Grof Kaljostro

By Aleksandar Dima

Grof Kaljostro bio je jedna od najinteresantnijih pojava druge polovine XVIII veka...

... Dana 28. svibnja 1770. objavljeno je u Versaju vjenčanje prijestolonasljednika Luja s mladom austrijskom nadvojvotkinjom Marijom Antoanetom. Noć je iza toga bila burna – puna predznaka i kobnih slutnja, kao što je rekla Marija Antoaneta. Dva je dana kasnije i Pariz slavio svadbu svoga budućeg kralja. Pod večer je sav Pariz nagrnuo na trg Luja XV, da tamo vidi veliki vatromet, krunu svake javne svečanosti, kojoj se svaki Parižanin znao narugati, a ipak nije mogao da bude bez nje.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Memoria Liber Publishing
• Release date: Mar 29, 2021
• ISBN: 9791220285209

Book preview

1.

SVEČANOSTI NA TRGU LUJA XV

Dana 28. svibnja 1770. objavljeno je u Versaju vjenčanje prijestolonasljednika Luja s mladom austrijskom nadvojvotkinjom Marijom Antoanetom. Noć je iza toga bila burna – puna predznaka i kobnih slutnja, kao što je rekla Marija Antoaneta. Dva je dana kasnije i Pariz slavio svadbu svoga budućeg kralja. Pod večer je sav Pariz nagrnuo na trg Luja XV, da tamo vidi veliki vatromet, krunu svake javne svečanosti, kojoj se svaki Parižanin znao narugati, a ipak nije mogao da bude bez nje.

Izabrali su dobro mjesto, jer se na trgu moglo bez gužve sakupiti preko stotinu tisuća gledalaca. Oko kipa Luja XV na konju podigli su uokrug skele tako da je svatko mogao vidjeti vatromet.

Parižani su po običaju dolazili u grupama i dugo tražili najbolje mjesto – nepovredivo pravo onih, koji su prije došli. Djeca su se popela na drveće, muškarci su stajali na kamene stupove, a žene posjedale po gredama ograda i po loše improviziranim tribinama.

Oko sedam su sati s prvim znatiželjnicima došli prvi odjeli strijelaca.

Ovoga puta nisu vršile službu nadzora francuske garde, jer im gradska blagajna nije htjela da isplati dar od tisuću talira, kao što je to tražio njihov zapovjednik, maršal vojvoda Biron.

Stanovništvo se te pukovnije bojalo, a istodobno ju je voljelo. Kolikogod su francuske garde bile strašne na bojnom polju, neumoljive u vršenju svoje dužnosti, toliko su u mirno doba i izvan službe uživale glas pravih bandita.

I tako grad iz stare svoje mržnje prema ovim noćnim protuhama, ovim stalnim posjetiocima igračnica, nije htio da francuskim gardama da onih tisuću talira, nego je poslao svoje građanske strijelce pod prividnom izlikom da su za obiteljsku svečanost, kakva je imala biti ova, dovoljni obični čuvari reda.

Stoga se vidjelo kako se slobodni francuski gardisti miješaju u grupe što su se sakupljale i kako kao tobožnji gledaoci svagdje narušavaju mir.

Žene su vikale, muškarci mrmljali, a trgovci psovali, jer su im ljudi jednostavno krali sitno pecivo i slatkiše. Već je tako nastala prividna vreva prije one prave, do koje je moralo doći, kad se sakupi daleko preko stotinu tisuća znatiželjnika na jednom trgu.

Nakon što su se postavili ili gdje god objesili pariški uličnjaci, kad su se smjestili građani i prosti puk, dođoše kočije plemstva i bankara.

Kako nije bio propisan određen put, dolazile su kočije bez reda kroz ulice Madlen i Sen Onore, te su vozile svoju gospodu do takozvanih Novih zgrada. To su bili oni, koji su dobili pozivnice za guvernerove prozore i balkone, odakle su izvrsno mogli da motre vatromet.

Ljudi koji su se dovezli u kočijama, a nisu imali pozivnica, zaustavili su svoje kočije na uglu trga i pomiješali se pješice, predvođeni svojim slugama, među već gusto mnoštvo, koje međutim daje mjesta svakome tko se zna progurati.

Zanimljivo je bilo kojom su oštroumnošću ovi znatiželjnici u mraku znali da iskoriste neravno tlo. Na širokoj nedovršenoj ulici, koja se imala zvati ulica Roajal, bile su tu i tamo još duboke jaruge, a uz njihov rub nabacan pijesak i zemlja. Na svakoj je od ovih malenih uzvisina stajala hrpa koja je poput višega vala nadvisila more ljudi.

Od časa do časa znala se ta hrpa strovaliti pod natiskom drugog ljudskog vala uz smijeh mnoštva. Ali masa ljudi nije još bila tako gusta da je ovakav pad mogao biti opasan, i da se ljudi ne bi opet mogli pridići.

Oko devet sati uperili su svi svoje poglede u istom smjeru i zurili u skele, podignute za vatromet. Sada su počeli neprestano zaposleni lakti svom zbiljom da štite nepovredivost posjeda protiv uvijek ponovnih navala.

Ovaj je umjetnički vatromet izumio Ruđijeri, a htio je njime da natkrili vatromet inženjera Tore, što ga je ovaj priredio u Versaju. U Parizu su znali, da u Versaju nije mnogo koristila ni kraljevska darežljivost, koja je za vatromet dala pedeset tisuća franaka, jer je kiša kod prvih raketa ugasila vatru; a danas, 31. svibnja, bila je krasna večer, pa su Parižani već unapred uživali u trijumfu nad svojim susjedima iz Versaja.

Povrh toga očekivao je Pariz mnogo više od Ruđijerija, kojega je već odavna zavolio, negoli od nepoznatog inženjera Tore.

Ruđijeri je uostalom zbilja obećavao sa svojim planom da će općinstvu pružiti pirotehnički užitak najbolje vrste. On je spojio alegoriju, kraljicu te epohe, s najdražesnijim arhitektonskim stilom: skele su predstavljale hram bogu svadbe, a pod njim je bila ogromna kolonada, okružena prsobranom sa delfinima na kraju, koji su razvalili svoje ždrijelo, čekajući samo na znak da počnu rigati plamove vatre. Nasuprot delfinima dizale su se veličanstveno Loara, Rona, Sena i Rajna, ova rijeka, koju usprkos cijelom svijetu tvrdokorno proglašujemo francuskom; i sve četiri rijeke čekale su da u času kada zaplamsa kolonada, umjesto vode izliju modre, sive i ružičaste plamenove.

U isto vrijeme su se imale upaliti i druge naprave i prikazivati ogromne posude cvijeća na terasi Himenejeve palače. Osim toga na istoj palači imala se uzdizati sjajna piramida, a na vrh nje kugla zemaljska. Iz te su kugle imale sijevnuti najprije nijeme munje, a onda se najednom imala raspasti u masu platnenih trakova u svim bojama. „Kitu cvijeća", tako važan komad, po kojem zapravo Parižani ocjenjuju vatromet, postavio je Ruđijeri posebno, uz rijeku, iza kipa na jedan bedem, tako da je prizor na ovom uzvišenom mjestu morao biti još veličanstveniji.

Sve su to oni ljudi znali, pa su sada s napetošću čekali. Već su četrnaest dana Parižani gledali, čudeći se kako Ruđijeri i njegovi pomoćnici obilaze skele, od časa do časa postajkuju, da neobičnim kretnjama pričvrste svoje fitilje i da ih urede za svečani trenutak.

Kad su na terase skele donijeli svjetiljke, znalo je mnoštvo da je došao čas kada će doskora zapaliti vatromet. U tom je času mnoštvom zavladala živahna uzbuđenost; nekoliko je redova najneustrašivijih uzmaknulo, pa su se zbog toga uzbibale gomile sve do zadnjih redova.

Kola su još neprestano pridolazila i počela da pune trg. Konji su naslonili svoje glave na ramena zadnjih gledalaca, koji su se počeli uznemirivati radi ovih opasnih susjeda. Malo se zatim iza kola natisla tolika svjetina da se kola, gotovo stisnuta u gustom mnoštvu, uz najbolju volju nisu više mogla vratiti natrag. Doskora su se poput brodolomaca na pećine popeli na kočije francuski gardisti, radnici i lakaji poznatom smionošću Parižana.

Svjetiljke su sa Bulevara bacale iz daljine svoj crveni sjaj  na glave onih tisuća znatiželjnika, među kojima su se bajunete građanskih strijelaca, što su bljeskale poput munje, viđale tako na rijetko kao na pokošenom polju preostalo klasje.

Stigla je još jedna kočija.

U kočiji su sjedili stari barun Taverne, njegov sin Filip, koji je milošću prijestolonasljednikove zaručnice dobio kapetanski patent, jer je on bio prvi francuski časnik kojega je susrela kad je prvi put stupila na tlo svoje nove domovine: Andreja, dražesna barunova kćerka, koju je Marija Antoaneta imenovala svojom počasnom gospođicom.

O bok kočije, koja je sebi prokrčila put kroz svjetinu, objesio se jedan mladić, koji je odgurnuo svakoga tko se htio približiti kočiji. To je bio Žilber, Andrejin drug iz mladosti. On je osjećao ludu ljubav za ponosnu dvorsku gospođicu, te je došao radi nje iz Tavernea u Versaj i Pariz a i sada ga je ljubav slijepo tjerala u njezinu blizinu.

Kada je kočija stala, odskočio je mladić postrance, ali jednom se rukom i dalje čvrsto držao za kola. Tako je mogao da kroz otvorena vrata kočije čuje razgovor osoba što su sjedile unutra.

Na vratima se pomoli glava dame u bijeloj odjeći, a u kosi joj je bilo samo nekoliko svježih cvjetova. Odmah se oglasi iznutra oštar glas:

– Andreja, ti si baš kao prava seljakinja; ne turaj glavu toliko napolje, jer ti prijeti opasnost da te prvi prolaznik poljubi. Zar ne vidiš da nam je kočija zapela usred ove svjetine, kao da je nasred rijeke? Mi smo zagrezli u vodu, draga moja, i to u prljavu vodu kojom nećemo da se zamažemo.

Mlada djevojka povuče glavu u kočiju.

– Odavle ne vidim ništa – reče ona. – Kad bi kočijaš samo malo zakrenuo kolima, vidjeli bismo iz kočije, i bilo bi nam isto kao da smo na guvernerovim prozorima.

– Kočijašu, zaokreni! – vikne barun.

– Nemoguće, gospodine barune – odvrati kočijaš – morao bih pogaziti deset osoba.

– Eh, pa pogazi ih!

– Jao, moj oče! – zaprepasti se Andreja.

– Ali, oče! – reče Filip.

– Tko je taj barun tu, što hoće da gazi ljude? – viknulo je bijesno nekoliko osoba.

– Parbleu! To sam ja – reče barun i nagne se iz kočije, a pritom pokaže na svojim grudima veliku, crvenu vrpcu visokog odlikovanja.

U ono su doba još sa strahopoštovanjem gledali ovakve vrpce, a naročito crvene vrpce. I negodovanje ljudi malo-pomalo se stiša.

– Čekajte, oče, ja ću izaći i pogledati da li se možemo progurati – reče Filip.

– Pazi, brate, izlažeš se opasnosti da te ubiju, zar ne čuješ kako konji ržu?

– Reci samo: urliču – primijeti barun. – Mi ćemo izaći. Filipe, reci ljudima neka se maknu, da možemo proći.

– Ah, oče, vi ne poznajete više Pariz – odvrati Filip. – Ovako ste nekad mogli zapovijedati, ali danas teško da će vam to šta pomoći. A vama ne bi bilo drago da svoju čast izložite opasnosti, zar ne, oče?

– Ali kada ovi ljudi saznaju tko sam ja?

– Ah, oče – nasmiješi se Filip – pa da ste sâm prijestolonasljednik ne bi vam ni to koristilo. Toga se bojim naročito sada, jer svaki bi čas mogao započeti vatromet.

– Onda nećemo ništa vidjeti – reče Andreja zlovoljno.

– Tome si ti kriva – odvrati barun – dva si sata trebala za tvoju toaletu.

– Braco, daj mi da se uhvatim za tvoju ruku, pa da se zajedno postavimo među ove ljude – reče Andreja.

– Da, da, mala damice – oglasi se više muških, na koje je djelovala ljepota Andreje – dođite samo, vi niste debeli, napravit ćemo vam mjesta.

– Hoćeš, Andreja? – upita Filip.

– Naravski – pristane Andreja i skoči spretno iz kočije, a da nije ni stala na nastupak.

– Hajde – reče barun – ali ja ću ostati ovdje, dovraga i vatromet, nije mi stalo do njega.

– Dobro, ostanite, oče – reče Filip – mi se nećemo udaljiti.

Svjetina uvijek zna poštivati, ako je ne razdraži nikakva strast, i uvijek poštiva uzvišenu kraljicu, koju nazivaju ljepotom, pa se ta svjetina sada uklonila i Andreji, a jedan dobroćudni građanin koji se sa svojom obitelji postavio na jednu kamenu klupu, stisnuo je svoju ženu i kćerku, tako da je Andreja kraj njih našla dosta mjesta na klupi.

Filip se postavio do nogu svoje sestre, a ona se jednom rukom nasloni na njegovo rame.

Žilber je došao za njima, približio im se na četiri koraka i gutao Andreju svojim pogledom.

– Stojiš li dobro, Andreja? – upita Filip.

– Izvrsno – odgovori djevojka.

– Tako ti je, kad je netko lijep – nasmiješi se vikont.

– Da, da, lijepa, je, vrlo lijepa – izmrmlja Žilber.

Andreja je čula te riječi. Ali jer je držala da ih je rekao netko iz mnoštva, nije se na njih osvrnula.

2.

VATROMET

Jedva što su se Andreja i njezin brat smjestili na svom mjestu, kadli prve rakete odsiktaše put oblaka, a svjetina udari u snažno klicanje. Mnoštvo je sada bilo zaokupljeno samo gledanjem onoga prizora što ga je očekivao na sredini trga.

Početak je vatrometa bio prekrasan i u svakom pogledu dostojan dobroga glasa, što je uživao Ruđijeri. Vatreni su se nakiti na hramu rasplamsavali postepeno, dok nisu stvorili cijelu fasadu vatra. Odjeknu pljesak, koji se malo zatim pretvori u gromke povike povlađivanja, kadli iz ždrijela delfina i iz alegorija rijeka prsnuše plamovi vatre, kojih se različite boje ispremiješaše.

 Ni Andreja nije mogla da zatomi svojih utisaka, jer je bila izvan sebe od čuda, gledajući taj prizor, kome nema para u svijetu, tj. tu masu svijeta, što je narasla na sedam stotina tisuća duša, a sada je od radosti urlikala tu pred jednom plamenom palačom.

Tri koraka udaljen od nje iza herkulovskih pleća jednoga tronoše, koji je svoje dijete dignuo uvis, stajao Žilber i promatrao Andreju, jer ju je ljubio, a vatromet, jer ga je ona promatrala.

Žilber je vidio Andreju sa strane. Svaka joj je raketa obasjala lijepo lice. On je svaki put zadrhtao. Činilo mu se da se sve divi samo tome božanskome biću koje je on obožavao.

Andreja još nikada nije vidjela Pariz, a naravno ni ovolike svjetine ni sjaja ovakve svečanosti. Obilje utisaka gotovo ju je omamilo.

Najednom trg osvijetli jarki plamen, koji je dolazio od rijeke. Bila je to bomba, što se rasprsnula uz gromki tutanj, a Andreja se divila raznolikosti njezine vatre.

– Pogledaj Filipe, kako je to divno! – klikne ona.

– Bože! – uznemiri se mladić. – Ovu su posljednju raketu zlo namjestili. Bez sumnje je skrenula sa svoga puta, jer umjesto da poleti u paraboli, odjurila je naprijed gotovo vodoravno.

Jedva je Filip izrekao ove riječi, kadli sa bedema, na kojem se nalazila „kita cvijeća" i rezervni vatromet, pljusne u vis bujica vatre. Trgom je odjeknula buka kao da je bila puna smrtonosnih karteča. Kad su najbliži gledaoci iznenada osjetili žar plamena pred svojim licem, zavladala je njima strava.

– Zar već kita cvijeća? Zar već konac? – viknuše najudaljeniji gledaoci. – Još ne! Još je prerano!

– Već? – ponovi Andreja. – Da, zbilja, prerano je!

– Ne – reče Filip – to još nije konac. Bit će da je nesretni slučaj, koji će, kao što oluja uzburka morske valove, najednom u ovoj mirnoj masi raspaliti divlji gnjev. Dođi, Andreja, vratima se k našoj kočiji, dođi!

– Ta čekaj, da još vidim. Filipe, meni se to sviđa.

– Ne, Andreja, mi ne smijemo da časimo ni časka, dođi za mnom. To je nesreća, koju sam slutio. Raketa je zalutala i zapalila sve na bedemu. Eno tamo je već nastala gungula. Zar ne čuješ viku? To nisu više radosni poklici, nego krik smrtnoga straha. Brzo, žurimo se do kočije!

Filip obuhvati rukom sestrino tijelo i ponese je k ocu. I ovaj je čuo užasnu viku što se razlegla po trgu, pa je pretpostavio pogibelj, premda joj uzroka nije poznavao, stoga se nagnuo iz kočije i tražio svoju djecu.

Već je bilo prekasno. Filipove su se riječi obistinile. „Kita cvijeća", u kojoj je bilo petnaest tisuća raketa, rasprsnula se i probila sebi put na sve strane, progonila je znatiželjnike poput vatrenih strijela što ih odapinju u arenu na bikove da ih razdraže za borbu.

Gledaoci su se najprije začudili, onda prestrašili i bez predomišljanja uzmaknuli. Ova bujica od stotinu tisuća ljudi što su nagrnuli natrag, primorala je stotinu tisuća drugih da nehotice pritisne druge natrag. Skele planuše, djeca zavriskaše, žene očajne počeše lamatati rukama, a strijelci počeše udarati lijevo i desno, misleći da će tako ušutkati mnoštvo i silom uspostaviti red. Sve je to natjeralo onaj val, o kojem je govorio Filip, poput olujine u onaj ugao trga gdje se nalazio. I tako nije mogao, kako se nadao, da dođe do barunovih kola; nesavladiva ga je struja trgnula sobom. Tko je nije vidio, po opisu ne bi mogao da je sebi predoči: strah i bol podesetorostručili su snagu pojedinaca, a ona stihijska snaga mase još ju je postostručila.

U času kad je Filip Andreju odvukao, zahvatio je val i Žilbera, ponio ga sobom, ali iza nekih dvadeset koraka dospije Žilber u klupko bjegunaca, koji su zakrenuli lijevo u ulicu Madlen, ovi ga digoše u zrak i odvukoše sobom, premda je bijesno urlikao kad je opazio da su ga otrgli od Andreje.

Andreja se čvrsto uhvatila za Filipovu ruku. Oni dospješe u jednu hrpu, koja je htjela da se ukloni jednoj kočiji sa dva bijesna konja. Filip je opazio kako juri ravno prema njima. Činilo se da konji sipaju vatru iz očiju, iz nozdrva se trgala pjena. Filip pokuša natčovječanskom snagom da se ukloni. Ali sve zaludu; vidio je samo kako se za njim u svjetini otvara put, kako mu se približuju zapjenjene glave pobjesnjelih životinja koje su se propinjale. Filip pusti Andrejinu ruku i gurne je koliko je jače mogao sa opasnoga mjesta, a onda skoči i zgrabi konja, koji je bio na njegovoj strani, za žvale. Konj se propne. Andreja je vidjela kako joj brat posrće, pada, i kako ga nestaje. Ona krikne, podiže ruke, netko je gurnu, ona se zavrti, a čas zatim bila je sama, zateturala je, i bujica je ponese poput vjetra što nosi pero, a da se nije mogla oprijeti sili što ju je vukla.

Zaglušna vika, užasnija negoli bojna vreva, rzanje konja, strahovit štropot kotača, koji su čas udarali o pločnik, čas gazili lešine, blijeda vatra upaljenih skela, mutno sijevanje sabalja što su ih izvukli neki bijesni vojnici, a nad svim tim krvavim kaosom mjedeni kip, obasjan mutnim odrazom plamena, kao da pokazuje put ovom krvoproliću: sve je to tako djelovalo na Andreju da se posve smutila i izgubila svu svoju snagu.

Andreja klikne, da bi ti srce puklo. Jedan vojnik povuče sablju, poče njom lupati po mnoštvu i probije sebi tako put.

Sablja bljesnu nad njezinom glavom.

Ona sklopi ruke poput brodolomaca, kad se posljednji talas nadvije nad glavom i vikne:

– Jao! – a onda se sruši.

Tko pada u ovakvo klupko svjetine, taj je mrtav.

Ali je taj strašni zadnji povik čuo, prepoznao i shvatio jedan, Žilber, koji je nadčovječnom snagom opet prokrčio sebi put i približio se Andreji. I njega je srušio isti talas koji je progutao Andreju, ali brzo se pridigao, skočio prema sablji koja je prijetila Andreji, zgrabio za vrat vojnika baš u času kad je opet htio da lupi i oborio ga. Kraj vojnika ležala je mlada djevojka u bijelom odijelu: on je uhvati i digne divovskom snagom.

Kad je na svojim grudima osjetio to tijelo, tu ljepotu, možda tu lešinu, zasja mu licem ponos. On srne sa svojim teretom u struju ljudi, koji bi na svojem bijegu bili srušili i zidine. Ova mu hrpa pomogne, podiže ga, ponese ga, njega i mladu djevojku. Tako su ga nosili nekoliko časaka. Iznenada struja zastade, kao da je udarila o kakvu zapreku. Žilber stade nogama na zemlju. Sad je tek osjetio Andrejinu težinu. Osovio se na noge, da nađe zapreku i opazi da stoji tri koraka pred oružanom. Masa se mesa razbila o masi kamenja.

Za ove stanke – pune straha – imao je vremena da promatra Andreju, koja je pala u nesvijest kao da je mrtva. Srce joj nije više kucalo, oči se zaklopile, a lice je bilo blijedo kao ruža koja vene.

Žilber je držao da je mrtva. I on krikne. Najprije poljubi odijelo, pa ruku, a onda ohrabren bešćutnošću pritisne svoje usne na hladni obraz i nabrekle oči pokrivene vjeđama.

Najedanput osjeti Žilber, kako mu je ispod ruke zakucalo srce.

– Ona je spašena! – vikne, gledajući, kako krvava svjetina bježi i slušajući viku, uzdahe i smrtnu borbu žrtava. – Ona je spašena! A ja sam je spasio!

Leđima se naslonio na zid, a pogled uperio prema mostu. Nesretnik, nije pogledao desno, gdje su mase dugo zadržavale kočije koje sada nisu više bile odviše stisnute, pa su počele da se miču i doskora odjurile u propnju, kao da je kočijašima i konjima zavladala ova opća vrtoglavica.

Instinktivno su svi bježali duž zida i drobili one koji su im bili najbliži.

Ta je masa povukla sobom sve, koji su se postavili uz oružanu i mislili da su se spasili od smrti, ili ih je odmah tamo na mjestu zagušila. Nova poplava udaraca, tjelesa i lešina prosu se oko Žilbera. On se nekako sklonio kraj jedne željezne ograde i pritisnuo uza se i Andreju.

Činilo se da zid puca od tereta bjegunaca.

Žilber je bio sav zasopljen, i već je mislio da će podleći, ali on napne sve snage, obujmi Andreju rukama, a glavu pritisne djevojci na grudi. Čovjek bi bio mislio da kani ugušili onu koju je htio zaštiti.

Onda uzvine oči prema nebu, kao da tamo traži pomoć.

Tada ugleda čudnovat prizor.

Na izbočini zida stajao je jedan muškarac. Desnom se rukom držao za kolut pričvršćen u zidu, a lijevom rukom kao da je oko sebe sakupljao četu bjegunaca. On je pogledavao na uzbješnjelo, uzburkano more pred svojim nogama, te je čas viknuo po koju riječ, čas učinio kakvu kretnju. Kod svake riječi, kod svake kretnje zaustavio se pokoji pojedinac usred svjetine, napeo sve sile, krčio sebi put i borio se da dođe do toga čovjeka. Za druge, koji su već do njega došli, činilo se da u novim pridošlicama prepoznaju braću, a ta su im braća pomogla, vukla ih iz gungule, digla u vis i spasila. Tako je nastala pregrada ljudi poput mostobrana, koji dijeli vodenu struju, i već im je uspjelo da razdijele svjetinu i da zadrže masu bjegunaca.

Svaki su se čas četi toga čovjeka pridružili novi borci, za koje se činilo da na njegove riječi i čudnovate znakove niču iz zemlje.

Žilber opet skupi svu još preostalu snagu i podiže se. On je osjećao da je tamo spas, jer tamo je bio mir i moć. Zadnji trak plamena sa skela, koji je samo zato uzbuktao da opet ugasne, obasja lice toga čovjeka. Žilber klikne od čuda.

– Pa makar i ja umro – promrmlja Žilber – samo da ona ostane na životu. Taj čovjek može da je spasi.

I u poletu uzvišene samozataje podiže on djevojku na svojim rukama i vikne:

– Gospodine grofe Kaljostro! Spasite gospođicu Andreju Taverne!

Kaljostro je čuo taj glas, koji je kao onaj u Bibliji dopro iz dubine mnoštva. On je vidio kako se nad tim talasom, što je sve gutao, uzdizala bijela pojava, skočio je sa kamena i viknuo: – Amo k meni! – Njegova je pratnja rušila sve što joj je bilo na putu. On pograbi Andreju, koju je još držala smalaksala Žilberova ruka, i ponese je gonjen valom svjetine, protiv kojega se nije više borio; odjurio je, te nije imao ni vremena da još jedanput okrene glavu.

Žilber je htio da progovori još posljednju riječ, možda je htio ovog čudnog čovjeka zamoliti da i njega zaštiti, nakon što mu je povjerio Andreju, ali jedva je sakupio toliko snage da svoje ruke pritisne na obješenu djevojčinu ruku i da joj iz grčevito stisnute ruke istrgne komadić odijela, toj novoj Euridiki, što su mu je oteli iz pakla.

Poslije ovog posljednjeg cjelova, poslije ovog posljednjeg pozdrava, nije preostalo mladiću ništa drugo, nego da umre. On se nije više ni trsio da se bori; zaklopio je oči i pao umirući na gomilu polumrtvih.

3.

POLJE SMRTI

Poslije strahovitih oluja zavlada uvijek tišina, koja je grozna, ali ipak početak obnove.

Bilo je otprilike dva sata poslije ponoći. Veliki bijeli oblaci, što su puzali nad Parizom, dopuštali su mjesečini da od časa do časa snježnim crtama istakne neravno tlo ovog tužnog trga, po čijim je jarcima svjetina na bijegu našla smrt i nesreću.

Mjesec, koji je od vremena do vremena nestajao u krilu pahuljastih oblaka, obasjao je uz rub jarka, te po mlakama i udubinama trga lešine s razderanim odijelom, ukočenih udova, poput olova sivih obraza, s rukama ispruženim kao u strahu ili kao da mole.

Na garištu skela dizao se žućkast, smrdljiv dim, tako te se zbilja činilo da je trg Luja XV poprimio izgled bojnog polja.

Pored ovog krvavog i strašnog trga povlačile su se zgrbljene i plašljive sjene, brzo koračajući, pogdjekad se zaustavivši da se sagnu i da opet dalje bježe. To su bili tatovi koje su privlačili mrtvaci. Žive nisu mogli dirati, stoga su pohitali ovamo da opljačkaju lešine pa su se grdno začudili, kad su tu već našli suparnike. Kad su ugledali bajunete, pobjegli su zlovoljni i prestrašeni. Ali tatovi i straže nisu bili jedini koji su došli među duge redove mrtvaca. Došli su i ljudi sa svjetiljkama, koje bi čovjek na prvi pogled bio držao znatiželjnicima.

Žalosne li znatiželje! Bili su to rođaci i prijatelji, koji su se uznemirili kad im se nije vratio brat, prijatelj ili ljubavnik. Došli su iz najudaljenijih dijelova grada, jer se grozni glas o toj nesreći poput orkana raširio cijelim Parizom, a strah se brzo pretvorio u grozničavo traženje.

Taj je prizor bio možda još grozniji negoli sama katastrofa.

Ako su na nesreću među tim lešinama našli žrtvu, izgubljenog prijatelja, udarali su u očajan plač i jecanje, a na taj plač na jednom kraju te krvave pozornice odgovarao je plač kao jeka sa nekoliko drugih krajeva trga.

Pogdjekad je nastala nenadana buka. Pala je svjetiljka i razlupala se. Živi se bacio na mrtvoga, da ga još posljednji put zagrli.

Ali na tom se prostranom groblju čuje i štošta drugo.

Nekoliko ranjenika, koji su u padu slomili ruku ili nogu, kojima je mač proparao grudi, koje je svjetina zgnječila, bolno hripaju ili jauču ili uzdišu, kao da mole, i odmah dotrče oni, koji se nadaju, da će naći svoga prijatelja.

Međutim požrtvovani i milosrdni ljudi na kraju trga uz perivoj uređuju ambulantu. Po mnoštvu instrumenata, što ih je jedan mladić poslagao oko sebe, prepoznajemo mladog ranarnika, koji prima ranjene muškarce i žene. On im povezuje rane, a dok ih povezuje, govori im riječi, koje izražavaju više mržnju protiv onih, što su prouzročili njihovu nesreću, negoli samilost.

Kod krvava posla pomažu mu dva pomoćnika, dva čvrsta momka, tronoše. Neprestano im dovikuje:

– Najprije mi dovedite žene iz puka, muževe iz puka. Lako ih je prepoznati, jer su obično teže ranjeni, a manje nakićeni.

Ove riječi suhom oštrinom ponavljao je pošto je povio rane. Po drugi put ih je čuo jedan mladić blijeda čela, koji je nekoga tražio među lešinama, i po drugi put je uzdigao glavu.

Čelo mu je pokrila široka rana, iz koje je procurilo nekoliko kapi svježe crvene krvi, a jednu mu je ruku držao kaput između dva dugmeta. Lice mu je oblio znoj. Po tome se vidjelo, da je silno uzrujan. Kad je po drugi put čuo liječnikovu opomenu i podigao glavu, pogledao je tužno na osakaćena tjelesa, koja je liječnik – kako se činilo – promatrao gotovo s užitkom i rekao:

– Gospodine, zašto birate žrtve?

– Zato, jer se nitko neće zauzeti za siromahe – odvrati liječnik, koji je na ovaj upit također podigao glavu – kad ne bih ja na njih mislio. A i zato, jer bogataši još uvijek uživaju dosta povlastica. Spustite vašu svjetiljku i ogledajte se. Naći ćete stotinu siromaha na jednoga bogataša ili plemića. I kod ove su katastrofe plemići i bogataši, kao i inače dobro prošli, i stradao je jedan plemić na tisuću pučana.

Mladić podiže svoju svjetiljku do visine svoga krvavoga čela i reče bez ikakve srdžbe:

– I ja sam jedan od njih. Vi velite, da bogataše i plemstvo sve služi, ali vidite, da mi rane još nisu povezane.

– Vi imate vašu kuću, vašeg liječnika, vratite se kući.

– Ja ne tražim, da mi vi pomognete, moj gospodine. Tražim moju sestru, lijepu mladu šesnaestogodišnju djevojku, koja je bez sumnje poginula, iako nije iz puka. Nesretnica je imala bijelu haljinu i lanac s križićem oko vrata. Ona doduše ima svoju kuću i svojega liječnika, ali ja vas molim da mi iz saučešća kažete, niste li možda vidjeli moju sestru.

– Gospodine – odgovori mladi liječnik grozničavom žestinom, što je dokazivalo, da je te misli dugo vremena uzgajao u svojim grudima – gospodine, mene vodi ljubav prema bližnjemu, za nju se ja žrtvujem, a ako puštam aristokraciju bez pomoći na smrtnoj postelji, da pomognem narodu, činim to po pravom zakonu ljubavi prema bližnjemu, koju smatram svojom božicom. Svoj nesreći što se danas dogodila, krivi ste vi, vaš nemoral, vaša bahatost, vaša silovitost. Snosite dakle posljedice vašeg postupka! Ne, gospodine, ja nisam vidio vašu sestru.

Iza ovih ogorčenih riječi nastavi liječnik svoj posao. Doveli su mu siromašnu ženu, kojoj je kočija razmrskala obje roge.

– Recite – vikne on još za Filipom, koji se udaljio – recite: zar siromasi kod javnih svečanosti tako bijesno gone svoje kočije, da bogatašima lome noge?

Filip je bio od mladoga plemstva, koje je u Francuskoj dalo muževe kao što su Lafajet, te je sâm više puta izrekao ista načela, od kojih se sada tako prestrašio.

Ražalošćen udalji se od ambulante, da nastavi svoje tužno traženje. Bol ga je tako svladala, da je iza nekoliko časaka zavikao suznih očiju i drhtavim glasom:

– Andrea! Andrea!

U tom je trenu prolazio mimo njega brzim korakom jedan starac u sivom suknenom kaputu i debelim vunenim čarapama. Desnicom se opirao o batinu, a u ljevici je nosio svjetiljku.

Kad je čuo, kako Filip uzdiše, izmrmlja: – Siromašni mladić!

Ali čini se, da ga je ovamo doveo isti posao, jer je odmah pošao dalje.

Međutim kao da je sâm sebe prekorio, što je prošao mimo tako velike boli, a nije ni pokušao da tješi. Najednom se zaustavi i reče Filipu:

– Gospodine, oprostite mi, ako moju bol združim s vašom. Ali oni, koje je zadesio isti udarac, treba da se međusobno podupiru, da ne padnu. Uostalom... vi biste mi mogli pomoći. Vi tražite već dugo, jer vaša svijeća samo što nije dogorjela, dakle morate da poznajete najužasnija mjesta na trgu.

– Da, gospodine, ja ih poznajem.

– Dobro! I ja tražim nekoga.

– Onda najprije pretražite veliki jarak. Tamo ćete naći preko pedeset lešina.

– Pravedni bože! Pedeset! Toliko žrtava kod jedne svečanosti.

– Toliko žrtava! Gospodine, ja sam već osvijetlio i tisuću lica, a još nisam našao moju sestru!

– Sestru?

– Ona je bila tamo u onom smjeru. Ja sam je izgubio kod jedne klupe. Mjesto sam opet našao, ali njoj ni traga. Ja ću još jedanput početi da tražim tamo od bedema.

– Kamo je nasrnuo narod, moj gospodine?

– Prema Novim zgradama, prema ulici Madlen.

– Onda mora da je na ovoj strani, ali tamo je bila užasna gužva. Onda se doduše svjetina razišla, ali žena, koja je izgubila glavu, ne zna, kamo ide, i bježi, kuda mu drago.

– Posve je isključeno, da se ona borila protiv bujice. Ja ću tamo potražiti, dođite sa mnom, možda ćemo skupa prije nešto naći...

– A koga vi tražite? Vašega sina? – upita Filip plaho.

– Ne, gospodine, nego dijete, koje umalo da nisam adoptirao.

– Vi ste to dijete pustili samo na ulicu?

– Ah, ne, ta to je bio već dosta odrastao momak, tako osamnaest do devetnaest godina mu je bilo. On je mogao da radi, što ga je bilo volja, a budući da je bezuvjetno htio da ide, nisam mu to mogao zabraniti. Ta tko bi bio i slutio tu groznu katastrofu! Oho, vaša svijeća gasne.

– Da, gospodine.

– Dođite sa mnom, ja ću vam svijetliti!

– Hvala, vi ste vrlo dobri, ali ja vas zadržavam.

– Ah, ne bojte se toga, ta i ja sâm moram da tražim. Jadni je mladić obično točno dolazio kući – nastavi starac prolazeći ulicom – ali te sam večeri nešto slutio. Čekao sam ga. Bilo je već jedanaest sati. Moja je žena doznala od jedne susjede, kakva se nesreća dogodila kod svečanosti. Čekao sam još dva sata, uvijek u nadi, da će se vratiti. A kada nije došao, mislio sam, da bih bio kukavica, kad bih zaspao bez vijesti o njem.

– Mi idemo dakle prema Novim zgradama? – upita mladić.

– Da, svjetina se, kako ste rekli, okrenula na ovu stranu. To je ona i učinila. Ovamo je bez sumnje otrčao i nesretni mladić! Mladić iz provincije, koji ne pozna ni život ni ulice velikog grada! Možda je po prvi put došao na ovaj trg.

– Ah, i moja sestra je iz provincije, moj gospodine.

– Užasne li slike! – okrene se starac od gomile lešina, koje su ležale jedna preko druge.

– Baš tu bismo morali tražiti – reče mladić i približi svoju svjetiljku toj hrpi mrtvaca.

– Ah, mene jeza hvata gledajući ove lešine! Običnoga čovjeka, kao što sam ja, pogled na opustošenja puni grozom, koju ne može nadvladati.

– I meni se to isto čini, ali noćas je i toga nestalo. Pogledajte, tu je jedan mladić od šesnaest do osamnaest godina. Zagušili su ga, jer na njem nigdje ne vidim rane. Tražite li vi toga?

– Ne, gospodine – reče on – ne; moj je nešto stariji, crne kose i blijeda lica.

– Ah, noćas su svi blijedi – uzdahne Filip.

– Eto vidite – reče starac – mi smo sada pred oružanom. Vidite li ove tragove borbe, ovu krv na zidu, ove krpe na gvozdenim rešetkama, ove komade odijela, što razderani lepršaju po šiljcima ograde. Sada više ne znamo, kuda su okrenuli!

– Ja mislim ovuda skroz – izmrmlja Filip.

– Šta li su pretrpjeli!

– Bože!

– Šta je?

– Eno bijele krpe među onim lešinama. Moja je sestra imala bijelo odijelo. Molim vas, gospodine, posudite mi vašu svjetiljku.

Filip je odista opazio krpu bijeloga sukna i odmah je počeo pregledavati.

– Ruka nekoga mladića drži komadić ženskoga odijela! – vikne on. – Andreja je imala posve slično odijelo! Oh, Andreja, Andreja!

I mladić udari u očajan lelek, da se srce stezalo.

Tada se približi i starac.

– Ta to je on! – raširi on ruke.

Ovaj povik svrati mladićevu pažnju.

– Žilber! – vikne Filip.

– Vi poznajete Žilbera, gospodine?

– Zar vi tražite Žilbera?

Oni su zajedno izrekli ova dva pitanja. Starac uhvati Žilberovu ruku; bila je hladna kao led.

Filip otkopča mladićev prsluk, odgrnu košulju i položi mu ruku na srce.

– Jadni Žilber! – reče on.

– Drago moje dijete! – zajeca starac.

– On diše! On živi... Velim vam ja! – vikne Filip.

– Zbilja? Mislite?

– Uvjeren sam, srce mu kuca.

– Istina je! – reče starac. – U pomoć! U pomoć! Eno tamo je ranarnik!

– Ah! Pomozimo mu sami. Ja sam ga malo prije zamolio, da mi pomogne, pa me odbio.

– On mora bezuvjetno da pomogne mom djetetu – izvan sebe će starac. – On mora. Pomozite mi, gospodine, da Žilbera odnesemo do njega.

– Ja imam samo jednu ruku, ali njom ću vam pomoći – odvrati Filip.

– A ja ću, premda sam star, biti jak. Naprijed!

Starac uhvati Žilbera ispod pazuha, a mladić mu desnom rukom ponese noge, i tako su koračali do skupina gdje je ranarnik još uvijek vršio svoju dužnost.

– Pomoć! Pomoć! – vikne starac.

– Najprije ljude iz puka! Ljude iz puka! – odvrati ranarnik, vjeran svojem načelu i stalan, da tim riječima izazivlje šapat udivljenja u skupini, što se nalazila oko njega.

– Ja nosim čovjeka iz puka – vatreno će starac, jer je i na nj djelovao čudno ovaj bezobziran postupak toga mladoga ranarnika.

– Onda dolaze najprije žene na red – reče ranarnik – muškarci su jači nego ženske, pa mogu da podnesu bol.

– Samo krv mu treba pustiti, gospodine – reče starac – bit će dosta, ako mu se pusti krv.

– Ah, vi ste opet tu, gospodine plemiću – vikne ranarnik, kad je ugledao Filipa, a da nije još ni vidio starca.

Filip nije ništa odgovorio. A starac je mislio, da je to njemu rekao, pa mu je odgovorio:

– Ja nisam plemić, ja sam čovjek iz puka i zovem se Žan Žak Ruso.

Liječnik zine od čuda, mahne rukom i vikne:

– Mjesta, mjesta mužu prirode! Mjesta osloboditelju čovječanstva! Mjesta građaninu Ženeve!

– Hvala, moj gospodine! – reče Ruso.

– Zar vas je zadesila nezgoda? – upita mladi liječnik.

– Ne mene, nego ovoga mladića, vidite!

– Ah, i vi – klikne ranarnik – zastupate pravo čovječnosti!

Starca je potresao ovaj neočekivani trijumf, on je samo izmucao nekoliko nerazumljivih riječi.

Filip se povukao postrance, savladan nekim strahopočitanjem, kad je saznao, da je taj starac filozof, kojemu se toliko divio. On nije ni slutio, da se Žilber sklonio u Rusoovom stanu u ulici Plastijer, posve blizu vrtnoga paviljona u ulici Kok-Eron, u kojem je stanovala obitelj Taverne.

Ruso pomogoše, da na sto položi Žilbera, kojemu se još uvijek nije povratila svijest.

Tada je Ruso bacio pogled na čovjeka, kojega je molio za pomoć. Bio je to mladić, otprilike u Žilberovim godinama, ali nijedna mu crta nije odavala te mladosti. Žuto mu je lice bilo uvelo kao u starca, sumorne su mu vjeđe pokrivale zmijske oči, a usta je rastegnuo, kao što se rastežu kod padavičavih, kad ih spopadne napadaj.

Rukave je izvrnuo do lakata, ruke su mu bile okrvavljene, a oko njega komadi ljudskog mesa. Činilo se više kao krvnik i entuzijast u svom zanatu negoli kao liječnik, koji ispunja svoje tužno i sveto zvanje.

Ali ime Ruso je na nj tako snažno djelovalo, te se činilo, da se na časak okanjuje svojeg običnog, surovog postupka. Oprezno otvori Žilberu rukav, stegne ruku lanenim zavojem i otvori žilu.

Krv prokaplje isprva kap po kap, ali iza nekoliko sekunda procuri življe.

– Dobro, dobro, bit će spašen – reče ranarnik – ali morat ćete ga vrlo oprezno liječiti, jer su mu prsa strašno zgnječili.

– Moj gospodine – reče Ruso – ja vam mogu samo da zahvalim i da vas pohvalim, ne radi vašeg isključivog zauzimanja za sirotinju, nego zato što služite siromasima i za njih se žrtvujete. Svi su ljudi braća.

– Oprostite, moj gospodine – reče ranarnik – ja sam rođen u Bodriju kod Nefšatela, Švicarac sam kao i vi, dakle i malo demokrata.

– Zemljak! – vikne Ruso. – Švicarac. Recite mi, kako se zovete, ako vam je po volji, moj gospodine.

– Nepoznato ime, ime jednog čednog čovjeka, koji svoj život posvećuje nauci, dok ga ne bude mogao poput vas posvetiti sreći čovječanstva: ja se zovem Žan Pol Marat.

– Hvala vam, gospodine Marat – reče Ruso – ali kad narodu propovijedate njegova prava, ne potičite ga na osvetu, jer ako se ikada osveti, možda ćete se i vi sami uplašiti njegova bijesa.

Marat se nasmiješi.

– Ah! Samo da dođe taj dan, dok ja još živim, kad bi me sreća poslužila, da vidim taj dan...

Kad je Ruso čuo te riječi, zgrozio se nad načinom, kojim ih je izgovorio, i pograbio Žilbera poput putnika, što se preplašio od buke daleke grmljavine, te pokušao da ga odnese.

– Dvojica dobrovoljaca, koji će pomoći gospodinu Rusou, dva čovjeka iz puka – reče ranarnik.

– Evo nas, evo, evo! – vikne deset glasova.

Ruso je trebao samo izabrati. On označi dva snažna čovjeka, koji ponesoše mladića.

Kad je on pošao, prođe kraj Filipa.

– Moj gospodine – reče on – uzmite moju svjetiljku, ja je više ne trebam.

– Hvala vam, gospodine – primi Filip svjetiljku. Dok je Ruso pošao u smjeru prema ulici Plastijer, nastavio je on da traži.

– Jadni mladić! – promrmlja Ruso, kad se okrenuo i opazio, kako ga je nestalo u zatvorenoj ulici.

Pošao je dalje zgražajući se, jer je još uvijek čuo, kako tužnim trgom odjekuje oštri ranarnikov glas:

– Ljude iz puka! Samo ljude iz puka! Jao plemstvu, bogatašima i aristokraciji!

4.

POVRATAK

Dok je kod vatrometa u čast svadbe budućega kralja zbog one užasne katastrofe nastradalo toliko žrtava, izmaknuo je barun Taverne, kao nekim čudom ovim opasnostima.

On nije mogao da se opre toj krvožednoj sili, koja je sve rušila što joj je bilo na putu, nego se mirno i spretno stisnuo usred jedne hrpe, koja se valjala prema ulici Madlen.

Masa je mnoge prignječila uz zgrade na trgu, mnoge zgazila na uglovima oružane, ostavila iza sebe s obje strane dug red mrtvih i ranjenih, ali velikom je dijelu ipak uspjelo, da izmakne opasnosti.

Čim je dospjela do Bulevara, rastepla se, radosna, što je spasila život.

Tako ni barunu Taverneu kao ni svima oko njega, nije više prijetila nikakva pogibao.

Samo po značaju barunovu možemo da shvatimo, da je kroz cijelo užasno vrijeme mislio samo na sebe. Kad je bio na Bulevaru, kad se opet mogao slobodno kretati, kad je izmaknuo sigurnoj smrti, klikne barun od radosti, ali onda povikne drugi put. Taj drugi povik bio je slabiji nego prvi, povik boli.

– Kćerko moja! Kćerko moja!

On stade, ruke mu klonuše, pogled mu se ukoči, a onda počne da razmišlja o časovima, kad se rastavio od svojih.

– Siromah! – prošaptaše neke milosrdne žene.

Oko njega se skupiše ljudi, spremni da ga žale, ali u prvom redu da ga ispituju.

Barun Taverne nije imao smisla za narod. U tom krugu samilosnih ljudi postalo mu je neprijatno. On pokuša da iz njega pobjegne, probije ga, a onda pođe nekoliko koraka prema trgu.

Ali to je nekoliko koraka bio samo nepredomišljeni nagon očinske ljubavi, koja nikada ne ugasne u ljudskom srcu. Čim se barun predomislio, zaustavi se.

Sâm sebi reče, da je sada nemoguće doći do trga. Tamo je sve zakrčeno, a bilo bi ludo probijati sebi put kroz masu kola, koja su dolazila sa trga.

Pa kako da i nađe jednu ženu između stotine tisuća! Osim toga se tješio mišlju, da je Filip ostao kod nje, i da je štiti njegova snažna ruka. Jer kao svaki sebičnjak, pripisivao je barun Filipu sve vrline, koje egoizam sâm za sebe isključuje, ali koje kod drugih traži i cijeni.

Kada se ovako barun Taverne svojim vlastitim prividnim argumentima pomirio, zaključi, da je Filip posve prirodno spasio svoju sestru, da je možda izgubio nešto vremena, te nije mogao potražiti svoga oca, ali sigurno je pošao a ulicu Kok-Eron, da omamljenu Andreju izvede iz ove buke i vreve.

I tako se on okrene, pođe niz ulicu Kapucina, te dospije na Plas des Konket ili Luj le Grand.

Ali jedva što se barun približio svojoj kući, kadli vikne Nikol, Andrejina sobarica, koja je stajala pred vratima i brbljala s nekoliko susjeda:

– A gospodin Filip? A gospođica Andreja? Šta je s njima?

Već se naime cijelim Parizom raširila vijest o katastrofi, koju je strah još uveličao.

– Bože! – vikne barun. – Zar se nisu vratili, Nikol?

– Ne, ne, milostivi gospodine, nitko ih nije vidio.

– Bit će da su morali proći stranputicom – odvrati barun, sve više dršćući.

Barun ostade na ulici, da čeka s Nikolom, koja je počela jecati.

– Ah! Eto dolazi gospodin Filip – uprepasti se beskrajno Nikol, kad je ugledala Filipa sama.

Zbilja, Filip je dotrčao u mraku zadahtan i očajan.

– Gdje je sestra? – vikne on, kad je na pragu kuće opazio skupinu ljudi.

– Oh, bože! – problijedi barun i zatetura.

– Andreja, Andreja! – približi im se mladić. – Gdje je Andreja?

– Mi je nismo vidjeli, ona nije tu, gospodine Filipe. Ah, jadna gospođica! – udari Nikol u plač.

– A ti si se vratio? – razjari se barun, što je bilo to nepravednije, s obzirom na to što je on onako sebično postupao.

Umjesto odgovora približi mu se Filip i pokaže mu svoje krvavo lice i svoju slomljenu ruku, koja mu se objesila poput odsječene grane.

– Ah, ah! – zastenje starac. – Andreja, jadna moja Andreja!

I pade na kamenu klupu, što je bila uza zid kuće.

– Ja je moram naći mrtvu ili živu! – namršti Filip čelo.

On se okrene i pohita grozničavom brzinom istim putem natrag, a u trku je desnom rukom svoju slomljenu ljevicu turio u otvor svoga prsluka. Ta mu je ruka smetala, kad se vratio među mnoštvo svijeta; da je imao pri ruci sjekiru, bio bi je