih prepreka preskočiti da bi se čuo plač djeteta, koliko obiteljskih priča sakriti da bi se uopće moglo živjeti, koliko puta preseljavati da bi se opipala sreća, koliko satova promijeniti da bi se umrlo na vrijeme, samo su neke od tema ove knjige pripovijesti i priča Julijane Matanović. Dvanaest njih, razdijeljene u cjeline o ženama, muškarcima, gradovima i rastancima, ujedinjene su veznim nitima, tako da priče mogu preseljavati iz bloka u blok a da se pri tome ništa ne gubi na točnosti njihova situiranja. Neovisno sadrže li četiri ili trideset stranica u svima njima nalazimo brojne detalje, osjećamo drhtavost atmosfere i prepoznajemo bogatstvo emocija pa nam se nakon čitanja svake pojedine čini kao da smo pročitali veliki roman.
Knjigom od žena, muškaraca, gradova i rastanaka Julijana Matanović odlučila se vratiti stilu pripovijedanja koji ju je učinio slavnom i jednom od najčitanijih suvremenih hrvatskih književnica. Upravo će zato duh njezinih najpopularnijih knjiga Zašto sam vam lagala i Bilješka o piscu stalno lebdjeti nad mislima čitatelja ove knjige i vratiti ge ne samo u vrijeme otkrivanja ljepote rukopisa ove nesvakidašnje spisateljice već i u vlastiti život i to ne samo ovaj danas i ovdje već i onaj koji je davno iza njega.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 5, 2018
• ISBN: 9788828350088

Book preview

Julijana Matanović

KNJIGA OD ŽENA, MUŠKARACA, GRADOVA I RASTANAKA

Impresum

Copyright © 2009 Julijana Matanović

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Borivoje Jovanović

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

... od žena

UDARAC U PSIHU

„Po priču moraš doputovati, rekao mi je Luka, prijatelj kojeg nisam vidjela godinama, ali s kojim se, sve to vrijeme, čujem redovito nedjeljom prijepodne. Odnedavno razmjenjujemo poštu koju nazivaju elektronskom. Naše su rečenice još uvijek početničke: bave se meteorološkim prilikama u regijama u kojima živimo, komentiraju nepromišljene poteze vladajuće stranke i prenose obavijesti o bolestima zajedničkih poznanika. Intimne priče i dalje su ostale pod nadzorom telefonskih žica. „Po priču moraš doputovati, po priču moraš doputovati, po priču moraš doputovati..., pucketalo mi je u ušima. Kao da se jasna naredba i sama preplašila pa rasitnila u desetke slabijih, umiljatijih i tiših. U njegovu autoritativnom glasu osluškivala sam istodobno i želju i nadu susreta. Predobro me je poznavao da u površnom potvrđivanju „da, da, bilo bi to pametno ne bi naslutio neodlučnost. I da na vrijeme ne bi znao primijeniti učinkovite mjere nagovaranja. „Ne pametno, draga moja, nego pošteno. Ako ponovno zakoračiš tamo gdje si momke oduševljavala svojim driblinzima, rodit će ti se ideja za pisanje o nogometu. I neće biti prevare. Pa ti više nemaš pojma kakav je tvoj odnos prema svemu. Barem tako misli jedan običan drvni pogonski inženjer prosječne pameti. Umjesto rečenice: „Danas bih imala širi osmijeh da sam tih godina dečke driblinzima zavodila, a ne samo oduševljavala, izgovorila sam: „Oprosti, nazvat ću te, zvoni mi mobitel. Nije mi čak ni zasmetao njegov komentar: „Ma muljkaš, lažljivice. Kao i obično, ideš sagnuti glavu. Do druge prigode. A nosić je sve blatniji. Samo, hoće li ga jednoga dana, kada se na njemu skore slojevi ravnice, imati tko oprati? Luki sam te nedjelje, prve u mjesecu ožujku, a nakon njegova uobičajenoga pitanja: „Čime se sada baviš? otkrila kako za jedne tiražne dnevne novine pokušavam napisati naručenu priču.

„Ti? Nisi do sada pisala, osim ono u školi, bio je začuđen i odmah dodao: „I premijerno u društvu s pravim piscima?

„Točno. Nekoliko sam puta pričala u redakciji da sam kao osmoškolka igrala nogomet. Sjetili su se toga kad su se dogovarali oko projekta objavljivanja knjige uz svjetsko prvenstvo, znaš ono – knjiga uz novine. I tako, možda misle, fora, napisat će priču iz života. Najbolja sam im lektorica, radim kod njih punih osam godina, uštedjet će na honoraru. Barem će tekst biti bez pravopisnih pogrešaka. Šalim se, ne znam. Znam samo da sam ja pristala. Prepotentna i tašta lavica. Nisam mogla odoljeti. Kao da mi je netko, u vrijeme dok provodim najstrožu dijetu, ponudio porciju šnenokli pripremljenih od domaćih jaja. Posegnula bih za zdjelicom, a onda bih se poslije grizla osjećajem krivice. Sve u svemu, pokvarila bih užitak. Moj je sugovornik umjesto mene zaključio: „Ali bi ipak pojela. Do kraja bi pojela. Polizala bi i dno. Već se sljedećim upitom: „I kako ide pisanje, je li uopće ozbiljno započelo? vratio na glavnu temu. Priznala sam mu da mi se događa da ne mogu napisati prvu rečenicu, da mi se redovito uvod čini banalnim i da je, što me jako plaši, svako pritisnuto slovo na tipkovnici povezano sa snažnom fizičkom boli u potkoljenicama. Rekla sam mu da se najčešće jako uplašim, da jedva uspijevam pronaći znak kojim ću vratiti bjelinu prostora. Ljepljivim tragom obrisanoga slova premazujem nelagodu i tako sjedim satima. Ne mogu se odvojiti od praznoga ekrana jer mi se čini da neću moći ustati, da su mi neuspjeli pokušaji pojeli snagu hoda. Kad konačno dam naredbu izlaska iz programa, umjesto uobičajenih znakova pojavljuju se šarene nogometne loptice i u sekundi se slože u povike: „Ajde Šeki, naprijed Šeki...! I žagore, galame, podsjećaju na glasove s livade. Poslije nekoliko minuta, složno promukli naglo složno zašute. Monitor se zacrni i počinje sličiti na gol snimljen u noći bez zvijezda. Sve do tog trenutka Luka je pozorno slušao odgovor na svoje pitanje, a onda je moju posljednju rečenicu ispratio smijehom: „Daj, daj, drugariceeee... Preznojila sam se, svjesna da me prekinuo nakon što sam ispjevala patetičnu usporedbu, jednu od onih kakvima sam ispunjavala pobjedničke osnovnoškolske literarne sastavke, nastale u vremenu kada sam generacijske dečke, kao što je i sam rekao, oduševljavala driblinzima. I nastavničkom kolektivu služila kao primjer kojim su dokazivali postojanje omladinske svijesti o potrebi istodobnog razvijanja tijela i duha. On se smijao, a ja sam ušutjela. Tada je uskočio s prijedlogom da doputujem. Možda je njime želio spasiti i vlastitu nelagodu? Sentimentalizam uživo Luka je volio daleko više od žičanoga. Rekao je, ponavljam, da po priču moram doputovati. Razljutio me svojom taktičnošću. Znao je da će pogriješiti kaže li da se po nju moram vratiti. Mudro me lišio mogućnosti svađe i polemiziranja. „Ti znaš da ja više nikada neću biti stalna stanovnica našega gradića, ponavljala sam mu kad god bi servirao neku novu informaciju na temu mjesnoga napretka: onu o obnovi baroknog ljetnikovca, izgradnji novoga naselja, plinifikaciji, osnivanju amaterskog društva na temeljima staroga, uspjesima pjevačkoga zbora, preseljenju nogometnog igrališta i montiranju novih tribina napravljenih po nacrtu onih prijašnjih, drvenih, hrastovih, s kojih smo odgledali sve susrete regionalne lige, sva finala i sva prvomajska natjecanja debelih i mršavih. S nje smo dalekozorima kupljenima na pijaci – na štandu rezerviranom za švercere iz Poljske – jednom prigodom analizirali stražnjice nogometaša zagrebačkoga prvoligaša. Nas pet najmlađih omladinki mjesta povuklo se u zadnji red i već u desetoj minuti radosno i jednoglasno zaključilo kako je najuspješniji i najpopularniji gost, što se na naslovnicama novina smiješi češće od Kiće Slabinca, građen kao daska, za razliku od Zokija, naše lokalne nogometne zvijezde čije su tjelesne stanice nekom ozbiljnom analizom mogle potvrditi da je mladić prije neizbrojivo puno godina bio Apolonov nećak. „E, cure, cure, sramota, to vas zanima, zagalamio je drug Mirko, podvornik dječjeg vrtića. Stajao je u redu ispred nas i prisluškivao živahne komentare. „A drugovi su na proslavu Kombinata došli o svom trošku. Ukazali nam čast, a vas zanimaju guzice. Vidite kako nam samo puštaju. Našim bilmezima. Prvi put nešto tako čujem. „Pogledaj njegovu", šapnula mi je predsjednica osnovnoškolske organizacije izviđača. Spustila sam pogled. Štofane plave hlače bile su mu kratke, ali se iz prostora stražnjice moglo izvaditi materijala najmanje za još jednu svečanu suknjicu njegove kćeri jedinice kojoj je šef limenog orkestra predviđao ozbiljnu glazbenu karijeru. Suknjicu je drug Mirko mogao priložiti na oltar stabilizacije o kojoj su posvema istim rečenicama govorili i vlasnici crvenih partijskih knjižica kao i vlasnici naslijeđenih obiteljskih molitvenika. Samo što su prvi ideju napretka i vjere u bolje dane osvježavali herojskim pjesmama, a drugi zazivali milost moleći Očenaš skrušenim glasom utopljenika. Uobičavali smo na istim tim tribinama, kad bi se momci prve momčadi povukli s treninga, isprobavati magičnost filmskih poljubaca. U topli smo sumrak opipavali i mazili nabore vlažne kože i razlijevali čednost. Ona je popunjavala godove na sjedalicama koje su se tom prigodom crvenjele, kao da su ih nekoliko minuta prije toga naši roditelji opunomoćili za primanje stida.

* * * * *

Sljedeće sam nedjelje podigla glavu, obrisala blatni nos, sjela u vlak i otputovala po priču. „Osam godina, odgovorila sam željezničaru koji je stajao na ulaznim vratima prometnog ureda male provincijske postaje i prepoznavši me upitao: „Koliko te dugo nije bilo kod kuće?

Nisam se zaustavila, nisam se ljubazno nasmiješila. Žurila sam prema privatnom prenoćištu. Suzdržanošću sam željela kazniti znatiželjnika koji je zaboravio da više nemam kuću, da su moji roditelji, razočarani kćerkinom odlukom o zapošljavanju u velikom gradu, njoj u inat kuću prodali i odselili u južnije i zdravije krajeve. Ponijeli su samo najnužnije osobne stvari. Na dnu kovčega sakrili su dobro upakiranu nelagodu koju su osjećali pred novinarima poslovnoga glasila domaćega kombinata, prema ljudima koji su njihovu nezahvalnu jedinicu stipendirali i zbog nje zadržavali redaktorsko mjesto punih pet godina, na koliko se rastegla njezina detaljna apsolventura. Tjedan poslije diplomiranja, ona je hladnim dopisom naslovljenim na glavnoga urednika njihovu strpljivost nagradila obaviješću o promjeni odluke. Zapošljavanje u dnevniku velike tradicije pružalo joj je, priznala je, više mogućnosti. U obraćanju nije bilo isprike, nije bilo zahvale. Izostalo je čak i lažno žaljenje. Bračnom paru koji je držao do svoje riječi nije preostalo ništa drugo nego zakašljati pred liječnikom specijalistom, odglumiti strah pred nadolazećom astmom i potražiti spas u životu uz more.

* * * * *

Luka i ja rođeni smo iste godine i odrasli u istom gradiću: on s jedne, a ja s druge strane željezničke pruge. Livade s obje strane bile su posve nalik jedna na drugu ili je to bila samo jedna livada pravedno raspodijeljena između njih i nas. Mi s ove strane igrali smo nogomet, a oni s one graničara, mi s ove išli smo u jutarnju, a oni s one u popodnevnu školsku smjenu, mi s ove rjeđe smo posjećivali nedjeljne mise od njih s one strane, mi s ove stanovali smo u udobnijim sobama i pili pola litre svježega mlijeka na dan, za razliku od njih s one, koji su dijelili krevete i radovali se plavom emajliranom lončiću napunjenom toplim čajem skuhanim od lipova cvijeta ubrana s drveta u dvorištu vaktarnice. U društvu njih, s one strane, bila je samo jedna djevojčica. Zvala se Ivka. Bila je pjegava, visoka i plava. Nosila je haljine cvjetnih, kariranih, prugastih uzoraka, s puf rukavčićima i bijelim kragnicama. Živjela je s majkom, radnicom u tvornici tanina. Imala je tetku u Italiji koja joj je jedanput u godini, nekoliko dana prije rođendana, slala paket: kilogram karamel bombona i nekoliko svojih haljina izišlih iz mode. Ivkina majka bila je jedina žena s položenim krojačkim tečajem s obje strane. „Vjerojatno je u Bagatu specijalizirala prekrajanje, zlobno su komentirale žene s naše strane pruge. Ivka je haljinu u struku stezala remenom. I podizala je nekoliko centimetara iznad koljena. Između bijelih dokoljenki i završnog ruba haljinice pokazivala su se sitna mršava koljena. U društvu momaka s naše strane pruge bila je također jedna djevojčica. I bila je dva mjeseca mlađa, deset centimetara niža i najmanje pet kilograma teža od Ivke. Imala je tamnu i jaku kosu. Majka ju je, vječito žalosna što nije uspjela roditi muškoga potomka, šišala jedanput mjesečno, trimerom, na dvorištu. Kosu je djevojčica prije toga morala oprati sama, šamponom oplemenjenim mirisom jonatanke. „To bi bilo kao da si osuđenik na smrt strijeljanjem sam iskopa grob, uzvraćala je majci polijevajući nasapunjanu glavu mlakom vodom. „Ispiri i ne odlajivaj, naređivala joj je majka i dodavala: „Bilo je takvih slučajeva, ako te već zanima. Samo što se u školi o tome ne uči. Kosa se brzo sušila na žarkom suncu, zahrđala brijačka spravica teško se borila sa žilavim vlasima. Djevojčica je ustajala sa stolice, bježala u ružičnjak, vješto preskačući prepreke. Susjedi koje je dozivala u pomoć ubrzo su prestali glumiti interventne jedinice. Ostajali su u svojim dvorištima, virili preko plotova i smijali se komediji za čije gledanje nisu plaćali ulaznice. Djevojčica je najčešće odijevala traperice kupljene u komisionaru. Mrzila je državne praznike koje je, više zbog svijeta, a manje zbog roditelja, morala provoditi obuvena u lakirane čizmice i sandale. Voljela je šnenokle, drugaricu iz hrvatskoga, tenisice i nogomet. Obožavala je ljeto, čije je beskonačne dane provodila na livadi. U usporedbi s Ivkom, bila je ružna, neposlušna, muškobanjasta i neprilagođena. Unatoč jednoglasnim nepovoljnim ocjenama mještana, meni se jako sviđala. Kako i ne bi? Jer, bila sam to ja. Jedini ženski primjerak koji je znao i koji je uživao u vještinama prave muške igre.

* * * * *

I mi s ove i oni s one strane ipak smo imali nešto zajedničko. Nismo nosili satove. Kroz vrijeme su nas vodili vlakovi. Utakmice smo dogovarali u terminu poslije ubrzanoga za Zagreb, na spavanje smo išli poslije polaska virovitičkoga šinobusa, ustajali smo čim bismo čuli zvuk ekspresne Podravke. Naši su bližnji bili ljubomorni na JŽ-ove konduktere, na vlakovođe, na putničke vagone i parne lokomotive. Vidjeli su u njima