Pitanje Nade

By Tanja Radović

Roman Tanje Radović Pitanje Nade rezultat je nekoliko, naizgled suprotstavljenih i oprečnih pripovjedačkih strategija i tematskih interesnih područja: riječ o nastojanju da se radnja romana izmjesti iz nama općepoznatih situacija, prebacuje se u drugu kulturu, jer da bi se tako osigurala dinamika romana, drukčija scenografija i prostorna konfiguracija.
Istodobno, oko glavnoga lika isprepliće se nevjerojatna životna priča koja je uvijek na rubu pročitanoga, poznatoga, gotovo nevjerojatnoga, sudbonosnoga i tragičnoga: Nada, sredovječna, rastavljena žena (...) bježi od svoje bolne životne situacije iz Zagreba u Peru... Različiti događaji, susreti, životni svjetovi prilika su pripovjedaču da podastre čitatelju pitanja o svjetonazorima, o tomu što je uopće postojeći sustav vrijednosti, koje je naše mjesto u tom suludom svijetu...
Čitatelj je sudionik priče romana koja se vodi pregledno, sigurno i pouzdano, jer upravo se u čitanju jedne životne priče prelamaju i naši uvidi, strasti, motivi i pitanja… Tanja Radović je autorica različitih spisateljskih sposobnosti i znanja, proznih i dramskih formi, što njezinu rukopisu daje na životnosti, uvjerljivosti (koju nije lako dostići spram napasnosti svijeta u kojem žive njezini junaci, junakinje).
Aktualnosti i efemerije svakodnevice (...) samo su zahvalan dodatak rukopisu koji povratkom priči želi doseći ono što nam u životu tako uporno izmiče: roman o životu koji je, kako je to već u drugoj prilici rečeno, negdje drugdje.

Miroslav Mićanović


Tanja Radović rođena je 1964. godine u Karlovcu. Završila je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u knjižnici.
Na Hrvatskom radiju izvedene su joj vlastite radiofonske prilagodbe drama: Pomaknute ljubavi, Kuća, Kompjutor, Zarobljeni u crtežu, Putovanje u Plavo, Sunčeve pjege, Plastične đurđice, kao i kratke priče (emisija Hrvatska proza), radionapetice i radioigre.
Bosansko narodno pozorište u Zenici postavilo joj je dramu Iznajmljivanje vremena – pod nazivom Time sharing 3.0 (2001) u režiji Morane Foretić, a Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru praizvelo joj je dramu Noćna gušterica (2002) u režiji Lawrencea Kiirua.
SF priče ušle su joj u izbor najboljih na ISTRAKON-ovim natječajima za kratke SF i fantasy priče (2004, 2005. i 2008), kao i SFERAKON-ovom natječaju za zbirku hrvatske fantastike i SF-a (2007). Dobitnica je nagrade SFERA u kategoriji drame za knjigu Ledeno doba (2009).
Studentsko kazalište “Ivan Goran Kovačić” iz Zagreba praizvelo joj je drame Mačja glava, Kompjutor, Iznajmljivanje vremena (1999. – najbolja amaterska predstava u Hrvatskoj), Zarobljeni u crtežu, Putovanje u Plavo, u kojima je sudjelovala i kao glumica, koredateljica ili redateljica. Bavi se pjevanjem (KGZ bend, a nekad u Akademskom zboru “Ivan Goran Kovačić”).
Kao hrvatski predstavnik sudjelovala je u radu Međunarodne dramske kolonije Od teksta do predstave (Hrvatski centar ITI, Motovun, 2001.) s dramom Gušterica.
Član je uredništva časopisa za knjigu Tema (Zagreb, Centar za knjigu, 2004. - ).
Objavljene su joj dvije knjige drama – Iznajmljivanje vremena (Zagreb, Meandar i SKUD “Ivan Goran Kovačić”, 2001) i Ledeno doba – (Zagreb, Meandarmedia, i SKUD “Ivan Goran Kovačić”, 2009). Drama Zarobljeni u crtežu (Entrapped in the Drawing) objavljena je u izboru iz suvremene hrvatske drame na engleskom jeziku Different voices (izbor Boris Senker, Zagreb, Hrvatski centar ITI-UNESCO, 2003), a pojedine drame, kratke priče i SF-priče u raznim časopisima i zbornicima.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 9, 2019
• ISBN: 9789533342214

Book preview

Tanja Radović

Pitanje Nade

Knjiga 67

Tanja Radović

Pitanje nade

Copyright © MEANDARMEDIA 2015

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati

u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

CIP zapis tiskanog izdanja dostupan u računalnom katalogu Nacionalne

i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 905286

ISBN 978-953-334-093-7

(tiskano izdanje)

ISBN 978-953-334-221-4

(elektroničko izdanje – ePub)

Printed in Croatia 5/2015

E-book 11/2019

Roman

Tanja

Radović

Pitanje Nade

I. DIO

Peru

1.

U meni tiktakaju napete minute, kao u tempiranoj bombi. Na čekiranju nitko nije primijetio da ću eksplodirati. Ako strah dosegne kritičnu točku ili me dirnu preko okidača.

Diže se lansirna rampa. Nebo se pruža iznad nas beskonačno široko. Teški, sivi jastuci puni perja, u koje ćemo se uskoro zabušiti. Napuštam svoje stanište, zakašnjela patka. Letim sama na jug, iz zime u ljeto koje će mi donijeti hranu, zdravlje. Ili možda bolje gnijezdo, ako bude sreće. Ako se prije toga ne rasprsnemo u orbiti, čim nas Lufthansa pukne u zrak.

Sjedim na svom sjedištu u stanju visoke pripravnosti. Svi mišići su mi napregnuti. Čak i oni koji zatežu bore lica. Strahovi koje pokušavam držati na lancu, laju kao oštri psi. Već dugo glođu jedne te iste kosti.

– Gospodična, može li se dobiti nešto za popiti? – pitam stjuardesu koja cirkulira prolazom. Ne izgleda mi baš pouzdano, a ni servisirano.

– Poslužit ću vas odmah čim završi uzlijetanje. Molim vas, vežite se! – kaže ona i nestane. Dobro da sam prije puta napunila tank. U torbicu sam turila i nešto iz kućne radinosti, he, he. Ne daju boce u avion, gadovi, pa sam napunila mala pakiranja tekućine za leće, gela za tuširanje i mlijeka za tijelo. Nagnem Nivea milk i uspem ga u kljun postrance da me ne vide svi ti letači-štreberi. Travarica malo daje na Niveu, što samo stvara domaći ugođaj. Mlijeko k’o mlijeko.

– Evo ga na! Ovo nije istina! – ritnem se kao da sam sjela u osinjak.

– Gospođo, nešto nije u redu? – pita mladić do mene naginjući se. – Dozvolite, ja ću vam to složiti.

Slaže mi pojas koji se izvrnuo, jer ima neki feler. Ruke tog dečka su potpuno mirne. Mrtav-hladan, kako ja nisam ni na čvrstom tlu. Sisavci-dvonožnjaci, rođeni bez krila, naprosto moraju osjetiti paniku u letu. Ovaj mladi Ikar ima nekakav genetski poremećaj. Pitaju me uvjereni letači: – Je l’ znaš plivati? Je l’ znaš voziti bicikl? – Ma dajte, ljudi moji, kakve to veze ima s letenjem?! Uvjeravaju me da moj strah od letenja proizlazi iz toga što ne znam voziti bicikl. Namjerno mi turpijaju normalne osjećaje straha naslijeđene još od prvog homo sapiensa. Ne želim se naviknuti na krila! Pustite me!

– Stegnuo sam koliko vam treba. Ja sam Mateo... – pruža mi ruku.

– Nije mi do upoznavanja! Hvala, drugi put!

Mladi zine, ali odmah zatvori ladicu. Nema šanse da ću ja istovremeno letjeti i ćakulati! Normalni aerofob ne može pojmiti kako svi ti letači čuče na svojim sjedištima hladnokrvno i odsutno. Moja bomba tiktaka. Pratim let. Bilježim svaki trzaj. Osjetim štekanje aviona i prije mjernih uređaja. Ravnam se po zvuku. Kako imam apsolutan sluh, registriram svaku promjenu tonaliteta melodije motora. Ako iz C-dura prijeđemo u E-mol, vrijeme je da se oprostimo s farsom zvanom vlastiti život. Više puta sam i svom mužu u vožnji skrenula pažnju na pogrešne tonove iz auta. Kako on ne podnosi da mu govorim istinu, tako smo jednom nasred ceste ostali bez kotača koji je uporno falšao u krivoj intonaciji.

Taj dečko me pažljivo promatra. Čita moje mjerne skale. Vjerojatno je deklarirani avionofil. Nema ni trideset. Eh, mogla sam imati takvog sina. U nekom paralelnom svemiru ja letim k njemu i sretna sam. Prema kvantnim vjerojatnostima ovo gdje sam sad samo je jedna od dosadnih i promašenih stvarnosti, slijepo crijevo svemira.

Započinje odljepljivanje od čvrste podloge. Prvi fatalni moment! Zažmirim. Mišići na nogama mi refleksivno koče, kao u autu. Avion se oštro ukosi hvatajući visinu. To je tako mučan događaj da sama sebi obećavam da više nikada, ni pod prijetnjom smrću neću sjesti u avion! Trenutak kad je jednako moguće da padnemo natrag na zemlju ili da budemo katapultirani u orbitu.

– Joj!!! Kad će ovo prestati?! – zaderem se.

Prsti su mi pobijelili od stiska kojim davim naslone sjedišta. Isprekidano hvatam zrak. Centrifugalne sile u glavi pretaču mi mozak. Lijepe ga na stijenke lubanje. Sudeći po pritisku u glavi vjerojatno smo napustili zemljinu orbitu.

– Ne bojte se, sigurni smo. Ja ću se pomoliti za nas. Možete mi se pridružiti ako želite. – kaže mi mladić.

– Pomoliti!!! Ne strašite me! Nema gravitacije! Užas!

– Mi smo sigurni. Bog je s nama. Hosana u visini!

Jao meni, jao meni! Samo mi je još to trebalo! Ovaj je iz Jehovinih svjedoka, nadrljala sam! Sad će otvoriti aktntašku i izvaditi one specijalne brošurice da mi malo pojasni tko sam, što sam, kuda su mi patke odletjele i kamo letim ja. Iz ovog ili onog razloga ne preostaje mi ništa drugo, nego da iskočim iz aviona. Gdje je ta stjuardesa s pićem?

Stjuardesica je stala naprijed kao učiteljica pred zločestim razredom. Ako išta ne podnosim, to je ta nemušta pantomima za slučaj nesreće. Kao da bi nas na 10.000 metara spasila obična priručna maskica! Svašta! Lutkarska predstava. Ručica gore, ručica dolje! Muškarci blentavim psećim izrazima pažljivo prate njenu koreografiju, totalno zanemarujući ugroženost naših letećih egzistencija. Muški misle da je moguće letjeti dovijeka i da je recept za pravi život koktel koji uključuje mladu ženu i pustolovinu neprimjerenu ljudskoj prirodi. Kad se avionom pada, onda se definitivno i otpada od života. Nema kome, buđenja, novog života bez nogu, ruku, u kolicima. Samo stopostotna smrt i to je zaista utješno za one koji padaju.

– Gdje je ta maska? Ništa ne kužim!

– Vi baš ne putujete često.

– Što vas briga!

– Oprostite! Gospođo, ja ću vam staviti masku ako zatreba, ne brinite. Zajedno ćemo padati ako to bude Božja volja ili letjeti dalje potpuno normalno, kao što cijelo vrijeme letimo.

Ekstra fini, ušminkani Jehova, tko bi rekao! Bit će da je to neki novi, manekenski pravac u toj sekti. Mirni, književni naglasak, staložena rečenična melodija bez nelagode na 10.000 metara. Tko ga je samo uspio tako odgojiti? Moj bi sin bio (da se ikad iz ništavila odazvao da se rodi kao moj sin) nesigurni emotivac vezan za mene edipo-narcisoidnim mliječnim sponama. Ovaj mladac je zapravo lijep. Koliko mi moje aerofobno stanje uopće dopušta primijetiti. Malo duža, po vratu, bujna i valovita, dizajnerski podrezana kosica. Nježan ten zbog slabije izražene brade, izražajne oči, izbijeljeni osmijeh. Na vitko tijelo nataknuo je odijelo. Čudno uštogljeno obučen za svoje godine. K’o da ide na sprovod ili na prezentaciju Lufthansinih letova. Kad mi se mozak ponovo istegne na normalni obujam, možda prokužim što to s njime nije u redu.

– Izvolite, što želite od pića, gospođo? – iznebuha se stušti stjuardesa.

– Viski! Dupli!

– Jeste li dobro? – rastapa se i dodaje mi konačno moje piće koje sam teško zaslužila.

– Nisam! Hvala! Što kaže pilot? Zašto se trzamo? On nije zabrinut? Je li sve s avionom–

– Sve je u najboljem redu. Letimo po planu.

– A je l’ se mi to vozimo na automatskom pilotu? Nekako mi je čudno.

– Ne brinite, gospođo! Naši piloti su vrhunski stručnjaci. – prereže ona lakonski i napusti me.

– Eto, vidite da nema razloga za paniku, gospođo. – kaže poučno mladi gospodin Jehova.

Viski mi vraća volju za kakvom-takvom komunikacijom. Na puno tisuća metara visine postajem manje probirljiva. Možda će ovaj mladac biti zadnji čovjek kojeg ću upoznati u životu. Ne čujem više tik-tak. Čini se da mi se deaktivirao uređaj za eksploziju bombe pa sad mirnije sjedim.

– Glavno da su nas katapultirali u orbitu, a poslije ‘ko se kako snađe.

– Zbog čega ste sami sebe uvjerili da smo na nesigurnom letu?

– Želim umrijeti u staračkom domu, na krevetu. Ne želim svoje zadnje trenutke provesti u zraku s nepoznatim čovjekom.

– Nismo mi kreatori naših života, pa ni smrti. Isto tako, nismo bez razloga stavljeni jedno pored drugog.

Mladunac pametuje. Moram pojačati dozu tolerancije iz mojih ručno punjenih pljoskičica. Možda su ga kažnjavali za svaku nepristojnost pa nije stigao odrasti i postati bezobrazan. Možda su mu se djeca rugala, a on je za inat odlučio ostati dobar. Potegnem iz Palmolivea. Mali u životu nije vidio gospođu od pet banki koja se kuraži s Palmolive gelom za tuširanje. Njegova majka ne bi takvo što učinila ni poskrivećki u WC-u. Po sinu se vidi da je ugradila u njega zaštitne mehanizme protiv gadarija ovoga svijeta. Stavila mu je masku s kisikom na lice da ništa ne vidi, a da može disati punim plućima. Ja se toga nikada ne bih sjetila.

– Lufthansa obično stavi jednog aerofoba i jednog bogomoljca da skupa sjede.

– Hvala Bogu da se osjećate bolje! – razveseli se kao mladunče koje je ugledalo u kahlici svoj prvi drekec.

– Tko je rekao da se osjećam bolje? Vi ste nagluhi?

– Vratila vam se boja u lice. Možda od gela za tuširanje?

– Valjda. Taj je za opuštanje i revitalizaciju.

– Možemo li se sada upoznati? Nisam čuo vaše ime.

– Vi ste stvarno uporni. Niste valjda terorist?

– Ne. Samo ne mogu ostaviti vašu dušu zarobljenu strahom.

– Uf, da ne bi! I vas je puknulo! Svašta ljudi u avionu izlanu zbog stresa. Ah, da, ne biste me ostavili... ova dušica je već ostavljena.

– Vi ste vjerojatno vrlo usamljeni. Odbijate drugog čovjeka. Vama mora biti jako teško...

– Molim?! Dakle, avion je ipak pao. A ovo je pakao – vječno letenje i davež u avionu. Bravo! Jako dobro!

– Zar vam je moje društvo tako strašno?

– A đavao u 21. stoljeću izgleda kao zgodan Jehovin svjedok i ima 25 godina.

– Ha, ha! Eto vidite, uvijek se možemo nasmijati svojim strahovima. Ne postoji situacija bez nade.

– Jack pot! Ja sam Nada.

– Vi ste Nada? Prekrasno ime!

– Ma dajte! Samo muški koji mi se upucava može izvaliti nešto takvo. A ne bih rekla, sinko, da ti spadaš u tu skupinu jadnika.

– Oprostite, gospođo! Ako ste stekli dojam da vam se upucavam, onda se ispričavam. Ja to ne radim. Nisam ni svjestan kakav dojam ostavljaju moje riječi na vas.

Zapravo je vrlo sladak. Dobro napucava loptu na gospođu polovnih godina. Crveni se opako, ali ne skreće pogled. Gleda me plavim pogledom uvjerljivo i nedužno, kao da se dosad još nikome ni iznad ni ispod 50 nije upucavao. Jasno je k’o dan da mu je nelagodno zbog razlike u godinama. Znam da ga ne bih trebala uvlačiti u verbalni ping-pong samo zato da sebi prikratim ovo ubitačno vrijeme u avionu. Nije on za to. Sad u svojoj glavi mozga kako će se pristojno izvući, a da ne utrne konverzaciju. Ipak, lijepo mi je čuti finu ispriku dvostruko mlađeg muškarca. Zapravo, ne mogu se sjetiti da mi se ikada ikoji muškarac ispričao zbog upucavanja kojeg nisam dopustila i prestao me daviti. Prestao bi s time tek kada bi prestala njegova potreba.

– Jesi za nešto fiiino iz kućne radinosti, a? Ja častim. Ajde, daj malo, šljokni si jedan Nivea milk!

– Ne, hvala. Ja ne pijem. Eventualno Addidas for men.

– Čekaj malo, jesi htio moje društvo?! Hoćeš-nećeš? Ma ne može čovjek naić na čovjeka ni na nebu ni na zemlji!

– Nemojte se sad ljutiti! Nismo se tako dogovorili. Ja vas naprosto u tome ne mogu pratiti, žao mi je.

– Žao ti je, žao! Ma baš ti je žao! Kakav ti je to jadan život natašte? Kako ga podnosiš?

– Sasvim dobro. Molim za duše. To me potpuno ispunjava.

– O! Iz koje si ti priče, sinko?

– Jeste li vi kada pokušali iskreno moliti za nešto do čega vam je stalo više negoli do vlastitoga ponosa?

– Ti zapeo k’o sivonja! Moli pa moli! Nije to za mene. Ajd’ me otkači od toga! – uzviknem i okrenem glavu. Zatvorim oči. Vizualiziram Zvjezdane staze. U Enterpriseu se mali dezintegrira. Kako avion dršće od starosti, stresa ili bogzna kakve falinge, tako se lagano premeće mozgovina u mojoj glavi. To me lijepo hipnotizira...

– Zaglavili ste u nečemu što nikamo ne vodi. Ne znam što je to, ali nije za vas dobro. Trebali biste moliti za svoju promjenu. – ne da se smesti malac.

U želucu osjećam ubode. Balavca koji si je dao u zadatak da me dovede do spoznaje apsolutne sreće, pokušavam teleportirati u crnu rupu, ali se pokvario dezintegrator. Možda zaista nikada u svojih dvadeset i sitno godina nije pipnuo ni žensko ni muško, možda se nikad nije niti zaljubio i nitko ga nije šutnuo nogom, blago njemu, ali to mu ne daje za pravo da meni preprodaje moje vlastite upljesnivljene kekse.

– Dobro jutro, mladi gospon! Kakvu promjenu?! Ja htjela da mi se brak promijeni, da mi se muž promijeni, a on preko noći promijenio ženu. Ode s drugom! Mrzim promjene! Ne želim da se išta promijeni!

– Bog nekad dopušta da se dogode loše stvari, zato jer one služe zapravo za našu izgradnju. – kaže on, ne trepnuvši okom boje neba koje para avion. Ne znam još kako je to eksplodirati na 10.000 metara. Prvi puta nosim u sebi bombu, ali sam zaboravila ponovo navinuti mehanizam. Previše sam se opustila. Dečko ima jaku servu, ali još ne poznaje moj bekend.

– O-ho-ho! Ma dajte, mladi gospon Jehova! Ma nemojte mi reći! Objasnite mi onda kako je to Gospodin Bog naumio da trideset godina mlađa ljubavnica moga muža treba poslužiti mojoj izgradnji?! A?! Zašto se moj bivši muž preko noći, u pedeset petoj godini života izgradio u Micka Jaggera, a ja u staru babu za njega? Gdje je tu logika koja ide meni u prilog, za moju izgradnju?! A?!!!

Oko nas su sve stranci koji nas znatiželjno pogledavaju. Pokušavaju dokučiti zašto se sredovječna gospođa na nekom egzotičnom jeziku dere na finog mladića koji je miroljubivo sluša. Neki napeto prisluškuju ne bi li preveli na engleski jezik složeni govor tijela napete gospođe koja marljivo siše mala pakiranja kozmetike i mirnog, zainteresiranog dečka bez namjera. Istočna se Njemica s našušurenom vintage frizurom prije pada Berlinskoga zida preispituje čime ona nije zaslužila takvog suputnika i po čemu sam ja bolja od nje. Dvije gospođe, očite zaljubljenice turskih sapunica, misle da smo nesretni odbjegli ljubavnici, ali da je na 10.000 metara nešto pošlo po zlu.

– Puni ste gorčine, ranjeni ste. Niste oprostili. Samo Bog može izliječiti tako duboke rane.

– Ja da nisam oprostila?! Ooo, kako ne! Ne znate vi mene. Čim sam u avionu, odmah se vidi da sam mazohist.

– Jeste li crkveno vjenčani?

– Bili smo.

– Bog vas je združio da pripadate jedno drugome do kraja života. Zato su vaše rane tako duboke. Molit ću se da vam se muž vrati.

– O, da, samo dajte! Moj muž, njegova nova žena i ja pripadat ćemo jedni drugima zauvijek. Zakopat će nas zajedno u isti grob. Samo da taj crkveni brak pokrije sve što treba.

Mali se ne smiješi više. Svaki normalan mladić na njegovom mjestu već bi se odavno povukao u rep aviona gdje ima slobodnih mjesta. Svaka meni čast – u sat vremena uspjela sam totalnom neznancu istresti pod nos najbolniju točku svog života i natjerati ga da se na svom sjedištu smežura u glavicu kelja. Tako djeluju centrifugalne sile u avionu. Rade u prilog onima koji gube pamet.

– Sad se namjerno rugate sami sebi, ranjavate se još dublje. Cinizam vam nije put do ozdravljenja duše.

– Kako nije?! To je tek pravi oprost, oprost par excellence! U to ime – živjeli mi sto godina!

– A da napravite pauzu s pićem? Moglo bi vam biti mučno.

– Koja razlika? Stalno mi je mučno.

– Nemojte se tome prepuštati, borite se.

– Trebalo bi – fijuuuu! Naglavce s 10.000 metara pa k’o živ, k’o mrtav! Gdje se ovaj prozor otvara?

– Brinete me...

– Dobro, sinko, prestajem! Neću više!

Odlučujem prekinuti