Edicija Meandar

Mnogo ljudi piše, ali je malo pravih pisaca kakav je Velikić. To je uživanje u čistoj literaturi. Njegova rečenica vas uvek vodi dalje, kao u muzici što je činio Hendriks. Bonavia je knjiga kojoj možete da se vraćate više puta. --Gorčin Stojanović Majstor pripovedanja, Velikić je predstavio ono što mnogi bezuspešno pokušavaju, ništavilo. Njegovi junaci vape da se spasu, oni stvaraju priču, stvaraju tragediju ne bi li još malo bili živi. Drama postaje jedina stvar koja pokreće emociju, kroz koju živimo. Međutim, drama Velikićevih junaka doživljava svoj smiraj i nužno svoju smrt kad svi urone u vodu koju su talasali ili kad zaborave „da iz svake smrtovnice pročitaju pređeni život“. --Vesna Radman, B92 O političkim previranjima, ratu i svemu što je uslijedilo Dragan Velikić u romanu Bonavia piše oštro, ne ostavljajući mjesta sumnji u svoje stavove prema događajima iz tog, ali i današnjeg vremena. --Aleksandra Dimitrijević, Booksa.hr Bonavia je vrsno autobiografsko štivo krajnje lično, ali u isti mah i arhetipsko — takoreći poklon konzumatorima Velikićevih romana — ogoljenošću i neporecivošću istine, potkrepljene mnogobrojnim faktima, gotovo ledi krv u žilama. --Dragana Beleslijin Proleće 2012. bilo je u znaku Dragana Velikića i njegovog romana Bonavia, rekao bih i najboljeg u njegovom već pozamašnom opusu. Ovaj je beogradski Puležan (ili obrnuto) u svom devetom romanu na impresivan način i apsolutno kontrolišući svaki aspekt romaneskne građe ispričao uzbudljivu ahasversku srednjoevropsku priču dunavsko-mediteranske transverzale, pri tome s jakim, nikada direktnijim autobiografskim konotacijama. --Teofil Pančić Dragan Velikić rođen je 1953. godine u Beogradu. Odrastao je u Puli. Diplomirao je opću književnost s teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994 do 1999. godine bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B 92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Od lipnja 2005. do studenog 2009. godine bio je Veleposlanik Republike Srbije u Austriji. Živi u Beogradu kao slobodni književnik. Objavio je jedanaest romana, tri knjige priča, monografiju Pula – grad interval (u koautorstvu sa fotografom Igorom Zirojevićem i povjesničarkom umjetnosti Paolom Orlić), šest knjiga eseja i duodramu Montevideo. Dvostruki je dobitnik NIN-ove nagrade za roman godine (Ruski prozor i Islednik) kao i nekoliko značajnih regionalnih i europskih nagrada: Meša Selimović, Nagrade grada Budimpešte, Nagrade Instituta za Dunav i Srednju Europu iz Beča i Europske nagrade Vilenica za 2019. Knjige Dragana Velikića prevedene su na šesnaest europskih jezika, na arapski i farsi.

Roman Sarina druga ljubav koristi iskustva prethodna dva romana (Pet litara benzina, Vrijeme za ljubav), evocirajući pogdješto najuspjelije dosege proznoga prvijenca Rad na crno, ali polazi od posve drukčijih premisa. Riječ je o romanu na izrazito psihološkoj podlozi, iz koje se razvija priča o glavnim likovima i njihovim psihološkim (dis)balansima. Mujičić Artnam opet ne zaobilazi osjetljive teme poput žudnje za potomstvom, neuspjelih začeća i „medicinski potpomognute oplodnje“, trudnoće, emocionalnih podvojenosti i seksualne žudnje, polazeći od iznimno osjetljive i često traumatične teme ljubomore kao motivacijskoga okvira unutar kojega se razvija priča. Može se zaključiti kako je pred nama tekst prepun iznenađenja i neočekivanih obrata, kako na razini teme, tako i na razini strukture romana, odnosno njegove, inicijalno prilično jednostavne kompozicije.     Kemal Mujičić Artnam (Turbe kod Travnika, 14. veljače 1960) nakon završene srednje škole u Travniku, 1980. g. dolazi u Zagreb gdje studira na Tehnološko-tekstilnom fakultetu. Nakon niza književnih nastupa na raznim književnim tribinama i objavljivanja u relevantnim književnim časopisima, 1994. godine objelodanjuje svoju prvu zbirku pjesama. Od tada se redovito javlja novim radovima na trećem programu radija, književnim festivalima, javnim priredbama i književnim časopisima. Pjesme su mu uvrštene u sedam antologija i dva relevantna pregleda suvremene hrvatske poezije (Strast razlike, tamni zvuk praznine i Off-line) te nekoliko zbornika. Koncem 2009. godine premijerno mu je izveden radio roman u pet nastavaka po romanu Pet litara benzina. Pojedine pjesme i priče prevođene su na njemački, engleski, španjolski, poljski, slovenski i makedonski jezik. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu. Objavio je sljedeće knjige: Petkom poslije ribe (pjesme, Meandar, 1994), Ples (pjesme, Meandar, 1996), Zona zoo (pjesme, Meandar, 2000), Ubrzanje (pjesme u prozi, Naklada Breza, 2002), Rad na crno (priče, Meandar, 2004), Pet litara benzina (roman, Naklada Breza, 2006), Vrijeme za ljubav (Meandar Media, 2010), Iz nevremena (ratni dnevnik) (Alfa, 2012), Sjaj i bijeda ponedjeljka (pjesme, MeandarMedia, 2012), Sarina druga ljubav (roman, Meandar Media, 2014).

Roman Tanje Radović Pitanje Nade rezultat je nekoliko, naizgled suprotstavljenih i oprečnih pripovjedačkih strategija i tematskih interesnih područja: riječ o nastojanju da se radnja romana izmjesti iz nama općepoznatih situacija, prebacuje se u drugu kulturu, jer da bi se tako osigurala dinamika romana, drukčija scenografija i prostorna konfiguracija. Istodobno, oko glavnoga lika isprepliće se nevjerojatna životna priča koja je uvijek na rubu pročitanoga, poznatoga, gotovo nevjerojatnoga, sudbonosnoga i tragičnoga: Nada, sredovječna, rastavljena žena (...) bježi od svoje bolne životne situacije iz Zagreba u Peru... Različiti događaji, susreti, životni svjetovi prilika su pripovjedaču da podastre čitatelju pitanja o svjetonazorima, o tomu što je uopće postojeći sustav vrijednosti, koje je naše mjesto u tom suludom svijetu... Čitatelj je sudionik priče romana koja se vodi pregledno, sigurno i pouzdano, jer upravo se u čitanju jedne životne priče prelamaju i naši uvidi, strasti, motivi i pitanja… Tanja Radović je autorica različitih spisateljskih sposobnosti i znanja, proznih i dramskih formi, što njezinu rukopisu daje na životnosti, uvjerljivosti (koju nije lako dostići spram napasnosti svijeta u kojem žive njezini junaci, junakinje). Aktualnosti i efemerije svakodnevice (...) samo su zahvalan dodatak rukopisu koji povratkom priči želi doseći ono što nam u životu tako uporno izmiče: roman o životu koji je, kako je to već u drugoj prilici rečeno, negdje drugdje. Miroslav Mićanović Tanja Radović rođena je 1964. godine u Karlovcu. Završila je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u knjižnici. Na Hrvatskom radiju izvedene su joj vlastite radiofonske prilagodbe drama: Pomaknute ljubavi, Kuća, Kompjutor, Zarobljeni u crtežu, Putovanje u Plavo, Sunčeve pjege, Plastične đurđice, kao i kratke priče (emisija Hrvatska proza), radionapetice i radioigre. Bosansko narodno pozorište u Zenici postavilo joj je dramu Iznajmljivanje vremena – pod nazivom Time sharing 3.0 (2001) u režiji Morane Foretić, a Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru praizvelo joj je dramu Noćna gušterica (2002) u režiji Lawrencea Kiirua. SF priče ušle su joj u izbor najboljih na ISTRAKON-ovim natječajima za kratke SF i fantasy priče (2004, 2005. i 2008), kao i SFERAKON-ovom natječaju za zbirku hrvatske fantastike i SF-a (2007). Dobitnica je nagrade SFERA u kategoriji drame za knjigu Ledeno doba (2009). Studentsko kazalište “Ivan Goran Kovačić” iz Zagreba praizvelo joj je drame Mačja glava, Kompjutor, Iznajmljivanje vremena (1999. – najbolja amaterska predstava u Hrvatskoj), Zarobljeni u crtežu, Putovanje u Plavo, u kojima je sudjelovala i kao glumica, koredateljica ili redateljica. Bavi se pjevanjem (KGZ bend, a nekad u Akademskom zboru “Ivan Goran Kovačić”). Kao hrvatski predstavnik sudjelovala je u radu Međunarodne dramske kolonije Od teksta do predstave (Hrvatski centar ITI, Motovun, 2001.) s dramom Gušterica. Član je uredništva časopisa za knjigu Tema (Zagreb, Centar za knjigu, 2004. - ). Objavljene su joj dvije knjige drama – Iznajmljivanje vremena (Zagreb, Meandar i SKUD “Ivan Goran Kovačić”, 2001) i Ledeno doba – (Zagreb, Meandarmedia, i SKUD “Ivan Goran Kovačić”, 2009). Drama Zarobljeni u crtežu (Entrapped in the Drawing) objavljena je u izboru iz suvremene hrvatske drame na engleskom jeziku Different voices (izbor Boris Senker, Zagreb, Hrvatski centar ITI-UNESCO, 2003), a pojedine drame, kratke priče i SF-priče u raznim časopisima i zbornicima.

Domišljanje prošlosti, koja iskrsava izvan uobičajene kronologije i naizgled se neočekivano upliće u živote ljudi, samo je jedna od mogućih uputa za razumijevanje romana Dine Milinovića Skriveno. Čitajući o sudbinama nerijetko anonimnih i opsesivnih protagonista nevidljive životne scene, osjećamo se, u ovom živopisnom i uzbudljivom tekstu svijeta, uhvaćeni u mrežu intriga, slučajnosti, vjerovanja u spas društva, zajednice. Između povijesti i žanra roman Skriveno govori o neminovnom gubitku vjere, ideala, ali i o beskonačnosti ljudskog nastojanja da svijet bude bolji, koliko god su za to, nerijetko, ulog i cijena pojedinačni ljudski životi. Povodi i slučajnosti — krađa grimiznog plašta u Splitu 356. godine, dolazak carskog istražitelja i traženje glasovitog zapisa sa suđenja Isusu Kristu — isprepliću se s događajima iz gotovo mitske hrvatske 1971. godine i vode do sadašnjosti Zagreba, New Yorka. Kao u somnabulnom i nevjerojatnom snu sudaraju se u ovom povijesnom kriminalističkom romanu životi protagonista: vječno nadareni student književnosti, istražitelji koji vjeruju u najbolji od mogućih svjetova, profesori koji prolaze put od sjemeništa do šume, pojavljuju i nestaju usputni junaci i antijunaci: prolazni, ogorčeni, spašeni, baš kao što u životu traju, bljesnu i nestanu ljubav, sigurnost, pouzdanost… Panoptikum događaja i ljudi, nade i prozirnosti, banalnosti svakodnevice, tajni rituali i mehanizmi moći, potraga za izgubljenim rukopisom, koja se miješa s krađom knjiga iz nacionalne knjižnice, ne čini roman Skriveno samo tekstom „nevidljive prošlosti“ nego i uzbudljivim vodičem kroz čitateljevu neposrednu stvarnost i ništa manje neizvjesnu budućnost. Stari rukopis, uvijek na dohvat ruke, u neprekidnom izmicanju, slučajnost i sudbina, sreća i smrt — samo su neke od figura koje Dino Milinović kao vješt pripovjedač u romanu Skriveno pomiče, mijenja i nudi čitatelju spremnom na iznenađenja koja mu podjednako donose i prošlost i budućnost. Dino Milinović (Zagreb, 1959) završio Klasičnu gimnaziju i diplomirao arheologiju i povijest umjetnosti. Magistrirao na Sorboni u Parizu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1991. do 2001. radio u državnoj upravi, kao tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Francuskoj. Od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osim Zagreba, živio u Dortmundu, Parizu i New Yorku. Objavio je nekoliko dramskih tekstova i tri romana: Kradljivac uspomena (2002), Tamo gdje prestaje cesta (2007) i Skriveno (2014).

Prostori i sjene svakodnevnogi dramatičnoga nedosegnutog svijeta,u knjizi Pješčani sat makedonskog autora (pjesnika i pripovjedača) Igora Isakovskog, prate junaka priča koje “nikada neće biti do kraja ispričane”. Nezavršenost i nesavršenost određuju onoga koji govori iz vlastitog mraka, koji je svoj protagonist i tumač znakova utisnutih u mapu tijela, u kalendar dana (i noći). Putnik i sudionik nevelikih događaja, koji i kad se kreće naprijed, do prve ulice, mjesta ili grada, do prijateljeva stana ili poznatog odredišta, nosi sa sobom rasuti teret prošlosti, gubitaka i nesporazuma. Užitak i stvaranje izgubljenog i lijepog svijeta, koji se zrcali u oceanu ili rijeci, noćnom prizoru, ili iznenadnom susretu, daje na važnosti vremenu i snu, pješčanom satu, koji je okrenut i prema pripovjedaču i prema čitatelju. Svečano i umorno, ljubav i druge stvari, odobravanje, studen i uzdrhtalost, naravno, nisu jedini označitelji užitka čitanja proze Igora Isakovskog, jer onaj koji sad počne čitati Pješčani sat, naći će neke sasvim druge žene, muškarce, imena, teme i riječi.      Miroslav Mićanović Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu literarne mreže TRADUKI S makedonskog preveli Sibila Petlevski i autor. Igor Isakovski (Skopje, 1970-2014), pisac, pjesnik, prevoditelj. Završio je studij svjetske i komparativne književnosti na Sveučilištu Ćirila i Metodija u Skopju, gdje je bio na doktorskim studijima. Magistrirao u Centru za Europske studije (Rodovi i kultura) u Budimpešti. Osnivač je prvog makedonskog e-časopisa: Blesok – književnost i druge umjetnosti (http://www.blesok.com.mk). Radio je kao glavni urednik u svojoj nakladničkoj kući Blesok. Knjige: Pisma (roman, 1991), Crno sonce (pjesme, 1992), Eksplozii, trudna mesečina, erupcii... (priče, 1993), Vulkan – Zemja (pjesme, 1995), Nebo (pjesme, 1996), Blues govornica, (jako kratke proze, 2001), Pesočen časovnik (priče, 2002) (Pješčani sat, 2012), Dlaboko vo dupkata (pjesme, 2004), Plivanje vo prašina (roman, nagrada Prozni majstori, 2005, 2010) (Plivanje u prašini, 2008), Blues govornica II (Godišnja nagrada za najbolji dizajn tiskane knjige, 2006), Stažirajći za svetec (pjesme, 2008), Noćta e najtemna pred razdenuvanje (pjesme, 2009, nagrada IV. Beogradskog festivala poezije i knjige, 2010), CD-ROMovi: M@Pa, 2001. i Babylonia, 2004. Preveo je pedeset i jednu knjigu (esejistike, poezije i proze). Pjesme i priče objavljene su mu u dvadesetak zemalja. Zastupljen je u brojnim izborima i antologijama u Makedoniji i inozemstvu. Posthumno je u hrvatskom prijevodu objavljena knjiga poezije Smrtta ima kosa od morska treva (2013) (Smrt ima kosu od morske trave, 2015).

Tekstove knjige Pokret otpora ispisivalo je u sedam godina vrijeme nesklono boljim običajima i uvjerenju da su časopisi (i knjige) pokretači kulture (društva, svijeta). Branko Čegec u uvodnicima časopisa za knjigu Tema, u nerijetko košmarnom uredničkom dnevniku, bilježeći manje ili više poznate činjenice o izlaženju i neizlaženju pojedinog broja, suradničkim i nesuradničkim, financijskim nevoljama, autorima, knjižarama, sajmovima, festivalima, o prodaji, distribuciji, digitalnom i virtualnom i o mnogo čemu drugom. Strast i zagriženost, upučenost u fenomene i nove kontekste izdavačkih i književnih praksi, upisana u njegove uvodnike, nadilazi prostor vlastitog interesa i prerasta u sliku zajednice čiji su životi neodvojivi od knjige i borbe s vjetrenjačama. Ironično i duhovito, nerijetko zajedljivo i melankolično, ustrajno i hrabro nižu se tekstovi ispod crte, smisao i prostor, zašto, kako i za koga, tzv. kritika, era digitalnog, dobrodošli u nadrealizam, koji su jednako važni za autore, kritičare, izdavače i svu onu hodajuću čitateljsku energiju koja se vezuje za knjigu kao presudan znak između čovjeka i jezika, prirode i kulture. Učinimo taj pokret otpora, moglo bi se reći poletno i ambiciozno, ali upravo druga strana razumijevanja svijeta, iz jednoga drugog konteksta, podsjeća da su načini na koje nešto ignoriramo jednako važni, ako ne i važniji od načina na koje nešto spoznajemo (G. Agamben).    Miroslav Mićanović Branko Čegec (Kraljev Vrh, Vrbovec, 22. lipnja 1957) diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao književnost u omladinskim novinama i časopisima Polet i Pitanja. Od 1985. do konca 1989. glavni urednik časopisa Quorum. Od 1989. do konca 1990. glavni i odgovorni urednik lista za kulturu Oko. Nakon toga do 1993. urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1992. pokrenuo vlastitu nakladničku kuću Meandar, koja djeluje od ljeta 1993. U njoj radi kao direktor i glavni urednik do 2000, nakon toga kao glavni urednik. Godine 1999. izabran je za predsjednika Odbora Goranova proljeća, najveće hrvatske pjesničke manifestacije, na čijem čelu ostaje do jeseni 2007. Godine 2003. pokreće Centar za knjigu i časopis za knjigu Tema, pri kojima djeluje kao ravnatelj, odnosno glavni urednik. Objavio je sljedeće knjige: Eros-Europa-Arafat (poezija, Zagreb 1980; nagrada Goran za mlade pjesnike), Zapadno-istočni spol, (poezija, Zagreb 1983), Presvlačenje avangarde (eseji i kritike, Zagreb 1983; nagrada Sedam sekretara SKOJ-a), Melankolični ljetopis (poezija, Rijeka 1988), Ekrani praznine (poezija, Zagreb 1992, prošireno izdanje 2001), Fantom slobode (eseji, kolumne, članci, Zagreb 1994), Strast razlike, tamni zvuk praznine (s Miroslavom Mićanovićem), panorama hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih godina, Zagreb 1995) Nitko ne govori hrvatski/Personne ne parle croate (s Miroslavom Mićanovićem i Ivicom Prtenjačom, izbor iz poezije (dva izdanja), Zagreb 2002), Sintaksa mesečine (izbor iz poezije, Ljubljana 2004), Tamno mjesto (poezija, Zagreb 2005; nagrada Kočićevo pero), Tri krokodila (sa Senkom Karuzom i Miroslavom Mićanovićem, proza, Zagreb 2005), Nurkanje na zdiv – Ronjenje na dah – Breat-hold Diving (izbor iz poezije, trojezično: makedonski – hrvatski – engleski, Skopje 2010), Zapisi iz pustog jezika (poetska proza/pjesme u prozi, Zagreb 2011), Pokret otpora (nagrada Julija Benešića za knjigu kritika, eseji, Zagreb 2011), Pun mjesec u Istanbulu (poezija, Zagreb 2012); pjesme iz antologije Unatrag izabrao je i uredio Miroslav Mićanović (poezija, Zagreb 2014).

Kao da se nije dogodilo – jedan je od signala koji pristiže iz knjige priče Miroslava Mićanovića Vrt s 1001 žaruljom, jer se vrijeme i prostor njihova trajanja prepliću sa snovima i životnim gubicima protagonista priča o ljubavi, gubitku i zaboravu. Slično u uvijek različitim vrtovima – pričanja, pisanja i čitanja – jest traženje izgubljenih prizora, prešućenih i zaboravljenih događaja iz vlastitog djetinjstva, mladosti ili nekoga drugog (godišnjeg) doba. Pitajući se što je ostalo od velikih planova, uzleta i vjerovanja da je život u svojoj neponovljivosti pred svima nama jednako tajnovit i lijep, pripovjedač i čitatelj postaju suputnici na mračnim i svijetlim dionicama života teksta. Svijet priča iz Vrta s 1001 žaruljom nerijetko je ponovljiv i liričan, fragmentaran i ozbiljan, začuđen i taman, radostan i tužan, ukratko: neizreciv. Jednostavno, pričanje i pripovijedanje u ovoj se knjizi čitatelju nude kao zajedničko iskustvo putovanja svijetom, njegovom prolaznošću i vrlo je vjerojatno da ćemo zatvaranjem posljednje stranice Vrta s 1001 žaruljom zaključiti ono što je upisano na početku:život mi se sviđa. Miroslav Mićanović (Brčko, 15. kolovoza 1960) živio je u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na slovenski, makedonski, slovački, ukrajinski, litavski, mađarski, poljski, francuski, španjolski, njemački i engleski jezik. Sastavio s H. Pejakovićem izbor iz suvremenoga hrvatskog pjesništva Les jeunes Croate (Migrations, Pariz, 1989), s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih Strast razlike, tamni zvuk praznine (Quorum, Zagreb, 1995), uredio s R. Simićem izbor Mlada hrvatska poezija (Apokalipsa, Ljubljana, 2000), Čovjek koji je obitelji nosio kruh; sudionik projekta Posao dvanaestorice, romani u nestajanju (Quorum, Zagreb, 1998). Objavio pjesmu Job kao zaseban grafički list u dvojezičnom izdanju, u prijevodu D. Karamana na njemački i s grafikom M. Vejzovića. Od 2001. do 2003. godine objavljivao u kulturnom prilogu Jutarnjeg lista kolumnu Jednosmjerna ulica, kritike o suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji pisao u Vjesniku od 2005. do 2006. godine u kolumni Utjeha kaosa. Surađuje i objavljuje poeziju, prozu i kritike na I. i III. programu Hrvatskoga radija (Kutija slova, Poezija naglas, Riječi). Dobitnik nagrada Duhovno hrašće (1998) za knjigu pjesama Zib i Fran Galović (2004) za knjigu priča Trajekt, nagrade Večernjeg lista na natječaju za kratku priču 2003. i 2007. godine. Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006), koja je prevedena i objavljena na engleskom (Relations, Zagreb, 2007) i mađarskom jeziku (Jelenkor Kiadó, Pečuh, 2009). Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD (1991–2005), a sada radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Sudionik hrvatskih i europskih festivala poezije i kratke priče. Voditelj radionica Put u središte kratke priče, Hodanje uz prugu (poezija) za različite institucije, centre i polaznike. Živi u Zagrebu.

Kvaliteta cjeline ostvaruje se na kvaliteti stranice, kako bi rekao Italo Calvino. Bukalova ide još niže od stranice. Ona kvalitetu djela bazira na rečenici, u kojoj je, što bi rekao Andrić, riječima tijesno a mislima široko. Ta ritmična skladna rečenica, na prvi pogled mirna, a u svojim dubinama zatalasana od smislova – pokazatelj je vanredne darovitosti i proznog umijeća Snežane Bukal. ENVER KAZAZ, SARAJEVSKE BILJEŽNICE   Nema puno pisaca koji su u stanju da ‘sivilu svakodnevice’ opišu tako da čitalac bude potpuno uvučen u priču. Nema puno pisaca koji su zapisali stranice tolike ljepote o susretu sa nepoznatim. Smrt, ljubav, identitet… sve ove do dosade mrtve riječi Bukal oživljava u svojoj prozi. HERMAN JACOBS, DE MORGEN   To je suptilna proza o ljudima koji razapeti između prošlosti i sadašnjosti pokušavaju da ponovo uspostave svoje živote. Bukal opisuje tu unutarnju borbu bez melodrama i klišeja. Ova proza je dokument izuzetne ljepote o kompleksnom značenju sjećanja, nostalgije i života ‘između dva života’. LARA DE BRUIN, LEEUWARDE COURANT Ta proza nije politički pamflet. Zaista, ponekad je lakše živjeti s lažima nego s istinom – no, ako se jednom istina sagleda nemoguće je živjeti kao da se istina nije sagledala. Impresivno je da usprkos dubini razočaranja, koje izbija iz svake stranice, i dalje u ovoj prozi prevladava: nada. FONS GEARATS RADIO L1     Snežana Bukal (Beograd, 1957); u njenoj obitelji biti među ljudima raznih ideologija, vjera i nacionalnosti bilo je nešto prirodno. Grad Beograd nagradio ju je sa 17 godina za zbirku pjesama u rukopisu. Kasnije je diplomirala Opću književnost. Objavljuje prozu, priče i eseje u europskim književnim časopisima. Prevedena je na makedonski, slovenski, francuski, nizozemski, mađarski, koreanski i engleski jezik. Živi u Amsterdamu i Korčuli. Djela: Bez zbogom na seto toa (Blesok, 2015) (Bez zbogom svemu tome, Meandar, 2013), Milion, libar Marka Pola (Meandar, 2006), Prvi sneg (Narodna knjiga, 2001), Eerste sneeuw (De bezige bij, 1997), Het vliegend hert (De bezige bij, 1996), Čuvarkuća i druge priče (Biblioteka beogradska manufaktura snova, 1994), Tamna strana (Matica srpska, 1986); knjige za djecu: Tajna dečaka Ive (Narodna knjiga, 2003), Het geheim van Ivo (Kwint´essens Hilversum, 2002, 2003, 2004), Waarom Dora Koen sloeg (Kwint´essens Hilversum, 2000, 2001).

Knjiga priča Soba Jacka Nicholsona Miroslava Mićanovića mnogo je manje soba, u prostornom smislu, a mnogo više Jack Nicholson kao raspon likova preko kojih smo iščitavali njegove mnogobrojne glumačke transformacije. Pisana u namjeri prikupljanja bitnih signala svakodnevnoga stradanja i gubljenja slike o realnom, stvarnom mjestu, ili području, gdje bi se opstalo ili trajalo, kako to kaže sam autor, ova knjiga reflektira aktualno vrijeme i kada govori o prošlosti, jednako kao što reflektira vlastiti životni prostor bez obzira govori li o prostorima u književnosti, filmu ili daljinama i blizinama unutar neposrednog iskustva. Želeći opisati, ili možda i prije svega – ispisati, svijet u kakvom bismo željeli živjeti, Mićanovićeva knjiga ne bježi od nepredvidivosti, pa i hirovitosti, svjesna da im je nemoguće umaknuti, baš kao što nije moguće decidirano odgovoriti na pitanja koja se ovim pričama otvaraju. A tu je i najčvršće uporište rahlosti strukture, lakoće i otvorenosti koju nam Soba Jacka Nicholsona donosi, ne pokušavajući potisnuti pakleni Nicholsonov osmijeh njegovih najuspjelijih uloga.   Branko Čegec Miroslav Mićanović (Brčko, 15. kolovoza 1960) živio je u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na slovenski, makedonski, slovački, ukrajinski, litavski, mađarski, poljski, francuski, španjolski, njemački i engleski jezik. Sastavio s H. Pejakovićem izbor iz suvremenoga hrvatskog pjesništva Les jeunes Croate (Migrations, Pariz, 1989), s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih Strast razlike, tamni zvuk praznine (Quorum, Zagreb, 1995), uredio s R. Simićem izbor Mlada hrvatska poezija (Apokalipsa, Ljubljana, 2000), Čovjek koji je obitelji nosio kruh; sudionik projekta Posao dvanaestorice, romani u nestajanju (Quorum, Zagreb, 1998). Objavio pjesmu Job kao zaseban grafički list u dvojezičnom izdanju, u prijevodu D. Karamana na njemački i s grafikom M. Vejzovića. Od 2001. do 2003. godine objavljivao u kulturnom prilogu Jutarnjeg lista kolumnu Jednosmjerna ulica, kritike o suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji pisao u Vjesniku od 2005. do 2006. godine u kolumni Utjeha kaosa. Surađuje i objavljuje poeziju, prozu i kritike na I. i III. programu Hrvatskoga radija (Kutija slova, Poezija naglas, Riječi). Dobitnik nagrada Duhovno hrašće (1998) za knjigu pjesama Zib i Fran Galović (2004) za knjigu priča Trajekt, nagrade Večernjeg lista na natječaju za kratku priču 2003. i 2007. godine. Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006), koja je prevedena i objavljena na engleskom (Relations, Zagreb, 2007) i mađarskom jeziku (Jelenkor Kiadó, Pečuh, 2009). Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD (1991–2005), a sada radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Sudionik hrvatskih i europskih festivala poezije i kratke priče. Voditelj radionica Put u središte kratke priče, Hodanje uz prugu (poezija) za različite institucije, centre i polaznike. Živi u Zagrebu.

Knjiga Prsa u prsa pouzdan je vodič kroz naplavine i događaje “koji su stizali na otok i uporno ga ostavljali osamljenim”, ali istodobno i nama čitateljima-turistima, nama s kontinenta, izvan ruba mora – ostavlja dovoljno mjesta za ushit, zabrinutost, ali i drukčiji odgovor. Čitatelj knjige Prsa u prsa motren je i zahvaćen kao onaj koji dolazi, uznemirava, mijenja, troši i uzima s valutom, putovnicom u džepu mnogo toga zdravo za gotovo. Nije gotovo, počelo je, i promjene koje su na djelu dotiču u prizorima i kadrovima ovih tekstova i onoga tko ih ispisuje i onoga na koga se odnose. Riječ je o knjizi zaokruženih priča, eseja, o literarnoj igri složenoj od prostora i prolaznosti. Vremena koje definitivno nestaje i koje tek u tragovima zatječemo, kao što zatječemo i sebe: na trajektu, u moru. Riječ je o tekstovima u kojima progovara, govori, grinta i prigovara zajedničko “mi” novom (rječniku) poretku održivog i neodrživog razvoja. Prostor pisanja knjige naizgled je otočna soba, soba s mirisima, pamćenjem mora, soli i ribe, ali njezina je važnost u prisutnosti čovjeka, ribara, muškarca koji ispisuje ono što se na njegovoj koži utiskuje, tetovira. Prsa u prsa angažirana je i nedvosmisleno pisana knjiga u obranu otočnih, dakle ljudskih vrijednosti, kvalitete života i, istodobno, literarni dnevnik nestajanja jednog svijeta u osvitu robovlasničkog turizma. Miroslav Mićanović Senko Karuza (Split, 1957) objavljivao u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Dnevniku (Ljubljana). Uvrštavan u različite antologije, preglede i izbore kratkih priča, prevođen na strane jezike, nastupao na više domaćih i stranih festivala. Osnivač neformalnog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima. Ispisuje redovito kratke priče u Slobodnoj Dalmaciji pod zajedničkim nazivom Vodič po otoku. Objavio knjigu kratkih priča Busbuskalai (1997), Ima li života prije smrti (2005), te Tri krokodila (2005) i Kamara obscura (2010).

Knjiga priča Senka Karuze Fotografije kraja snažno govori o nesigurnosti i prividima svijeta u kojem žive njezin pripovjedač i njegov čitatelj. Svijeta koji ima mjeru otoka, njegove izgubljenosti i beznađa, naslonjenosti na šutnju, ali i onoga što zaokuplja naša tijela, naše živote u istodobnoj okruženosti i otvorenosti. Boreći se s nemogućim, živeći od iznenadnih uvida i nestvarnih prizora – od djetinjstva, od nježnog i robusnog pamćenja do iščekivane sreće i uništenja – njezin autor, protagonist i lik, piše baladu o svemoći, o bijegu i povratku, o sebi i o drugome. Pripovjedački kozmos Senka Karuze građen je od uzbudljivosti lijepih rečenica i njihove prošlosti, od onoga što se voljelo i što se po putu promijenilo, izmjestilo i izgubilo. Priče o mladima i starcima, djevojkama i ženama, obitelji i drugima, o brdima i visinama, o moru i gradovima, o istini slike, govore o žudnji i bijegu, o sadašnjem i budućem… Vrijeme i hrabrost, radost, strah i sumnja, u njegovim duhovitim i bizarnim, ironičnim i veselo-tužnim pričama nude strast i melankoliju, otočku grezost i „besramnu želju za postojanjem“. Gotovo dnevnička knjiga Senka Karuze, višeznačna i dvosmislena naslova, pokazuje ono što imamo i što nam nedostaje, što smo stekli pisanjem kao našim stvarnim životom, našim stvarnim postojanjem. Mrak i svjetlost su, piše Karuza, „jedan od onih sjajnih neponovljivih trenutaka koji nas iznenada zaskoče“. Ponavljamo to kao da smo na početku uzbudljiva i neizvjesna putovanja, kao da smo rekli sve i ništa! Miroslav Mićanović

Vrlo se rijetko u našoj književnosti pojave tekstovi koji svojim pristupom važnim temama i stilskom posebnošću zastrše unutar poprilično homogena književnog polja. Jedna takva knjiga zasigurno je nova zbirka kratkih priča pod imenom Nemoj se ljutit sestro Marinele, u kojoj nam ova samozatajna književnica otkriva istančani osjećaj za živopisno, zaigrano ovladavanje subjektivnom stvarnošću. (…) Njezine priče (…) odzvanjaju kao vrisak nad životom, ali onaj koji ćemo suspregnuti i zadržati u sebi, zatim otići na posao, plaćati račune, iznositi smeće, i sanjati bolje sutra. Iako se u njezinim pričama ideja boljeg sutra čak odbacuje uz dozu sarkazma, ono što nadvladava teret svakodnevnice, koji se pojavljuje u obliku gladi, neimaštine i nedostatka međuljudskoga razumijevanja, bogatstvo je i dinamika unutarnjega svijeta. Razotkrivajući diskrepanciju između subjektivne i objektivne stvarnosti, Marineline priče ipak čine očaj života podnošljivim. Još se samo možemo nadati da će se njezina knjiga valorizirati, da će se taj osebujan vrisak napokon čuti.   Kristina Špiranec, iz kritike na portalu Booksa