Izabrane štokavske pjesme

By Fran Galović

Fran Galović (1887.-1914.), hrvatski književnik - pjesnik, novelist i dramski pisac - iz razdoblja moderne, sa samo 27 godina tragično je preminuo na samom početku Prvog svjetskog rata, ali je stvorio obiman književni opus u kojemu posebno iskače antologijska zbirka Z mojih bregov, uz Krležine Balade Petrice Kerempuha vrhunsko ostvarenje suvremene kajkavske lirike.

Galović je pisao pjesme i na standardnom hrvatskom jeziku, nastavljajući se ponajviše na Antuna Gustava Matoša. Nekoliko njegovih pjesama (Zrcalo, Childe Harold i dr.) uvršteno je u Hrvatsku mladu liriku (1914.), jednu od najpoznatijih antologija hrvatske poezije. Autor je sonetnog ciklusa Četiri grada (1913.), nadahnutog Italijom, u kojemu je, kao i u drugim njegovim uspjelijim pjesmama, zamjetan utjecaj poetike parnasovaca i simbolizma. Njegovom poezijom dominiraju intimni, pejzažni i zavičajni motivi, a često i proročanski motiv smrti.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Jun 23, 2013
• ISBN: 9789533281957

Book preview

Izabrane štokavske pjesme

Fran Galović

Sadržaj

I. IZABRANE PJESME

II. ZAVODNIK

III. ČETIRI GRADA

Rječnik

Bilješka o autoru

Impressum

I. IZABRANE PJESME

CHILDE HAROLD

Gdje mi je domaja? - Vidjele je nisu

Dugo moje oči. Njene drage gore

Snivaju i sada sjetne razgovore

Dubova u mirnom, orlovskome visu.

Gdje mi je domaja? - Moji dragi svi su

Nestali već davno. - U mom srcu gore

Zanosi - i oni možda umrli su? - -

Oko mene svuda more. Pusto more.

Nebo šuti kao davna uspomena

Očinskoga kraja gdje mi sunce sja,

Gdje se bršljan vije oko rodnog praga...

Šuti, noćno nebo! - Zbogom, zemljo draga!

Gubiš se ko lijepa, izginula sjena,

Koju nikad neću ugledati ja!

24. II. 1910.

Hrvatska smotra, 1910.

A PORTA INFERI

Na katafalku ruža svenulih

U žutom, mrtvom, voštanome sjaju

Umirih se i tiho, tiho snih

I snivah san o sunčanome kraju...

- - - O, blagi, zlatni sanci rumeni

O divotnome, rajskom osjećaju,

O sreći vječnoj - nestali ste svi, -

Tek mrtve svijeće tmurnim sjajem sjaju...

Bez suza i bez plavog tamjana,

U bljedilu i ponoćnome mraku, -

Na katafalku ruža svenulih,

Bez krsta i bez jednog uzdaha,

U mrtvačkome opojnome zraku -

Umirih se na pragu vječnosti...

(Rukopis, 1905.)

Pjesme I.

OVIDIJE

A. G. Matošu

Pod oblačjem mrtvim usnule su ravni,

U beskraj se crni i daleki gube,

Gdje se mrki obzor i močvare ljube,

Gdjeno plovi sive magle pramen tavni...

... U daljini negdje davni zvuci