Suđeni

By Katie May

Trebao je to biti sasvim običan dan. Sofija ima sina i supruga, a tog je jutra krenula na posao ne sluteći da će se ondje susresti sa starom ljubavi, čovjekom s kojim je prevarila supruga prije dosta godina. Oboje ostaju šokirani zbog ponovnog susreta, no kako vrijeme odmiče, postaju prijatelji iako ni samima sebi ne žele priznati da postoji nešto više. Također, ne slute tajnu iz prošlosti koju im kriju Sofijini roditelji. Ubrzo zajedno putuju na jednu konferenciju i, u drugom gradu i daleko od svih, ne uspijevaju odoljeti jedno drugome i shvaćaju da se još uvijek vole. Iako ih boli savjest zbog njenog supruga i sina, nastavljaju svoju vezu, a kada to Sofijin suprug otkrije, odlučuje joj se osvetiti okrutnošću kakvu nije slutila...

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Katie May
• Release date: Jun 13, 2019
• ISBN: 9780463342589

Book preview

1.dio

Najdraža moja Larice, preslatka kćeri,

Danas je tvoj rođendan i mami je jako žao što trenutno nije uz tebe. Ali obećajem, vratit ću se uskoro i kupiti ti dar koji god poželiš. Volim te i stalno mislim na tebe! Hvala Bogu, uskoro sam gotova sa specijalizacijom ovdje u Austriji, a onda se vraćam k tebi u Rijeku, zlato moje! Ne znaš koliko mi nedostaješ i koliko jedva čekam da te ponovo zagrlim. Jest ovdje lijepo, Beč je doista divan grad i sve, ali to mi malo vrijedi kad nisam uz tebe. Jednom ću doista morati povesti tebe i tatu u ovaj grad da i vi vidite njegove ljepote. Iako se čujemo svaki dan, ipak sam ti htjela, pored sve današnje tehnologije, napisati ovo pismo. Mogla sam ti poslati mail, no njega ne možeš uvijek imati pored sebe, a pismo ćeš moći. Možda sam ipak trebala sve nekako drugačije posložiti, srediti da odem nekamo gdje bih bila bliže tebi ili povesti i tebe... Jer mi previše nedostaješ.

Sigurna sam kako te ne trebam ni pitati kako je u školi. Znam da je sve u najboljem redu jer ti si, Larice, uvijek bila i ostala tako marljiva i pametna djevojčica! Već si treći razred, kako li samo vrijeme leti! Neću se ni okrenuti, a već ćeš biti djevojka. I to najljepša u čitavoj školi, posve sam sigurna. Molim te, ne zaboravi nikada koliko sam ponosna na tebe. Suze mi dolaze na oči dok ovo pišem. Vjeruj mi, nikada više neću otići nekamo bez tebe, ljupka moja curice. Ni na pet minuta! Ako ću morati još koji put ići nekamo, ti ćeš sa mnom. Znam da se tata dobro brine o tebi, no opet... Ne želim se više odvajati od tebe!

Poljubi tatu, bake i djedove u moje ime. I našeg psića, naravno. Sve vas toliko volim. Svakog dana zahvaljujem Bogu što mi je podario tako divnu, pametnu i lijepu djevojčicu. Šaljem ti veliku pusu, čujemo se, a uskoro i vidimo, ljubavi moja. Jedva čekam!

Tvoja mama

Mala Lara Novak sjedila je na krevetu u svojoj sobi i sa osmijehom čitala pismo koje je tog dana primila od svoje majke Nevenke. U tom joj je trenutku na vrata sobe pokucao otac Davor.

-Mogu li ući, dušo?, upitao je.

-Da, tata – odgovori Lara.

Davor uđe u sobu, sjedne pored kćeri i upita:

-Onda, jesi li dobila pismo od mame?

-Da, upravo sam ga pročitala. Vrlo je lijepo. Želiš li vidjeti?, upitala je i pružila mu ruku u kojoj je držala pismo.

-Naravno – odgovorio je Davor i počeo čitati. Kada je bio gotov, i on se nasmiješio i rekao:

-Imaš pravo, uistinu je lijepo!

-Znaš li možda kada se mama vraća? Pitam jer mi jako nedostaje, kao i ja njoj. Napisala je da će to biti uskoro, ali što to točno znači? Je li tebi što rekla?, upitala je djevojčica s tračkom tuge u glasu.

-Jest, za pola godine, kaže. Znam da ti se vjerojatno čini dugo. Ali ne brini, brzo će to proći!

-Misliš?

-Sigurno, zlato. No, danas ti je rođendan, đođi vidjeti što sam ti kupio!

-Evo me, tata – odgovorila je Lara i pošla za njim u kuhinju. Ondje je na stolu ugledala veliku čokoladnu tortu sa šlagom i jagodama, upravo onakvu kakvu je najviše voljela.

-Hvala ti, tata!, uzviknula je radosno.

-I mislio sam da će ti se svidjeti.

-Izgleda jako fino.

-I meni. Možeš pozvati svoje prijateljice danas poslijepodne nakon škole da se zajedno počastite, što kažeš?

-Može! Samo što... Šteta što i mama nije ovdje.

-Znam, i meni nedostaje. Ali vratit će se ona i, baš kao što ti je napisala, neće više nikamo otići bez tebe.

-Volim svoju mamu.

-I ja je volim. I tebe, dobra moja kćeri – odgovorio je Davor.

Ljeto 2015.

Morski su se valovi pjenili od jake bure koja je puhala tog ljetnog predvečerja u Splitu. Sofija je sjedila u dnevnom boravku kuće svojih roditelja i izbezumljeno ih promatrala. Vjetar je udarao roletama i to kao da je pojačavalo njen bijes. Snaga vjetra rasplamsavala je vatru koja je gorjela u njoj prijeteći da će ju svakog trena progutati.

-Kako?! Kako ste mogli? Kakvi ste vi to ljudi?, vrištala je iz sveg grla.

-Sofija, pokušaj se smiriti. Pokušaj shvatiti da smo htjeli samo najbolje za tebe – rekao joj je otac Andrija.

-Upravo tako – složila se njena majka Jelena. – Htjeli smo te zaštititi.

-Zaštititi?, grmjela je. – Lažeš! Htjeli ste zaštititi sebe, svoj status, svoj usrani ugled, imidž u društvu i ništa drugo! Kako ste mi mogli to učiniti?, osjećala je da će se slomiti od plača, jada, gađenja koje ju je obavilo. – Kako ste mi mogli tolike godine lagati? Zaboga, moji ste roditelji! A ispalo je da ste najodvratnija bića koja sam ikad upoznala.

Jelena je prišla kćeri dok su kapi kiše udarale po prozorima.

-Dušo, moraš pokušati razumjeti – rekla joj je. Pokušala ju je zagrliti, no Sofija se izmaknula. – Nanijela bi si nepotrebnu štetu. Zato smo odlučili kako je za tebe najbolje sve zataškati, inače možda ne bi...

-Šuti, mama!, vrisne Sofija. Kosa joj se lijepila za suzama obliveno lice, a grlo ju je boljelo od vikanja. – Znate što? Mrzim vas. Mrzim vas oboje! Vi ste zvijeri! Gadovi! Najobičniji lažljivci! Fuj, fuj, fuj!

U tom je trenutku Andrija povisio ton:

-Ne razgovaraj tako s nama! Zar misliš da si ti svetica? Zašto ti je Ivan učinio sve one grozne stvari? Naravno, nipošto to ne odobravamo, ali zašto se sve tako dogodilo? Jer si spavala s drugim dok si bila u braku, sama si nam to priznala. Hajde, reci da lažem, reci da to nije istina.

-Da, istina je! Jesam, i to zato što sam ga voljela. Ali to nije razlog zbog kojeg ste se trebali tako odvratno ponašati! Osim toga, kako ste uopće znali? Kako ste mogli znati?

-Jednostavno – odgovori Andrija. – Tolike bi podudarnosti bile prevelika slučajnost.

No, Sofija kao da to nije čula. Okrenula se i izjurila iz kuće.

11 godina prije

-Prestani, zaboga! U mojoj smo sobi – rekla je 27– godišnja Sofija svom bivšem kolegi s fakulteta Martinu. Bio je godinu mlađi od nje i radio u obližnjoj tvrtki. Sofija je nedavno magistrirala sa izvrsnim ocjenama, bila je asistentica na fakultetu i planirala upisati doktorski studij.

-Ma daj, Sofi, ljepotice. Treba ti malo pauze, ne možeš baš stalno trčati za uspjehom. Samo jedan poljubac i bježim. Znam, ti si sad asistentica, razmišljaš i o višim položajima, ali to nije razlog da me gledaš svisoka. Osim toga, ljubovali smo mi i na faksu, to valjda nisi zaboravila. Ja sam se tek bio upisao, a ti si bila druga godina.

-Ne, nisam zaboravila i nipošto ne gledam na tebe svisoka.

-Pa, u čemu je onda problem? – upitao je svojim umiljatim glasom od kojeg bi se uvijek naježila.

-U tome što sam kod kuće i, ne znam, možda bi Ivan mogao naići.

-Ma, najmanji problem! Zaključat ćemo vrata – nije to još ni do kraja izgovorio, a već se zaputio prema vratima sobe te ih zaključao. Sofija je sjedila za svojim radnim stolom. Kada se vratio i sjeo do nje, prepala se onog što mu je prepoznala u pogledu, kao i onog što bi se moglo dogoditi ako opet bude slaba, ako opet, kao što je to već učinila mnogo puta posljednjih tjedana, popusti njegovim čarima.I uvijek bi se grizla zbog toga, no nije nalazila način da to promijeni. Znao je da je udana za Ivana, uskoro će tome biti godinu dana, ali učinila je to iz poštovanja, prijateljstva i jer se nadala kako će tako zaboraviti Martina, ukratko – iz pogrešnih razloga. Novca su imali dovoljno, no Sofija se osjećala isprazno premda mu to nikada ne bi priznala. Živjeli su u velikoj kući i oboje su imali nove automobile, sve zahvaljujući Sofiji i njenim roditeljima jer Ivan je bio lijenčina. Sofiju je smetalo što uglavnom ne radi, nego više – manje izlazi s prijateljima i nju traži novac. Bio je upisao studij, no vrlo brzo je odustao. Ipak, nadala se kako će odrasti i potražiti kakav – takav stalan posao. Inače, Ivan je bio brat njene dobre prijateljice Nives koja ih je i upoznala. Bio je tri godine stariji od njih dvije. Imali su i starijeg brata Roberta. Robert im je bio poput drugog oca. Majka im je nažalost umrla dok su bili mali, a nešto kasnije i otac koji je bio pijanica, a često i nasilan prema ženi i djeci. Umro je, naravno, od bolesti izazvane pićem.Sofija nije voljela Ivana svim srcem jer je dio nje i dalje patio za Martinom. No, tada nije slutila da će joj Martin ponovno ušetati u život, posve slučajno, nakon što su se susreli na jednoj kazališnoj predstavi u Gavelli. Prekinuli su kada je ona bila pri kraju studija i to zbog njene ljubomore jer su ga stalno, onako zgodnog, opsjedale druge cure. Nije mu vjerovala unatoč njegovim upornim ponavljanjima da mu nijedna osim nje ne znači ništa i da ju nikada nije prevario.

-Smiri se, malena – rekao je primijetivši da ona drhti dok joj je milovao kosu i obraze. Još joj se više približio i svojim se smeđim očima zagledao u njene zelenkastosive.

-Hajde, obavi brzo taj svoj poljubac i idi – odgovorila je. Jako se vara ako misli da će me se tako lako riješiti, pomislio je vragolasto i poljubio je. Pa još jednom.

-Dobro, a sad idi kao što si rekao.

Kao da ju nije čuo, pomilovao joj je usne prstima i odgovorio:

-Kako su meke... Predivna si.

Nije bila ni svjesna trenutka u kojem ju je, onako krhku i nježnu, stavio u svoje naručje, kao ni trenutka u kojem ju je čvrsto zagrlio, a zatim počeo otkopčavati njenu poludugu crnu haljinu.

-Želiš li još uvijek da prestanem?, upitao je.

-Ne... Ne želim... – odgovorila je slabim glasom doista tako misleći, svjesna da je upravo njegova blizina sve što želi u tim trenucima. Opet ju je poljubio, još vatrenije, posve se uživjela u poljubac, u njegov jezik koji je milovao njezin. Ustali su i pomogla mu je da se skine, osjećajući se kao da će svakog trenutka izgubiti svijest od njegova pogleda, dodira, uzbuđenja koje je osjećala.

-Tako te volim – šapnuo je kada su završili na podu. Maknuo je nekoliko pramenova njene crvenkaste kose s čela dok je ležala na neudobnom podu, no to joj ni najmanje nije smetalo. Jer uz nju je bio njen Martin, isti onaj kojeg još uvijek voli unatoč svemu.

-Molim te... Učini to – rekla je dok joj je srce od nestrpljivosti prijetilo stati. I poslušao ju je. Prepustila mu se i sve je bilo gotovo za tek nekoliko minuta. Ali nije žalila ni jednu od tih minuta, ni jednu sekundu. Zatvorila je oči i poželjela nestati u njegovu naručju. Ljubili su se, jako i bolno, dok je osjećao kako mu sve više pripada. Vodili su ljubav čas nježno, čas brzo i jedna joj je suza radosnica pobjegla iz oka, a poslije su se još jednom zagrlili.

Prije nego je otišao, zamolio ju je da ju fotografira.

-Želim te stalno imati pored sebe, makar na slici – pojasnio je zakopčavajući joj haljinu na leđima.

-Da budem ozbiljna ili da se nasmiješim?, upitala je.

-Nasmiješi se, Sofi. Jesam li ti rekao da si još ljepša kada se smiješ?

-O, jesi, kako ne. Hvala ti. Pretpostavljam da bi htio i da kosu ostavim raspuštenu, zar ne?

-I to – odgovorio je prelazeći prstima po njenom obrazu. Kako je to voljela! Nakon što ju je slikao, ponovo ju je poljubio, a zatim su se pozdravili. Odmah je osjetila da joj beskrajno nedostaje.

1.

Sofija se osjetila prljavom kada je tog poslijepodneva nakon kupnje ponovno ušla u svoju i Ivanovu kuću. Morala se, kao i obično, probijati kroz gužvu i beskonačno čekati na semaforima. Ništa od toga nije voljela, no već se navikla jer u Zagreb je došla sa 14 godina i ondje upisala gimnaziju. U početku su joj nedostajale tople zime i beskonačne šetnje uz more, no uskoro se prilagodila. Kasnije je razmišljala da se vrati studirati u rodni grad, no predomislila se i ostala u Zagrebu. Pokazalo se to sudbonosnim jer na fakultetu se zaljubila u Martina. Njena i Ivanova kuća bila je velika, Sofiji se činilo čak malo previše i u početku je htjela da odaberu nešto manje, no Ivan je inzistirao upravo na toj.U kupnji su pomogli i njeni roditelji suci. Čitavog su života mnogo radili pa su imali i odličnu ušteđevinu pored visokih plaća. Zapravo, najdraži dio kuće bio joj je malen balkon kamo je voljela uteći kada bi o nečem morala razmišljati. U posljednje je vrijeme to činila često. Što to Ivanu nedostaje da trčim u naručje drugog?, pitala bi se tada, a znala je i odgovor. Nije problem u njemu, već u tome što nikada nije prestala voljeti Martina, njegove smeđe oči i nježne crte lica, njegov osmijeh, privlačnost i duhovitost. Nemoj sada o njemu, viknula je u sebi i preusmjerila misli opet na kuću. Teško su se složili oko boje zidova. Ivan je htio da svi budu bijeli, a ona da barem njihova soba bude plava. Kao tvoje oči, nagovarala ga je te je na kraju pristao.Klonulo je sjela za kuhinjski stol. Još je jednom prevarila čovjeka koji je tako dobar prema njoj. Trebao se vratiti s posla za sat vremena. Inače, radio je tek ponekad. Dotad ima sasvim dovoljno vremena da sabere misli. Najradije bi bila plakala. I u onim prilikama kada se pokušala opirati svom ljubavniku, on bi uvijek pronašao način da ju pridobije i učini svojom. Često bi joj znao reći:

-Ma daj, znam da ne voliš tog lika.

-Ali dobar je i pošten. Volim ga kao prijatelja.

-To nije dovoljno. Mene, draga moja, voliš onako kako treba. Ako ne želiš, reci mi i nećemo ništa učiniti. Ali vidim ti u očima da želiš. Ako se varam, a mislim da se ne varam, OK, možemo samo ovdje mirno sjediti i pričati.

I tada bi popustila. Kao da je bio njen otrov bez kojeg ne može. Svakog je puta samoj sebi obećala kako je upravo taj put posljednji, no naravno to je obećanje nebrojeno puta prekršila. A sada sjedi za stolom i isto se tako po tko zna koji put gorko kaje zbog svog postupka. Možda bi bilo dobro kada bi ona i Ivan dobili dijete. To bi joj, bila je sigurna, odvratilo misli od Martina i nastavila bi s normalnim životom. Savršena ideja, zaključila je. Doduše, njen će daljnji razvoj karijere morati pričekati, no nije važno. Svakako će mu to predložiti. I odmah je zamislila sebe kao majku, s malenim dečkićem ili djevojčicom u naručju. Zatim sebe kako prima dijete na grudi i hrani ga. Kako ga polaže u krevetić na spavanje. Tako je, zaključila je, želim bebu. Bebu koju ću voljeti iz dubine duše, kojoj ću se posvetiti i nikada više neću ni pomisliti na Martina. Uostalom, i Ivan joj je u posljednje vrijeme nekoliko puta spomenuo kako obožava djecu, kao da joj je neizravno htio dati do znanja da bi htio dijete s njom. Bit će sretan kada mu kažem svoju želju, pomislila je. Sigurno će pristati! A onda su se misli, kao neposlušne niti, vratile na Martina. Na brzinu je u glavi preletjela sve što se tog dana dogodilo među njima. Gotovo je mogla osjetiti njegove dodire svuda po sebi. I kako je samo lijep... No, znala je da će, nadala se uskoro, sve svoje misli preusmjeriti s njega na svoje i Ivanovo dijete. Odjednom joj se oglasio mobitel. Odmah je prepoznala Martinov broj. Toliko ga je već puta vidjela na zaslonu svog mobitela da ga je znala gotovo napamet te ga nije trebala ni memorirati.

-Molim?

-Bok, ljepotice, upravo sam se vratio kući i već mi nedostaješ pa sam se pitao kad bismo se opet mogli naći.

Kad bismo se opet mogli naći?, odzvanjalo joj je u ušima. To se doista više ne bi smjelo dogoditi. Kako mu to reći?

-Sofija, jesi li ovdje?, prenuo ju je iz misli.

-Jesam, naravno! Ovaj...

Nakašljala se kako bi kupila vrijeme. Što sada?

-Što ovaj?

-Ovo što radimo jednostavno je pogrešno!, izletjelo je iz nje glasnije nego je htjela. – Shvaćaš li to? Ne mogu. Ovo je dvostruki život i ja ga više ne želim.

Osjećala je kako sva treperi od muke dok je to izgovarala, ali isto je tako osjećala da mu mora to reći. Mora izbaciti iz sebe te riječi koliko god bile teške i stati na kraj prevari.

-Sofija! Ti mene zezaš, zar ne? Ili si već zaboravila što se danas, kao i toliko puta prije, dogodilo među nama? Jer ovo što si upravo rekla jednostavno ne može biti istina!

-A zašto, molim te, ne bi bila? Udana sam žena i ovo nije fer prema Ivanu.

Bila je na rubu suza. Skupila je hrabrost i dodala:

-Koliko god te voljela, odvratno je od mene što mu radim iza leđa.

-Dakle, ipak priznaješ da me voliš?, nasmijao se i nije se dao smesti. – Osim toga, ostavljaš me preko telefona? Pa to je kukavički!

-Da, priznajem da te volim, ali ne želim više varati Ivana. Tako je dobar! Ovo što mu radim jednostavno je ružno, jadno i nepravedno. Molim te, shvati. I ja bih rekla da ovo nije baš najbolji način da prekinem s tobom, ali mislim da bismo oboje previše patili kada bismo se ponovo vidjeli. Toliko je djevojaka na svijetu, boljih, ljepših i pametnijih od mene. Sigurno bi mogao pronaći koju za sebe, početi ispočetka, zaboraviti me.

-A, ne, ne prihvaćam. Da su stoput bolje od tebe, meni si ti najbolja i neću nijednu drugu. Čuj, zašto jednostavno sve ne priznaš Ivanu i ne ostaviš ga?, bio je praktičan.

-Zato što on to ne zaslužuje! Vjerujem... Sigurna sam, naći ćeš drugu, samo se trebaš malo osvrnuti oko sebe i potruditi. Zavoljet ćeš je još i više nego što sada voliš mene.

Bila je svjesna kako zvuči neuvjerljivo. Ni sama nije vjerovala svojim riječima jer znala je da bi Martin za nju učinio sve. Pa kako onda tražiti drugu? Osjećala je kako bi joj mobitel svakog trenutka mogao ispasti iz ruke i borila se sa suzama. No, bilo je to uzalud, jer one su potekle same od sebe.

-Sofija, plačeš li?, upitao je. – Zar me doista odbacuješ? Zar ćeš mi doista slomiti srce?

Duboko je udahnula dok su suze neumoljivo klizile njenim licem i padale na haljinu.

-Martine, ja doista... Doista nisam htjela da tako zvuči.

-Ali zvuči! No, dobro, ako je to tvoja odluka, spreman sam pomiriti se s njom. Pokušaj biti sretna s tim svojim Ivanom, ja te više neću opsjedati. Ipak, barem se nadam kako nećeš zaboraviti da te volim i sve naše trenutke – i on je bio na rubu suza.

-Budi siguran... – htjela je reći Budi siguran kako neću, ali već je bio poklopio. Znala je kako ga je upravo nemjerljivo povrijedila, no nije bilo drugog izlaza. Mobitel joj je pao na stol, prekrila je lice rukama i gorko zajecala. Nije prepametno prekinuti telefonom nešto tako veliko. Ipak, s jedne je strane bolje da mu je ovako dala do znanja da moraju prestati jer, ako bi se susreli, možda bi se dotad i predomislila. Ovako je to učinila dok je bila odlučna. Sva sreća što živi dovoljno daleko pa su šanse da ga sretne u velikom gradu minimalne. Znala je da se mora smiriti prije nego se Ivan vrati jer će ju inače pitati što je bilo, ali kako?

-Što sam to učinila?, rekla je naglas. Uzela je maramicu i obrisala suze, no one su i dalje tekle. Bile su to suze boli što mu je slomila srce, a u isto vrijeme i suze olakšanja što više neće sjediti na dva stolca. Da ga nazove, samo toliko da dovrši rečenicu? Možda bolje ne, možda bolje sve ostaviti kako jest. I okrenuti nov list, baš kao što je maloprije odlučila.

Martin je gotovo razbio mobitel nakon što je onako naglo prekinuo razgovor. Bijesno je koračao lijevo – desno po svojoj sobi u kući u Dubravi dok ga je majka Barbara pokušavala utješiti. Barbara je bila vitka 62 – godišnjakinja koja je djelovala najmanje pet godina mlađe.

-Sine dragi, dobro ti je rekla. Osvrni se malo oko sebe, nije jedina na svijetu! Uvijek možeš upoznati neku novu. Mislim kako bi morao uvažiti njenu želju da je gotovo. Ako joj je poštovanje prema mužu važnije od ljubavi prema tebi, onda to tako trebaš prihvatiti.

-Sve ja to znam, mama, razgovarao sam s tobom o tome nebrojeno puta. Ali jednostavno mi je teško zamisliti da me samo tako želi zaboraviti. Kao da ničeg nije bilo! Prihvatit ću njenu odluku, što drugo mogu? Ajme... Ne znam, ali valjda je u pravu kada kaže da joj je teško sve to. Veoma se ljutim na nju. No, neka radi što hoće. Što god ju volja!

-Ne vjerujem da te želi zaboraviti, kako kažeš, tek tako.Teško joj je, sigurno jest. Sada si srdit na nju i slobodno budi. A kada te to prođe, shvatit ćeš kako je postupila ispravno. Možda bi je onda, kada se više ne budeš ljutio, mogao zamoliti da budete barem prijatelji.

-Prijatelji?, ponovio je zbunjeno. – A, ne. Volim je, ne mogu joj biti prijatelj. Tako mi je teško bez nje. Već mi sada nedostaje. Mama, ona je jedina koju sam volio baš onako iskreno. Kao što kažeš, što mogu nego pomiriti se s njenom željom.

-Bit ćeš dobro, vidjet ćeš – zagrlila ga je. – Znam da te to sada boli, ali s vremenom će tvoja tuga blijediti i nastavit ćeš sa životom. A valjda znaš i da uvijek možeš razgovarati sa mnom, ne samo o Sofiji, već o svemu što te muči. Nisam samo tvoja mama, dugo sam bila i psihologinja koja je pomagala mnogim ljudima u mnogim problemima - nasmijala se.

-I to na glasu kao odlična – nasmijao se i on. – Osim toga, kako si samo bila jaka kad nas je onako ostavio tata. Sebe si gotovo ostavila po strani i svu pažnju posvetila seki i meni. Ti si najbolja mama na svijetu!

-Pa, hvala ti – odgovorila je. – Da, bilo je to teško, ali preživjeli smo. Čvrsto vjerujem kako ćeš i ti.

-Znaš... – zastao je kao da se srami. No, osjećao je potrebu reći joj to.

-Što?

-Hoću reći, danas... Posjetio sam je u njenoj kući.

-I onda?, upitala je iako je slutila odgovor.

-Bila je nekako posebno lijepa danas. I jednostavno... Nismo mogli odoljeti jedno drugome.

-Ajme! Niste to smjeli ondje, nije njena kuća mjesto za takve stvari – gotovo se zgrozila. Odmahnula je glavom. Gotovo je mogao opipati njen prezir.

- Znam, ali eto. No, hajde, zaboravi – rekao je. – I ja nju očito moram zaboraviti. Što si se sad tako šokirala?

-Oprosti, ovo što ću reći jest grubo, ali nisam takvo što od tebe očekivala. Pa, kako si je nagovorio da to učinite upravo ondje? Kako se osjećala zbog toga?, Barbara je još uvijek bila u vidljivoj nevjerici.

-Nagovorio? Mama, što ti pada na pamet? Nisam je ninašto nagovorio. Sama je htjela, baš kao i ja.

Sada je i on nju gledao u nevjerici. Upitala je:

-Sigurno?

-Mama, kakvo je to pitanje?!, čudio se. – Da, sto posto sigurno! Htjela je svim srcem biti moja ondje i u tom trenutku. Nazovi je i pitaj ako mi ne vjeruješ. Samo još nedostaje da me optužiš kako sam je prisilio. Dakle, tako ti izgledam? Još me i molila! Doslovno. Nikada, ali baš nikada ne bih učinio ništa ako to ne bi željela i ona. Zar mi ne vjeruješ?

Barbarin se izraz lica tada smekšao i odgovorila je blago:

-Ma joj, oprosti, molim te. Zaboravi sve što sam rekla. Ne bi ti nju natjerao, dobar si dečko. Samo sam željela reći da to nije najbolje mjesto da se u njemu vodi ljubav, a onda sam otišla predaleko. Oprosti! Nemam pojma što mi je to palo odjednom na ovu staru pamet.

-No, u redu, opraštam ti – smijao se. – Zašto stara pamet? Ti uopće nisi stara, mama. Tek si prešla šezdesetu!

-Da, ali za nekoliko će mjeseci tvoja seka Karolina roditi i bit ću baka. Ako to još uvijek ne znači da sam stara, odlično.

-Naravno da ne znači. Nipošto nisi stara, a još manje u duši. Jedna si od najveselijih osoba koje poznajem, nemoj više ni pomisliti da si stara.

-Pa, mnogo ti hvala, sine – odgovorila je. – I doista ti želim da što prije preboliš Sofiju. Znam, neće biti lako, trebat će ti neko vrijeme, ali ne zaboravi da sam uvijek uz tebe.

-Iako je volim, potrudit ću se u vezi toga. Jednom ću je preboljeti. Valjda – sjetno je odgovorio. Zagrlila ga je kako bi mu dala do znanja da ga u potpunosti razumije. Sa Sofijom ju je upoznao još kada su prvi put bili zajedno i svidjela joj se, bila je vedra, iskrena i nasmijana, s rijetkom nijansom crvenkaste kose koja joj je sezala gotovo do polovice leđa. Bilo je to oko Uskrsa prije nekoliko godina, svi su zajedno večerali u bogato osvijetljenom restoranu na Cvjetnom trgu: Barbara, Martin, Sofija, Karolina, Martinova tri godine starija sestra i njen tadašnji momak, a sada suprug Zlatko. Barbara se prisjetila kako su se tada njen sin i Sofija nježno promatrali i kako je tada poželjela da uvijek budu sretni zajedno. Bilo joj je žao što je sve tako tužno završilo, no na Sofijinu odluku nije imala utjecaja.

Sofija je jedva čekala reći Ivanu da bi htjela dijete. Te večeri, nakon što su legli na spavanje, približila mu se i šapnula milujući mu obraz, iako je uvidjela da je pomalo umoran:

-Moram ti nešto reći. Možemo li nakratko razgovarati?

-Baš sada? Nekako mi se spava, ne može pričekati do sutra?

-Ali važno je! Daj, molim te, doista ti ovo želim reći sada.

-Onda pričaj, slušam. Što je tako važno? Zaboga!, naglo se uspravio u krevetu i pogledao je. – Zar mi pokušavaš reći da ćemo postati mama i tata?

-Ne baš to, ali blizu si!, počela se smijati. - Razmišljala sam i zaključila kako želim da to uskoro budemo, kako bi to bilo baš lijepo!

-Draga!, uzviknuo je sav radostan i zagrlio je. – Ti meni čitaš misli. I ja bih to volio! Jesi li sigurna da želiš dijete sa mnom uskoro, ne bi li još malo pričekala? Mislim, tvoj posao i to, činilo mi se kako ćeš se najprije više posvetiti napretku u karijeri.

-Nema veze, neka čeka, neće nikamo pobjeći! Znala sam da će ti se svidjeti moja ideja. Sada najviše od svega želim dijete, malo stvorenje koje ćemo oboje voljeti.

-Malo si me iznenadila ovim planom, imao sam dojam da ti je trenutno najvažniji posao, ali dobro! Ako želiš dijete, imat ćemo ga – odgovorio je prelazeći joj prstima kroz kosu. Približila mu se još više i poljubila ga. Kada bi ti znao da sam tu odluku donijela kako bih ovu grešnu ljubav prema Martinu pretočila u čistu i uzvišenu prema djetetu, pomislila je.

-U redu onda – rekao je nakon što ju je nekoliko minuta njihao u zagrljaju. – Baš se veselim. I obećajem ti, pomoći ću ti da zaboraviš onog tipa s kojim si hodala i kažeš da ti je još uvijek negdje u srcu. Ionako se više niste ni sreli. Sve će to proći, vidjet ćeš. Sada imaš mene.

-Ah, da, naravno. Preboljet ću ja njega – promucala je više za sebe osjećajući veliku krivnju i sram pred svojim tako dobrim i pametnim mužem.

-Hoćeš, kako ne bi. A sada mi lijepo spavaj pa ćemo ubrzo poraditi na bebi, može?

-Naravno. I ti lijepo spavaj – odgovorila je i počela se boriti s mislima da mu sve prizna, sad i ovdje. Volim Martina i ne mogu ga zaboraviti, oprosti mi ako mi uopće ikako možeš oprostiti, izdala sam te, izdala sam te i danas, ta mi ljubav ne da mira. Ali to bi ga ubilo. Ne, ne može mu reći to ni u snovima. Pokušavala je zaspati, no bezuspješno. Misli su joj radile velikom brzinom i nije ih se uspijevala riješiti. Počela je plakati. U jednom joj se trenutku učinilo da osjeća Martinove dodire na svom obrazu i pobojala se da ne poludi od tog osjećaja.

Pokušala je usredotočiti se na nešto, bilo što. Smiri se, ponavljala je u sebi bojeći se da njeno glasno lupanje srca ne probudi Ivana. Promatrala je noćnu svjetlost grada koja je dopirala kroz prozor. Diši i ne misli na njega, govorila je u sebi. Ali ništa. Baš ništa. Jer i dalje je uporno odbijao napustiti njene misli.

-Molim te, ostavi me na miru – prošaptala je tiho. Čak je i bez njegove prisutnosti osjećala uzbuđenje. Zatvorila je oči koje su ju od suza počele peći. Uzalud. Opet ga je