Bez zbogom svemu tome

By Snežana Bukal

Kvaliteta cjeline ostvaruje se na kvaliteti stranice, kako bi rekao Italo Calvino. Bukalova ide još niže od stranice. Ona kvalitetu djela bazira na rečenici, u kojoj je, što bi rekao Andrić, riječima tijesno a mislima široko. Ta ritmična skladna rečenica, na prvi pogled mirna, a u svojim dubinama zatalasana od smislova – pokazatelj je vanredne darovitosti i proznog umijeća Snežane Bukal.
ENVER KAZAZ, SARAJEVSKE BILJEŽNICE
 
Nema puno pisaca koji su u stanju da ‘sivilu svakodnevice’ opišu tako da čitalac bude potpuno uvučen u priču. Nema puno pisaca koji su zapisali stranice tolike ljepote o susretu sa nepoznatim. Smrt, ljubav, identitet… sve ove do dosade mrtve riječi Bukal oživljava u svojoj prozi.
HERMAN JACOBS, DE MORGEN
 
To je suptilna proza o ljudima koji razapeti između prošlosti i sadašnjosti pokušavaju da ponovo uspostave svoje živote. Bukal opisuje tu unutarnju borbu bez melodrama i klišeja. Ova proza je dokument izuzetne ljepote o kompleksnom značenju sjećanja, nostalgije i života ‘između dva života’.
LARA DE BRUIN, LEEUWARDE COURANT
Ta proza nije politički pamflet. Zaista, ponekad je lakše živjeti s lažima nego s istinom – no, ako se jednom istina sagleda nemoguće je živjeti kao da se istina nije sagledala. Impresivno je da usprkos dubini razočaranja, koje izbija iz svake stranice, i dalje u ovoj prozi prevladava: nada.
FONS GEARATS RADIO L1
 
 
Snežana Bukal (Beograd, 1957); u njenoj obitelji biti među ljudima raznih ideologija, vjera i nacionalnosti bilo je nešto prirodno. Grad Beograd nagradio ju je sa 17 godina za zbirku pjesama u rukopisu. Kasnije je diplomirala Opću književnost. Objavljuje prozu, priče i eseje u europskim književnim časopisima. Prevedena je na makedonski, slovenski, francuski, nizozemski, mađarski, koreanski i engleski jezik. Živi u Amsterdamu i Korčuli.
Djela: Bez zbogom na seto toa (Blesok, 2015) (Bez zbogom svemu tome, Meandar, 2013), Milion, libar Marka Pola (Meandar, 2006), Prvi sneg (Narodna knjiga, 2001), Eerste sneeuw (De bezige bij, 1997), Het vliegend hert (De bezige bij, 1996), Čuvarkuća i druge priče (Biblioteka beogradska manufaktura snova, 1994), Tamna strana (Matica srpska, 1986); knjige za djecu: Tajna dečaka Ive (Narodna knjiga, 2003), Het geheim van Ivo (Kwint´essens Hilversum, 2002, 2003, 2004), Waarom Dora Koen sloeg (Kwint´essens Hilversum, 2000, 2001).

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 5, 2019
• ISBN: 9789533342276

Book preview

SNEŽANA BUKAL

BEZ ZBOGOM SVEMU TOME

snežana bukal

bez zbogom

svemu tome

sa-

dr-

žaj

PRIČE IZ DAVNINE

Prva mijena

Nasljednica

Jelenak

Fuga demonis

I POSLIJE

Kroz gradove i vrijeme ili treća fabrika

Dolazak

Skrivača u Wertheim parku

Koralj, zlato i delfini

Put za Zorgvliet

Pisamce

Glavom kroz staklo

Veliko ratno ostrvo

Dvije pustolovne priče o povratku ukradene djece

Predah

Crkva Ružica

Omega, kao nekad vjetar u topolama

Krugovi, krugovi

Provalija

Ide strašno Čohono

Zagubljene slike

U potrazi za Nikolom Teslom

Mreža

Zemljina teža

Beogradsko ljeto bizantinsko

Equiety, uskrsna priča

Vaga

Upit

Baš, baš, baš

Na petrovačkom mostu

Na ražnju

Tišina

Rastanak

Odluka

Da

Ionova koliba

Nepotrebno

Grafiti

Snovi

Pred ponoć

A. I S.

Priznajem

Danka

Pismo Prijatelju

Najvažnije

Tropar

Entelehija

Nostalgija, popis

O mačku Kavadijasu i ostalim beštijama

Okani se toga

Što je ostalo od svega?

Kraj igre

Putujuća

Materinji

Srečko Kosovel

Naknadno

Upoznaj svijet da bi ga volio

U vlaku za Split

Negdje drugdje

Pričaj mi priču, umoran sam, kaže André

Daleko

Putovnice ubijaju, zar ne?

Mama, je li Beč Praha?

Kapetanova polja

Nevidljive priče

Neka noć kod tate

Željko

Olakšanja

Ono čega nema

Ne

Iz plime u oseku i natrag

Kao kapar

O autorici

Grad Prijatelja ne postoji ni na jednoj zemljopisnoj karti, običan je to grad, lijek protiv nesanice, sastavljen od sjećanja na gradove u kojima sam živjela. U njemu se redovno srećemo mi, rasuti na četiri strane svijeta, ovdašnji i ne-ovdašnji. Nama je posvećena ova knjiga, tati, mami, Milutinu, Lacku, Đurđi, Vidi, Jasperu, Andreju, Albertu, Antoinette, Željku, Ljubi, Linnie, Banetu i Galetu, Ans i Andreju, Robu i Marijke, Mileni, Aci, Petri, Isidori, Mii, Louu, Ivi, Sjoerdu, Laurensu, Royu, Pauli, Ferryu, Robin, Ans i Jaapu, Popperu, Loli, Montani, ne moram ni reći zašto, zarad svega.

PRIČE IZ DAVNINE

PRVA MIJENA

Bilo je to u vrijeme prave, danas nepostojeće magije. Ta kuća bila je u drugom svjetlu – tamnijem, među drugačijim mirisima – egzotičnijim i drugom vremenu – sporijem, od kuće i od grada u kojem se nalazila. Mada mi se danas čini da ni sama kuća u akvarelu platana ni sam grad razapet na šiljcima Katedrale više ne postoje. Osim u mom sjećanju.

Ja sam uvijek trčala ispred oca i majke, a srce je poskakivalo i bučno kucalo: Idemo na Krijesnice! Idemo na Krijesnice; prva sam otvarala kapiju od željeza iskovanog u obliku paunova repa, prva sam ulazila u vrt, prva sam duboko udisala mirise – ariši, tise, tuje – prva bih stala pred vrata kuće i pobjedonosno spuštala ruku na zvekir u obliku lava sa strašnim zubima, iskolačenim očima i napuhanim obrazima. Mene bi baka prvu ugledala i rekla bi nešto ljubazno i mirno, kao da joj dolazim svakog dana, a ne samo jednom godišnje. A onda glasnije, prema polumraku i sobi, onoj sobi, kao da je on može čuti. I tek onda evo i porodice, stižu za mnom. I dok bi oni sjedili u trpezariji, na neudobnim crnim stolicama s visokim naslonima, ja bih već bila u vrtu kraj svog ribnjaka, ovalnog, punog lišća gdje u sredini u nepomaku lebdi ružičasti dupin. I kao što je u vrtu sve polumračno, polumirišljavo, divlje i načeto a godinama isto, tako je i u kući sve mračnije i veće nego u svim drugim kućama u kojima sam bila. Tu provodim duge ljetne dane u istraživanju, u lutanju, jer tajne te kuće nemaju kraja. I ne samo tajne, ne iscrpljuje se ona u tajnama. U njoj sve drugačije zvuči, njene stvari imaju svoju muziku. Tabernakul i rekamije koji više nikada, ni u jednom domu neću vidjeti, a na kojem nogu sklupčanih poda se listam knjige: Uber de simpucibus Benedicti Rinij punu kaligrafskih natpisa i bakroreza bilja čudnih imena – zvončac, dubčac, oralj-nokat, volči-bob, telsti koren, vulčeće jabolka, pasje muče; Erbario Italiano-illrico, Frezerovo Biljarstvo, Herbario nuovo di Castore Durante pun slavenskih imena koja je dopisao neki svećenik s Cresa, Flora kneževine Srbije, Lazićeva Naravna istorija, Šulekov Imenik bilja. Herbariji i sveske u kojima je pedantno, zelenom tintom, s nazivima na hrvatskom, latinskom, češkom i njemačkom, opisano bilje koje je moj djed, biljar, prirodopisac i filolog, nalazio na svojim dugim putovanjima po Dalmaciji. Sve je u ovoj kući bivše, sve na nešto prijašnje podsjeća i na svemu je – valjda otud magija, jer nemam druge riječi za to svjetlo, boje, sjene i mirise, tu tišinu, gugutke koje me bude u zoru – na svemu je nepomak, suha prašina i srebrnasta paučina.

Ponekad me baka uvede u djedovu sobu, koju bih i žmireći mogla da nađem, uvijek, po peckavom mirisu kamfora i mente i nečeg ne ovdašnjeg, čemu nikada nisam otkrila ime. A u sobi u velikom krevetu uvijek isto već godinama, od prije nego što sam se ja i rodila, leži djed – uredno pokriven bijelom plahtom do vrata, s rukama složenim na grudima, nepokretan. Samo njegove oči, crni pokretni prorezi, odaju da u njemu ima života.

Možda je sjećanje dodalo nešto pozlate i tame ovoj kući. Svejedno.

Jednog ranog jutra budim se na Krijesnicama, u prevelikom krevetu za dvoje. Sama sam u sobi, plavo jutro tek sviće, još se u rubovima okana osjeća noć i noćna svježina. Budim se s čudnim osjećajem, s bolom, otkrivam se, gledam u čudu, s nevjericom: i bijela spavaćica i bijele plahte obrubljene čipkom, sve je prekriveno velikim crvenim mrljama. I onda, u ničim pomućenoj tišini, u tom prvom ranom svjetlu, sama sa sobom, s pobjedonosnim osmijehom na licu, proslavljam prvi, pravi, željeni, čitavu godinu potajno iščekivani znak svoje oduvijek budne ženstvenosti.

Kada danas, poslije mnogo godina o tome mislim, čini mi se, naravno, da se baš u tom domu, u isto vrijeme i bliskom i beskonačno dalekom, otuda nestvarnom, u toj kući – prvoj zemlji smrti koju sam upoznala – da se baš tu, jer ja sam upravo takva, to moralo dogoditi.

Zagreb – Beograd, 1989.

NASLJEDNICA

Mučilo ju je nepripadanje. Nestašica novca. Neizvjesna sudbina njenih kćeri. Gorčina jer joj je nešto uskraćeno. Pomanjkanje svjetla i sjaja. Nježnih riječi. Nezaposlenost i loši poslovi. Materinstvo. Gluha praznina ljubavi. Ponekad i nemir srca. Zatvorenost, usamljenost i vječno preispitivanje, jalovo upoznavanje sebe. I kao djevojčica pitala se često: Kakva sam? Kakva sam? Lila je, naravno, mitska kiša. A ona se potajno nadala da ovoga puta možda neće stati.

Rođena je bar dva puta.

Prvi put jedne noći u prosincu kad su pahulje halapljivo gutale jedna drugu. Njen otac se lagano pretvarao u zaleđeni stup, očiju netremice uprtih u ogromno sivo zdanje i žuto svjetlo na četvrtom katu, i molio se, on koji nikada nijednog boga nije uvažio, jer kako bi inače, sklopivši oči oko ponoći, vidio čaplju koja je naglo podigla vrat prenuvši se iz sna i visoko uspravila finu bijelu glavu, tako da se u svakom od dva crna oka ogledalo po pola zamrznutog mjeseca?

Oče, je li tako bilo?

I drugi put: tridesetogodišnja, mračna, ispunjena kao kugla murano stakla. U tijesnoj kuhinji posutoj nekakvim otrovom, nagnuta nad umivaonikom, držeći u ruci brijač s drškom od devine kosti, sječivom nad nadlanicama. Zagledana u njih kao da ih prvi put vidi, kao da ih ne vidi, kao da je oduvijek samo u njih gledala. Promišljena. Spremna da donese odluku. Otvorena jedino za hladnoću koja dolazi ispod teraco-poda i uz listove, butine i kičmu, uz potiljak i tjeme odlazi dalje, do kape nebeske. Ne, tada nije bila žena, već provodnik svjetla i mraza.

Nekakav lom se ipak slutio. Uostalom, oduvijek. Noćima je u dubokoj tišini osluškivala kako iza ravnomjernih udisaja i izdisaja puca led u daljini. Ili se nešto para. Pukotina prema kojoj nije htjela da pruži ruku, ali je bilo dovoljno da utiša zvukove i osjetila bi je. Bila je to linija crnila, teškog i gustog, obrubljenog crnim, i iako je to nerado priznavala, iz nje je dolazio život.

Jednom nogom stajala je ukorijenjena u živom pijesku počela, drugom u mraku budućeg. I nije se moglo disati, nije tu bilo mjesta za dah. Mislila je: izaći ću iz tog mraka nekako sama. Eto, u tome je sva mudrost. Jedina tajna. U tome su pogriješile sve prethodnice što mi sada mirno u krvi leže. Jer neće biti, nema i nikada nije ni bilo nikoga tko bi mogao da korača ispred i da se od čežnje, od duboke nestrpljive vatre – okrene.

To joj se na licu čitalo. Mogao si u njene oči ući, ali nisi više mogao iz njih izaći.

Još nešto, iz vremena kad su se laste gnijezdile u njenom prozoru, kada su joj pauci u mračnim kutovima hrastovog kreveta pleli mrežu za sreću, kad soba bijaše ogromna. Nad kućom se dizao tavan, tu joj je bio dom. Uglavnom je bila sama. On bi ponekad dolazio, nenajavljen. Pažljivo bi joj odvijao vitice i govorio: Ja koji se zovem Z. tebi koja si rođena s imenom A. poklanjam ovo jutro i onoliko zlata koje se s neba osipa koliko svojim tijelom možeš da zahvatiš.

I skakutala je po njegovim obrazima ne čuvajući se onoga koga je uvijek mogla da vidi na samom kraju pogleda, tamo gdje vid prelazi u crnilo, kako se bezbrižno njiše na crvenoj kriški njenih usana. Nije ga zapravo vidjela. Prije ga je mirisala. Bilo je to nešto čemu će tek potonje vrijeme dati ime, nešto sumporno i vrelo, i ona ga je voljela. Ljubila ga je uvijek počevši od čela, jezikom i malim šakama, po vratu i ramenima, po čvrstom stomaku. Sve je bilo u njenoj vlasti i kao plima i oseka prema njoj hrlilo i od nje odlazilo. Bilo je to tijelo muško, poznato, a još neimenovano.

Poslije, nakon svega, sama i gola, stajala je pred napuklim ničijim ogledalom i prstom klizila niz usne nebeske i usne zemaljske. Dok su se prašnjavi repovi svjetla svijali oko nje. Dok se rasijano spremala da niz drvene stube ponovo kroči u dan, nepromijenjena, tek malo teža nego što je bila kada se čas ranije krišom gore popela.

Za to vrijeme on je stajao nevidljiv u svim kutovima, brižno se čuvajući svjetla – crn, visok i prav, podrugljiv i lijep, i zabrinuto kimao glavom dok je prema njoj pružao svoj jedini prst kojim je mogao da bljuje vatru za vatrene, led za ledene, dan za dnevne i noć za one iz noći.

Beograd, 1989.

JELENAK

Probudili su me. Spavala sam na stražnjem sjedištu. Stigli smo. Stigli smo do hrama Božjeg. Ne pretjerujem, ovo mjesto zaslužuje to ime, svojom ogromnošću, svojom dugovječnošću, sposobnošću da sve oko sebe, sav prostor podredi sebi. Crkve u gradu su mračne, svjetlo im dolazi izvana, prelomljeno, falsificirano bojama vitraja, natopljeno teškim mirisom tamjana. Ovo zdanje nimalo im ne sliči; njegova arhitektura podređena je samo jednom zahtjevu, prikupiti što više svjetla: i veliki prozori i goli bijeli zidovi i mramorni pod i širom otvorena hrastova vrata kroz koja hrli šumski zrak kojem tamjan iz kadionice ne može ništa.

Gospodi pomiluj, gospodi pomiluj, ponavlja mladi svećenik. To on drži misu zadušnicu svom prethodniku, mom djedi. Stojim ruku smjerno prekrštenih ispred sebe i što više pokušavam da se uživim, to je sve nevjerojatnije: rano jutro u crkvi sred šume, poplava zelenog i svjetla koja buni oko sviklo na gradsko sivilo i odsutnost boja, pogureni crkvenjak s velikim ušima koji me ljubi, kao i uvijek, u obraze i čelo, i koji užurbano prostire bijeli stolnjak od grubog tkanog platna na koji spušta pšenicu, vino i pogaču; dvije jabuke koje čedno stoje kraj ikone i djedina smrt, naravno.

Godinama nisam bila ovdje, ali mi crkvenjakove uši pomažu da se svega nepogrešivo sjetim onog trenutka kada ih ugledam: fijakera, toplih kupa pod nogama, majčinih ruku koje stavljaju deku preko mojih nogu, zore, konja koji frkće i ispušta bijelu paru, prvih kokota dok, već potpuno budna, jezdim nazad kući, u grad.

Kakvim je sve čudima bila snabdjevena kuća od crvene cigle! A ispred nje, u ogromnom dvorištu još veći zvonik, moja džinovska zvučna ljuljačka pod kojom sam visoko leteći nekad davno, davno dozivala oblake i gromove. Kao u nijemom filmu: djed istrčava u dvorište i maše rukama, za njim domaćica, teta Tale, za njom već spomenuti crkvenjak i njegove mitske uši, za njim jedan dječak s biljegom na obrazu, dok ja letim sve više, začarana i gluha pod grmljavinom zvona.

Mladi svećenik se trudi, pokušava dati sve od sebe, ali uzalud – ne umije da pjeva. Njegovo pjevanje gotovo da vrijeđa uspomenu na djeda, na njegov glas od kojeg su podrhtavali zidovi crkve i pod kojim su saginjali glave i najobjesniji.

A onda se usred službe desilo ovo: ugledam bubu kako lagano mili po bijelom kamenom podu. Naspram jednog popa jedna buba, Lucanus servus, također božji stvor. Od onih krupnih, tvrdokrilih, crnih kao najgušća noć, i iz kojih sunčeva zraka izmami čitav spektar boja. Takva je to buba bila. I išla je tvrdoglavo pravo, njoj znanim putem. Došla je iz šume, kroz vrata, ali kuda je krenula? Ugledah je dok sam smjerno prekrštenih ruku uzalud pokušavala da osjetim misteriju obreda i učestvujem u njemu. Ali je sve nekako klizilo mimo mene kao fini pijesak. Pokušala sam prizvati sjećanja, biti tužna, gledala sam netremice u jednu točku. A onda se ni iz čega, iz crnila te točke, pojavila buba. O njoj hoću da vam pričam. Ako je to uopće moguće ispričati.

Ugledam, dakle, bubu. Odmjereno i ravnomjerno približavala se svećenikovim cipelama. Zapitam se hoće li ih zaobići ili će prijeći preko njih. Jer zašto bi jedna buba imala bilo kakvog poštovanja prema paru crnih cipela, ne suviše novih i dobro izgaženih? Bio je to tužan i jadan par cipela, ali to ona nije mogla znati. Ili će je svećenik ugledati i odgurnuti, možda i zgaziti. Možda će se samo pomjeriti s mjesta. Možda vlada nekim tajnim zavjetom i zakonom koji ga obavezuje na određeno djelovanje u slučaju da buba zaprijeti da poremeti zadušnicu, njegov tajni razgovor s Bogom koji izmiče mojim ušima, a to me ljuti.

Jer se kraj djeda u njegovoj crkvi Bog uvijek mogao čuti. I u crkvi i u šumi. I u kući od crvene cigle. I na prašnjavom drumu koji vodi do kuće. I u ogromnom krevetu punom debelih dunja i bijelih čipkanih jastuka, u sobi nad kojom se spuštao mrak pun zvukova, pun vila, dobrih i zlih bića. U njegovoj biblioteci među knjigama koje nose nerazumljive, opojne tajne, u njegovim besjedama: o dobrim djelima, o dobročinstvu, o kajanju, o smjernosti i ljubavi, o grijehu, o odvažnosti, o slobodi volje. U krupnom lelujavom rukopisu, zapisima na obodu knjiga s čudnim naslovima u kojima leže najčudniji zakoni, geografije, vremena, riječi: Ham, Ararat, Nineveja, Alaam, Betlehem, Pela, Maherus, Memfis, Antiohija, Jerihon, Galgala, Armatem, Nomba, Emalis, Jafa, Galileja neznabožačka. U pričama o pergamentu i membrani, o papirusu, o brzopiscima i krasopiscima, o kodeksima, o jednoj školi u kojoj se učio grčki i latinski, francuski i staroslavenski, biblijski zemljopis i povijest, logika, filozofija i dogmatika, crtanje i pjevanje, pa ipak najveći grijeh je bilo ogledalce zbog kojeg se izbacivalo iz škole; o perovođama i činovnicima; o carevima – Augustu Cezaru, Kaliguli, Tiberiju, Klaudiju, Irodu Agripi, Neronu, Vespazijanu, Titu, Domicijanu, Nervi i Trajanu; o smrti evanđeliste Ivana; o smrti sedamdeset učenika: Jakova, Kleope, Todije, Ananija, Stefana, Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmena, Nikole, Varnave, Marka, Sime, Luke, Siluana, Krispe, Epeneta, Andronika, Ampuja, Urbana, Stahije, Apeuja, Figela, Ermolena, Dimasa, Apolosa, Aristovula, Markisa, Irodiona, Agave, Rute, Asinkripe, Fleogita, Ermine, Patrove, Erme, Una, Gaja, Filologa, Godiona, Lukija, Gasona, Sosipatra, Tertije, Erasta, Kife, Sostona, Tihika, Epofrodita, Kesara, Marka, Juste, Artema, Kumenta, Onisifora, Kuarta, Karpe, Evoda, Aristarha, Zine, Fiumone, Puda, Trifima i Onisima, od kojih svaki nosi svoju priču i čije su kosti zagubljene po sunčanim dolinama Kartagene, Trakije, Halkidona, Sirije, Amasije, Galileje i Bizanta.

I priče o šeširima, briljantnim granama, ljubičastoj svili i jednom spomeniku pod brezama; o srči kalemu na kojem bih sve svoje potonje priče pisala; o vremenu koje se nekada zvalo aviv, iu, nisan, igijar, iuli, zuf, sivan, kada se praznovala pedesetnica i kada zri ječam, tamuz pun sunca, av sav blještav, u plamenim bojama zrelog voća, elul pijan i težak, etanim, moj crveni etanim, moj prevrat, moje preuzimanje vlasti, mersevan ili vul, i haslev u čijem sam ledenom bijelom miru rođena. Zahvaljujući njegovim knjigama pravila sam u pustoj crkvenoj porti usamljene ljetne tržnice u kojima se zeleno lišće mijenjalo za drahme i sekkele, statire, talande, asare, kondrante i srebrnjake i već kao dijete sam znala da se za trideset srebrnjaka nekada davno, davno mogao kupiti samo jedan rob.

I priče o zvonima i zvonolivnicama, o melodijskim i harmoničnim zvonima, o malim školskim zvonima i onim za satove u nadleštvima, o ogromnim zvonima čija muzika podliježe čudnim zakonima i koja se zovu veliko zvono G, E, As, Cis, F, A, D, Fis, B, Es, G i H.

I još mnogošta: njegova duga bijela brada i njegov štap od lijeske i šešir od crnog filca ili slame. I ruke prekrštene na leđima, i vrt kraj kuće u kojem zriju duguljaste rajčice čiji se miris i okus više nikada neće vratiti; i crkvenjak s velikim ušima koji je znao sve, baš sve, o rodoslovu svih vampira koji se javljaju u tom kraju kraj mlinova i na raskrižjima.

Vodili su iz djedovog doma od crvene cigle putevi u razna vremena, na mnoge strane. Na raskrižjima je sjedio on, naslonjen na štap, duge bijele brade, s osmijehom, sklon da se nasmije, blag pored svih svojih znanja, stariji od ogromnog kestena pod čijim granama sam rasla.

Buba klizi po podu, evo je, samo što nije stigla do nogu svećenikovih. I tada poleti: zatrepere u crkvi njena crna krila posuta zlatom prije nego što nestane zauvijek negdje iza drveća koje, zar ne, pamtim većim nego što ga danas oko vidi.

Beograd, 1989.

FUGA DEMONIS

Krajem ljeta davne 1946. on kreće u Moskvu na studij povijesti diplomacije. To dugo putovanje na kojem se bezrazložno smjenjuju vlakovi svih klasa ostaje mu zauvijek urezano u svijesti ne po nekom posebnom događaju, već po izvjesnom maglovitom, tmurnom svjetlu, niskom nebu, isparenjima i neprijatnoj groznici koja se fantomski pojavljivala i nestajala, prateći uporno, sumorno, razdražujuće kloparanje kotača i obijesne pijuke lokomotive koje je gutalo bezdano, mokro nebo.

Bilo je to putovanje koje je izbrisalo svaki stvarni događaj iz sjećanja, nikakve sitnice – ni sendviča, ni novina, ni naočala, bedekera, šešira ili kišobrana, nikakvih lica ili kuća kraj pruge, ničeg osim predosjećaja jednog sasvim drugog, budućeg, neznanog puta koji će se odigrati tri decenije kasnije kada će ga avion ponovo vratiti u Moskvu: u nesvijesti, kraj dvije bolničarke koje će mu mineralnom vodom kvasiti suhe usne što izgovaraju riječi, nerazumljive, nekom uhu koje nitko ne vidi, oblom, ružičastom, sa svijetlim čuperkom kose koja ženstveno izmiče nečijim dugim bijelim prstima.

Leti za Moskvu, vraća se sinu neviđenom i začetom u braku dva puta raskidanom državnim dekretima. Sinu ostavljenom u stomaku plavokose žene koja će se u nemirna, opasna vremena poslužiti izdajom ne bi li ga zadržala, ne bi li ga sačuvala u svom krevetu pod baldahinom zabranjenog anđela s raširenim krilima o kojeg je on u svitanje, u polumraku gasio cigarete. Ne bi li ga zadržala jutrima, pospanog nad oblačkom koji se diže iz posljednje porculanske šalice, njegovu šaku koja je pomiluje pri odlasku, njegove usne i – zašto ne? – ljubav samu. Smije li joj se to uzeti za zlo?

On je svejedno napušta. Bježi. U zadnji čas se spašava vođen samoniklom strašću za domovinom: izvjesnim šumama, kućom kraj puta, ulicom koja nizbrdo vodi do velike vode. Napušta je opijen novim istinama, i ne sluteći da sve što postoji, postoji jedino u sjećanjima. Uzdignutog čela, čvrstih jakih vilica, guste kose nemarno zabačene prema zatiljku, jakih mišica, vitak, visok, on se vraća u svoju domovinu. Dobiva ogroman stan u centru grada i ženu suzdržanu i strogu i nikada više sina, već samo kćeri, od kojih će, konačno izmiren sa stanjem stvari, voljeti samo najmlađu, plavokosu, u čijem će liku ponekad prepoznavati lice kojega se odrekao. Dobiva karijeru, laku a ispraznu, i konačno nakon trideset godina dijagnozu pod šifrom koja će ga odvesti u Moskvu čuvenom kirurgu, njegovom nikada viđenom sinu. Sin neće stići da mu ispriča da je majka umrla od gladi i tuge, neće stići ništa da mu ispriča, neće, kao ni on nekada, doživjeti da vidi kako izlazi iz svoje mračne samozadovoljne posteljice.

Svaki put kada bi zavlačio ruke u tijelo, pitao se spušta li ih na život ili smrt. Ta nikom rečena, tajna strast činila je njegov posao – koji se sastojao samo od besprijekornog poznavanja anatomije, noža, sluzi, krvi – neodoljivim. I još nešto. Njegov posao zahtijeva potpunu pribranost, ruku koja ne drhti. Nikada ne odati svoj nemir, ne pustiti ništa iz sebe. To je čvor u kojem otkucava njegovo postojanje i opravdava njegovu priču. Jer ako je taj nikada viđeni otac jednom rekao nihil njegovom rođenju i odrastanju i ako zametak nije bio jači od stvoritelja, ipak negdje daleko,