Oluja nad Moslavinom

By Ivan Ševeriga

Nakon što joj u bitci s Turcima poginu braća, a gramzivi susjed joj zarobi oca i otme dom, mlada jelengradska kneginja Ana uz pomoć tajanstvenog maskiranog jahača i nekolicine prijatelja, koje usput upoznaje, pokušava osloboditi oca i vratiti oteto imanje...

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Ivan Ševeriga
• Release date: Oct 13, 2011
• ISBN: 9781465860019

Ivan Ševeriga

Ime mi je Ivan Ševeriga. Rođen sam 13 XI 1966 godine u malom moslavačkom selu Gornja Petrička (Bjelovarsko-bilogorska županija) gdje i danas živim.

Book preview

Oluja nad Moslavinom

Ivan Ševeriga

Naslovnica: Željko Stubičan

Prvo poglavlje

U prostranoj, sivim kamenom zidanoj prostoriji Jelen-gradskog dvorca naglo se smračilo. Vani je bljesnula munja, nekoliko sekundi kasnije snažna grmljavina odjeknula je brežuljcima i kotlinama Moslavačke gore. Kao preslikano izvana, u prostoriji je vladalo jednako tmurno i mračno raspoloženje. Ljetna oluja sa svojim crnim oblacima samo je još više pridonijela potištenosti, koja je vladala u dvorcu. Stari Knez Jakov i njegova sedamnaestogodišnja kći Ana, sami su još uvijek, pod dojmom strašne vijesti, sjedili za ogromnim stolom. Jakov je pognute glave nevoljko premještajući hranu iz jednog djela tanjura u drugi, šutio. Ana je obrisavši suzu koja joj je kliznula niz lice pogledala oca.

„Možda nije istina? Možda nisu mrtvi? Nitko nije vidio njihova tijela. Kad se nisu pridružili našim vojnicima koji su preživjeli bitku, svi su odmah pretpostavili da su poginuli. Možda su živi i zarobljeni, ili su nekim drugim zaobilaznim putem potražili spas?"

„Nadam se da imaš pravo. Dok god ne vidimo njihova tijela, ili ne posjetimo njihove grobove moramo se nadati da su ipak nekako uspjeli preživjeti bitku s Turcima." nakon izgovorenih riječi osjetio je navalu tuge. Ne želeći da mu kći vidi suze u očima odgurnuo je puni, gotovo nedirnut tanjur, ustao od stola i prišao prozoru. Vani je nevrijeme polako jenjavalo. Ljetna oluja je nakon što je u kratko vrijeme izlila veliku količinu vode grmeći i tutnjeći nastavila svoj put. Starina je očiju punih suza gledao dvorište. Nije vidio potočiće vode i od pljuska okupane kamene bedeme svog dvorca. Za razliku od kćeri, nadao se da njegovi sinovi nisu zarobljeni. Dok je bio mlađi, mnogo puta se borio s Turcima. Znao je vrlo dobro, kako okrutno postupaju sa svojim zarobljenicima.

Za njih je bolje da su mrtvi, mislio je s prozora od suza zamućenim pogledom gledajući sluge, koji su se počeli pojavljivati u dvorištu i bezvoljno nastavili raditi poslove koje je iznenadna oluja prekinula. Još uvijek su svi bili uzbuđeni i šokirani jutrošnjim lošim vijestima. Većina stanovnika dvorca, i njegove okolice izgubila je nekog svog u toj kobnoj bitci s Turcima. Pogled mu je nehotice odlutao prema preko širokom opkopu, iznad kojeg je bio spušten pokretni drveni most.

I ja se poput kćeri nadam da će se momci nekim čudom pojaviti na ulazu u dvorac i reći da su se izgubili na nepoznatom terenu. Nisu se odmah nakon bitke uspjeli priključiti hrvatskim vojnicima i zbog toga zakasnili sa povratkom kući. Trgnuo iz razmišljanja.

Ne vrijedi u sebi buditi uzaludnu nadu, moram se pomiriti s tim da se neće vratiti. Uzdahne ponovno mislima prolazeći jutrošnje događaje. Jutros rano, nenadani posjetilac je srušio sav njegov svijet. Imao je trojicu snažnih sinova koji su predvodili snažnu družinu probranih mladića, koja se nikog nije bojala. A onda je jutros… banov glasnik… Isti onaj koji je prije tjedan dana u Jelen-grad donio obavijest, da je velika turska vojska provalila preko granica Hrvatske. Ban je zbog opasnosti od Turaka, pozivao sve plemiće iz ovog dijela Hrvatske, da se priključe njegovoj vojsci. Trojica njegovih sinova zajedno sa četom snažnih i dobro uvježbanih momaka, su se odmah odazvali pozivu. Jutros ga je glasnik obavijestio, da su se tijekom bitke hrvatski vojnici morali iz strateških razloga povući pred jačim neprijateljem. Pri tom povlačenju njegovi sinovi su zajedno sa cijelom svojom četom ostali odsječeni od ostatka vojske. Nitko od preživjelih vojnika nije znao što se dogodilo s njima. Kad se ni nakon dužeg vremena nisu pojavili u taboru svi su pretpostavili, da nisu preživjeli bitku.

„Oče! Što misliš?"

„Žao mi je, ne mogu sada razgovarati s tobom. Moram ići vidjeti da li je oluja načinila kakvu štetu." rekao je žureći prema vratima. Želio je izbjeći daljnji razgovor. Morao je što prije otići. Bojao se, da će mu koja izdajnička suza kliznuti niz obraz. Prije nego što mu je stigla postaviti još poneko pitanje stari knez je izjurio iz prostorije. Ostala je pored prozora gledati dvorište. Sluge i sluškinje uplakanih lica, da bi skrenuli misli s tragedije radili su više nego inače. Trojica postarijih slugu su pokušavali očistiti začepljene odvode, kako bi voda, koju je oluja ispustila mogla izaći iz dvorca. Ugledala je oca kako teškim korakom, pognute glave prolazi dvorištem.

Kao da je u ovih nekoliko sati, otkad je vijest stigla, naglo ostario. Ako se moja braća uskoro ne vrate, pred nama su teška vremena. Zabrine se. Nehotice je pogledala prema istoku. Tamo negdje na jednom od sjevernih obronaka Moslavačke gore nalazio se Garić-grad. U njemu je sa svoja četiri sina živio knez Pavao Čupor, njihov jedini neprijatelj. Dvije obitelji, svaka sa svoje strane planine, oduvijek su živjeli u mržnji i neprijateljstvu. Iako je Garić grad bio veći i čvršći od Jelen-grada, Jelen-grad je bio ljepši i bogatiji. Vlasnici Jelen-grada imali su bolju, prema jugu okrenutu i nešto manje strmu zemlju. Na njoj su odlično uspijevali voćnjaci i plemenitom lozom zasađeni vinogradi, dok je sjeverna strana… koja je pripadala obitelji Čupor, bila strmija i hladnija. Vlasnici Garića, orijentirali su se na uzgoj stoke i svinja, koje su se u prostranim pašnjacima, i hrastovim i bukovim šumama hranile žirom i ostalim šumskim plodovima. Oduvijek su vlasnici Garića željeli zagospodariti pitomijim i bogatijim posjedima Jelen-gradskih knezova i domoći se tako vrlo vrijednog imanja i proizvoda koji su im nedostajali.

Na žalost, sad bi, nakon bezbroj neuspješnih pokušaja, konačno mogli uspjeti. Mislila je gledajući ljude u dvorištu.

Moja braća su uspješno, bez većih problema štitili dvorac od pokušaja napada kneza Pavla i njegovih sinova. Sad kad su nestali, naši gramzivi susjedi bi mogli pokušati iskoristiti priliku da prošire svoje imanje. Još jednom je pomislila na svog naglo ostarjelog oca. Bojim se da ga je njihov nestanak, pogodio puno više nego što želi pokazati. Sad se sav teški teret nasljedstva svalio na moja pleća. Ostala sam jedina nasljednica, moram nekako pomoći ocu obraniti djedovinu, mislila je zabrinuto koračajući blagovaonicom.

„Idem prošetati, molim te dodaj mi vestu, vani je prilično zahladilo." rekla jednoj od uplakanih sluškinja. Polako se, umornim koracima, spuštala kamenim stepenicama prema malom sakrivenom stražnjem izlazu iz dvorca. Polako i oprezno je hodala od kiše mokrom, mnogo puta prijeđenom stazicom. Ponegdje je još nailazila na potočiće vode koji su uz glasan žubor tekli u dolinu. Polako se kroz maleni, zeleni bukov gaj približavala malenom groblju na kojem su bili pokopani njeni preci. Usput je ubrala nekoliko ljetnih cvijetaka. Svaki dan je na majčin grob, koji se nalazio na rubu malenog lijepog gaja, stavljala svježe cvjetove. Sa suzama u očima, zaustavila se ispred kamenog spomenika. Želeći se pomoliti za majku, braću, oca, sebe i sve ljude u Jelen-gradu kleknula na mokru zemlju. Dugo je molila u mislima tražeći majčin savjet. Dolazila je ovamo kad god je imala priliku ili potrebu za razmišljanjem u samoći. U proteklim godinama, grob joj je postao svetište na koje je dolazila kad god se u mislima željela posavjetovati s njom. Iako je od njene smrti prošlo nešto više od šest godina, još uvijek je osjećala povezanost s majkom. Vrlo jasno sjećala njenog veselog smijeha i radosti koja je u to doba vladala Jelen-gradom. A onda je iznenada oboljela, teška bolest brzo je izjedala njeno tijelo. Brzo je poput biljke iščupane iz zemlje, venula. Iako je to silno željela nije mogla ništa učiniti, da joj pomogne. Mogla ju je jedino bespomoćno gledati kako umire. Nakon njene smrti svakodnevno je posjećivala grob. U mislima je razgovarala s njom ili samo sjedila i uživala maštajući o budućnosti i gledajući prekrasni moslavački krajolik. Danas joj nije bilo do maštanja. Mučile su je teške brige.

„Majko… bojim se." glasno reče.

„Bojim se za oca, iako to pokušava sakriti, vidim da ga je ova današnja vijest teško pogodila." Podigla je pogled s humke. Očiju punih suza, nije vidjela okolne šumarke, niti čula žubor nedalekog potočića.

Ne znam hoće li imati dovoljno snage da bi se odupro lukavom i bezobzirnom knezu Pavlu, ako nas odluči napasti. Do sada je mnogo puta na razne načine pokušavao, zašto bi sada kad je u prednosti odustao? Bojim se da nije pitanje hoće li, nego kako će to učiniti? Hoće li nas otvoreno napasti ili će potiho, uništavajući nam ljetinu i potkopavajući naš ugled, čekati da otac učini neku grešku. Ustala je nekoliko puta rukom otrla komadiće zemlje koji su joj se zalijepili za suknju i sjela na klupicu, nedaleko od groba. Kako mu mogu pomoći? Premlada sam i neiskusna, braća su me uvijek držala daleko od razmirica i političkih razgovora. Nas dvoje smo preslabi, a otac je previše ponosan da bi tražio pomoć. Morat ću ja to učiniti umjesto njega. Kome bih se mogla obratiti?

Imamo s očeve strane nekoliko rođaka koji nas redovito posjećuju, ali to su većinom stariji ljudi. Nijedan od njih se ne može suprotstaviti knezu Pavlu.

Kod rodbine s majčine strane, mogućnosti su još manje. Ona je prije udaje živjela u gradu. Svi njeni rođaci su građani, teško će moći…. u pola misli naglo se trgne.

„Udaja!!!" Odjednom joj sine.

„Pa naravno! Kako se ranije nisam sjetila, to bi moglo biti rješenje. Dovoljno sam stara za udaju. Udat ću se, za čovjeka dovoljno snažnog i moćnog da se suprotstavi garićkom silniku." Dok joj je srce brže kucalo od uzbuđenja, pokušala je među malobrojnim plemićima koje je poznavala, pronaći bar jednog, koji bi mogao biti ozbiljni kandidat. Na žalost izbor nije bio velik. Zapravo nije ga bilo. Do sada je upoznala tek nekolicinu, većinom starijih plemića i nijedan od njih nije bio ozbiljan kandidat za ženidbu. Otac i braća smatravši da je premlada još nijednom nisu s njom razgovarali o udaji, niti su je vodili na plemićke zabave na kojoj bi mogla upoznati budućeg muža. Pokušala se prisjetiti imena svih neoženjenih plemića za koje je do sada čula. Nije ih se uspjela sjetiti više od nekolicine. Odjednom se trgne i počne napeto osluškivati, čak je prestala disati od uzbuđenja. Nakon nekoliko trenutaka nepomičnog stajanja, bila je sigurna, da u daljini čuje topot većeg broja konja. Podigavši skute svoje duge haljine, potrčala je prema dvorcu.

„Braća! To su se moja braća vratila!" usklikne. Jedva je prošla nekoliko koraka, kad se okliznula i pala. Brzo je ustala i ne obazirući se na veliku blatnu mrlju na haljini, nastavila trčati. Nakon nekoliko minuta divljeg trčanja, zadihana i uzbuđena, utrčala u je dvorište. Razočarano je zastala ugledavši prazno dvorište. Dvije sluškinje su začuđeno gledale svoju vidljivo uznemirenu, mladu gospodaricu.

„Što se dogodilo? Čula sam konje. Zašto je dvorište pusto, gdje su jahači?"

„Vaš otac je maloprije s grupicom naših momaka izjahao."

„ Izjahao? Zašto? Što se dogodilo?..."

„Ne znamo! Jedan od momaka, koji su danas radili u vinogradu je dotrčao i nešto uzbuđeno govorio gospodaru. Bile smo predaleko da bismo čule bilo što. Samo smo čule da je gospodar počeo psovati, pojurio je u zgradu, uzeo oružje i žurno uzjahao konja. Naredio je muškarcima, koji su se zatekli u blizini, da se naoružaju i pođu za njim."

„Nešto se dogodilo, a otac bi potresen vijestima mogao počiniti neku glupost moram ga spriječiti" Dok joj je srce lupalo od uzbuđenja, potrčala je prema staji.

„Brzo… osedlajte moju kobilu!"

naredi slugama. Nervozno je gledala kako, činilo joj se, sluge vrlo sporo za jahanje pripremaju njenu staru kobilu.

„Požurite! Zašto ste tako spori?" Nervozno, poviče.

„Oprostite gospođice, ali radimo najbrže što možemo. Strpite se, još samo nekoliko trenutaka i bit ćemo gotovi." Tek što su sluge izveli kobilu iz staje, skočila je u sedlo. Čim je izjahala iz dvorca, ugledala je tragove grupe jahača, koji su se jasno vidjeli na, od nedavne kiše, mokrom tlu.

„Požuri stara moja…" nagovarala je kobilu. Vrlo zabrinutoj zbog oca, činilo joj se da kobila vrlo polako odmiče. Tragovi su vodili ravno prema vinogradima. U žurbi nije primijetila težake koji su zastali u radu i zabrinuto gledali mladu gospodaricu, kako juri za ocem. Začuvši pucanj u daljini, kriknula je od straha.

„Brže! Požuri draga!" povikala je kobili. Nekoliko trenutaka kasnije, obroncima Moslavačke gore odjeknuli su mnogobrojni pucnji.

Što se to događa? Tamo kao da se vodi prava bitka, prestrašeno pomisli. Iznenada, kao što je i započela, pucnjava je naglo prestala. Strepeći zbog prizora kojeg bi mogla ugledati, tjerala već pomalo umornu kobilu uz strmi brežuljak. Naglo je povukla uzde, kad je uspjevši se na vrh brdašca, gotovo naletjela na leš.

Umirujući uznemirenu kobilu ugledala je još nekoliko leševa, velikih crnih životinja koje su ležale razbacane uokolo. Osjetila je silno olakšanje, spazivši oca kako okružen jahačima promatra ogradu, kojom je bio ograđen vinograd.

„Što ti radiš ovdje?" Začudi se ugledavši je.

„Čula sam da si naoružao momke i odjurio, pošla sam za tobom jer sam se bojala sam se da ćeš učiniti nekakvu glupost. Zabrinula sam se začuvši pucnjavu."

„Zar si mislila da se borimo s nekim?"

„Naravno, što bih drugo mislila, pucnjava je bila poprilično žestoka."

„Kao što vidiš samo su proklete svinje provalile u naš mladi vinograd i gotovo ga uništile."

„Gospodaru, pogledajte ovo!" uzbuđenim glasom, poviče jedan od slugu. Pomogao joj je sjahati, zatim su zajedno pošli pogledati zbog čega se toliko uzbudio. Oboje su najprije začuđeno, a onda ljutito, gledali u rupu u kojoj je donedavno bio stup.

„Svinje nisu nikako mogle iščupati ovaj stup. To je nedvojbeno djelo ljudskih ruku. Siguran sam, da onaj prokletnik ima svoje prste u ovome. Namjerno je, želeći izazvati sukob, potjerao svinje u naš vinograd. Misli da će me sada lako pobijediti. Platit će mi, svaki trs koje su njegove proklete zvijeri potrgale." Nekoliko trenutaka je ljutito gledao desetak leševa crnih poludivljih svinja, zatim je pljunuo i okrenuo se prema slugama koji su ga očekujući naredbu gledali.

„Iznesite ih van, vratite im njihove svinje. Stavite ih negdje na otvoreno neka ih vide, neka znaju što će se dogoditi, ako se usude ponoviti ovako nešto." ljutito naredi, uzjahujući konja.

„Ovdje je naš posao gotov pođimo kući!" Povremeno je pogledavala njegovo lice. Iako je pokušavao sakriti, ipak se na njemu, ocrtavala sva zabrinutost koja ga je opsjedala.

Ovo je tek početak ovim nam je dao do znanja, da nas neće ostaviti na miru. Otac se ne može sam boriti protiv Pavla Čupora i četvorice njegovih sinova. Moram ga nekako nagovoriti da me pusti u grad. Moram što prije pronaći muža koji će nam pomoći očuvati imanje. Na starčevu licu se zabrinutost polako, ali sigurno pretvarala u ljutnju.

„Prokleti knez Pavao! Ne da mi, ni da u miru oplakujem sinove. Ali neće se samo tako, bez borbe domoći našeg imanja. Mi smo stara obitelj, naši preci bili su biskupi i banovi ove zemlje, nećemo bez borbe dopustiti silniku da nam oduzme našu djedovinu. Naglo se smirivši Jakov pogleda kćer.

„Bojim se da je ovo tek početak. Uskoro možemo očekivati prave, žešće napade. Nas dvoje smo sada sami, većina naših najboljih momaka je izginula u bitci s Turcima. Bojim se, da smo nas dvoje preslabi, nećemo se sami uspjeti suprotstaviti napadima. Moramo zatražiti pomoć, treba što prije o ovom napadu obavijestiti vlasti. Neka ban ili biskup svojim autoritetom obuzdaju lakomost našeg susjeda.

To ćeš morati ti učiniti zajedno ne smijemo napustiti Jelen-grad, a ja se ne usudim ostaviti