Sarina druga ljubav

By Kemal Mujičić Artnam

Roman Sarina druga ljubav koristi iskustva prethodna dva romana (Pet litara benzina, Vrijeme za ljubav), evocirajući pogdješto najuspjelije dosege proznoga prvijenca Rad na crno, ali polazi od posve drukčijih premisa. Riječ je o romanu na izrazito psihološkoj podlozi, iz koje se razvija priča o glavnim likovima i njihovim psihološkim (dis)balansima.
Mujičić Artnam opet ne zaobilazi osjetljive teme poput žudnje za potomstvom, neuspjelih začeća i „medicinski potpomognute oplodnje“, trudnoće, emocionalnih podvojenosti i seksualne žudnje, polazeći od iznimno osjetljive i često traumatične teme ljubomore kao motivacijskoga okvira unutar kojega se razvija priča. Može se zaključiti kako je pred nama tekst prepun iznenađenja i neočekivanih obrata, kako na razini teme, tako i na razini strukture romana, odnosno njegove, inicijalno prilično jednostavne kompozicije.
 
 
Kemal Mujičić Artnam (Turbe kod Travnika, 14. veljače 1960) nakon završene srednje škole u Travniku, 1980. g. dolazi u Zagreb gdje studira na Tehnološko-tekstilnom fakultetu. Nakon niza književnih nastupa na raznim književnim tribinama i objavljivanja u relevantnim književnim časopisima, 1994. godine objelodanjuje svoju prvu zbirku pjesama. Od tada se redovito javlja novim radovima na trećem programu radija, književnim festivalima, javnim priredbama i književnim časopisima. Pjesme su mu uvrštene u sedam antologija i dva relevantna pregleda suvremene hrvatske poezije (Strast razlike, tamni zvuk praznine i Off-line) te nekoliko zbornika. Koncem 2009. godine premijerno mu je izveden radio roman u pet nastavaka po romanu Pet litara benzina. Pojedine pjesme i priče prevođene su na njemački, engleski, španjolski, poljski, slovenski i makedonski jezik. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.
Objavio je sljedeće knjige: Petkom poslije ribe (pjesme, Meandar, 1994), Ples (pjesme, Meandar, 1996), Zona zoo (pjesme, Meandar, 2000), Ubrzanje (pjesme u prozi, Naklada Breza, 2002), Rad na crno (priče, Meandar, 2004), Pet litara benzina (roman, Naklada Breza, 2006), Vrijeme za ljubav (Meandar Media, 2010), Iz nevremena (ratni dnevnik) (Alfa, 2012), Sjaj i bijeda ponedjeljka (pjesme, MeandarMedia, 2012), Sarina druga ljubav (roman, Meandar Media, 2014).

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 11, 2019
• ISBN: 9789533342542

Book preview

ljubav

1. Duh terorizma

Igrom slučaja naletio sam na Juru, najdosadnijeg čovjeka na svijetu. I sva sreća da je Jura nešto šmrknuo prije nego što me sreo. Petnaest minuta trebalo mi je da ga se otarasim, da mu objasnim da nema nikakve zavjere protiv njega, i baš tih petnaest minuta spasilo mi je život. Tek što sam ga ostavio u njegovim čudnim teorijama i krenuo prema Petrinjskoj ulici, odjeknula je strahovita eksplozija. Da nije bilo Jure, možda bih ja bio jedna od one tri poginule osobe ili pak jedan od onih pedesetak ranjenih. Terorist-samoubojica, komentirali su oko mene, zaletio se autom u zid policijske postaje u Petrinjskoj, hvala Bogu da nije bilo i više mrtvih. Prokletstvo, govorili su, automobil mu je bio krcat eksplozivom, jadni ljudi, da jadni ljudi, tko je kriv, a tko, naši političari, eto tko, i NATO, a i Arapi... Vele da je to sve zbog nekog Arapina kojeg su uhitili u zračnoj luci, brinu se za svjetske probleme, a naši im lopovi šeću ispred nosa. Gamad! Probijao sam se kroz gomilu zbunjenih i prestrašenih sugrađana i bio sretan kad sam napokon izašao iz tog krkljanca i krenuo prema Trgu žrtava fašizma. Još stignem na vrijeme, a, ako i zakasnim, desetak minuta nije problem.

Ne volim ni psihologiju ni psihijatre. Pogotovo psihoanalitičare. Dok se pripremao najveći pokolj u povijesti čovječanstva tridesetih godina prošlog stoljeća, oni su razglabali o podsvjesnom, o libidu, snovima, simbolima, Edipovu kompleksu... Nabijem ih na ego i superego. A ni danas nije ništa bolje. Dubinsku psihoanalizu zamijenile su ove instant-terapije, psihoanaliza se specijalizirala za liječenje otpora. Ako ćeš se buniti protiv bilo čega, moraš kod psihijatra na savjetovanje da on stručno procijeni odstupa li tvoj bunt od uobičajenog ponašanja većine. A kad dođeš u njihove šake, jadna ti majka. Naše posebnosti brzo prebace u rubriku poremećenosti.

Biheviorizam, tako zovu to proučavanje našeg ponašanja pomoću kojega nas žele izmjeriti, ispraviti i posiviti, pa nas mjere, procjenjuju i posivljuju. Zato se ponekad iz čista mira zabuljimo u nešto neodređeno, zaboravimo i tko smo i što smo. A sutra – vidjet ćete. Smio bih se kladiti da će naslovnice sutrašnjih tiskovina biti prepune lica najbliže rodbine ovih nastradalih jadnika. Brzo će pronaći uplakanu majku čiji je sin žrtva suludog čina ili muža poginule trudne supruge ili oca, sestru, brata... Za sedam kuna preko njihovih ožalošćenih lica nudit će nam bol, patnju i nevjericu. To je tako, takva nam je tiskovna stvarnost. U svakoj prigodi serviraju nam taj odurni bihevioristički sustav kao da ljudska lica oduvijek nisu izražavala radost, žalost, ljutnju, strah, iznenađenje, radoznalost, gađenje, zahvalnost, ponos, zbunjenost, hladnoću, toplinu...

2. Vrag je odnio šalu

Uljudnost – to je način na koji prihvaćamo nove ljude pri upoznavanju ako smo dovoljno pristojni i željni novih poznanstava. A može li se ona uvježbati, pitao sam se, može li biti gesta koja ima skriveni cilj? Ne znam zašto, ali oduvijek sam imao krivu predodžbu o psihoterapeutima, pogotovo o njihovu izgledu. Zamišljao sam da su crnomanjasti, uredno podšišani i izbrijani, ljubopitni, živih radoznalih očiju, mislio sam da trebaju izgledati kao socijalistički inspektori ili tajni agenti iz nekih jeftinih serija na kojima smo odrastali. Ovaj je bio potpuna suprotnost toj mojoj predodžbi, nemarno odjeven, neobrijan, svijetle puti, razbarušene kose, nalikovao je na Jacka Nicholsona iz nekih davnih i dragih filmova. Kad bi se pogađalo, dalo bi mu se pedesetak godina, premda je djelovao mlađe. Kretnje su mu bile otvorene i dobronamjerne, srdačno mi je stisnuo ruku, čovjek bi pomislio da se iskreno obradovao kad sam toga nesretnog dana pokucao na njegova vrata. Robert W. Dolar jedan je od pionira hrvatske moderne psihoterapije. Iz njegove radionice za razbijanje crnih oblaka izlazi se vedra lica, ljudi bivaju oslobađani svih mrakova u sebi. Jer, život je težak, zar ne? – odmah na početku seanse razoružavao bi svakoga tko bi tamo došao po lijek za svoju duševnu bol, kakvog god porijekla ona bila.

Sjeo sam na rub ponuđene fotelje i nesvjesno počeo tipkati prstima po naslonjaču. Prestao sam isti trenutak kad sam primijetio da on tome pridaje važnost. Ovome je neugodno kao psu, sigurno je pomislio dok me odmjeravao i ... bio je u pravu. Nije mi bilo ugodno, nisam znao kamo s rukama, što s pogledom. Zapravo, čekao sam da on prvi započne, a on, lukavac, čekao je mene.

– Nisam ovdje radi sebe – rekao sam pokajnički – nego zbog Sare. Ona me u ovo uvalila. Sara je, znate, moja supruga.

Tako je lako prebaciti lopticu na drugoga. Ili ići linijom manjeg otpora. Jednostavno prihvatiti savjet predrage ženice i pojaviti se kod doktora radi mira u kući.

– Gospodine Bruno Bogadi – počeo je cijenjeni psihoterapeut jako koncentrirano izgovarajući moje puno ime i prezime, kao da me upravo sada osuđuje zbog bog te pita kakva nedjela – gospodine Bruno Bogadi, Vaša me supruga u telefonskom razgovoru zamolila da porazgovaramo o sumnjama i nepovjerenju. Nije išla u detalje. Njezino je mišljenje da Vam ovaj razgovor ne može naškoditi, naprotiv.

Poznavao je Saru, sinulo mi je i ta mi se mogućnost nije nimalo svidjela. Možda se s njim nalazi na tajnim kavicama, pomislio sam gorko.

Iskreno, mislio sam da će početi od Edipa, Freuda i snova. Kao: Jesi li ikada sanjao da goriš i da se pojavljuješ svojemu ocu u snu? Jesi li mu spočitavao bezosjećajnost i proklinjao ga zbog tvrda srca, jesi li vikao: ‘Zar ne vidiš, oče, da gorim, prokleti oče!?’ Jesi li se osjećao nesigurno? Ne, nije krenuo od Freuda, nego od mene.

– Sumnjate, dakle?

– Ljudski je sumnjati – prihvatio sam. – Sumnja je u nama od rođenja. Zar i apostol Toma nije sumnjao?

– Da?

– Svi su mu govorili da je Krist ustao iz groba. Međutim, Toma je htio opipljiv dokaz.

– Da, a onda se pred njim pojavio Krist. Što je Krist od njega htio? – uzvrati dr. Dolar.

– Da povjeruje – rekao sam tiho i sjetio se onog aha efekta iz psihologije, naglog prosvjetljenja.

– Istina. Sumnja je potrebna do izvjesne mjere. Poslije je besmislena i radi protiv nas.

Namjerno sam se pokušao sakriti iza poznate biblijske priče koja opravdava sumnju i nepovjerenje. Shvatio je da sam inteligentan i to me donekle ostavljalo u ravnopravnom položaju. Mogli smo dalje.

U posljednje mi se vrijeme čini da sam previše nepotrebnoga pročitao, usvojio; tjerali su me da rješavam kružnice, integrale i decimale, da poznajem metale i nemetale, njihova kemijska svojstva, vezanja, temperature taljenja i agregatna stanja, da prepoznajem morske i kopnene beštije i njihov položaj u prehrambenu lancu, i što mi je na kraju postala struka – razumjeti književnost. Zašto se, na primjer, Ana Karenjina bacila pod vlak ili Mersault zaspao pred odrom umrle majke u Camusovu Strancu?

S druge strane, da sve to nisam usvojio, kakav bih bio iznutra i kakav bi uopće bio moj život?

Ne bi postojala nikakva šansa da upoznam Saru, da je zavolim sa svim njezinim manama koje su mi u početku bile simpatične, a sada mi idu na živce. Da nisam prošao sve što sam prošao, vjerojatno bih se uhljebio u Krašu, žderao čokoladice, pretvorio se u debelu, usporenu i ravnodušnu masu mesa ili bih postao zaštitar u nekoj od tih famoznih firmi. I ne bih sada i ovdje sjedio sučelice ovom doktoru, specijalistu za dušu, i razmišljao o svemu ovome.

– Ljudi su skloni samozavaravanju. Nitko mi još nije došao s velikim problemom, velika većina misli: evo, doktor će mi dati nekoliko korisnih savjeta, to će me nešto malo koštati, ali barem ću biti umiren. S takvima se ne može ništa. Nisu spremni za suradnju. Ali, kad problemi postanu stvarno duboki, kad počnu zaobilaziti svoje poznanike s pingača, kolege s posla, pa čak i ponajbolje prijatelje, evo ih ponovno. Takvih sam slučajeva imao da Vam ne pričam koliko.

Što hoće – ukrasti mi dušu? Ili što? Sumnjam, istina, ljubomoran sam, uvijek sam bio, otkad znam za sebe sklon sam kritizirati sve i svakoga. To je toliko ljudski da zaista ne poznajem nikoga tko toga nema u sebi. Istina, ponekad pretjerujem, ponekad su moje sumnje bez ikakva uporišta.

Sve je počelo još dok sam bio dijete, kad se rodio Nikola. Da mu počnem pričati o ljubomori na mlađeg brata? A i to je toliko ljudski, tko se još nije iživljavao na mlađim članovima obitelji? A i zasluživao je takav tretman, mala ulizica – stalno me cinkao roditeljima.

– Ne znam što bih Vam rekao, ne mislim da imam nekih velikih problema. Ljubomoran sam, ali u granicama normale.

Predložio mi je kratku pauzu. Zamolio me da dobro promislim o situacijama u kojima su mi sumnje bile opravdane i o onima neopravdanima. Mogu to i zapisivati. Da, da, svakako zapisivati, ponavljanje je dobra metoda. Misli da još nisam potpuno spreman, ali ne sumnja da će naš sljedeći susret biti mnogo sadržajniji. Njegova će me tajnica kontaktirati.

Hvala, hvala, bog, bog.

Nisam znao što misliti kad sam ostao sam na ulici. Je li me već počeo glodati i jesam li dovoljno čvrsta kost?

3. Sara

Doista, doktorov savjet pao je na plodno tlo. Počeo sam se preispitivati i promatrati sa svih strana, kao da je riječ o nekome drugome. Nastojao sam uhvatiti onu nevidljivu nit koja me veže za druge, uvjetuje mi ponašanje, geste, korake, smjer, sve. Ponovno sam se u mislima vraćao na prve susrete sa Sarom, ta su me sjećanja odvodila još dublje u prošlost, do samih korijena. Uopće, preispitivao sam sva dosadašnja iskustva sa ženama, od samoga početka, od prvog saznanja da sam muškarac i da imam pišu koja ne služi