Starac

By Zvonimir Majdak

„... Kad god ga ne onemogući ružno vrijeme, ili u stanu ne zadrže poslovi, pa se umori i izgubi volju, Valent se spušta na ulicu. Unaprijed zna da na ulici, u strci, među ljudima koji na starca ne obraćaju pažnju, neće doživjeti ništa lijepo i izuzetno. Osim toga, njegova su mjerila drukčija i ne može ih primijeniti na ono što se danas oko njega zbiva. Svjestan je da pripada prošlosti koja je nekada bila budućnost. Ispunio ju je kako je najbolje znao i umio. Sada je prekasno žaliti i u mislima pretpostavljati drukčiji svršetak.
Na ulici koja ga ne opaža, baš kao da je svjetiljka ili košarica za smeće, on promatra što se zbiva u neposrednoj blizini. Gleda ljude razne dobi. Muškarce, žene, potomstvo. Rijetko se smiju. Napose ljudi srednjih godina nose pečat neke tuge i nezadovoljstva. Siva je boja njihovih lica i njihove odjeće. Ima vremena pa polagano i bez žurbe odijeva dobro uščuvano odijelo koje se čini, kao da je nepoderivo. Tajna je u tome što ga čuva, drži na vješalici i pohranjuje u ormar čim se svuče. Pa gdje bi ga izlizao kad lakat ne drži na stolu. Iako bi mogao izaći napolje u košulji i vesti koju mu je splela još pokojna Ema, daje prednost odijelu. Tako potroši više vremena na pripreme. Dodaje obavezno i kravatu koja ga štiti da nagli nasrtaj vjetra ne uđe kroz ovratnik i zapahne mu ovlaš oznojena prsa. Pri kraju boravka na ulici često mu izbiju kapljice znoja. Tada se osjeća malaksalo, slabo...“

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 28, 2018
• ISBN: 9788828364955

Book preview

Zvonimir Majdak

STARAC

Impresum

Copyright © 1988 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Valent Brajak sjedio је u polumračnoj sobi. Njegovo sitno, krhko tijelo gubilo se u fotelji. Držao je oči polusklopljene. Čulo se odmjereno disanje. Zrak u dušniku nije nailazio na prepreku. Valent se kadikad plašio da ga nešto guši i da će u stanu umrijeti. Vrata su dobro zaključana. Posjetioci će morati pozvati vatrogasce ili miliciju. Vjerojatno će gospođa Bastijan prva primijetiti da ga nema na hodniku ili pred kućom. Ugušit će ga njegovo vlastito tijelo. Pod nepoznatim teretom prsa će malaksati. Sve će početi kad padne taj poklopac na dušnik. To će biti kraj. Uzalud će se u poluosovljenom položaju boriti za život. Uzalud će rukom po zraku tražiti ručku, kao u starim tramvajima, da se uspravi i omogući zraku da se probije do pluća...

Valent se suho i blijedo osmjehne. Već duže vrijeme nije imao napadaja gušenja. Možda zato što pije sokove. Pametno je bilo poslušati savjet i odreći se teških, masnih jela koja je nekada, da mu ugodi, pripremala pokojna Ema. Možda je ona umrla od posljedica takve hrane? Ali on je nije nagovarao da ga slijedi. Mogla je kuhati što god bi joj odgovaralo. On nije odgovoran za njenu smrt. Nikad se nije potužila niti prosvjedovala. Nestala bi sa zemlje da je u sebe unosila i najbiraniju i najzdraviju hranu.

Ali on je na vrijeme odbacio sve te teško probavljive tvari koje su ga satirale. Nekada bi u ovo doba dana bolesno kunjao ne mogavši doći k sebi. Tromi i slijepljeni udovi nikamo ga ne bi odveli. Zadržavao se neprestano u stanu. Nije imao volje ni za što.

Valent se oprezno uspravi pridržavajući se za rukonaslon, provjeravajući da li mu je noga utrnula. Nekoliko se puta, kad je bio neoprezan i naglo stao na noge, stropoštao natrag u fotelju. Noge bijahu neposlušne a on nerazuman, suviše se pouzdajući u snagu starih mišića. Srećom da ga je prigrlila fotelja! Mogao ju je promašiti i skljokati se na pod. Lom kuka ili potkoljenice nerijetko je koban u tim godinama.

Nije li teta Rozalija iz čistog mira, besprijekornog zdravlja u devedesetoj godini, slomivši bedrenu kost, zadržana u bolnici, i tamo oboljela od upale pluća? Ili je to bila gripa? Svejedno, njeno zdravlje rastočilo se u desetak dana, kao da je hrpa praha u suhom deblu što ga samlješe crvi...

Kroz sjenovito predsoblje, koje je vonjalo po godinama neodstranjenoj prašini iza ormara, tapkao je u pravcu kuhinje. Još uvijek nije posve raširio kapke. Čuvao se da ga udar svjetlosti ne zaslijepi. Može tada u trenutačnoj tami pogoditi glavom u dovratak i onesvijestiti se. Kako je vlastiti stan prepun stupica koje se otvaraju i škljocaju u susret stopalima stara čovjeka! Zato je napredovao sporo. Pridržavao se rukom za predmete čija ga ravna površina nije mogla ozlijediti, sve da se svom snagom osloni i odupre o njih.

Kuhinja ga dočeka prijateljski, blago osvijetljena sunčanom svjetlošću koja se odbila od krovova kuća, raspršila i ublažila. Sunce je zapadalo za crveni štit krovova. Valent zadovoljno mljacne. Zar je zaboravio pritvoriti balkonska vrata? Snažan propuh mogao je tresnuti njima i, onako dotrajala, onesposobiti ih. Kako je to zaboravio prije nego se spustio u fotelju u sobi! Tko bi otklonio štetu? Golubovi bi se slobodno ušetali u kuhinju i isprljali pod. Ne vodi li rat s najdrskijima od tih ptica koje onečišćavaju balkon i izazivaju njegovo strpljenje? Rugaju mu se i dokazuju da je nemoćan u svom bijesu.

Natoči pola čaše narančinog soka iz plastične kutije. Pio je sabrano, kratkim, drhtavim gutljajima. Ruka mu se tresla u zraku ali tu nije bilo pomoći. Ni kaplja se, međutim, nije prolila. Kаkо je klizila niz grlo ta gusta, svježa tekućina! Okrepa za grlo koje se osuši kad u polusnu otvori usta. Naročito kad leži nauznak, vjerujući da rasterećuje kralježnicu i oslobađa srce da uspori ritam na broj otkucaja dovoljan da se tijelo odmara i sanja.

Ispere čašu pod mlazom vode u starom drvenom slivniku. Poravna posudu sa šećerom a nož za kruh položi u ladicu. Nije volio vidjeti nož, dugačku oštricu, na stolu ili plohi kredenca. Oduvijek ga je hvatala nelagoda, podilazili srsi i hvatala jeza. Postoje ruke koje nož privlači. Zato je odvraćao pogled od prizora gdje se netko igra nožem, baca ga ili čak pleše vitlajući njime iznad glave. Dovoljan je trenutak nepažnje da oštar nož posiječe kožu i krv se zarumeni na dotad bijeloj, nevinoj površini.

Njegova je koža naborana i žuta. Ali krv je crvena, zna.

Pogledom obuhvati stol i zapazi mrvice koje nije htio istresti sa stolnjaka samo zato što bi morao izaći na balkon, koji je oko dva sata po podne u ovo doba godine vruć i isijava jaru. Zato dohvati sva četiri kraja plavog platna i taj zavežljaj, u kome bijaše nešto suhih mrvica kruha, ponese na balkon.

Spasilo ga je sunce iza krovova. Inače bi iznošenom papučom stao u golubinji izmet. Neočekivani, nagli pokret u pravcu koji nije predvidio gotovo ga izbaci iz ravnoteže. Osloni se o okvir vrata čvrsto držeći u drugoj ruci zavežljaj. Prekorači već osušenu nečistoću i pusti stolnjak da kao zastava zaleprša u dubini nad dvorištem. Nekoliko puta trzne rukom gore-dolje. Nalikovalo je to na predsmrtnu borbu već iscrpljenih i slabašnih udova.

Premda se na balkonu zadržao tek toliko da strese i izvjetri stolnjak, Valent krajičkom oka spazi čovjeka na suprotnom balkonu, u kućnom ogrtaču koji mu je dosezao do gležnjeva, sa sivom kapicom na glavi. Gospođa Bastijan već se raspitala o novom susjedu i na stepenicama mu povjerila što je doznala. Novi stanar je Prokop, glava zagrebačke draguljarske obitelji. Zapao je u velike i zamršene neprilike. Snašla ga je koliko tužna toliko i pravedna sudbina, jer zlato je prokletstvo. Tko ga posjeduje, njime trguje i svakodnevno po rukama premeće, ne izdrži kušnju: kad-tad oda se prevari, krađi, preprodaji. Ne bira ortake. Gramzljivost mu pomrači um.

Prokopa nisu progonile vlasti zbog nedopuštene trgovine već ga je kazna stigla kroz njegove žile, kroz krv njegove krvi. Sin Joso, koji je odnedavno vodio obiteljske poslove, prokockao je gotovo cjelokupnu imovinu. Pred dužnicima, koji su prijetili i pištoljima i noževima, spasio se prodavši vilu. Oca je smjestio u ovaj stan preko puta gospodina Brajaka. Onda je sjeo u automobil i izgubio se u inozemstvu...

Valenta nije naročito uzbudila priča o propasti draguljara i bijegu sina propalice.

Gospođa Bastijan nekoliko ga je trenutaka netremice motrila očekujući, valjda, izraze zgražanja i likovanja što ni bogate ne zaobilazi kazna.

– Šta kažete? – pitala je Valenta.

– Ništa. Njihova stvar.

Možda je bila razočarana što neće da nastavi razgovor. Ali gospođa Bastijan ionako nije navikla da je sugovornici poštuju i uvažavaju njene nakane.

Valent je pamtio da mu Prokop, kad god se pojavi na balkonu, susretljivo i udvorički mahne rukom. Tako bijaše i ovaj put. Prokop kao da je vrebao njegov izlazak jer je spremno digao ruku u zrak i mahnuo njome. Kao da je na brodu koji se udaljava od obale. Valent je muškarac koji je došao ispratiti neku dragu, voljenu osobu. Činjenica da je tako protumačio ovaj prizor, u koji ga je mimo njegove volje upleo zlatar Prokop, ozbiljno ga je rasrdila. Glupo, nedolično; nastrano! Ne postoji niti je ikad postojao muškarac koga je on ispratio na putovanje brodom. Ni na otoke ni na debelo more. Jedino putovanje koje su on i Ema poduzeli brodom bijaše po Istočnom Sredozemlju zа davnih dana, još prije rođenja kćeri Sabine.

Zašto mu onda, dođavola, taj starkelja, u osnovi lakomislen i lakovjeran otac, sada maše?! Zašto, skriven iza zavjese na vratima, čeka da se on pojavi na balkonu pa onda brže-bolje, pretvarajući se da zalijeva cvijeće, diže ruku, maše njome, pozdravlja ga, što li? Nema on zbog čega njega pozdravljati. Ako im se putevi do sada nisu križali, i njih dvojica nisu uljudno izmijenili nekoliko rečenica na tom raskršću, onda bogme neće ni sada. Uzalud se nada da će ga očarati i pridobiti mahanjem onemoćale ruke. Njemu, Valentu, on nije potreban!

Ljutit na očito nametljivu zlatarovu osobu. Valent se požuri u kuhinju. Zatvori za sobom vrata. Baci stolnjak na stol. Prijeđe dlanom preko čela. Da li mu se pričinja, ili je zaista na balkonu prekinuo niti paukove mreže? Često je u posljednje vrijeme doživljavao tu varku. Pretraživao je ali ni pauka ni mreže ne bi pronašao.

* * * * *

Zvonce se oglasilo dok je Valent stajao pred ormarom. Znao je sebe uhvatiti na tom mjestu i u tom položaju koji mu bijaše otprije poznat. Vidio je svoga oca, umirovljenog kapetana, kako usred noći, tek naznačenih obrisa uz pomoć mjesečevih zraka, stoji pred ormarom i rogobori protiv njegove majke, svoje supruge, Elizabete Brajak. Kakav je užasan strah proživljavao u to vještičje doba! Sjedeći u krevetu, majka je molila a on je, šćućuren uz nju, drhtao umotan u njenu toplu spavaćicu. Molila je za pamet svoga muža vojnika, komu se još negdje u Karpatima u samom mozgu, kao poruka smutljivog poručioca, zaledila misao da ga je njegova supruga varala i kurvala se dok je on vojevao za carevinu. I malenu Hrvatsku, dakako. Molila je da mu poremećeni um dotakne ruka Svevišnjega, da ga milost njegova obasja i odagna tminu koja se naselila pod tvrdom korom tjemena. A on, Valent, pamtio je strašne optužbe oca kapetana jer je upotrebljavao riječi nepoznate dječakovom uhu. Riječi koje se nisu čule u njihovom domu, već samo na ulici iz usta ugljenara, pijanog mlinara i ženturača iz kuće frau Sofije.

Stisnutih šaka, razjaren, prijeteći nevidljivim ljubavnicima svoje supruge, otac je vikao u ormar, u zatvorena politirana vrata, kao da su u njemu skriveni ti uzročnici njegove srdžbe, ili kao da kroz ormar gleda u daljinu, obdaren darom dalekovidnosti.

Danju se noćna zbivanja, pred ormarom, nisu spominjala. Uvijek poslije takve borbe i rasprave s nepoznatim muškarcima stari, isluženi vojnik ostajao je u postelji sve do objeda.

Zvonce se oglasilo dok je Valent, također zaneseno ali ravnodušno motrio plohu ormara. Bijaše slijep. Ništa nije ni vidio ni naslućivao u daljini. Nije mogao prodrijeti kroz plemenito drvo i oblikovati optužbu protiv svoje pokojne Eme. Ni jednim činom ona ga nije razočarala.

Možda je pokušavao preuzeti očevu ulogu, gledati njegovim očima svoju majku, i opovrći sve kapetanove optužbe. Valent ni sam nije bio svjestan zašto stoji u predsoblju i bulji. Uzalud, ništa neće izroniti na površinu.

Zvonce ga je trglo. On dođe k sebi, podigne hlače koje su mu se bile spustile sve do poda, i krene prema ulaznim vratima. Nije razmišljao tko bi to mogao biti. Pomalo odsutan duhom otključao je vrata.

Suoči se s uplakanom, zdvojnom gospođom Bastijan. Vrata njena stana zjapila su otvorena. Valent pomisli da ga zove k sebi radi nekog povjerljivog saopćenja, koje je nezgodno i šaptom izgovoriti na hodniku. Oneraspoloži se. Nije mu se išlo u njen stan, na bljutave kekse i višnjevaču.

Zato se namrgodi, zauzme odbojan stav koji može opravdati i nekom tjelesnom nelagodom. Boli ga nešto i zbog toga je mrgodan i neraspoložen.

– Susjed, znate što se dogodilo? – šmrcajući će gospođa Bastijan. – Nisu vam još kazali?

– Ne. Što se dogodilo?

– Zlo. Zlo se dogodilo. Ja sam mu govorila. Ja sam ga lijepo upozoravala!

– O čemu se radi? Ne shvaćam.

– O mome mužu. Moj Karlo je slomio nogu.

– A kada, zaboga? – upita Valent, iskreno zaprepašten.

Strah od prijeloma i pada u postelju ušao je u njegove vršnjake i ono najgore se obistinilo. Morat će se još opreznije i polaganije kretati pločnikom. Prelazit će ulicu s najvećim oprezom, izbjegavajući one koji srljaju i hitaju te tako zanemaruju tuđa tjelesa. Ljudi gaze ljude, davna je istina.

– Danas. Eno ga leži u bolnici – reče gospođa Bastijan.

– Nemoguće!

S prezirom i ogorčenjem koje je i prije iskazivala kad se radilo o razuzdanoj mladeži, ona prosikće:

– Jedan balavac naletio je na njega biciklom!

– Na kolniku?

– Ne, hodao je