Skriveno

By Dino Milinović

Domišljanje prošlosti, koja iskrsava izvan uobičajene kronologije i naizgled se neočekivano upliće u živote ljudi, samo je jedna od mogućih uputa za razumijevanje romana Dine Milinovića Skriveno. Čitajući o sudbinama nerijetko anonimnih i opsesivnih protagonista nevidljive životne scene, osjećamo se, u ovom živopisnom i uzbudljivom tekstu svijeta, uhvaćeni u mrežu intriga, slučajnosti, vjerovanja u spas društva, zajednice.
Između povijesti i žanra roman Skriveno govori o neminovnom gubitku vjere, ideala, ali i o beskonačnosti ljudskog nastojanja da svijet bude bolji, koliko god su za to, nerijetko, ulog i cijena pojedinačni ljudski životi. Povodi i slučajnosti — krađa grimiznog plašta u Splitu 356. godine, dolazak carskog istražitelja i traženje glasovitog zapisa sa suđenja Isusu Kristu — isprepliću se s događajima iz gotovo mitske hrvatske 1971. godine i vode do sadašnjosti Zagreba, New Yorka.
Kao u somnabulnom i nevjerojatnom snu sudaraju se u ovom povijesnom kriminalističkom romanu životi protagonista: vječno nadareni student književnosti, istražitelji koji vjeruju u najbolji od mogućih svjetova, profesori koji prolaze put od sjemeništa do šume, pojavljuju i nestaju usputni junaci i antijunaci: prolazni, ogorčeni, spašeni, baš kao što u životu traju, bljesnu i nestanu ljubav, sigurnost, pouzdanost… Panoptikum događaja i ljudi, nade i prozirnosti, banalnosti svakodnevice, tajni rituali i mehanizmi moći, potraga za izgubljenim rukopisom, koja se miješa s krađom knjiga iz nacionalne knjižnice, ne čini roman Skriveno samo tekstom „nevidljive prošlosti“ nego i uzbudljivim vodičem kroz čitateljevu neposrednu stvarnost i ništa manje neizvjesnu budućnost.
Stari rukopis, uvijek na dohvat ruke, u neprekidnom izmicanju, slučajnost i sudbina, sreća i smrt — samo su neke od figura koje Dino Milinović kao vješt pripovjedač u romanu Skriveno pomiče, mijenja i nudi čitatelju spremnom na iznenađenja koja mu podjednako donose i prošlost i budućnost.


Dino Milinović (Zagreb, 1959) završio Klasičnu gimnaziju i diplomirao arheologiju i povijest umjetnosti. Magistrirao na Sorboni u Parizu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1991. do 2001. radio u državnoj upravi, kao tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Francuskoj. Od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osim Zagreba, živio u Dortmundu, Parizu i New Yorku. Objavio je nekoliko dramskih tekstova i tri romana: Kradljivac uspomena (2002), Tamo gdje prestaje cesta (2007) i Skriveno (2014).

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 9, 2019
• ISBN: 9789533342405

Book preview

Ujevićem)

I. Državni neprijatelj

Došli su pred zoru. Njih dvojica, u crnim kožnim jaknama. Pokucali su tiho, gotovo sramežljivo i strpljivo pričekali da otvorim vrata. Obišli su stan, prebirali po mojim stvarima poput dobrih prijatelja koji su navikli dijeliti sve i s veseljem očekuju da će otkriti neku malu tajnu koju je jedan od njih pokušao sakriti od ostalih. Provjerili su knjige na policama, ladice i ormar pregledali temeljito i bez žurbe, ali umjesto da razbacaju stvari i iza sebe ostave očekivani nered, gotovo uredno su ih odložili na stranu. Onda su se pospano izvalili na sofi, zapalili cigaretu i nastavili opušteno čavrljati dok sam se ja spremao. Nisam prosvjedovao, nisam pitao za razloge. Bilo je pitanje vremena kada će se pojaviti. Susjedi su namirisali smrad što se počeo širiti na stubište i pozvali miliciju. Ili je netko čuo tetino zapomaganje. A možda se starica nekako dokopala telefona, no to je ipak bilo najmanje vjerojatno. Tako sam razmišljao. Ali stvari nisu nikada kakvima se čine. Dežurni istražitelj u Stanici javne sigurnosti u Petrinjskoj brzo me je podsjetio na to.

– Već si odslužio četiri godine u Gradiški – ustvrdio je – i nisi se naučio pameti. Koliko ti treba? Nemaš ništa reći?

– Kako je stara? – upitao sam.

Nagnuo je glavu i sumnjičavo me pogledao. Bio je mlad. Tridesetak godina, možda koju više. Pravilnog, čvrstog lica i – protiv volje sam morao priznati – inteligentnih očiju. Režim je u međuvremenu odgojio novu generaciju pasa čuvara koji ne laju, ali čiji ugriz sigurno ništa manje ne boli.

– Gluma te neće spasiti – rekao je samouvjereno i dohvatio žutu mapu s vrha gomile papira na stolu. Odmjerenim i sigurnim pokretima, kao igrač koji zna da njegova karta pobjeđuje, izvukao je nekoliko crno-bijelih fotografija i bacio ih pred mene na stol. – Imam dovoljno dokaza da si itekako uračunljiv.

Na trenutak sam pomislio da su me doveli u krivu sobu. No onda sam prepoznao svoje lice na fotografijama: u razgovoru s M. T.-om pod mirogojskim arkadama; s M. T.-om za stolom u Fortuni; M. T. koji pokroviteljski drži ruku na mome ramenu i smije se od uha do uha, dok ja grlim kalašnjikov... Na taj prizor morao sam se i sâm nasmijati, kao da su na fotografijama nedužne igre iz djetinjstva na koje sam davno zaboravio.

– Tebi je to smiješno? – ozbiljnog lica upitao je istražitelj. – Kalašnjikov, eksploziv, bombe... Što si mislio? Rušiti poredak? Kako stvari stoje, ne gine ti pet-šest godina.

Imao je pravo. Nije mi bilo do smijeha, ali ne iz razloga o kojem je on govorio. Nisam razmišljao o inkriminirajućim fotografijama niti o Marinku Topiću i glupavoj zamci u koju sam se dao uloviti. Po glavi mi se vrtjela samo jedna misao: nitko od susjeda nije ništa čuo niti namirisao, nitko nije ništa prijavio. Nećak je i dalje ležao tamo gdje sam ga pred neki dan ostavio. Pomisao na mrtvaca koji je u međuvremenu počeo trunuti i zaudarati tjerala me je na povraćanje. A teta? Bez nekoga tko bi se o njoj brinuo, niti ona neće dugo izdržati.

– Sve priznajem – rekao sam, gotovo molećivo. – Samo vas molim da provjerite stan u Prilazu. Mislim da sam ubio čovjeka.

Sa zanimanjem me promatrao nekoliko trenutaka, a onda pozvao stražara i poslao me natrag u ćeliju. Bila je mirna noć, bez lupanja vratima, bez vike, psovki i uobičajenih noćnih aktivnosti u zatvoru. Samo pucketanje struje u žicama i šum vode kroz cijevi u zidovima. Sjedio sam na krevetu i zurio u mrak. Razmišljao sam o vidjelici i starom rukopisu, o neobičnim stvarima koje su se dogodile proteklih dana, o tome što znači proživjeti život u ovoj dolini suza, kojom najčešće prolazimo zatvoreni u sebe, slijepi za druge, baš kao putujući vitez sa stare grafike koju mi je jednom davno poklonio profesor. Je li naslutio da je ta slika simbolička karta moga putovanja? Imamo li svi unaprijed zacrtanu stazu, na kojoj se ništa neće promijeniti koliko god se mi trudili? Dovoljno je zatvoriti oči i već smo na drugoj strani života, rekao bi Céline. Meni je još lakše, ja moram zatvoriti samo jedno...

Još malo i ponoć, a sutra petak, 13. prosinca. Tisuću devetsto osamdeset i šesta nije mogla završiti na gori način.

**

Prilaz JNA, petnaest godina ranije. Predvečerje. Hladno je i magla se spustila na grad, omata se oko uličnih lampi čija svjetlost djeluje slabašno i daleko, nemoćna da probije gustu koprenu koja ih obavija poput paučine. Prolaznici su rijetki, a i ti hitaju da se što prije uklone s ulica. Tek tu i tamo projuri pokoji automobil. U zraku, u magli kao da je prisutno zloslutno iščekivanje. Profesor i ja hodamo šutke, pod dojmom neobičnog završetka spiritističke seanse kojoj smo upravo prisustvovali. Gospođa S., kako je umjetničko ime naše gatare, onesvijestila se! Odjednom je zašutjela, ukočila se kao da je progutala metlu, i naposljetku još i zakolutala očima. Isprva sam mislio da je posrijedi trik, jedan od onih kakvima se profesionalci – Gospođa S. to je svakako bila – koriste u poslu da bi impresionirali lakovjerne mušterije i lakše im izvukli novce. No tada joj je iz nosa potekla krv, počela se nekontrolirano tresti i skliznula bi sa stolice i tresnula o pod da nisam priskočio i pridržao ju. U sobu je utrčao i njezin nećak, visok, mršav mladić duge, neuredne kose, u trapericama i pohabanim papučama, pa smo ju zajedno podigli i posjeli u naslonjač. Profesor se nasmrt preplašio, stajao je nepomično i promatrao nas s glupavim izrazom na licu. Nećak, međutim, nije bio odveć zabrinut; tetu su vizije uvijek iscrpljivale, stari Grci to su nazivali ludilo bogova, rekao je. Ali za razliku od Pitije, koja je udisala sumporne pare, teta ne udiše ništa jače od škije, glasno se nasmijao. Zbunjeni, pokupili smo rukopis, na brzinu platili i žurno napustili vidjeličin stan.

– Žao mi je – rekao sam, ponajviše da bih prekinuo neugodnu tišinu koja nas je okružila, zajedno s maglom. Zapravo mi je bilo drago, profesor je dobio što je tražio. Toliko se toga zbivalo oko nas, čitavi svjetovi pucali su po šavovima, ali umjesto da budemo dio budućnosti u nastajanju, mi smo promicali mračnom ulicom kao usamljene sjene, Danteovi prokletnici osuđeni da nikada ne budu na pravom mjestu u pravo vrijeme.

– Ne shvaćam – napokon je progovorio profesor i odlučio se zaustaviti nasred pješačkog prijelaza. – Herak, vama doista ništa nije bilo čudno?

– Što bi mi bilo čudno? – moram biti strpljiv, pomislio sam gurajući ga s ceste. – Potrošili ste lijepe pare! Povrh svega, kladio bih se da nas je njezin nećak prevario!

– Čuli ste isto što i ja. Zar mislite da je Gospođa S. izmislila sve što nam je ispričala? Veliku rijeku u pustinjskoj zemlji? Oklopljene konjanike? Brončanog orla i grimizni plašt? To bi značilo da je danima proučavala povijest kako bi nas obmanula, sve to za dvadeset tisuća dinara?! – rekao je profesor i upro prstom u smjeru odakle smo došli.

– Pa, zar je to malo? – uskliknuo sam i bespomoćno raširio ruke. – To je više od moje asistentske plaće! Profesore, ne vjerujete valjda u babe gatare?

Ponajmanje u Gospođu S. Jedan pogled na nju bio mi je više nego dovoljan. Dočekala nas je odjevena u jednostavan, crvenkast kućni ogrtač prošaran cvjetnim uzorkom. Niska, sitna ženica od oko šezdeset godina, s neobičnim tuljcem od smeđe kose na glavi, skupljene u punđu i učvršćene mrežicom. O vratu, na tankom srebrnom lančiću, visjele su joj male kartaške naočale. Bilo ju je lako zamisliti u društvu njenih vršnjakinja, zabavljenih gatanjem iz šalice kave, igranjem kanaste i ogovaranjem prijateljica. Umjesto pećine pune šišmiševih krila, žabljih krakova i standardnog vještičjeg asortimana koji se u mašti vezuju uz babe gatare, stan u Prilazu bio je uredan i udoban građanski stan, kakav bi čovjek poželio u starosti. U jednom kutu sobe stajao je televizor, ispred njega naslonjač i podna lampa na tankoj, visokoj nozi s nezgrapno velikim sjenilom; nasuprot, u drugom kutu, bila je velika staklena vitrina s porculanskim figuricama i čašama. Po zidovima su visjeli gobleni i umjetničke slike različitih formata, tehnika i sadržaja, bez posebnog reda, odajući pomalo zbrkan ukus vlasnice. Povrh svega toga, na sredini stropa, točno nad stolom za kojim su sjedili, visio je veliki drveni luster, monstruozna i prijeteća instalacija s dvadesetak žarulja koje su sve bile upaljene kao da je, protivno uvriježenom mišljenju, za proricanje budućnosti neophodna svjetlost, a ne mrak.

– Što vam je to uopće trebalo? Pa vi ste najveći stručnjak za stare hrvatske rukopise, vi najbolje znate je li to Marulić ili nije! Zašto ga jednostavno ne objavite?

Nije odgovorio, samo je šutke produžio dalje, pogleda uprtog u tlo. Na njegovu mjestu i ja bih se sramio! Uvijek sam mislio kako su sve te priče, gatanje iz kave i slično, namijenjene lakovjernima i naivnima, a sada sam s čuđenjem konstatirao da je i profesor jedan od njih. Iz Prilaza smo skrenuli u Medulićevu i uputili se prema Ilici. Na trenutak sam pomislio da sam maloprije možda bio odveć grub, čak sam bio spreman dopustiti mogućnost da je nekim, posebno nadarenim ljudima moguće putovati kroz vrijeme. Sličnih paranormalnih iskustava bilo je oduvijek, od Delfijskog proročišta do Lourdesa i Fatime; tko bi se usudio reći da je sve to samo iluzija ili obična prijevara?! Ali čak i da je kojim čudom doista tako, da je smiješna stara penzionerka u kućnoj haljini na cvjetiće doista pravi medij, tko bi mogao provjeriti njezine riječi? Naši kolege povjesničari? Smijali bi se kada bismo im rekli za eksperiment s nadnaravnim! Profesor bi se možda i izvukao, s obzirom na reputaciju i godine, ali moja znanstvena karijera bila bi gotova prije nego je i započela! Ne, tu priču treba zaboraviti, što prije! Nije to neki jeftini roman u kojemu je dopušteno izmišljati i konfabulirati kako kome padne na pamet! Uostalom, oko nas se stvarala povijest i ta misao potaknula me je da iz džepa kaputa izvučem novi broj Hrvatskog tjednika.

– Profesore, jeste li pročitali Gotovčev uvodnik u novom Tjedniku, njegovu kritiku prijedloga promjene Ustava? Na to ne smijemo pristati, to bi značilo da nismo gospodari u vlastitoj kući, zar ne... Profesore?

Zaustavio se i pogledao me, nekako samilosno, ali nije ništa rekao. To me je naposljetku razljutilo: brinuti se oko starog rukopisa, posjećivati vidjelice i gatare, a istovremeno biti do te mjere neosjetljiv na sudbinu svoga naroda! Kakva sebičnost! Još gore, kakav kukavičluk! Bio sam na rubu da mu sve to saspem u lice. Ljutit, odlučio sam ga ostaviti i poći u Centar, drugi su sigurno već svi tamo i jedva čekaju da započnemo s probom! O tome da ću glumiti Hamleta u novoj predstavi studentskog kazališta, profesoru nisam ništa rekao, on bi me i od toga odgovarao, kao što me je odgovarao od sudjelovanja u prosvjedima! Tu si na sigurnome, rekao bi mi. Na sigurnom od čega? Čega se boje? Zašto ne iziđu na ulicu, zajedno s nama, studentima, ruku pod ruku?! To bi bio prizor! Kakav Pariz, kakva Sorbona, kakav bulevar Saint-Germain! Pa što ako vlast upotrijebi silu, što ako pošalje vojsku na nas, kako su neki u strahu predviđali?! Zar nismo svi slobodni ljudi, kojima ne smije biti svejedno kako će nam izgledati, kakva će nam biti država – baš kao što je napisao Vlado Gotovac u Tjedniku?! O tome sam razmišljao kada nam je ususret dotrčala grupa studenata, koji su se od jutra okupljali na Trgu Republike. Za njima je u raskršće uletjela crna marica i zaustavila se uz škripu kočnica, a iz nje su poskakali ljudi u plavim uniformama s izvučenim pendrecima i dali se u potjeru za mladićima. Tek kada sam čuo glasno dozivanje milicajaca, shvatio sam da je istina ono što se proteklih dana govorkalo po gradu: stigle su jedinice iz drugih dijelova Jugoslavije da uvedu red na zagrebačke ulice.

Hodali smo oprezno, stisnuti uz zidove kuća, provukli se pokraj kavane Medulić, kada su iz obližnjeg dvorišta izletjela dva plavca. Ne sjećam se tko je prvi počeo trčati. No profesor je bio čovjek u godinama, spor i nespretan, u trenu su ga dohvatili. Čuo sam grube glasove i psovke, vidio milicajca kako podiže pendrek. Profesor se pokrio rukama preko glave, nastojeći se zaštititi od udarca. Onda se na tren uspravio, gotovo herojski othrvao njihovu zagrljaju i desnom rukom zavitlao kožnu torbu koju je cijelo to vrijeme čvrsto stiskao u rukama.

– Vrati rukopis! – viknuo je prije nego što se bacio na zemlju i sklupčao poput ježa.

Dohvatio sam torbu. Milicajci su zviždali, mahali, psovali i vikali da stanem, ali ja sam pojurio koliko su me noge nosile, ravno do Snježane, rekao joj neka spremi torbu na sigurno, a onda se žurno uputio u Studentski centar. Putem sam morao sâm sebi priznati da bi hrabar čovjek vjerojatno bio priskočio profesoru u pomoć, ali prizor sile koja se u tom trenutku obrušila na nas zatekao me je i preplašio. Posramljen, zarekao sam se da ću idući put biti spreman.

**

Istražitelj se promeškoljio. Nije mu drago ponovno pozivanje na sedamdeset i prvu, na studentske prosvjede i brutalne postupke milicije. Zašto to Herak radi? Misli li da će time u njemu probuditi grižnju savjesti? Sebe pretvoriti u žrtvu i tako izbrisati svoje grijehe? To misli? E pa neće mu uspjeti! Hrvatsko proljeće nije visoko na listi istražiteljevih prioriteta. Uostalom, to je bilo prije petnaest godina! Tada je imao osamnaest godina, završavao je srednju školu, bio je zaljubljen u Evu Nemecovu iz Praga s kojom je prvi put vodio ljubav, u šumarku povrh Šubićevca... Zanimale su ga Evine lijepe, okrugle sise, njene vitke noge i čvrsta stražnjica, a ne rasprave o ustavu, ekonomiji, hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu i sve one parole kojima su maspokovci dizali narod na noge. Danas svakako nije imao namjeru razmišljati o tome je li bilo potrebno zatvarati ljude i suditi im zbog pjevanja budnica i je li se doista radilo o fetišiziranju nacije i nacionalne prošlosti, ili o neiživljenim i naslijeđenim negativnim tendencijama u kulturi, lingvistici i drugim duhovnim sferama društvenog bića, kako stoji u Izvještaju Komisije Centralnog komiteta iz 1972. godine, koji su morali detaljno proučiti na satovima društveno-političkog odgoja na akademiji. Ni činjenica da je tu ispred njega živ primjer represije i nepotrebne milicijske brutalnosti, čovjek koji bi s pravom mogao postaviti pitanje njezine opravdanosti, možda čak tražiti zadovoljštinu na sudu, neće utjecati na njegovu odluku. Uostalom, vremena su se promijenila, danas batinanje i zlostavljanje političkih zatvorenika više nije moguće; danas živimo u društvu u kojem su ekstremi i ekscesi sve rjeđi, iz jednostavnog razloga što za njih više nema razloga niti potrebe. Danas imamo Stojedinicu, Polet, novi val, Samo jednom se ljubi, Ko to tamo peva... Danas je valjda svima jasno da Savez komunista nije ništa drugo doli diskretan vodič na putu koji će jednoga dana završiti u svijetu bez granica. Da, bio je siguran istražitelj, jednoga dana više neće biti Berlinskog zida, željezne zavjese, blokovske podjele, Prvog, Drugog i Trećeg svijeta, svrstanih i nesvrstanih, crvenih i crnih, uprava za državnu bezbjednost i političkih zatvorenika. Putovat će se bez pasoša, na zemlji i na nebu, nacije će se stopiti u jednu, granice neće postojati, carinici će biti bez posla, ostat će samo podjela na dobre i loše dečke i potreba da dobri dovode loše u red. Možda je to utopija, ali to je njegova vizija budućnosti, njegov san, nešto zbog čega se vrijedi potruditi, ako zatreba i žrtvovati. Danas je osim toga subota, vani miriše na snijeg i on se osjeća mirno i spokojno, a opet budno i poletno, kao da sa snijegom u njegov život stiže nešto novo, nešto važno. Nije vrijeme za razgovore o prošlosti. Što je bilo, bilo je. Uostalom, svi snosimo posljedice svoga djelovanja, pa tako i njegov današnji zatvorenik.

Otvorio je teku i počeo zapisivati. Damir Herak. Datum i vrijeme razgovora, pitanja, odgovore, bez obzira na uključeni magnetofon. Svaki slučaj, jedna teka. Kolege misle da pretjeruje, rugaju mu se iza leđa, ali on je uvjeren – uostalom, njegovi rezultati to potvrđuju – da iza svake uspješne istrage, a on ih iza sebe ima već poprilično, stoji rad, rad i samo rad, a tek onda onih deset posto talenta.

– Imao si djevojku, Snježanu... Poslije svih tih godina mora da si je se zaželio!

Stisnut u stolici premaloj za njegovo visoko tijelo, optuženi je podigao glavu i pogledao ga. Istražitelj zna da je krivnju najlakše prepoznati u očima jer one su ogledalo duše, to je stara, dobro poznata istina, ali njegov je zatvorenik i u tom pogledu drugačiji: dok mu je lijevo oko tamno, živo i pronicavo, ono desno, svjetlije boje, pluta bez oslonca u svojoj duplji, kao u formalinu. Bio je to zbunjujući prizor, koji je prisilio istražitelja da prvi skrene pogled.

**

Iz zatvora u Staroj Gradiški izišao sam krajem novembra, uoči Dana Republike. U četiri godine štošta se dogodi (završi Vijetnamski rat, prestane izlaziti Plavi vjesnik, ili se raspadne tvoja najdraža rock-grupa); ukratko, čovjek se promijeni iznutra i izvana. Niti ja nisam bio onaj isti koji je širom otvorenih očiju i nedovoljno tvrda srca ušetao među zidove kaznionice. Ožiljak na licu, preko čitavog obraza, sve do obrve nad lijevim okom, bio je potvrda moga novog identiteta. Bio sam spreman na sve što prati političkog zatvorenika na slobodi, ili sam tako mislio. Fakultet nisam mogao nastaviti – svima je, dakako, bilo žao, ali prošlo je odveć vremena, izgubio sam studentska prava. Zakon je isti za sve, pa tako i za vas, rekla je činovnica u studentskoj referadi i vratila mi poništeni indeks. Što sam trebao učiniti? Pljunuti joj u lice? Pljunuti na sve koji su me svojedobno tapšali po ramenu, a sada mi okreću leđa i spočitavaju mi da nisam bio dovoljno oprezan?! Ne bi mi dostajalo pljuvačke! Bio sam spreman i za prijatelje koji su moj boravak u zatvoru doživjeli kao sramotu s kojom ne treba imati posla; netom su zasnovali obitelj, zaposlili se, djeca su na putu, politika ih više ne zanima... Istina je, bio sam spreman shvatiti sve i svakoga tko je prije četiri godine imao ikakve veze s mojom sudbinom, od vođa studentskog pokreta koji su izlazili iz zatvora i nisu si mogli dopustiti da ih vide u društvu s negdašnjim drugovima do sada već bivših kolega s fakulteta. Bio sam spreman shvatiti čak i svoju tadašnju djevojku, koja je godinu dana nakon mog odlaska u zatvor počela hodati s momkom koji je na sudu bio svjedok optužbe! Cinkaroš! Ali što sam mogao nego prihvatiti sve to kao neumitnost sudbine, oboružati se strpljivošću stoika i poniznošću redovnika, zaboraviti sve i započeti iznova?!

U meni poslije svega nije bilo gorčine, ili sam bar tako mislio. Država je zapravo bila nježna kada je u zakonitoj samoobrani – ta napali smo je s leđa, kukavički – pomela buntovnu generaciju s ulica kao što noćni perači čiste zaostalo smeće. Revolucija je bila i prošla, i neće se vratiti. Tako sam mislio dok sam ravnodušno promatrao zastave s petokrakom po kućama, prozorima i balkonima, ponosno istaknute u predvečerje velikoga državnog praznika. Posvuda su, pomno ispisani velikim crvenim slovima na pročeljima zgrada, bili anonimni izrazi podrške Savezu komunista i drugu Titu, zakletve bratstvu i jedinstvu, samoupravnom socijalizmu, pozivi radnicima da dođu na sveučilište... Proljeća više nije bilo; umjesto toga zakoračio sam u gustu, sumornu zagrebačku jesen. Ne, nije bilo želje za osvetom; kome bih se, uostalom, trebao svetiti? Mladom sucu skrivenom iza tamnih naočala, s velikim pečatnjakom na malom prstu desne ruke i cigaršpicom, koji je učinio sve da presuda od četiri godine ne zvuči kao kraj svijeta? On je samo obavljao svoju dužnost. Nepismenim zatvorskim čuvarima u Gradiški koji su imali zadatak preodgojiti političke zatvorenike? I oni su samo obavljali svoju dužnost. Ljudskoj prirodi? Tko sam ja da mijenjam zakone prirode?! Naposljetku, valja priznati da sam u zatvoru štošta naučio, a mudar čovjek mora biti zahvalan na takvom privilegiju. Naučio sam šutjeti i sagibati glavu, naučio sam nikome ne vjerovati, valjati se u blatu, primati udarce i ne plakati. Naučio sam da je ljudsko biće složen stroj sastavljen od hrpe živaca koji provode bol jednako kao i ugodu, i da je glavni cilj čovjeka izbjeći ono prvo, a tek onda osigurati ono drugo.

Godinama sam lutao tražeći bilo kakav posao – od utovara ugljena na Zapadnom kolodvoru i preprodaje kinoulaznica pred Zagrebom i Balkanom do pjevanja a capella na ispraćajima iz mirogojske mrtvačnice – skrasivši se naposljetku u jednom od prvih zagrebačkih privatnih antikvarijata. U to vrijeme antikvarijati su živjeli od prodaje knjiga koje su bile znatno jeftinije nego u knjižarama i tek malo manje nove. Tu su se mogla naći djela autora koji su drugdje bili rasprodani ili su bili posebno obožavani u određenim krugovima, pa čak i onih koji su bili pod povećalom zbog političkog djelovanja. Bili smo dio sive zone koja se počela stvarati na rubovima sistema, dovoljno mali da ne budemo zanimljivi čuvarima društva, ni kao poduzetnici ni kao slobodni mislioci; pandan jeans-buticima, samo na području kulture. Publika u antikvarijatu sastojala se od pjesnika u vječnoj potrazi za novim književnim uzbuđenjima, nezaobilaznih studenata koji su se nadali da će pronaći jeftiniju ispitnu literaturu i skupine adolescenata koje je obiteljski odgoj (ciljano ili sasvim slučajno) naučio da knjiga ima posebno mjesto u njihovim životima. Bila je to heterogena gomilica, sastavljena od sinova iz dobro stojećih zagrebačkih obitelji, ali i ambicioznih provincijalaca, djece umjetnika, novinara, partijskih sekretara i oficira; svi su oni, iz ovog ili onog razloga, u sebi nosili svijest o izdvojenosti u odnosu na ostatak drage nam proleterske mase. Neki glasniji, neki tiši, u pravilu su bili buntovniji od svojih vršnjaka: osjećali su da im društvo pripada, ali i da će se prije ili kasnije morati sukobiti sa svojim očevima da bi ga doista posjedovali. Freud, čija su kompletna djela upravo bila objavljena u Beogradu, poučio ih je da to neće biti lagan posao, da očevi ljubomorno čuvaju svoje privilegije i da ih nisu skloni prepustiti bez borbe. Promatrajući ih, pomislio sam da su oni upravo ono što mi treba. Otkrivao sam im autore koji nisu bili na listi školske literature, koji su