Potraga za Vayanlurom: Serijal Empeladrus, #1

By Valentin Saric

Princeza kraljevstva Atlafon sa najdražom služavkom i misterioznim mladićem bježi iz dvorca i očevog nadzora, sve kako bi umakla predstojećem dogovorenem braku, i usput, ako bude bilo sreće, spasila svijet od začudnih, opasnih oluja. A sreće i nesreće na njihovom putovanju biti će na svakom koraku, kao i mnoštvo neočekivanih posljedica. Potraga za Vayanlurom napokon je započela.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Valentin Sarić
• Release date: Apr 6, 2022
• ISBN: 9798201729288

Valentin Saric

Valentin Sarić, born 1992, is a composer, pianist, organist and writer. He grew up in Zagreb, Croatia. Alongside composing Symphonies, Concertos, Symphonic Ballet Fantasias and Sacral Music for Children, he is also writing and perfecting his many literary ideas in multitude of genres, mostly in Fantasy & Sci Fi. Currently lives in Zagreb, Croatia.

Book preview

GOSPODARICA I SLUŽAVKA

Vjetar je prohujao odajom.

- Lunri, ovamo! - prijestolonasljednica kraljevstva uzvikne zapovjedničkim tonom i mahne djevojki u kutu odaje.

Služavka Lunri, koja je tek prije nekoliko dana na princezinu izričitu želju dodijeljena na ovu povlaštenu, no zahtjevnu ulogu, brzo i tiho učini kako je njena nova gospodarica zatražila.

Visoka plavuša, dugih i snažnih udova, blijedoputa, i vrlo zgodna, stane pred princezu, spuštenog pogleda. Djelovala je toliko ravnodušno da se princeza Callydora čak i protiv volje počela srditi.

Njena naučena bezvoljnost je zarazna, pomislila je, a zaraznu bezvoljnost od svih stvari na ovome svijetu najviše ne volim.

-  Sjećaš li se, djevojko draga, kada smo se prvi put upoznali?

Služavka Lunri, samo je nastavila šutiti. Poslušna, i dobro poučena dvorskom načinu ponašanja.

Kedry zakoluta očima. Ah, te krvopije, učiteljice služavki, uvijek su tako sposobne da svaku curu učine plahom poput janjeta pred klanje! Ta nisam toliko opaka gadura da sve cure drhte preda mnom, zar ne? zamislila se.

Slatkim glasom je rekla:

-  Smiješ mi se obratiti, curo.

Lunri jedvice primjetno kimne, kratko se nakašlje i reče:

-  Sjećam se kad smo se prvi put upoznali, Vaše cijenjeno Visočanstvo. Bilo je to...

-  Sjećaš se. To je sve što me zanimalo. Ne trebaš me dalje podsjećati na taj dan.

Zastala je, dvoumeći se.

-  Curo... smiješ mi se obraćati sa Kedry. Bez Vaše Cijenjeno Visočanstvo.

-  Smijem? - cura se svojski potrudila ne djelovati vrlo iznenađeno, ali joj nije uspjelo - hvala Vam najviše, Vaše...Kedry. Ali upozorili su me...rekli su...

-  Tiho, curo - Callydora se lukavo smiješila - ne samo da me smiješ zvati Kedry, nego to i

zahtijevam od tebe ako želiš ostati u mojoj službi. Zato...

-  Ali... - odvažila se neoprezno Lunri.

-  Tiho! Ne prekidaj svoju gospodaricu! - princeza će tobože srdito, ali u sebi je pucala od smijeha.

Nešto joj je govorilo da će se izvrsno zabavljati, njih dvije.

Uslijedila je tišina u kojoj je nova služavka dala sve od sebe da ne ispusti nijedan zvuk. Princeza je zlurado nastavila:

-  Što misliš zašto djevojke često dolaze i odlaze iz moje službe? Jer su neotesane i drske. Poput tebe, Lunri! Što misliš, hoćeš li mi dokazati da griješim? Vidjet ćemo!

Ovu djevojku je prije dvije godine spasila od uličarenja po ulicama Atlefisa, glavnog grada kraljevstva Atlafon. Samo zato jer se slatka uličarka držala lukavo, prkosno i neslomljivo, a tom prilikom ju je pokušala i opljačkati. Princeza je bila podjednako zadivljena koliko i polaskana. Lunri je i tada bila lijepa, čak i pod nezavidnim naslagama masti i prljavštine. Nije mogla ne primjetiti tu visoku pojavu, ljupkog stasa i izuzetno lijepog lica. Iako je bila smrdljiva, neotesana i prljava.

A gle je sad, pomislila je. Pod paskom stroge dvorske upraviteljice služavki pod imenom Kayssana (Čelične Gaće, kako ju je nazivala princeza), Lunri, ona prljava, lukava, prkosna, nekad možda i opasna cura, sada je bila samo još jedna u nizu poslušnih, plahih djevojaka u službi princeze Atlafona.

Cura se slomila ili barem psihički napukla, zaključila je.

Ne slijedi li to i svima nama? Popustiti pred pritiskom drugih, i pokoriti se moćnijima od nas samih?

Pogledala je kroz zatvoren prozor, u daljinu i oluju grimizno-zlatnih nijansi koja je u zastrašujućoj tišini divljala točno izvan granica glavnog grada kraljevstva Atlafona. Barem je opojan miris proljetnog cvijeta silvasa učinio taj prizor podnošljivijim.

Baš krasno, je li? Kao da nam se neke više, opakije sile od svjetovnih vladara rugaju i upozoravaju na ono što tek dolazi.

Kraj stiže, rekla je na ulici jedna krezuba starica mutno sivih očiju kao u slijepca, što se princezi urezalo u pamćenje kad se u nosiljci nedavno vraćala u palaču. Kraj svijeta kojeg znamo stiže, a atlafonski kralj ne čini ništa. Ali neće sve ostati na tome. Ne, neće. Nipošto!

Starica je to ponavljala toliko puta da je nekoliko stražara zaduženih za princezinu sigurnost krenulo u njenom smjeru, spremni prekoriti je, ili gore.

Ali starica se brže-bolje povukla i taj se događaj princezi urezao u pamćenje.

Princeza uzdahne i osjeti nalet sažaljenja prema djevojki pred njom. Lunri se još malo pognula, sva skromna i plaha radi grubih riječi koje joj je prijestolonasljednica uputila. Callydora je lako mogla zamisliti što je djevojka sve proživjela na ulicama kroz godine. Glavom joj sigurno prolaze misli o groznim stvarima koje joj slijede ako razočara princezu.

Izbacivanje iz princezine službe i povratak na ulicu?

Mašta je grozna stvar kada nema razumnih granica, zaključila je princeza Callydora.

-  Curo... Lunri. Pogledaj me.

Nova služavka je posluša, ali pognute glave.

-  Ispravi se, i pogledaj me u oči.

Učinila je to, ali ovoga puta drugačije. Možda se previše opustila? Prkos joj je zasjao u očima. Čak još nešto. Bijes? Prkos?

-  Vidim li ljutnju na tvom licu, Lunri? - tiho i sa smiješkom će princeza, i Lunri se hitro sabere. Izraz panike preleti joj licem i ona snažno odmahne glavom.

-  N-ne - cura je ustrašeno promucala - N-nisam ljuta, nemam razloga biti zašto, pogotovo ne na vas, Vaše cijenjeno Visočanstvo... mislim, Kedry.

-  Mene se ne moraš bojati, Lunri. Makar si nova ovdje i još me dobro ne poznaješ, to zapamti dobro.

POPUT LUNRI, I ONA je bila u ranim dvadesetima, iako nekoliko godina starija od nje. Imala je bujnu dugu kestenjastu kosu koju je obično vezivala u estetiziranu pundžu, a rjeđe puštala da joj slobodno pada niz leđa. Oči joj bijahu dražesne, pogled pronicljiv, usne meke, i udovi skladni. Rojalnim haljinama i ostalom odjećom svakodnevno je isticala svoje obline.

Od toga baš i nisam dosad imala neke koristi, zar ne?

Mlada princeza se premjesti sa stolca pored prozora u postelju. Čitav dan je proboravila u dosadi. Ujutro je šetala, vozikala se gradom u nosiljci i na ratnom vijeću slušala oca koji je svima oko sebe naređivao kamo, kada, koga i kako iznenaditi napadom i pokoriti. Ili je to barem planirao kratkoročno ili dugoročno, nije bila sigurna.

Politika i ratne strategije njenog oca. Značile su joj vrlo malo. Premalo.

Mnogo manje negoli djevojka koja je i dalje poslušno sjedila na stolici pred njenim krevetom.

Ima jedan osobit razlog zašto sam tebe izabrala za moju novu sluškinju, Lunri, pomislila je.

-  Biti ćeš u mojoj službi, Lunri... - zastala je kako bi se djevojka ponadala. - ...sve dok si mi zanimljiva.

Cura se nije mogla suzdržati, a da tužno ne uzdahne od pomisli da joj postane nezanimljiva. Kedry se zasmijuljila. Zapravo je htjela kod cure s vremenom ponovno razbuktati onaj stari i energični pristup životu koji je nekoć Lunri imala. Bit će to izazov, ali princeza je bila odlučna.

-  Evo tvog prvog zadatka. Pričaj mi o godinama koje si provela na ulici prije negoli sam te izbavila iz tog otužnog života. Želim čuti što si sve proživjela i tako to - neodređeno je mahnula rukom.

-  Nisam sigurna bi li to zanimalo tako profinjenu damu poput Vas...Kedry - bio je to spreman odgovor koji ju je iznenadio. Očito su curu i ranije propitivali, a kada bi pričala o stvarima kojima se vjerojatno nije ponosila, nije primila baš dobar odaziv publike.

-  Da, zanima me, i pričat ćeš mi upravo to što sam zatražila od tebe. Ako imaš dovoljno pameti da slušaš što ti kažem.

-  Pa, ako je to Vaša želja...

-  Jest. Pazi na ton kojim mi se obraćaš.

-  U redu, ispričav...

-  Nemoj mi se ispričavati. I govori tiše.

-  Kako želite...

-  Malčice glasnije, molim.

-  Aha.

Dok je nova služavka pripremala prvu od svojih mnogih pripovijesti, princeza Callydora sanjivo se zagledala u prozor.

Makar je svijet Empeladrusa u zadnje vrijeme prepun začudnih i opasnih prirodnih nepogoda te prilično negostoljubiv za mnoge, poželjela je pobjeći iz očeve palače i sreću potražiti drugdje.

Ondje vani.

U nepoznatom.

I od tog dana nadalje ta pomisao nije je napuštala.

ZA VEĆE DOBRO

-  Sine, ovo što ću reći neću ponavljati. Nikad više. Dakle, moraš me slušati i upamtiti.

Mladić kose crne poput ugljena, u srednjim dvadesetima, visok, naočit, ozbiljan i odjeven u svečanu inkelijansku odjeću plavih i tamnih boja, kimnuo je i pogledao oca u oči. Oca slične visine i licem prekaljenog, iskusnog ratnika. Ali u purpurnom ogrtaču i bijelom odijelu sa žutim okomitim prugama.

Stajali su na velikom balkonu visoke kule, s kojega je pucao pogled na zelen, ljetni okoliš dvorca. Brojna brda, lugovi i udaljene ravnice.

-  Imaš moju punu pozornost, oče.

-  Drago mi je čuti - reče otac, službeni i slavni savjetnik kralja Inkeliusa, sav u tamnim, plavim i crnim hlačama - i jedva primjetno kimne.

-  Oduvijek sam te smatrao ozbiljnim čovjekom.

-  Oče, ja vas podjednako.

-  Hvala ti na tome, sine.

-  Recite, oče, ili da kažem kraljevski savjetniče? Što je na stvari?

-  Prije nego nastavim, Smythe, obećaj mi, da ćeš, ako ne učiniti, onda barem promisliti o ovome što od tebe zahtijevam.

-  Sigurno ću promisliti.

-  Dobro.

-  Izvolite, oče.

Mala stanka, i još upečatljivija tišina donijeli su neke zvuke kasnog jutra između dvojice ovih vrlo uglednih muškaraca.

-  Koliko god čudno ili neprilično ti se činilo.

-  Obećavam, oče. Promisliti ću. Svakako. Nadam se, da ću moći i učiniti upravo to, što od mene zahtijevaš. Ili, što se od mene zahtijeva.

-  Izvrsno - blažeg glasa je nastavio - dakle, Smythe, slušaj.

Prišao mu je, hodom iskusnog kraljevskog savjetnika, ne treba spominjati draž i sigurnost takvog hoda, no ono što je uslijedilo, malo je zbunilo mlađeg čovjeka. Iz nekog razloga daljnji ton očevog govora više je podsjećao na nesiguran šapat, nego na snažan i samouvjeren glas kraljevskog savjetnika.

-  Ovdje zidovi imaju uši, zato ću govoriti tiho i što kraće.

Nekako zabrinut, što opet nije baš nimalo ličilo na njega, uzdahnuo je i nastavio:

-  Sutradan, sine moj, putuješ u kraljevstvo Atlafon.

-  Ja? Putujem?

-  Određen si kao član izaslaničkog vijeća, koje po posebnom zadatku odlazi ravno u palaču. Vjeruj mi, putuju doista važnim, diplomatskim poslom. Još jedna važna napomena. No za tvoj poseban zadatak koji nema veze s njihovim ne smije se saznati. On je tajne vrste, ili ukratko, tajna.

Nakašljao se. Nešto ga je mučilo.

Smythe proguta malu knedlu u grlu. Iznenađenje, doista.

-  Kao nosiocu takvog zadatka, osigurana ti je, recimo ova osobna, javna krinka: predstavljaj se, ako možeš, a znam da ti to možeš - kao otresiti zapovjednik srednjeg ranga mladenačkih oružanih snaga grada Avynggdonatha.

-  Grada Avynggdonatha?

-  Da.

-  Razumio sam. To bi trebalo ili prevariti ili zadovoljiti previše znatiželjne, kao i one podjednako revne u različitim pozicijama osiguranja kraljevskih baština! A u suprotnom, preostaje ti, ako te tko zagnjavi, što da ti kažem, snađi se, namršti mu se tvojim ponosnim pogledom.

Smythe se ponosno isprsi.

-  Naći ćeš već neko prikladno rješenje, zar ne?

-  Pretpostavljam. No što ako stvari krenu naopako...

-  Obećajem ti ovo. Ako zaglaviš, pa te zatvore, pomoć će ti doći što prije. Jednom rječju, zadatak nije potpuno bezazlen. Ali, očekuj ruku pomoći sve dok...

-  Sve dok?

-  Sve dok ne počne pravi uspon, razumiješ li me?

Mladić klimne glavom.

U mutnoj daljini, sa ceste jednog brda zapazio se odsjaj, vjerojatno oklopa ili staklarije koju je netko prevozio.

Sin se neprimjetno nasmije, jer očito mu je situacija bila pomalo smiješna, pogleda odmah oca ponosnim pogledom, na što mu se opet ovaj kratko osmjehne. I on je pažljivo motrio reakcije svog mlađeg izdanka.

-  Ne brini ni što se tiče tvog aktivnog karaktera. Ti si prava osoba za takav zadatak. Jedino ti možeš odgovoriti na moguće izazive.

-  Jer?

-  Jer, da! Ne mogu ti pričati o nikakvim detaljima! Samo ovo. Nećeš se baviti nekom dosadnom diplomacijom. Biti će, pretpostavljam prave akcije. Budi spreman na sve! Iako, kako da ti kažem...

Na tren nastade šutnja. Kraljevski savjetnik tražio je prave riječi. Kada je nastavio, bilo je očito da ih nije pronašao. Riječi potekoše još tiše. S treperenjem u glasu.

-  Zapravo, Smythe, vidjet ćeš princezu Callydoru. Zar baš nju, pitaš se? Da, baš nju. Ona je cilj tvog diplomatskog puta. I...razgovarat ćeš s njom. Pomoći ćeš joj. Bolje reči, služiti joj. U njenim namjerama. Naglašavam, njenim namjerama.

Glas kraljevskog savjetnika šuškao je iz blizine na Smytheove uho.

-  Namjerama koje uključuju njen bijeg iz palače.

Zastao je. Sin je to bolje primio negoli je otac očekivao. Iako je mladom Smytheu tog trenutka u glavi bljesnulo nešto jače nego što bijaše onaj odsjaj s brda u daljini. Oborenog pogleda još jače se usredotočio na drhtave, očeve riječi.

-  Čudno, zar ne?

-  Život je čudan, dobri oče.

-  Učinit ćeš to, ali po nekom redu. Ovako. Kad stigneš u Atlafon, prije nego sa vijećem dođeš do palače, imat ćeš dovoljno vremena posjetiti jednu meni važnu osobu. Moju poznanicu. Ona će ti dati detaljnije upute.

Otišao je do bijelog, velikog mramornog stola i raširio mapu Atlafona. Doista, divni su crteži vještih crtača! Pred njim se pružala vještim crtama prepoznatljiva raskoš sličnih brjegova, ravnica, pustinjskih područja, šuma, močvara, livada, planinskih vrhunaca, ali i naseljenih područja, koja su se vidjela i s balkona ove kule.

Smythe gleda oca.

Objašnjava vrlo tiho i temeljito. Pokazuje prstom. Kojim putem kročiti, kada, ali ne i zašto. Jareća bradica kraljevskog savjetnika oštrim rezovima po zraku pojačava ozbiljnost nadolazećeg zadatka.

Smythe, njegov sin, naginje se nad kartu. Promatra i pamti. Vrlo smirenog izraza lica. Iznutra, ne baš!

Još je jače uznemiren nego što su te oči, lice i jareća bradica njegova oca, kraljevog savjetnika.

Da, Callydora! Njena ljepota je nadaleko poznata! Odavno je želio još jednom, i to što prije vidjeti je. Prije dvije godine imao je čast družiti se s njome punih pola sata. To nije mogao zaboraviti. I dalje nije postavljao pitanja.

-  Travarica Hilla, to je jedna bistra osoba o kojoj ti sada ne bih puno pričao, no mogu ti reći da je za sve vrlo sposobna; ona će znati kako ćeš joj efikasno pomoći, kako biste oboje moglo biti mladoj prijestolonasljednici na usluzi, u ostvarenju njenih nauma. A i tebi, naravno - u istom zadatku.

-  Naš zadatak je dakle, sličan ili isti?

-  Da, jest.

-  Nastavi, oče.

-  Ali savjetujem ti, ne oslanjaj se previše na nju, jer je kojiput hirovita žena, sine. Osloni se prije svega na sebe. Razmišljaj i djeluj u interesu Callydore, izvršenju zadatka koji je ujedno i tvoj interes. Razumiješ li me?

-  Oče, razumijem vas. Oslonit ću se, prije svega na ovu svoju glavu, koju držim sretnu i neunakaženu još od rođenja na vlastitim ramenima.

-  I pazi da je ne izgubiš!

-  Ne morate mi to ni reći. To bi bio gubitak!

-  Ovaj zadatak počiva na najdubljoj diskreciji i najtajnovitijoj diplomaciji. Pa, zar ne vidiš da ti ovo šapćem u vlastitom domu? A sve u interesu...

Ogledao se kratko. Žmirnuo je nervozno.

-  Ovdje i zidovi imaju uši, rekoh ti već. A i podjednako brze jezike. Hladna su srca mnogih ovdašnjih ljudi. Ne bih volio, sine da dođeš na poprište svog zadatka već sapleten u okovima! Ili da te tamo nekako na brzinu otkriju, kao nosioca ovog važnog, a neobičnog zadatka! Pa da te propuste kroz ruke. Ili počupaju koju vlas sa kose. Ili kliještima...

-  Ne, nikako.

-  Ili te bace u ćeliju na vrlo smanjene obroke.

-  Ni ja, oče. Protiv toga imam uostalom jak filozofski argument. Ne smatram se predebelom figurom. Još uvijek volim dobro pojesti svih pet obroka dnevno.

-  Ako uspiješ ovo izvesti, naime, da...pomoći princezi Callydori u njenom naumu, a puno toga što slijedi, da...najvjerojatnije će ovisiti će o tebi!

-  I mojim brzim reakcijama.

-  Da, tvojim brzim, no i promišljenim reakcijama.

-  Mislim da ću to moći.

-  Jer znaj da je princeza dobro nadgledana i štićena. Jasno, kraljeva je kći, što drugo reći nego ponoviti: princeza je. Sa višestrukim obručem slugu i kraljevskih zaštitnika. Taj obruč trebati će probiti. Šmugnuti pored njih?Biti ćeš njen pratioc, lojalan i vjeran. Zapravo...

Mala tišina. Traže se prave riječi. S naporom se i pronalaze.

-  Sve što ona odredi.

-  Uključujući i...

-  Sve što ona odredi! Pamet u glavu, dijete! Nisam rekao ništa više.

Ali ni manje, pomisli dobro raspoloženi Smythe.

Otac, kraljevski savjetnik prilazi mu još bliže. Zadubljen u kartu tiho mrmlja kratki ostatak uputa. Neke odredbe su neobične. Netko sa strane ipak bi mogao primjetiti povremeno, blago iznenađenje u Smythovim očima.

Smythe sluša, tihi šapat romori nad kartom. Savjetnik sve ponavlja tri puta. Ništa od ovdje rečenog neće biti napisano, momče, odzvanja mu u glavi. Niti zaboravljeno. Sve je već zapamćeno.

Naposljetku sin klima i tiho odvraća:

-  Znam što tražiš od mene, oče. Lojalnost kruni koju prepoznajem u odgovornom služenju legitimnoj princezi. U njenom pothvatu, koji mi još nije jasan. Mislim da nije ni njoj. Toliko od mene, oče.

-  Tražim li od tebe nešto više?

-  Na primjer?

-  Netko bi rekao - izdaju. Izdaju stabilne pozicije naše obitelji, ali i služenja čitavom kraljevstva Inkelius. Jer ono je oličeno u samom kralju. Ali upravo on treba biti izigran! Jer on prvi, naš kralj za sve ovo ne smije znati. Ni najmanju mrvicu sine! Stvar je škakljiva do boli, sine moj. Još možeš odustati!

-  Ne želim odustati, oče.

-  Takvog te onda i nadalje volim, Smythe! Ali, da si odustao, ostao bi u mojim očima tek nešto umanjeniji nego što si sada!

Očito zbog tajnovitosti zadatka nije došlo do grljenja ili barem tapšanja po ramenima. Ili sličnog simboličkog iskazivanja naklonosti.

Otac je potom šutio jedan duži trenutak, po Smytheovoj pretpostavci sentimentalno se prepustivši kratkom razmišljanju o granicama sinovljeve odanosti.

Eh, ti odrasli velikodostojnici! Izgleda da upravo sam kraljevski savjetnik nije bio ni najmanje svjestan, da se ne kaže niti jednog inkelijskog grama stvarnosti, koja je zapravo snažna motivacija pokretala njegovog odlučnog sina.

Ne treba je ni spominjati. Prelijepa pojava princeze Callydore.

Naposljetku je rekao ocu:

-  Izdaja...oče, ne pomišljaj na to! Vjerujem u nešto bolje.

Spomenutu, prekrasnu pojavu.

Toliko je to tričava riječ koju vladari upotrebljavaju kad im se nešto prohtije. Ali u ovom slučaju...posljedice...

Zastao je i pročistio grlo.

-  Mogu biti slične posljedicama izdaje.

-  Suočavam se, ako treba i sa tim.

-  A i posljedice tvog odustajanja mogle bi biti pogubne. Za sve nas. Ali, to je tajna koju ti ne mogu povjeriti! Zato mi je drago da si pristao, jer iza tih udaljenih brda i mora nalazi se nešto...

Dramska tišina. Trzaj jareće bradice.

-  Ali, bio sam spreman da snosim posljedice tvog odustajanja, vjeruj mi!

Sin Smythe kratko odgovara klimanjem, ujedno svjestan katarzičnosti trenutka, i odlučno potvrđuje:

-  Obećao sam, eto, oče moj i visoki kraljevski savjetniče! I ne, neću prekršiti obećanje. Zapravo, taj zadatak me višestruko nadahnjuje! Ali što će biti s tobom? S majkom? Sa našom obitelji? Tajna Callydorinih postupaka, da ne kažem sume njenih rezultata, kakvi god bili, ili u što god se pretvorili, gdje ću ja biti pomagač, vjerojatno se otkriti. Neće zauvijek biti tajna. Što, ako te posljedice budu pod kontrolom? Ili još gore, ako ne budu?

-  Bez brige. Svi će biti dobro i najbolje.

-  Dobro i najbolje? Oče, to mi ne sluti na dobro. Jer nikada nije tako.

-  Ne brini, Smythe! Neka te to ne opterećuje. Prepusti te brige onima koji će ih imati. Ne moramo to biti baš mi, spomenuti.

Neodređeno je mahnuo rukom, što Smythea nimalo nije umirilo. Ne, uopće nije slutilo na dobro. Ili barem ne na neko veće dobro. Čudio se što mu otac još nije upotrijebio te riječi.

Otac je otišao do svog stolca i umorno se, kao vrećast, zavalio u nj. Mapa Atlafona još uvijek je ležala rastvorena nasred velikog, bijelog mramornog stola. Vjetar sa udaljenih brda i ravnica zapuhao je kao blagi lahor po cijelom balkonu.

-  Neće biti lako, ali učinit ćeš to. Koliko možeš, toliko i hoćeš. Za princezu, kraljevstvo i...Za sebe, mene i našu obitelj, bližu i dalju. Učinit ćeš to, budi uvjeren, makar ti ne mogu sve objasniti, pa ni najvažnije od svega, jer to nije sigurno, ali nadam se da će biti dobro i najbolje za budućnost sviju nas. Za veće dobro. Eto, sine - da. Za veće dobro!

Za Callydoru - pomisli lijep mladić.

I samouvjereno kimne. Neka bude tako!

Raspravljanje sa ocem o onome što se nije smjelo saznati, izgleda nije dolazilo u obzir. Čak ni neka potpitanja. Niti bi to bilo potrebno. Jer tu bi se moglo dosta toga zamrsiti.

Kratkoća uputa otvarala mu je slobodu djelovanja. Najvažnije, zapamtio je ime tajne pomagačice.

U ovim prilikama, pomisli, zidovi doista imaju uši. Za ovaj zadatak, prikladna sredina savjetnikova tajnog izlaganja ovakvih, tako tajnih uputa bila bi vrlo duboka šuma. Lov u šumi Tegratinskih malih veprova, možda. Da, ali savjetnikova kostobolja, koja ga u tome već neko vrijeme spriječava...

I to bi bilo sumnjivo.

Nakašlja se pred strogim, ali i raznježenim očevim pogledom.

-  Želiš nešto reći?

-  Ništa, oče.

Možda u drugačijim okolnostima. Ali, ne ovako, jer poznajući očev karakter, razumio je da nije uzalud trošio svoj dah naglašavajući u punom šapatu, da iza svega u pozadini stoji nešto mnogo veće od spomenute Callydorine nepoznate pustolovine bijega, nešto vjerojatno tko zna koliko opasno, da, vrlo opasno, i da otac želi...

Što točno?

Tko je jedan mladi Smythe, da svojom nepotrebnom i neprikladnom ljubopitljivšću zaustavlja klupko neodredivih događaja koje se upravo počinjalo raspletati u, za nadati se, poželjnom smjeru?

Otac se blago osmjehnuo. Izgleda da je povratio sigurnost. Svojim čvrstim, kao od stijene isklesanim licem, odsijava očima, i uz namigivanje nastavlja:

-  Gledajući te, mogu zaključiti ovo. Ti si najprikladnija osoba za ovaj zadatak. Učinit ćeš što si obećao, u to sam siguran. Ili će mnogi nastradati. Da. Ne smijem ti ipak više ništa reći, sine. Ne pitaj meviše. Sve je rečeno. Tvoja misija je opravdana, možeš mi bar u to vjerovati.

Opravdano ili ne, Smythe se nasmiješi.

Nije mu promaklo ni upozorenje nečeg tek napola izrečenog, koje se jasno pojavilo kao sjenka strepnje u očevim riječima. Dobro je da zadatak nije klasična izdaja, dakle.

Nego misija.

Prošetali su, u punoj smirenosti par kratkih koraka.

Dok stoji s ocem, iza kamene ograde i gleda prekrasne brežuljke u toplini ljeta, polako se javljaju određene nezvučne sugestije u glavi mladog Smythea, jer on ih osjeća, te sugestije koje bismo mogli nazvati pozivom na dalje razmišljanje.

Misija, da. Ali! Kakva? Koja uključuje, što? Pomoć pri bijegu? Samo to, ili nešto drugo? Kako to razumjeti? Je li to svedivo na odanost princezi? Ili? Odanost ocu? Samom sebi? Ovo zadnje je najviše jačalo samosvijest, to svakako. Uz blago podsjećanje koje nije još potamnilo.

Savjetnik je rukom pokazivao udaljeni prijevoj, gdje je jučer zarobljeno nekoliko drskih drumskih razbojnika.

Lahor je divno osvježavao.

Smythe je motrio.

Dubina prostora pod njim davala je maha njegovom snažnom raspoloženju.

Objašnjenje mu nije predano na pladnju. Ne, nije. Ovo bijaše, ako bi to uopće i mogao usporediti sa nečim, jedan objasnit-ću-kasnije tip zadatka. No, da - otac mu ih je zadavao i ranije, ali ovaj se činio drugačijim. Značajnijim. Ozbiljnijim.

U odnosu na prethodne - prvim pravim.

-  Toliko zasad, sine, i sada, ako ti se da, možda da gucnemo politrenjak vina...

Smytheu se nije pilo. Rukom odbije.

-  Ili progutamo kruh sa paštetom i majonezom od žabljih krakova i ovčjih leđa, sa puno najbolje i raznovrsne salate, a sve u dobrim željama nadolazećeg i punog uspjeha tvog zadatka. - dovršio je.

-  Ne bih. Već sam jeo. Dobro znamenje za to je već ovaj blagi vjetrić.

-  A najbolje, tvoj karakter, sine!

Smythe se zato okreće i odlazi bez nekog velikog pozdrava, visoko uzdignute glave. Kraljevski savjetnik dugo vremena ostaje zagledan u vrata odaje kroz koju njegov sin izlazi. Licem mu se pri tome izmjenjuju različiti karakteristični izrazi, Ima tu ponosa, brige, kao i nekog nestrpljenja. Nestrpljenja? Da. Svime onime što će doći, a čemu on neće biti neposredni svjedok. No sjetio se jedne rečenice.

Oči mu se u muci ukrštaju sa sjajem sinca u daljini.

Posljednje iskušenje plemenite krvi stiže u osvit zore našega svijeta, izrekla je nekoć davno travarica, vidarica i vizionarka Hilla Lamyrna.

Njegova stara poznanica.

Vjerovao joj je.

I drugi bi joj mogli povjerovati.

Ali, ako svi jednog dana budu samo pasivni pratioci njenih nadahnutih riječi, tada bi zaista moglo biti prekasno.

No, doista.

Nitko