Tajna čazmanskog kaptola

By Ivan Ševeriga

Mongolska divlja horda je porazila ugarsku vojsku. Skupina hrvatskih gardista uspije probiti mongolski obruč i vratiti se u Budim. Da bi spasili kraljicu, blago iz riznice kralja Bele IV i svog ranjenog zapovjednika Hercega Kolomana napuštaju glavni ugarski grad. Istovremeno kraljičina sobarica Nada upoznaje zapovjednika garde Viktora i pridružuje se gardistima na putu za Moslavinu

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Ivan Ševeriga
• Release date: Feb 11, 2015
• ISBN: 9781311994400

Ivan Ševeriga

Ime mi je Ivan Ševeriga. Rođen sam 13 XI 1966 godine u malom moslavačkom selu Gornja Petrička (Bjelovarsko-bilogorska županija) gdje i danas živim.

Book preview

Ivan Ševeriga

Tajna Čazmanskog Kaptola

Prvo poglavlje

Probudio ga je zvuk truba, koji je odjekivao svuda oko njega.

„Uzbuna!"

„Uzbuna, napadaju!" odjekivalo je sa svih strana. Izvježbanim pokretima navukao je metalni prsni oklop, opasao mač, zgrabio luk i tobolac sa strijelama i izjurio iz šatora.

„Gospodine, napali su most." raportirao je jedan od vojnika, dovodeći mu konja.

„Brzo svi na most!" izdao je naredbu i požurio prema tristotinjak metara udaljenom mostu. Pri mutnoj svjetlosti praskozorja, ugledao je veliku skupinu neprijateljskih vojnika kako urlajući pokušava prijeći most. Bez oklijevanja je skočio s konja i zauzeo prvo slobodno mjesto na grudobranu, kojeg su izgradili čim su doznali da će morati braniti jedini most u krugu od pedesetak kilometara. Odmah je ne nišaneći puno počeo najbrže što može odapinjati strijele u veliku gomilu neprijatelja. Ne obazirući se na smrt koja ih je čekala, Mongoli su urlajući nadirali preko sve veće hrpe svojih ranjenih i mrtvih suboraca. Shvativši da mu se većina njegovih momaka pridružila u borbi, osmotrio je situaciju u kojoj su se nalazili. Suprotna obala rijeke je bila puna Mongola koji su ih ne obazirući se hoće li pogoditi svoje ratnike zasipali strijelama.

„Gađajte samo ove koji pokušavaju priječi most." povikao je shvativši da neki njegovi momci gađaju neprijatelja na suprotnoj obali rijeke.

„Kakva je situacija?" pitao je Herceg Koloman, odjednom se pojavivši iza njegovih leđa.

„Gospodine što radite ovdje, odmah se vratite u logor na sigurno."

„Pitao sam te kakva je situacija?"

„Gadno su nas pritisnuli, ali držimo se. Gospodine ne biste trebali biti ovdje, povucite se izvan dometa strijela. Momci vodite ga odavde, odmah!" povikao je dvojici najbližih gardista. Prije nego što su uspjeli primiti uzde njegova konja jedna se strijela, pronašavši uski prostor između šljema i prsnog oklopa zabola u Kolomanov vrat.

„Prokletstvo! Vodite ga na sigurno, neka mu ranarnik odmah pregleda ranu." vikao je. Nije znao koliko je rana teška, čim je vrat u pitanju, vjerojatno nije bezazlena, mislio je brzo odapinjući strijele prema neprijatelju koji je pojačao svoj napad. Nakon što je potrošio dvadesetak strijela začuo je poziv iza leđa. Protrnuo je ugledavši jednog od momaka kojeg je poslao s ranjenikom.

„Umro je?" upita.

„Nije, gospodine živ je."

„Zašto nisi s njim?"

„I u kraljevom logoru je kaos, izgleda da se i tamo vodi bitka."

Kako? Rekli su da Mongoli ne mogu prijeći rijeku."

„Izgleda da su ipak nekako uspjeli."

„Idem pogledati, stani na moje mjesto." Ne obazirući se na strijele koje su padale oko njega. Jedna se čak odbila od njegovog metalnog oklopa, žurio je prema vrhu brdašca s kojeg je mogao vidjeti logor u kojem se utaborila ugarska vojska. Već na prvi pogled bilo mu je jasno da je bitka izgubljena. Vjerojatno su negdje prešli rijeku i zatekli ih na spavanju. Dolazi ih još, opkolit će i nas, moram se povući, mislio je gledajući klaonicu u koju se pretvorio logor.

„Idi dolje, naredi momcima da se odmah povuku." rekao je gardistu koji je ostao čuvati ranjenika.

„A most, moramo držati most, Mongoli će se probiti." teškom mukom progovori Koloman.

„Već jesu, nemam vremena objašnjavati, moramo otići odavde. Gospodine možete li jahati?"

„Ako je opasno kao što kažeš, moram."

Za to vrijeme je većina gardista je i dalje odapinjući strijele prema mostu uzjahala konje.

„Pokušavaju nas opkoliti, moramo se probiti prije nego što zatvore obruč. povikao je tjerajući konja. Tražeći rupu u neprijateljskim redovima, ugledao je čovjeka u pozlaćenom oklopu kako se okružen vitezovima bori protiv neprijatelja koji su ih opkolili. Ono je kralj, moram ga pokušati spasiti, pomisli. Jedna četa neka čuva gospodina Kolomana, ostali za mnom. povikao je izvlačeći mač. Bez oklijevanja su se zaletjeli u veliku grupu ratnika koja je opkolila kralja. Na trenutak iznenađeni Mongoli su posustali, dovoljno da se gardisti probiju do kralja i njegovih ljudi i izvuku ih iz okruženja.

„Vaše visočanstvo, slijedite me!"

„Ali moja vojska, ne mogu napustiti svoju vojsku."

„Morate, spašavati goli život."

„Zar je tako loše?"

„Mnogo gore nego što mislite, iznenadili su vas i opkolili."

„Tko ste vi, nisam siguran da sam vas ranije vidio."

„Ja sam Viktor Petrović, zapovjednik garde vašeg brata, oko vas su moji momci."

„Moja vojska, moramo se vratiti." rekao je kralj naglo usporivši. Slika govori više od tisuću riječi, pomisli Viktor, zaustavljajući konja.

„Gospodine nema više vaše vojske, pogledajte!" rekao je pokazujući prema logoru u kojem su Mongoli ubijali posljednje ugarske vojnike.

„Poražen sam. O Bože kako je to moguće." gotovo zaplače kralj.

„Moramo žuriti, uskoro će shvatiti da ste im pobjegli."

Strahujući za kraljev ali i vlastite živote divlje su galopirali sve dok njihovi konji nisu počeli posustajati.

„Izašli smo iz neposredne opasnosti, moramo bar nakratko odmoriti konje i dogovoriti se što ćemo dalje, zapovjednici okupite se." rekao je kralj Bela IV.

„Na žalost, precijenio sam naše i podcijenio neprijateljske snage, rezultat je izgubljena bitka, za sada i rat, jer je sva moja vojska uništena. Povratak u Budim mi neće donijeti ništa, moram poći u susjedne zemlje, prije svega Austriju i tamo pokušati sakupiti novu vojsku, a vojska kao što znate košta. Ti ćeš Kolomane, sa svojim momcima poći u Budim, povest ćeš moju suprugu i kćeri na sigurno. Usput ćeš isprazniti riznicu i ponijeti sve što vrijedi. Pođi u Hrvatsku, ja ću čim se domognem sigurnosti poslati glasnike s uputama što ti je dalje činiti. Laszlo, ti ćeš pokušati zavarati neprijatelja, obući ćeš moj oklop i odvući ih na jug. Nemamo vremena za duge razgovore, Mongoli su nam za petama, pođimo momci i sretno svima." završio je svoj govor kralj Bela.

Nakon tri dana putovanja od kiša raskvašenom panonskom nizinom, gardisti su konačno stigli u kraljevski dvorac. Najprije su potražili liječnika da se pobrine za Kolomanovu ranu. Iako su mu često mijenjali zavoje zbog kretanja rana se još nije počela zarastati, povremeno bi prokrvarila što ga je dodatno oslabilo tako da je gotovo bez svijesti stigao u glavni grad. Nakon što je pregledao i previo ranu, liječnik se odmaknuo od kreveta na kojem je ranjenik ležao.

„Srećom strijela nije oštetila nijednu žilu. Iako je izgubio mnogo krvi, oporavit će se. Nakon mjesec dana mirovanja sve će biti u redu."

„Bojim se da to neće biti moguće. Kao što znate, izgubili smo bitku. Vrlo brzo, mongolska će se vojska naći pred zidinama Budima" rekao je Viktor zabrinuto gledajući ranjenika.

„Nema razloga za brigu. Gospodine, naše zidine su debele i čvrste. Praktički su neosvojive. S lakoćom možemo mjesecima odolijevati napadima." oholo odgovori liječnik.

„Vjerujem da bi, kada bi ih imao tko braniti, zaista odoljele napadu, ali kao što znate, većina branitelja poginula je na rijeci Šajo."

„Što to govorite? To nije istina. Ljudi jednostavno preuveličavaju. Nije onako velika i moćna vojska, kao što je naša, mogla samo tako, u nekoliko sati nestati. Vidjet ćete gospodine, uskoro će se kralj s glavninom naših snaga vratiti, ako nas pokušaju napasti, prokleti Mongoli će saznati što je prava obrana." nastavi liječnik glasom u kojem se osjećao ponos. Uvjeren da on već dugo vremena nije napustio sigurnost kraljevskog dvorca, Viktor mu više nije proturječio. Nije želio gubiti vrijeme na besmislenu raspravu s čovjekom koji je očito živio u nekom svom svijetu. Imao je zadatak koji je trebao izvršiti, herceg Koloman nije sposoban zapovijedati i ja kao zapovjednik njegove garde moram preuzeti odgovornost, mislio je gledajući blijedog ranjenika kako onesviješten leži na krevetu.

Misli mu prekine kraljica, Marija Laskaris koja je upravo ušla u sobu i ne obazirući se na klanjanje svih prisutnih, prišla ranjenikovom krevetu.

Nekoliko trenutaka je stajala i gledala u blijedo nepokretno lice."

„Jeli živ?" tiho upita.

„Jeste, živ je. Izgubio je mnogo krvi, i zbog toga je u nesvijesti."

„Tko ste vi? Što se tamo dogodilo i znate li što se dogodilo s kraljem?"

„Ja sam Viktor Petrović, zapovjednik njegove garde, Mongoli su nas iznenadili i uništili našu vojsku. Kralj se uspio spasiti, ako je sve u redu on je na putu u Austriju, tamo će pokušati pronaći saveznike, koji će mu pomoći u daljnjoj borbi protiv Mongola."

„Austriju, zašto nije poslao izaslanike, a on se nije vratio ovamo?"

„Rekao je da nitko neće razgovarati s izaslanicima, samo se kralj može nadati da će dobiti pomoć."

„Jedino mi je važno da je živ, ovih dana sam čula svakakve priče. Jeli prije nego što ste se rastali izdao kakva naređenja što ja trebam učiniti?"

„Što prije morate napustiti Budim."

„Zašto? Zar ne možemo organizirati obranu, Bela je uvijek govorio da su ove zidine neosvojive."

„Možda bi bile da imate vojsku."

„Znači, nema nade?"

„Na žalost ne."

„Kamo bismo trebali poći?"

„U Hrvatsku, tamo će nas čekati kraljevi glasnici s uputama što nam je dalje činiti." „

„U redu, reći ću slugama da pripreme stvari i ujutro ćemo krenuti prema Hrvatskoj" zaključi kraljica.

„Vaša visosti, bojim se da nemamo toliko vremena. Moramo krenuti što prije!"

„Ali ja nisam spremna za put, treba toliko toga povesti, nećemo moći sve ukrcati prije jutra."

„Žao mi je ali nema vremena, morate uzeti samo najnužnije stvari. Vi ste vrlo važni mongolskom kanu, ako vas uhvati moći će ucjenjivati kralja. Vjerujte mi mongolski jahači jure prema nama, svakom minutom su sve bliže. Ne smijemo oklijevati, ako želimo pobjeći moramo žuriti. Uzmite laku kočiju i najpotrebnije stvari. Dok se vi pripremate ja ću sadržaj riznice prenijeti na kola."

Nada je raskošnu, biserima i zlatnim nitima protkanu kraljičinu, svilenu haljinu, pokušavala nagurati u veliku, prekrasno izrezbarenu, pozlaćenu škrinju. Da bi napravila prostora za još jednu, ne brinući se hoće li se zgužvati, sjela je na uredno složene haljine. Glavna kraljičina sluškinja naredila joj je da u tu jednu, jedinu, škrinju mora zapakirati sve haljine koje je kraljica ranije odabrala. Da bi prikratila vrijeme, dok je čekala da se haljine slegnu pod njenom težinom, gledala je kraljičin ormar. Toliko prekrasne odjeće će ostati, pomisli obrisavši suzu koja joj je nenadano kliznula niz lice. Odjednom se trgnula. Koja sam ja glupača, plačem i brinem se zbog kraljičinih haljina, a ne zbog sebe. Svi će se ionako brinuti za kraljicu, svi će kao i obično skakutati oko nje i ulizivati joj se. Nikoga neće biti briga za sluškinju, za običnu sobaricu, rastuži se nad svojom, na trenutak, zamišljenom sudbinom. Obrisavši suzu, odlučno je ustala i uzela još jednu, barem sudeći prema popunjenosti škrinje, posljednju, haljinu koju će kraljica ponijeti u izbjeglištvo. Više nije bilo sumnje, sa svih strana su stizale potvrde. Dogodilo se nešto nezamislivo. Kraljevska vojska je poražena. Prije nešto manje od sata, u kraljevski dvorac se u pratnji svojih gardista vratio herceg Koloman. Iz razgovora slugu shvatila je da se dogodila katastrofa. Herceg Koloman, bio je tek jedan od bezbroj ranjenih ili mrtvih ugarskih i hrvatskih vojnika. Čak se ni za kralja sa sigurnošću nije znalo je li preživio bitku. Nakon što je gotovo nesvjesno stavila haljinu u škrinju, ponovno je zamišljeno sjela na haljine. Kao i svi stanovnici Budima, i ona je prije nekoliko dana, oduševljena sjajem kićenih konja i oklopljenih vitezova, ispratila kako joj se tada činilo nepobjedivu, beskrajno dugu, povorku jahača, vitezova i pješaka. Vijest da je njihova vojska u bitci s Mongolima do nogu poražena, prenerazila je sve stanovnike glavnog grada hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Za nekoliko minuta vijest se poput požara proširila i izazvala paniku među stanovništvom. U gradu je nastala do sada neviđena zbrka i strka. Svi su panično pakirali svoje najvrijednije stvari. Dok su jedni željeli pobjeći i što prije napustiti grad, drugi su upravo iza njegovih debelih zidina tražili spas. Čak ni debeli zidovi kraljevske palače nisu bili dovoljno debeli da zadrže zvukove panike izvana. Ubrzo se panika proširila gotovo svim hodnicima dvorca. Mnoge plemkinje i kraljičine družbenice, od svojih su sluškinja tražile da im, iako nisu znale kamo poći, pripreme stvari za put. Hodnici su bili puni uznemirenih slugu i sluškinja, i njihovih još uznemirenijih gospodarica. Obrisala je suzu, uzdahnula, i naglo ustala. Suze ne pomažu, treba završiti posao, pomisli konačno zatvorivši prepunu škrinju. Nekoliko minuta kasnije, nakon što je glavnu sobaricu izvijestila da je obavila posao, ne obazirući na uspaničena lica koje je susretala u hodnicima kraljevskog dvorca, žurila je prema svojoj sobici u potkrovlju. Čula je od dvorjana da će kraljica, još ove noći napustiti dvorac. Govorilo se da će sa sobom povesti tek nekolicinu, za nju najvažnijih i najvjernijih slugu. Većina kraljevskih slugu i sluškinja morat će se sami snalaziti, kako god znaju i umiju. Na žalost, ja nikako ne mogu biti među tom nekolicinom sretnika koji će poći s njom, pomisli. Iako je često bila u njenim prostorijama, kraljica je nije poznavala. Rijetko se sretala s njom, a ako bi ju slučajno srela negdje u hodniku, toliko bi se naklonila da joj kraljica zapravo nikada nije vidjela lice. Svi smo joj isti, vjerojatno ne razlikuje tako nevažna lica, nas malih običnih slugu koji gotovo neprimjetno, ali naporno radimo da njoj bude ugodno. Sigurno ću morati bez ičije pomoći, bježati u nepoznato. Ali kamo, upita se zabrinuto. U Budimu, nemam rodbine kao ni u čitavoj Mađarskoj, a rodna Podravina tako je daleko. Trebam neki prijevoz kojim bi se vratila kući. Ali koji? Jedva imam novaca da preživimo. Sada će sigurno svakom prijevozu porasti cijene do neba i neću moći platiti mjesto u kolima. Da sam sama, već bih se nekako snašla, ali ovako ne znam. Možemo se samo moliti da će se netko sažaliti nad nama, uzeti na svoja kola i povesti nas sa sobom. Ali tko, tko će nas zamijetiti? Idućih dana putovi će biti puni izbezumljenih majki koje ni same ne znajući kamo, nose svoju djecu, očajno pomisli, žureći prema skromnoj sobicu u potkrovlju u kojoj je živjela sa svojom petogodišnjom kćerkom. Gotovo dvije godine bile su same na svijetu. Iako je njen pokojni muž bio plemićkog porijekla, nije joj ništa ostavio, ništa osim dugova i ove skromne službe u kraljevskom dvoru, koju je zahvaljujući njegovim vezama uspjela nekako dobiti. Iako je znala da njegova obitelj ima imanje negdje na sjeveru, nikada nije bila tamo, niti ih je upoznala. Vjerovala je da ni ne znaju za nju i njenu kćer. Prema onom što je poslije vjenčanja uspjela doznati o svome mužu, oni je ionako nikada ne bi prihvatili. Od jedne prijateljice je još prije njegove smrti, doznala da ga se obitelj odrekla, kada je na kocki izgubio poveći dio njihovog imanja. U mislima se vratila u prošlost, u vrijeme, kada ga je upoznala. U raskošnoj kočiji s grofovskim grbom i u pratnji nekolicine gizdavih slugu, došao je u njenu rodnu Podravinu. Bio je tako zgodan i šarmantan da su sve djevojke u Đurđevcu, uzdisale za njim. Bila silno iznenađena, ali i počašćena, kada je taj zgodni plemić, počeo oblijetati oko nje. Uspio je svojim šarmom i laskanjima prevariti i nju i njene roditelje, uvjeriti ih da mu dadu svoju kćer, a s njom i pozamašan miraz. Tek kada su došli u Budim, pokazao je pravo lice. Pokazalo se da je kočija zajedno