Pisma iz Švedske, Norveške i Danske

By Mary Wollstonecraft

"Pisma napisana za kratkog boravka u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj“, najpopularnija knjiga Mary Wollstonecraft (1759-1797) za njezina života, neobična su i dojmljiva mješavina putopisa, ispovjedne proze i razmatranja o društvu i ljudima, iz pera autorice čuvene „Obrane ženskih prava“ (1792.), knjige u kojoj se prvi put javno zastupa mišljenje da žene nisu po prirodi gluplje od muškaraca te da im treba omogućiti da se obrazuju.
Dvadeset pet pisama sabranih u ovoj knjizi Mary Wollstonecraft je napisala čovjeku zbog kojega je pokušala počiniti samoubojstvo, no s kojim je nakon toga pokušala obnoviti ljubav istražujući po Skandinaviji što se dogodilo s njegovim trgovačkim brodom i vrijednim teretom sumnjiva porijekla. Taj put, na koji autorica kreće sa svojom jednogodišnjom kćeri i njenom dadiljom, prava je avantura za ono doba, a u pismima koja o njemu svjedoče pretapaju se prizori netaknute prirode sjevera i emocionalna drama iznevjerene žene i majke s razmatranjima o društvu i odjecima značajnih događaja – poput Francuske revolucije – kojima je sama svjedočila.
Prevela: Sanja Lovrenčić

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Dec 3, 2013
• ISBN: 9789537760144

Mary Wollstonecraft

Mary Wollstonecraft (1759-1797) was an English writer, philosopher, and feminist. Born in London, Wollstonecraft was raised in a financially unstable family. As a young woman, she became friends with Jane Arden, an intellectual and socialite, and Fanny Blood, a talented illustrator and passionate educator. After several years on her own, Wollstonecraft returned home in 1780 to care for her dying mother, after which she moved in with the Blood family and began planning live independently with Fanny. Their plan proved financially impossible, however, and Fanny soon married and moved to Portugal, where, in 1785, she died from complications of pregnancy. This inspired Wollstonecraft’s first novel, Mary: A Fiction (1788), launching her career as one of eighteenth-century England’s leading literary voices. In 1790, in response to Edmund Burke’s Reflections on the Revolution in France (1790), Wollstonecraft wrote Vindication of the Rights of Men, a political pamphlet defending the cause of the French Revolution, advocating for republicanism, and illustrating the ideals of England’s emerging middle class. Following the success of her pamphlet, Wollstonecraft wrote A Vindication of the Rights of Woman (1792), a groundbreaking work of political philosophy and an early feminist text that argues for the education of women as well as for the need to recognize them as rational, independent beings. The same year, Wollstonecraft travelled to France, where she lived for a year while moving in Girondist circles and observing the changes enacted by the newly established National Assembly. In 1793, she was forced to leave France as the Jacobins rose to power, executing many of Wollstonecraft’s friends and colleagues and expelling foreigners from the country. In 1797, she married the novelist and anarchist philosopher William Godwin, with whom she bore her daughter Mary, who would eventually write the novel Frankenstein (1818). Several days afterward, however, Wollstonecraft died at the age of 38 from septicemia, leaving a legacy as a pioneering feminist and unparalleled figure in English literature.

Book preview

978-953-7760-14-4

Mary Wollstonecraft i njezina pisma sa sjevera

Mary Wollstonecraft (1759.-1797.) iznimno je ime britanske scene osamnaestoga stoljeća, književnica, filozofkinja, feministkinja. Premda je najpoznatija po knjizi „Obrana ženskih prava iz 1792. u kojoj tvrdi da žene nipošto nisu po prirodi inferiornije muškarcima, nego su to samo zbog nedostatka naobrazbe i otežanoga pristupa obrazovanju, tijekom svojeg kratkoga života uspjela je napisati i romane, putopis, rasprave, povijest Francuske revolucije, knjigu za djecu. Rođena u velikoj obitelji uz tiranskoga oca, rano se osamostalila i počela skrbiti za sebe. Isprva je sa sestrom Elizom i prijateljicom Fanny Blood osnovala školu rezultat čega su „Razmišljanja o odgoju kćeri: s refleksijama o ženskom ponašanju, u važnijim životnim dužnostima (1787.). Zatim je radila kao guvernanta u obitelji lorda Kingsborougha, da bi se nakon otpuštanja odlučila posvetiti spisateljskoj karijeri. U to je doba postala prevoditeljica i književna savjetnica Josepha Johnsona, izdavača radikalnih tekstova, te tako došla u doticaj s naprednim londonskim intelektualnim krugovima. Kad je Johnson pokrenuo časopis Analytical Review, Mary Wollstonecraft je redovito pisala u njemu, a 1790. objavila je „Obranu ljudskih prava, kao odgovor na „Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj Edmunda Burkea. Godine 1792. objavila je „Obranu ženskih prava, iznimno važno djelo kojim zastupa jednakost spolova, ismijava uvriježena poimanja žena kao bespomoćnih, dražesnih kućnih (ili bolje reći, muških) ukrasa. Iste godine je otišla u Pariz i bila svjedokinjom Robespierrova terora. Ondje je upoznala Gilberta Imlaya, američkoga trgovca drvetom, s kojim je pristala živjeti u divljem braku u kojemu je rodila kćer Fanny. Na svoja skandinavsko putovanje, sama s kćerkicom, krenula je upravo sa željom da za njega ondje obavi neke poslove i pokuša spasiti njihovu vezu. U Skandinaviji je trebala u njegovo ime obaviti poslovne pregovore ne bi li uspjela izvući odštetu za gubitak njegovog broda s vrijednim teretom (posve je nejasno kako se Imlay dokopao tih vrijednosti). Od nje je očekivao da otkrije sudbinu broda, namjere svih upletenih strana i postigne, ako je moguće, kakav financijski dogovor izvan suda. Doista, to je bio težak pothvat te ga se samo hrabra i odlučna osoba poput Mary Wollstonecraft mogla prihvatiti. Nakon što se vratila, Imlay ju je napustio i pokušala je počiniti samoubojstvo. No preboljela je sve svoje teške gubitke, upoznala filozofa, preteču anarhizma, Williama Godwina, udala se za njega te desetak dana nakon rođenja kćeri Mary umrla od porođajnih komplikacija. Svojim posve neortodoksnim životom, koji je William Godwin prikazao u knjizi „Memoirs of the Author of The Rights of Woman („Sjećanja na autoricu Obrane ženskih prava), Mary Wollstonecraft bila je nadahnuće za mnoge žene svojega doba, ali i kasnije, posebice početkom dvadesetoga stoljeća kada je stasao ozbiljniji ženski, feministički pokret. Kao istinsko dijete Francuske revolucije ponajviše se pouzdavala u razum i dobrobiti koje proizlaze iz obrazovanja i znanja. Knjiga „Pisama napisanih za kratkog boravka u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj (1796.) za svoje je doba posve neobična knjiga. Prvo zato što ju je napisala žena koja je putovala sama tada gotovo „divljim krajevima Europe, još k tome s malim djetetom i dadiljom. Drugo, zato što je odlučila putovati tada gotovo nepoznatim predjelima, tj. baš Skandinavijom, tako da je onodobnome čitaocu sve o čemu je pisala, sve što je zapažala bilo izuzetno zanimljivo i strano. A Mary Wollstonecraft zapažala je na tom putu mnogo i obuhvatno. S jedne strane silno je uživala u toj novoj prirodi i opisima podneblja, krajolika, mora, s druge strane minuciozno je bilježila pojedinosti o skandinavskom društvu, načinu života, društvenim običajima, zakonima, oblicima vladavine, odnosima muškaraca i žena, jeziku. Skandinavija joj je poslužila kao poligon na kojemu je raspoređivala svoja svakovrsna iskustva i gradila razmišljanja općenito o društvenim uređenjima, položaju žena, načinima privređivanja. Svako pismo je prikaz danoga prostora kojim putuje, ali i slika njezina unutarnjega svijeta, koji se kontinuirano prelama sa svakodnevicom. Sve što vidi i čuje, poticaj je za vlastite zaključke o ljudskoj sudbini, poticaj za razmišljanja o čovjeku i društvu i mogućnostima ostvarenja slobodnoga bića. Neki su joj predbacivali da se kao feministička filozofkinja odveć posvetila „osjećajima i mašti, da je bila previše sklona melankoliji i emocionalnom samootkrivanju. Godwin će to pak smatrati njezinom prednošću i kvalitetom. Knjigu svakako obilježava i emocionalna drama same autorice – usamljene žene, izopćenice koja sanjari o svojem nevjernom ljubavniku kojemu su sva ta pisma i namijenjena. Čitajući njena pisma, nalazimo se u romantičarskom svijetu gdje se spajaju iznimno napredna gledišta o društvu i melankolično samorazotkrivanje iznimne simboličke snage. Kao što Richard Holmes kaže: „Mary Wollstonecraft projicira sebe tom knjigom kao model učene žene: smione, inteligentne, neovisne, slobodoumne; a opet, i žene koja beskrajno i neizbježno pati u društvu koje još nije dovoljno iskreno i pravedno da je prihvati takvu kakva jest." I, ma kako se ta knjižica činila na prvi pogled putopisom, ona je hibridnoga žanra. Jedni u njoj vide spoj putopisa s autobiografskim i memoarskim diskursom, drugi pak spoj putopisa i epistolarnoga romana. Dvadeset i pet izabranih pisama pisanih čovjeku s kojim i svojim putovanjem i svojim pisanjem pokušava obnoviti ljubav, bešavno prelaze iz opisa prirode i ljudi preko autobiografskih refleksija u razmišljanja o političkim teorijama i povijesnim događajima. Pred nama je svakako knjiga koja je manje izraz Mary Wollstonecraft kao filozofkinje, a više otvoren i neizvještačen prikaz osjetljive ženske jedinke koja se lavovski bori za opstanak vlastitoga bića i svijeta.

Biljana Romić

Pismo prvo

Jedanaest zamornih dana na palubi broda koji nije predviđen za smještaj putnika toliko je iscrplo moju energiju – neću ni spominjati druge razloge koji su ti dovoljno dobro poznati – da pomalo teško ustrajem u odluci da ću ti pisati svoja zapažanja s puta novim krajevima dok su dojmovi što ih ostavljaju u meni još svježi.

Kao što ti spomenuh, kapetan je obećao da će me na svom putu prema Elsineuru[1] iskrcati u Arendallu ili Gothenburgu; no nepovoljan vjetar natjerao nas je da tijekom noći prođemo pokraj oba spomenuta mjesta. Ujutro pak, nakon što smo izgubili iz vida ulaz u gothenburški zaljev, more se smirilo; a kapetan meni za volju izvjesi znak za provodiče brodova i zaplovi prema obali.

Sva moja pažnja sad je bila usmjerena prema svjetioniku; i teško možeš zamisliti s kojom sam vrućom željom duga dva sata iščekivala da se pojavi čamac koji će me osloboditi – a on se nije pojavljivao. Svaki oblak koji bi zalepršao na obzoru pozdravljala sam kao osloboditelja, sve dok mi se ne bi približio i, poput većine slika što ih skicira nada, naočigled rasplinuo u razočaranje.

Umorna od čekanja, počela sam o tome razgovarati s kapetanom; i na temelju obavijesti što su ih izvukla moja pitanja ubrzo zaključila da imam vrlo mršave izglede da odatle stignem do kopna, ako budem čekala čamac. Otkrila sam da je ovdje, kao i obično, despotizam sputao ljudsku poduzetnost. Budući da peljare plaća kralj, i to oskudno, oni se ne žele izložiti nikakvoj opasnosti; ne žele – ako to ikako mogu izbjeći – čak ni napustiti svoje kolibe da bi ispunili ono što se naziva njihovom dužnošću. Kako je drugačije na engleskoj obali, gdje te i po najvećoj oluji dočekuju čamci, vođeni očekivanjem izvanredne zarade.

Kako nisam željela nastaviti prema Elsineuru, a još manje ostati usidrena na tom mjestu ili kružiti uz obalu još nekoliko dana, upotrijebila sam sve svoje govorničke sposobnosti ne bih li uvjerila kapetana da mi dade brodski čamac; i premda sam se poslužila najmoćnijim argumentima, dugo sam ga nagovarala uzalud.

Na moru vlada nekakvo pravilo da se ne šalje čamac s broda. Kapetan je bio dobroćudan čovjek; no prostodušni ljudi rijetko krše uvriježena pravila. Oprez je uvijek pribježište slabosti; i oni koji su se čvrsto odlučili držati opreza rijetko stižu onoliko daleko koliko bi mogli, o kojem god pothvatu se radilo. Premda sam s kapetanom imala ponešto muke, s mornarima nisam izgubila mnogo vremena; čim sam dobila dopuštenje, oni su, sušta okretnost, podigli čamac s palube i obećali odveslati do svjetionika.

Ni u jednom trenu nisam sebi dopustila sumnju u to da ćemo naći nekakav prijevoz od svjetionika oko stijena – zatim do Gothenburga – toliko mi je neugodna bila zarobljenost.

Dan bijaše lijep; uživala sam u moru sve dok se sirota Marguerite, čija plahost uvijek funkcionira poput ticala ispred njenog pustolovnog duha, nije počela nadomak otočiću čuditi što ondje ne vidimo nikakvih stanovnika. Nisam je slušala. No kad smo pristali, i kad nas je dočekala ista pustoš, i mene je uhvatio nemir; nije se smanjio ni kad smo ugledali dvojicu staraca koje smo natjerali da iziđu iz svoje bijedne kolibe. Teškom smo mukom od tih bića, koja jedva da su izgledala kao ljudi, izvukli razumljiv odgovor na svoja pitanja – a taj je bio da nemaju čamac i da im nije dopušteno napustiti svoje mjesto ni u kom slučaju. No rekli su nam da na drugoj strani otoka, osam ili deset milja daleko, postoji peljarska kuća; dvije gvineje navele su mornare da riskiraju kapetanovo nezadovoljstvo, ponovno se ukrcaju u čamac i odveslaju prijeko.

Vrijeme je bilo ugodno, a obala toliko veličanstvena, da bih uživala u ta dva sata koliko nam je trebalo do nje, da nije bilo toliko vidljivog umora na licima mornara, koji se ipak nisu žalili već su se sa sebi svojstvenom lakomislenom veselošću šalili u vezi s mogućnošću da kapetan iskoristi lak zapadni vjetar koji se podigao i odjedri bez njih. Ipak, unatoč njihovom dobrom raspoloženju, nisam mogla svladati rastući nemir dok se obala povlačila kako smo mi napredovali te se činilo da ne obećava kraja njihovim naporima. Zabrinutost je bila još veća kad smo uplovili u najslikovitiji zaljev što sam ga ikada vidjela, a nigdje nisam mogla razabrati ni traga nikakve ljudske nastambe. Prije no što sam stigla odlučiti što da učinimo u tim okolnostima – nisam mogla podnijeti pomisao na povratak na brod – olakšanje je donijela teglenica koju smo spazili i uputili se žurno prema njoj da se raspitamo. Rečeno nam je da moramo još zaobići neke stijene koje strše iz mora pa ćemo vidjeti peljarovu kuću.

U tom prizoru bilo je neke svečane tišine koju smo dobro osjetili. Silno me se dojmila igra sunčevih zraka na oceanu, jedva namreškanom najlakšim povjetarcem, u kontrastu prema golemim, tamnim stijenama koje su izgledale poput grube tvari svijeta izdignute u zapreku neobrađenog prostora; no ne bi mi bilo žao da kuća koja se ukazala nije bila jednako mirna kao taj prizor. Približavajući se boravištu gdje se stranci, a naročito žene, pojavljuju tako rijetko, čudila sam se što znatiželja nije izvukla njegove stanovnike na prozore ili vrata. Nije mi odmah palo na pamet da ljudi koji žive toliko blizu surovoj prirodi da ulažu napor samo u potragu za hranom dovoljnom za održavanje života, imaju vrlo malo ili nimalo mašte iz koje se rađa znatiželja, bez koje pak ne donose ploda ona blijeda svjetlucanja uma zbog kojih i oni imaju pravo na titulu gospodara zemlje. – Da imaju mašte ili znatiželje, ne bi mogli ostati zadovoljno ukorijenjeni u grudi koju tako nemarno obrađuju.

Takvim sam se razmišljanjima bavila dok su mornari otišli potražiti trome stanovnike toga kraja; i kad sam se sjetila izvanredne ljubavi kojom Parižani dočekuju novosti, sama njihova radoznalost činila mi se dokazom njihovog napretka u profinjenosti. Da; u umijeću življenja – u umijeću izmicanja brigama koje zaustavljaju prve korake prema ostvarenju užitaka društvenog života.

Peljari su obavijestili mornare da su pod zapovjedništvom jednog umirovljenog poručnika koji govori engleski; dodajući da ne mogu ništa učiniti bez njegove zapovijedi; čak ni novčana ponuda nije mogla svladati njihovu lijenost i nagovoriti ih da nas otprate do njegovog boravišta. Nisu htjeli ići samo sa mnom, kao što sam željela, jer sam htjela što prije otpustiti mornare. Ponovno smo odveslali, a oni su nas tromo slijedili, sve dok oplovivši još jednu nakupinu oštrih stijena nismo ugledali čamac koji je plovio prema nama i ubrzo doznali da je to sam poručnik, pokazujući stanovitu revnost, krenuo s kopna vidjeti tko smo.

Kako bih poštedjela mornare daljnje muke, dala sam odmah prenijeti svoju prtljagu u njegov čamac; a kako je znao engleski, nisu bili nužni prethodni pregovori; premda je čak i poštovanje prema meni jedva obuzdalo strah koji se jasno ocrtavao na Margueritinom licu kad smo se prepustile na milost i nemilost nepoznatom muškarcu. Pokazao je prema svojoj kući; i kako smo joj se približavali, nije mi bilo žao što sam ispred nje ugledala ženski lik, iako nisam, kao Marguerite, mislila o pljački, ubojstvu i drugim nedjelima koja, kao što bi mornari rekli, odmah salijeću žensku maštu.

Kad smo ušli, bilo mi je još više drago što smo se našli u urednoj kući koja je bila na neki način seoski otmjena. Kreveti prekriveni muslinom, grubim doduše, ali zasljepljujuće bijelim; a pod je bio prekriven malim grančicama borovice (poslije sam doznala da je to običaj u ovoj zemlji), koje su bile u kontrastu sa zavjesama i stvarale ugodan osjećaj svježine koji je ublažio podnevnu jaru. Ipak ništa nije bilo toliko prijatno kao hitrina gostoprimstva – sve što je kuća mogla pružiti bilo je brzo izneseno na snježnobijeli stolnjak. Imaj na umu da sam upravo napustila brod, gdje mi je, premda nisam izbirljiva, hrana neprestano izazivala gađenje. Sad su nam iznijeli nam ribu, mlijeko, maslac i sir te, žao mi je što moram dodati, rakiju, prokletstvo ove zemlje. Nakon objeda gostoljubivo su nam, uz stanovitu tajnovitost, poslužili izvrsnu kavu. Tada još nisam znala da je kava ovdje zabranjena.

Dobri domaćin ispričavao se što stalno ulazi k nama, no rekao je