Laura nije samo anegdota

By Julijana Matanović

Sjećanje je moguće održavati samo zapisivanjem. A ono čega se ne sjećamo nema nikakvog značenja i zato je literatura važnija od života, zato jer mu ovo značenje može podariti. Ove je riječi o knjizi Julijane Matanović Laura nije samo anegdota zapisala njezina pogovarateljica Alida Bremer i, čini se, u nekoliko rečenica opisala ne samo ovu knjigu nego i čitav beletristički opus Julijane Matanović. Satkana od sjećanja, čežnji i propuštenih ljubavi, knjiga Julijane Matanović Laura nije samo anegdota zacijelo će se, baš kao i njezine prethodnice, rado čitati.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jun 4, 2016
• ISBN: 9788828348818

Book preview

Julijana Matanović

LAURA NIJE SAMO ANEGDOTA

Impresum

Copyright © 2006 Julijana Matanović

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Borivoje Jovanović

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Zahvalnica

Zahvaljujem se gospodinu Zoranu Vodopiji, uredniku Nedjeljnog vjesnika i gospođi Branislavi Malvić, urednici časopisa Start. Trideset četiri naslova, prije uknjiženja, objavljena su u Vjesniku, a dva u magazinu tvrtke Euroline.

Slovo autora

„Mislim da je naredba o mom pisanju pala u trenutku kada sam iz sjeverne Bosne doputovala u Slavoniju. U novi život, k očevoj sestri i njezinu suprugu. Tajna leži u tom čudesnom cviljenju šinobusa započetom u Gradačcu. I u škripanju kotača na željezničkoj postaji u Đurđenovcu. Čujem taj zvuk još i danas, godinama sve snažnije. A bile su mi samo tri godine", napisala sam u svom prvom e-mailu pripovjedaču čije romane čitatelji doživljavaju putopisima.

Posveta

Svojoj jedinici Magdaleni za njezin treći rođendan!

Priča o Lauri

Priča o životu naše profesorice Laure Singer mogla se, usprkos stotinama nesvakidašnjih događaja upisanih u dodatnim listovima njezina izvoda iz knjige rođenih, oblikovati u nekoliko rečenica. I mogla je započeti bajkovitom formulom kroz koju bi budući čitatelj saznao da je, ne tako davno, živjela žena kojom je vladala čarolija literature. Jer u svemu što je činila, kamo god se kretala i u svemu što je primjenjivala, ponašala se kao da prolazi kroz književni tekst. U njezinim mislima cjelodnevno se slagao mozaik priča o naslijeđenim predmetima, ljubavnim odnosima i obiteljskim tajnama. Nenadani događaji, koliko god bili loši, nisu je mogli ni iznenaditi ni ražalostiti. Prihvaćala ih je kao prethodnicu nečemu što će tek doći i upisati se kao važno mjesto biografije. Prijatelje i studente zabavljala je prepričavajući sličice vlastitog života. Slušatelji su vjerovali kako govorom slijedi već napisan tekst ili barem prati pedantno vođene dnevničke bilješke. Iako smo se često nalazili u Laurinu društvu, nikada nismo bili svjedoci ponavljanja iste teme, pa čak ni motiva. Nismo sumnjali u njezinu iskrenost, usprkos tome što su nam se povezanost i ulančavanje zbivanja o kojima je govorila i svjedočila nerijetko činili malo vjerojatnima. Redovito je govorila u svoje ime i o sebi. U intervjuima koje je nakon objavljivanja stručnih knjiga davala novinarima odlučno je negirala glasine o postojanju nekoliko rukopisnih romana u ladicama njezina radnoga stola. U istoj je tvrdnji bila uporna i onda kada su je pitali kako to da je ona, bez pravoga spisateljskog iskustva, autorica jedinoga priručnika namijenjenoga polaznicima škole kreativnoga pisanja. Prostorom se kretala kao da lista stranice intrigantne i s pažnjom pisane devetnaestostoljetne pripovijesti, kao da šeta rečenicama u kojima osjećaji nisu polazište redaktorskih zahvata i kraćenja. S radošću je tumačila antologijske priče koje su bile daleko manje zanimljive od onih koje su joj se svakodnevno događale. Rijetko se ljutila. Tada je to činila s velikom žestinom. Crvenjela se na odluke književnokritičarskih komisija koje su najviše nagrade dodjeljivali generacijskim kolegama i tekstovima za koje su bili sigurni da su ispod razine onoga što bi i oni sami uspjeli napisati. Glasnije bi znala prokomentirati i prigodničarske izjave suvremenih klasika u kojima su novinare uvjeravali da ne pišu iz života. Kad sam joj povjerila svoju zbunjenost tračem u kojem se pojavljujem u kostimu glavne junakinje, pogledala me i rekla:

– Samo život koji ne ostavlja suha usta onih koji su svjesni ispraznosti vlastitog života može biti polazište pravoj priči.

Sljedećeg je dana svoj ulazak u predavaonicu popratila rečenicom: – Ako vam se događaju životi vrijedni zapisivanja i ako vam se čitajući o biografijama drugih vaša učini daleko zbijenijom, znajte da ste odabrani.

Odmah smo prepoznali da najavljuje temu u kojoj će se predstaviti i kao sutkinja, i kao optužena, i kao tužiteljica, i odvjetnica, i svjedokinja pokajnica i najupućenija članica porote. Cijelo je predavanje posvetila temi autorova zasluživanja priče, ostvarenom pravu na pisanje i autobiografiji kao jedinome mogućem žanru. U devedeset minuta izlaganja – prekidanoga citatima, komentarima, grimasama, samoupitima – nije nam predložila kronologiju i međusobnu ovisnost izgrađenu između onoga što se doista dogodilo i onoga što je poslije zaustavljeno tekstom. Nekoliko smo puta osjetili kako se približava literariziranoj definiciji tog prožimanja, ali i kako izbjegava dati svoju procjenu.

– Jesu li stvari baš tako jednostavne? – pitali smo je u fakultetskom kafiću nekoliko minuta poslije završetka službenoga dijela predavanja.

– Prvo se priča zbiljski dogodi, prema vašim uvjerenjima „zasluži", potom se pretvori u tekst koji se nudi drugima na uvid – započela sam prva, prije nego što nam je konobar donio naručene kave s malo hladnoga mlijeka, i nastavila: – Drugi se u njoj prepoznaju i sve ponovno vraćaju pravom izvorištu, vide svoje ulice, sjećaju se svojih čokoladnih rođendanskih torti. Ali, možemo li mi prepoznati pisce kojima se stvarnosni svijet ne događa logikom svojih zakonitosti, nego se oni, pisci, autori, pojavljuju u ulozi redatelja koji u zbiljskom svijetu povlače poteze koji moraju izazvati osjećaje kakvi su potrebni osjećajima njihova romanesknoga junaka.

Laura je, neuobičajeno za nju, samo slušala. Zaleđena pogleda. Zamolila me za pojašnjenje. Umjesto mene nastavila je kolegica koja je bila gost student, gastarbajterska kći i stipendistica njemačke vlade. Na našem se fakultetu pripremala za magisterij i Lauru je odabrala za svoju prvu mentoricu.

– Najlakše je s ljubavnim pričama. Evo, imate pisca koji je osjećajima, zdravljem, novcima, karijerom, čime li sve, platio svoju pogrešnu ljubavnu vezu. Da bi mogao doći k sebi, napisao je roman. Vi ćete reći da je temu zaslužio.

– Točno – ipak je izgovorila Laura i prinijela šalicu s kavom nenamazanim usnama. Tko ju je bolje poznavao, u njezinim je očima vidio pripremu za slušanje objašnjenja drugoga modela. I zaključio da joj to očekivanje izaziva popriličnu nelagodu. Kolegica besprijekorna izgovora bila je i dalje izuzetno usredotočena.

– Zamislite pisca koji je započeo pisati roman o junaku koji svaku svoju ljubavnu vezu, bez razumljivih motivacija, prekine. Nikako da nađe, kako biste vi ovdje to kolokvijalno rekli, pravu. On luta, neprekidno odlazi, odlazi na novo radno mjesto, u novi grad, baulja sa skupljenim teretom svih poljubaca, svih ljubavnih činova, svih muškaraca o kojima su te žene pripovijedale. Piscu je jasno da ga u jednom trenutku mora nakratko zaustaviti. I sada zamislite sljedeću situaciju (ovdje je nakratko zastala): pisac toga romana u nastajanju, slučajno, u stvarnom svijetu, upoznaje ženu s kojom dijeli istu lektiru, iste slatkiše, iste strahove. Oboma se čini da je riječ o potpunoj podudarnosti. Ali, zbog te idilične realnosti počinje zapinjati roman. I što on čini? Bez objašnjenja prekida tu vezu, intervenira, kako je kolegica rekla, poput redatelja u svoju stvarnost, da bi iz te stvarnosti, za potrebe svoga junaka, mogao prepisati bol te stvarne ostavljene žene, njezine rečenice, neočekivano ludilo. Njegov život morao se podudarati sa životom njegova junaka i on mu se potpuno prilagođavao. I te kako zaslužena priča.

U trenutku kad je izgovoreno „stvarne žene" primijetili smo suze na Laurinu licu. Nasmiješila se i rekla: – Dirnuli ste me. Znači, slažemo se. Priče se zaslužuju. U prvom je slučaju književna obrada uslijedila tek kad je zbiljska priča posve zaključena. Pisanjem se autor oslobodio i na taj se način terapeutizirao, neovisno je li preslikavao stvarnu priču u cijelosti ili je činio ozbiljne narativne intervencije, čak do granica neprepoznatljivosti. U drugom slučaju, stvari su se događale istodobno. Jednostavno rečeno, pisac je, ako sam dobro shvatila, provocirao stvarni svijet da bi ga istoga dana ili sutradan mogao prepisati u književni. I u čemu je razlika? – upitala nas je i pogled zadržala na meni.

– U odabiru žrtve – odgovorila sam joj.

Bila je iznenađena. Njezina reakcija širenjem zjenica nije me zbunila.

– Prvi put žrtva je pisac, on zaslužuje priču, drugi put žrtvama su postale osobe oko pisca jer su dovedene u situaciju da zaslužuju priču u njegovo ime. – Laura je nakon toga pogledala na sat, ustala i opravdala se sastankom fakultetskoga vijeća. Razumjele smo se. Stoga i njezino objašnjenje, izgovoreno u iskoraku prema hodniku, nije bilo nužno. – Prvi model mogu provjeriti biografi, a u definiciju drugoga, s važećim pravom glasa, mogu se upustiti samo izravni sudionici piščeve biografije. Ako skupe hrabrosti priznati da su to bili. Drugih pokazatelja nema.

Popili smo svoje kave i napustili kafić uvjereni kako se priča o životu naše profesorice Laure Singer može sažeti čak i u jednu rečenicu, u iskaz kojim je započinjao njezin priručnik namijenjen mladim polaznicama škole kreativnoga pisanja: „Sve, baš sve što je napisano, napisano je kao autobiografija. Jer, sve je ionako izmišljeno."

Parovi

Šarmantni profesor s moga fakulteta voli ponavljati kako smo nas dvoje istoga dana promovirani u zvanje doktora znanosti. Ne znam jesam li ga, kada mi je to prvi put rekao, povrijedila svojim ravnodušnim doista, u kojem nije bilo gotovo ništa od intonacije kakvu bi trebala sadržavati riječ kojom se iskazuje nevjerica. Onih nekoliko promila ticalo se moje spoznaje da je netko u razdoblju od obavljene posljednje fakultetske zadaće pa do danas puno uspješnije od mene svladavao karijerne stepenice i da mu je zbog toga egzistencija daleko sigurnija od moje. Nisam mu ni pokušala priznati da sam ja, inače sklona pamćenju brojnih sati, mjeseci i godina, dan svečane promocije zaboravila. Da sam mu to i rekla, on bi se nasmijao i moju rečenicu prokomentirao riječima kakve sve češće čujem: „Vi koji pišete, svi ste doista luckasti, rekao bih čak i bolesni. I ja, u znanstvenoj hijerarhiji daleko ispod njega, ne bih mu se usudila uzvratiti pitanjem koje me zanima daleko više od oživljavanja prizora urešene dvorane nakrcane cvijećem i ponosnom rodbinom. Kako se uopće ostaje zdrav i koja se cijena plaća za to? Možda liječnički karton dugo ne treba, nagađam, onima koji bez imalo nelagode glasno poviču na vozača tramvaja čim on prejako zakoči na semaforu. Zaokupljeni isključivo brigom o mogućim posljedicama nenadanoga trzaja, ne pitaju se je li vozač to učinio zbog toga što su mu se dječji koraci usmjereni prema pješačkom prijelazu učinili puno duži i puno brži. Osjećam da su se sačuvati uspjeli i oni koji posljednji ispraćaj drage osobe pamte po brojkama i imenima viđenijih osoba koje su na glavno gradsko groblje stigle sjedeći do službenoga vozača, a ne po plaču žene – mnogima nepoznate – čiji izvod iz knjige rođenih ni u jednoj rubrici nije sličan podacima upisanima u matičnu knjigu ožalošćene rodbine. I pristajem nositi svoju bolest vođenu pod dijagnozom „snažna potreba za drugim pamćenjem jer ne osjećam nikakvu zbunjenost pred činjenicom da pamtim lice osobe koju sam toga jutra, na dan promocije, susrela na putu do Rektorata, da znam ponoviti osnove teze promotorova govora, ali ne znam koji je bio mjesec, koja godina i pod kojim je rednim brojem ležala moja doktorska diploma. Ne uspijevam rekonstruirati vrijeme ni po mirisu kruha koji je iz pekarnice dopirao na pločnik Klaićeve ulice i pokušavao neutralizirati oštar miris benzina što je sagorijevao u smjeru Zapadnoga kolodvora.

Svjesna sam da je proces potiskivanja i zamagljivanja započeo u trenutku kada se glavni govornik obratio obiteljima promoviranih kandidata. Zahvaljivao je roditeljima i njihovu umijeću pravodobnoga prepoznavanja dječjega talenta i supružnicima koji su bez imalo ljutnje okretali telefonske brojeve brzih restorana. Spominjao je djecu koja su uspijevala zaspati bez ispričane priče. I sve se vrtilo oko parova: doktorant i njegovi roditelji, doktorant i njegov supružnik, doktorant i njegova djeca. A ja sam u isto vrijeme mislila na svoje roditelje, izgubljene u nestalnim adresama, i pitala se bi li moja biografija izgledala drukčije da su oni vidjeli barem jednu moju svjedodžbu, na supružnika koji je brakorazvodnu parnicu pokrenuo u danu u kojem sam obaviještena o terminu obrane doktorata, na još nerođenu djevojčicu čiji sam lik nacrtala puno godina ranije, ponavljajući crte viđene u snu, u noći provedenoj u jednom hotelu na desnoj obali Dunava.

Moj je par toga dana bio nevidljiv. Bio je satkan od svih onih tekstova koji su me oblikovali i nosio je dugo ime nastalo nizanjem imena mojih najdražih pisaca. Rasipao se po knjigama koje sam pročitala, maskirao u rečenice koje je netko već davno prije mene podvukao. Opipavala sam ga prstima desne ruke i bezobzirno nagovarala da ostane uz mene. Znala sam da ću uz njegovu blizinu uspjeti odšutjeti promotorovu poruku iz koje je bilo lako iščitati kako i iznad znanosti i umjetnosti moraju stajati stvarna bića. U to sam vrijeme imala samo umjetnost i nijedno zbiljsko biće nije moglo činiti moj par kao što je to činio književni tekst.

S lakoćom oživljavam trud kojim sam podizala glavu i bojala se da u trenutku prozivanja moga imena nitko neće zapljeskati. I kad je udaranje dlanova opilo dvoranu, ja sam bila sigurna da to plješću moje najdraže rečenice, da izgovaraju litaniju o životu koji je prepun zanimljivih stvari i o čitateljici koja, usprkos tome, više voli čitanje. Čitateljica i čitanje bili su odgovor na zamišljeno pitanje o idealnom paru.

Nemam ni jednu fotografiju koja je zaledila stisak rektorove i moje ruke, nemam videozapis koji bi mojim potomcima posvjedočio o obrazovanju čudne žene iz obiteljskoga stabla. Imam samo bolesno sjećanje koje se razlikuje od zdravog sjećanja mog fakultetskog kolege. Dok ja s liječničkim kartonom uzimam diplomu, stavljam je pod pazuh i utapam sve one junakinje s čijim sam se sudbinama poistovjećivala te se nadam da ću jednom sresti junaka koji će se prijatelju odmah pohvaliti da me je upoznao, moj kolega, bez liječničkoga kartona, skida poklopac s kožnoga tuljca, provjerava kakvoću pečata i točnost latinskih naziva. Dok se ja kući vraćam Klaićevom i više ne osjećam miris peciva, moj kolega sjedi u glasovitom restoranu i izgovara zdravicu sebi u čast. I zahvaljuje se bićima s kojima čini par: roditeljima koji osjećaju ponos zbog svoga sina, supruzi koja se