Pisma s juga

By Marko Tomaš

Tekstovi iz knjige izvorno su objavljeni u rubrici “Pisma s juga”  u mariborskom dnevnom listu “Večer”

Cijeli se svijet svakodnevno nepovratno mijenja. Žalosno je da mijene uglavnom pokreće ljudska destrukcija. Moj grad je još uvijek dobrim dijelom ruševan. To rušenje se dogodilo u ime nekakve navodne promjene. Svijet se ruši da bi na njegovim ruševinama izrastao neki novi svijet. Tako govore. Negdje na čovjekovoj duši, na njegovoj sjeni, te i takve promjene ostavljaju ožiljke. Ali ja sam uvjeren da njegovu nutrinu jednako potresaju ta sasvim mala, za veći dio čovječanstva nevidljiva gibanja. Kako je smokva iz moje avlije ostala postojati samo u mojim i uspomenama mojih ukućana isto se dogodilo i s mojim djetinjstvom. Bezbrižnost se s godinama skupljala u grč a više nema ni smokvinog kazališta sjena da me zabavlja u trenucima potpune dokolice. Sjene su, zapravo, duša svake stvari. Sunčeva svjetlost poput rendgenskih zraka prolazi preko nečega i onaj tamni preslik stvari koje vidimo su rendgenska snimka duše. Zato se valjda i govori o svijetu sjena kada govorimo o onom nedokučivom i nepoznatom, onom čega se plašimo, onome što je izvan zamišljenje stvarnosti. 

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Književna radionica Rašić
• Release date: Apr 22, 2019
• ISBN: 9788663510500

Book preview

JUGA

VLAKOVI U SNIJEGU

Obećao sam ovo vlastitim uspomenama na vlakove.

Nadao sam se da je to zadnji snijeg ove zime. Onaj koji me ispratio iz Ribniškog sela, padao mi na ramena i kvasio moju putnu torbu. Bio je to divan snijeg i nije mi smetao. Prijala mi je njegova škripa pod mojim čizmama. Prijalo mi je čak i to što se pretvarao u hladne kapljice vode na mojim obrazima i šakama dok sam se spuštao iz Ribniškog sela stazom pored ribnjaka i kroz park skrećući prema Tomšičevoj ulici koja se meškoljila u dolazećoj noći. Maribor me ispraćao na put. Bio je početak ožujka. Zima je imala neke nama nepoznate namjere. Imala je, očito, i nama nedokučive zalihe snijega. Grad se bijelio pod njim. Nisam imao ništa protiv toga. Krenuo sam doma. Na jug.

Maribor uvijek napuštam vlakom. Tako i dolazim u njega. Cijeli svoj život.

Iako me sjeća na osmijeh moje bake ova priča nije o Mariboru. Ovo je priča o jednom odlasku. O jednom povratku. O nemogućnosti odlaska i povratka. Izgubljenosti između te dvije konačne destinacije. O vlaku koji me od djetinjstva vozi na toj relaciji. Dok sam bio dječak vjerovao sam da se može otići i vratiti. Vjerovao sam čak i da se može pobjeći. Svi sanjaju o nekom velikom životnom bijegu a vozimo se uvijek na istoj na relaciji, između dvije velike nemogućnosti.

Kolodvori su vremenom, a pomno pratim njihovo duševno zdravlje, postali tužna mjesta. Takav je i mariborski kolodvor. Na njemu sam čekao vlak za Zagreb trpajući zalihe nikotina u organizam. Kolodvori mog djetinjstva bili su drugačiji. Njima je vladala vreva, život u svoj punini, a sada su naprosto tužni kao da su umorni od silnih rastanaka i sastanaka punih lažne nade. Jesu li kolodvori stvarno opustili ili sam ja postao pust? Ne treba stvari mjeriti onim što vidimo. Ljude je lako izbrojiti, matematika jeste egzaktna ali to ne znači da opisuje stvarno stanje stvari. Nešto malo prije 20 sati stigao je vlak iz Beča. Isti onaj koji me trebao odvesti u Zagreb. Snijeg je nemilice padao. Oprostio sam mu svaki poskliznuće u mariborskom parku. Priznao sam mu da je lijep kao i mnoge stvari na koje ljudi nemaju nikakvog utjecaja. Bilo je vrijeme televizijskog dnevnika a grad i ja smo se rastajali. Bio je to drugarski rastanak između starih znanaca čiji su životi isprepletni nekim nedokučivim nitima od kojih je ljudski i život gradova sastavljen.

Više ni duhovi ne nastanjuju platforme željezničkih kolodvora. Duhovi davnih putnika, onih pomalo grubih socijalističkih pregalaca koji nisu vjerovali u Boga ali jesu u obećanje bolje budućnosti. Ili su i oni lagali kao što je sustav lagao njih. Žrtva tih laži ispao je obični dobroćudni vlak, točnije vlakovi, nad njima je izvršen pogrom. Tako mi se čini. Tako vjerujem.

Vagon u koji sam ušao bio je potpuno prazan i topao. Raskravio sam se a zajedno i pahulje nakupljene na mojoj torbi. Kada sam je podigao na paktreger na lice mi se slio mali slap. Na peronu su srdačno razgovarali željeznički radnici. Njihov smijeh sam samo vidio ali odijeljen željezom i staklom nisam ga mogao čuti. Obrazi radnika bili su rumeni od hladnoće. Vjerojatno su i moji bili isti takvi. Na takvim sitnicama treba začeti jedinstvo među ljudima. Počnimo od rumenih obraza. Mene vlakovi podsjećaju na jedinstvo i jednakost među ljudima. Podsjećaju me, da prostite, na socijalizam. A nikakvog socijalizma u praznom vlaku nisam našao.

Odlazio sam a nisam znao da li se vraćam.

Nikada nisam bio u Vinkovcima a to je jedan od najbitnijih gradova mog djetinjstva. Samo zato što je bio jedno od najvećih željezničkih čvorišta u Jugoslaviji. Dobar sam dio djetinjstva proveo u vlakovima.

Danas te priče nekima mogu zvučati zastrašujuće čudne ali kolodvori su u ono vrijeme bili mjesta koja su pucala od života i svega što ljudski život sobom nosi, ali najviše su pulsirali neobjašnjivom nadom. Uostalom, zašto bi itko zahtijevao argumentiranje nade? Nemojte od mene tražiti da na ovom mjestu objašnjavam podrijetlo te nade. Lijepe stvari ne treba objašnjavati. U njima valja uživati. Bolje biti zaslijepljen ljepotom nadanja nego mržnjom iza koje stoje sumanute ideje o koje se ljudski rod sapliće cijelu svoju povijest. Ta se nada zajedno s putnicima ukrcavala u vagone jugoslavenskih željeznica. Zato je u njima uvijek bilo tijesno ali sigurno i toplo. Takva su moja sjećanja a uspomenama valja vjerovati makar su u njima činjenice uvijek distorzirane. Trokut u kojemu se kretalo moje djetinjstvo za svoje središte imao je Vinkovce. A on sam bio je nepravilan. Mostar – Subotica – Maribor. Trokut mog djetinjstva. U njegovoj sredini Vinkovci. Kao dijete sam bio uvjeren da se u Vinkovcima vlakovi proizvode, popravljaju, da svi kondukteri, strojovođe i željeznički radnici žive u njemu. Neka mi oproste Vinkovci ali mislio sam da to i nije grad nego džinovska skretnica, samo srce jugoslavenske željeznice. Volio sam Vinkovce zbog toga kao što vlakove volim i danas. Oni su me vodili u zagrljaj bake i daidže,