Nevidljivo pismo

By Pavao Pavličić

U romanu Nevidljivo pismo Pavličić se vraća u svoj rodni grad i u svoju mladost. Riječ je o onom fatalnom ljetu između mature i upisa na fakultet kad se mnogim mladim ljudima događaju velike stvari (na primjer, prva ljubav). Junak Pavličićeva romana doživljava i veliku poplavu u svom gradu. U stvari, moglo bi se reći da je glavni junak romana – Dunav. I grad Vukovar.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 5, 2017
• ISBN: 9788663292741

Book preview

Pavao Pavličić

NEVIDLJIVO PISMO

Impresum

Copyright © 1993 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Na komadiću stakla vidjele su se dvije tanke okomite napukline.

Pročelje je bilo u sjeni i stakalce je još izdaleka svjetlucalo dok sam mu prilazio, okruženo sivom mrljom vlažne žbuke na žutom zidu kuće. Prikovao sam pogled za nj čim sam ušao kroz zelenu kapiju u dnu vrta, čim me zapahnuo jutarnji miris vlažnog bilja, i nisam skidao oči s njega dok sam hodao stazom od pozelenjelih opeka, između gredica. Gledao sam u stakalce kao da je to u onome času najvažnije, i kao da bi tu, pred mojim očima, u tome blistavom jutru, mogla pasti odluka. Premda sam taj komadić stakla bio još prethodne večeri žbukom pričvrstio za zid kuće, premda se cijele noći moglo događati – i događalo se – ono čega sam se bojao.

Sad sam stajao pred tim jugozapadnim zidom do kojeg još nije dopiralo sunce, između dva prozora na kojima su bile sklopljene zelene rebraste šalukatre, i pipao sam stakalce prstom. Pod jagodicom se osjećala neravnina: obje pukotine bile su britke i izbočene, kao oštrice noževa. To je značilo da je sila djelovala valovito, pa je jedan dio stakla otišao unutra, a drugi van. Bilo je dugo samo desetak centimetara, šiljato na oba kraja i polumjesečasta oblika. Oko njega su jednakim sjajem svjetlucala sitna zrnca kremena u dunavskom pijesku od kojega je žbuka bila načinjena. Noktom sam zagrebao žbuku. U tome zajedničkom svjetlucanju bilo je nekog tajnog značenja o kojemu mi je – znao sam – vrijedilo misliti. Ali, ja nisam mislio, samo sam stajao ondje, i gotovo da sam mogao vidjeti sâm sebe kako stojim, kao da se sve to događa nekom drugom.

Svega se jasno sjećam: pod rukom su mi bile dvije knjige, u ustima mi je bio okus jutarnje divke, na sebi sam imao stare traperice i majicu koja je nekada davno stigla u paketu iz Amerike, a za koju sam pomalo sumnjao da je zapravo ženska. Iza mojih leđa sterao se veliki vrt, gdje se rosa isparavala s mladih jagoda na lipanjskom suncu i gdje su na visokoj trešnji prepunoj plodova cvrkutali vrapci. Zemlja je mirisala u blizini kuće, gdje sam nedavno bio nešto kopao, ali je taj miris zapravo bio donekle zastrt teškim i opojnim vonjem bujnog lipanjskog korova, repušine, bazge, što je, odmah iza kuće, prekrivala obronak koji se strmo rušio prema Dunavu. Osobito je jak bio taj miris iz onoga dijela vrta između ograde i obronka gdje se nekoliko kvadratnih metara zemlje nikad, otkako pamtim, nije obrađivalo, i gdje je raslo gusto šipražje od svakovrsnog podivljalog grmlja, koprive i boce, gdje se paučina uhvatila po grančicama, a svjetlucavi tragovi puževe sluzi srebrnasto su prošarali listove. Onamo sam se kao dijete uvijek želio zavući, ali me nikad nisu pustili.

A nad Dunavom se polako dizalo sunce, jer bilo je tek šest, i beskrajna je površina blještala po cijeloj širini, tako da se nije ni vidjelo kakve je zapravo boje: sve je bilo jedan veliki izvor svjetla. Jednoga sam takvog jutra, kad sam još ranije došao u ujakovu kuću, u pjesmi napisao da dan izlazi iz noći kao bijela traka papira iz crnoga telegrafskog aparata. Sad mi se činilo da dan – i ja u njemu – izlazimo iz Dunava kao da je on snop iz velikoga projekcionog aparata, a mi kao da smo film i sve ono što se u njemu događa.

Ali, toga mi jutra nije bilo do pjesama. Ne samo zato što je matura bila blizu, ne samo zato što sam za to jutro imao i drugi plan, nego najviše zbog onoga stakla. Pitao sam se stojeći ondje, dok je lagani lahor donosio k meni miris vode u tome toplom jutru, ne bi li trebalo da istu tu stvar sa staklom ponovim i na pčelinjaku. Pogledao sam prema visokoj, smeđoj zgradi u dnu vrta, s drvenim krovom koji kao da je sve dovde mirisao na dim i na med, neko sam vrijeme stajao okrenut onamo, naslonjen ramenom na zid, dok sam pušio prvu cigaretu, a onda sam odmahnuo glavom. I sad se po vrtu čulo zujanje pčela, i ja sam u tome zvuku nalazio nešto tužno. Košnice su već neko vrijeme bile daleko odavde, jer su ih preselili čim je ujak otišao na liječenje; ali, pčele su se i dalje vraćale na svoju staru ispašu, u taj vrt nad Dunavom, a osobito su se uporno motale, žalosno brundajući, oko tamne zgrade pčelinjaka, svoga zimskog staništa. Tamo, u blizini te zgrade, uvijek sam se osjećao krivim, kao da sam dužan da im nešto objasnim, da im kažem što se dogodilo, ili barem da im pjevušim tiho i otegnuto, na mađarskom, kao što je to ujak činio dok su one miljele po njegovim rukama i vratu, po čelu i po brku žutom od duhana, nikad ga ne ubadajući. A ni jedno ni drugo nisam znao niti sam bio u stanju. Kako da objasnim pčelama zašto su košnice preseljene, zašto ovaj vrt više nije njihov, a ni moj, zašto više nema Pčelarskog društva, a nema ni ujaka koji je u tom društvu bio domar, i kako da im objasnim da će se sve to tako i dalje nastaviti, jer je staklo puklo, sad sam se i sâm uvjerio, premda njih, pčele, nikako nisam mogao uvjeriti.

Kako da to objasnim Bonzi, koji je sad dojurio iza ugla kuće, pa skočio na mene i stao me lizati gdje je god stigao? Bonzo je, doduše, bio veseljak, a i inače nekako neodređen, a ne onako ozbiljan i mudar kao pčele. On je bio i neodređena izgleda, kao što je bio neodređene rase: bijel, pa s nekakvim žućkastim i smeđim flekama, očiju različite boje – zelene i žute – šiljatih ušiju i teškoga, prevelikog repa. Njemu i nije trebalo ništa objašnjavati, njemu je bio dovoljan i nečiji prijateljski dlan na šiji. No, s druge strane – razmišljao sam otključavajući zelena ulazna vrata – Bonzo je odan i iskren, a pčele su samožive; on nema, za razliku od njih, nikakva drugog poslanja u životu, nego samo da bude tu. Zar njemu još više ne dugujem objašnjenje, zar ga ne moram pripremiti za ono što dolazi?

Umjesto toga, izvadio sam iz torbe ono što sam bio donio za njega, pa sam to stavio na njegov tanjur, a tanjur sam namjestio na Bonzino omiljeno mjesto na kućnom pragu. Odatle je pas, krckajući kosti, bacao raznobojne poglede na vrt, kapiju, pčelinjak, osvrtao se prema Dunavu, i tu je, više nego igdje, bio ono što jest. I bio još dostojniji da mu se nešto kaže.

Iz kuće me zapahnuo dobro poznati miris. Osjećalo se po medu, po svježem drvu, po zečjoj dlaci i duhanu. Miris te kuće mogao sam u svako doba prepoznati, i nigdje drugdje nisam nikad na sličan naišao; valjda je zato i bio tako dragocjen. Otvorio sam prozore u spavaćoj sobi razgrnuvši one rebrenice među kojima je na zid bilo pričvršćeno stakalce, a knjige sam ostavio na kuhinjskom stolu. Na njih je pala zraka sunca i obasjala pozlaćeni znak biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti. Otkako je ujak bio u bolnici u Zagrebu, gdje se liječio od alkohola, ja sam dolazio ovamo da hranim Bonzu, da pazim na kuću i da učim za maturu. A zapravo, dolazio sam zato da budem sâm, da pušim, da pišem pjesme i da budem u blizini Nastine kuće.

Sjeo sam na prag i zagledao se prema Dunavu dok je Bonzo pokraj mene krckao kosti. Sad je u vrtu već bilo vrlo toplo, pa se jasno osjećalo kako od rijeke struji svježina. U lipnju je Dunav najhladniji, jer se tada u dalekim evropskim planinama tope snjegovi, koji su i sad tekli pred mojim očima dok sam s praga motrio zelenosivu površinu i tamniju zavjesu šume na drugoj strani. Sunce se sad bilo već izdiglo, pa rijeka više nije blještala, mogla se razabrati matica, njezini brzi i sporiji dijelovi, i moglo se vidjeti daleko, sve do okuke. I činilo se da daljine postaju nestvarne; kad bih malo prižmirio, činilo mi se kao da bih mogao s praga kuće na brijegu zamočiti prst u meku zelenu vodu, kao da bih mogao, da se samo malo jače zaletim, bućnuti naglavce ravno u Dunav. Je li to zato, pitao sam se, što je Dunav najviši u posljednjih nekoliko decenija, pa i dalje raste, i naveliko se govori o poplavi?

Ili se kuća doista toliko približila vodi da se to sad i prostim okom vidi? Jer, ono je stakalce nedvojbeno svjedočilo: brdo doista klizi, miče se centimetar po centimetar, tone, pa će i kuća i vrt uskoro nestati u Dunavu. Već se dugo govorilo da se brdo miče, ja sam ovakva stakalca već viđao u zidu kalvinske crkve odmah iznad pčelinjaka, ali sve mi se to činilo nekako daleko, u prostoru i u vremenu. Sad sam imao i dokaz: stakalce koje sam bio sam ugradio puklo je na dva mjesta, što je značilo da se kuća vidljivo pomakla za samo jednu noć.

A bila je to kuća koja se mene ticala i za koju sam ja bio odgovoran. Brdo je klizilo, bilo je šest ujutro, bio je lipanj, bila je godina 1965.

* * * * *

Stepenice su bile urezane u prapor: sjedimice postavljene opeke bile su poslagane jedna do druge, a između njih je rasla trava i prapor se mjestimice runio. Ponegdje je nedostajala pokoja opeka, ponegdje je koja stuba utonula dublje u meku zemlju, a ona nad njom se izdigla, pa je razmak bio nejednak. Trebalo je hodati oprezno i nije se smjelo podizati oči i gledati Dunav što se sa svakim korakom približavao kao velik i siv oblak, najavljujući svoju prisutnost mirisom, svježinom i još nečim neodređenim što se ne može opisati. Trebalo je stalno gledati pod noge i nije se smjelo brzati.

I ja sam se spuštao polako, dok je Bonzo trčkarao preda mnom, ali ne zato što bih se bojao da ću pasti, nego zato što sam duboko udisao miris korova kojim je staza prema rijeci bila obrasla. Duboko sam udisao miris bazge, vonj repušine i čička, zadah sijena i bodljikavih biljaka što su mi se hvatale za nogavice. To mi se činilo dobro, taj me miris uzbuđivao. Kad sam imao možda dvanaest godina, pravili smo od šiblja i korova kule i u njih se zavlačili, tamo je mirisalo posve isto kao i na tim zapuštenim dunavskim stepenicama. U toj sam kuli, u doba spolnog buđenja, prvi put vidio pornogafske fotografije iz predratnih ilustriranih revija, prilično čedne, ali silno uzbudljive, i od toga mi je doba miris korova, miris sasušenoga ljetnog bilja i miris bijelih sokova iz prerezanih stabljika svagda budio iste misli i činio da mi krv brže poteče. Život bilja nekako se spojio s onim što je bilo najživlje u meni, ja sam u tome vidio nekakav osobit smisao, i jednog jutra sam napisao pjesmu u kojoj sam rekao da Dunav izgleda kao opasač vojnika što je sa ženom otišao u šipražje na obali.

Izašao sam iz šipražja i stigao na uski pojas trave gdje je raslo samo nekoliko vrba naginjući se nad vodu. Za njihovo blatno korijenje bila su privezana dva čamca, prilično zapuštena i s dosta vode i vrbova lišća na dnu, lagano se njišući, krmama okrenuti niz struju. I sad sam izbjegavao pogledati Dunav, ali iz drugih razloga nego prije: činilo mi se da će biti bolje ako se pravim kako mi nije naročito važno ono na što se spremam. Jer, otprije sam znao: Dunav je takav da ništa u vezi s njim ne može biti nevažno, on je u tolikoj mjeri činjenica, toliko je prisutan da se jednostavno ne može omalovažiti. A sad je bio još i strašniji nego inače, bio je viši i širi, pa i hladniji. Mjesto na kojem sam sad stajao u čamcu, svlačeći majicu, bilo bi u normalnim prilikama daleko na obali. Sad su oko mene plovili izvaljeni panjevi, granje, komadi dasaka, sve ono što je rijeka negdje pokupila i ponijela sa sobom kao dokaz svoje snage i ozbiljnosti. A ja sam izbjegavao da sve to pogledam.

Okrenuo sam se prema brdu što se dizalo nada mnom. Kuća i pčelinjak nisu se više vidjeli, ali se zato vidjela crkva i samostan. Činilo mi se da bi toranj trebalo usporediti s ispruženim i uvis dignutim kažiprstom, zgrada samostana bila bi nalik na ostale, svijene prste, dok bi brdo sa svojim zelenilom, grmljem i travom bilo bogato izvezeno (svećeničko?) zarukavlje. Ali, nisam znao kako da to stavim u pjesmu, niti što taj kažiprst radi: prijeti, upozorava, tvrdi da postoji Bog, ili što?

Osim ako se toga jutra taj kažiprst nije mene ticao, jer mene se moglo upozoravati, meni se moglo prijetiti. Nisam znao čiji je to prst, ali znao sam da je važno što se sve ovo što radim baš pod njim događa. Nisam znao je li to dobro ili zlo, znao sam samo da ima smisla, premda ga nisam razabirao.

Izuo sam sandale, skinuo hlače i ostao samo u kupaćim gaćicama koje su u to vrijeme imale nogavice, uzdužne pruge, plitki džepić, i bile načinjene od nečega što se brzo sušilo. Sjeo sam na rub čamca i smočio noge. Voda je bila hladna, jer bio je to zapravo otopljeni snijeg.

Nisam dugo čekao. Otisnuo sam se rukama od čamca i bućnuo u vodu, zaronio sam, načinio nekoliko zamaha pod vodom. Onda sam nekih deset ili petnaest metara plivao leptirovim stilom, da se malo zagrijem. Dunavska voda ušla mi je u oči, u uši, u nos, osjećao sam njezin oštri miris svuda na sebi i oko sebe, i to je bilo kao da sam se vratio izdaleka. Prešao sam na kraul, uhvatio polagan i odmjeren ritam, pazeći da štedim snagu.

Sjekao sam ravno preko matice.

Namjeravao sam preplivati Dunav toga jutra. Namjeravao sam ga preplivati dvaput, tamo i natrag. Poslije ću se – mislio sam – vratiti gore i učiti, kao da ničega nije bilo. Kao da to s Dunavom nikad nije bilo problem i kao da ne postoji sve to što postoji: matura, Nasta, brdo koje klizi. Vratit ću se gore i tada ću točno znati na čemu sam.

Nikad prije nisam uspio preplivati Dunav. Ne radi se o tome da bi to bilo naročiito teško, to je ipak samo nekoliko stotina metara, na tome mjestu možda kilometar. Ne radi se ni o tome da bih ja bio osobito strašljiv, a ni osobito ravnodušan prema preplivavanju Dunava. Bilo je nešto drugo što nisam sebi znao objasniti. Činilo mi se cijelog života – ni danas ne znam zašto – da je to nešto što se ne smije. Nešto što nije dobro.

Nisam često pokušavao, jer nije bilo ni razloga. Neki od mojih znanaca bili su to već uradili, neki nisu, i nikad ni neće. Bogdan, moj glavni prijatelj, preplivavao je kad god bi se sjetio. Nije bila velika sramota da to čovjek ne uradi. A ipak, ja sam u isto vrijeme mislio, i da moram preplivati Dunav, i da nekako ne smijem. I odlučio sam da to svakako uradim do mature.

Dapače, činilo mi se – i sada, dok sam odmjerenim zamasima sjekao vodu – da o tome štošta ovisi. Da o tome ne ovisi samo matura nego i druge stvari, za koje nisam sebi objašnjavao što su ni što znače, ali sam vjerovao da postoje. A toga mi se jutra činilo i da znam koje su to stvari: ako preplivam Dunav, ako ovoga puta uspijem, i to dvaput, bez pratnje, bez čamca, bez prijatelja i svjedoka, možda će i ono s brdom i s pčelinjakom drugačije završiti. Jer, na kraju krajeva, brdo ipak klizi zbog Dunava, on je glavni krivac.

Bio sam u dobroj formi, zamasi su išli glatko i ravnomjerno, dunavska voda – koja je izbliza izgledala žuta – ulazila mi je u vidokrug dok sam, okrenuvši glavu udesno, hvatao zrak između dva zaveslaja. Voda je bila glatka i mirisava, moje tijelo bilo je čvrsto i otporno, osjećao sam da sunce nada mnom sja, da je dan velik i svijetao, da mi sve ide u prilog: onaj kažiprst nada mnom, mirni čamci uz obalu, crveni krov Veslačkog kluba, šuma na drugoj strani, ptice što nada mnom lete, blizina i daljina, okretanje Zemlje.

A ipak, dobro sam znao da nešto ne valja. Nisam morao dizati glavu niti se osvrtati, znao sam da sam blizu sredine rijeke. Znao sam da je tu, poda mnom, Dunav najdublji, gotovo da sam mogao vidjeti sebe, sa strane, u presjeku, kako se koprcam na površini dok se poda mnom valja dvadeset pet metara žute i tamne vode. Mogao sam zamisliti kako po tome tamnom mulju ispod mene – gdje vire stare pocrnjele grane, gdje golemi somovi, kakve sam viđao na ribarnici, mrdaju brkovima – leže razbijeni čamci, potonuli brodovi, možda i utopljenici. Mogao sam zamisliti kako se tamo, na tome glibavom dnu do kojega nikad ne dopire sunčana zraka, u onome prastarom mulju koji ne sliči ničemu na površini zemlje, otvaraju ponori, kako je tamo ulaz u pakao, u podzemni svijet, u nešto što nema nikakve veze ni s maturom ni s pčelinjakom. Mogao sam osjetiti kako lebdim, kako plivam nad nečim što ne razumijem i čega se bojim.

Nisam se bojao ni grča ni utapljanja, nisam se bojao ni same te tamne dubine, premda sam je sad osjećao jednako jasno kao i miris dunavske vode. Bojao sam se sredine rijeke. Nekako mi se činilo da je tamo nekakva granica, da ću tamo o nešto lupiti glavom i da neću moći dalje. Naravno, bezbroj sam puta prije iskakao iz čamca na sredini Dunava i dobro sam znao da tamo nema ničega, da se tamo lijepo i ugodno pliva, jer je ondje rijeka i najčistija; a ipak, sad mi se činilo da kod preplivavanja mora biti drugačije. Sad mi se činilo da ću stići tamo, na sredinu, i da me tada jednostavno više neće biti. Neću preplivati, neću se vratiti, neću se utopiti. Jednostavno ću nestati, pretvoriti se u Dunav, u stablo koje Dunav nosi, u lastavicu što leti nad glatkom površinom, u nekoga drugog čovjeka, u bilo što. Svakako, to više neću biti ja.

Taj je osjećaj sad postao toliko jak da sam zastao na pola zaveslaja. Crkva je ostala uzvodno, vidjela se sad i zgrada pčelinjaka, toranj kalvinske crkve, krovovi grada. Na rijeci, nigdje čamca, nigdje broda. Bio sam sâm u Dunavu, oko njegove polovice. Okrenuo sam se i zaplivao natrag.

Već nakon nekoliko zaveslaja svega je nestalo: i mulja, i somova, i crne rupe, nevidljive pregrade na sredini rijeke, nestalo je sjećanja na utopljenike koje sam viđao, nestalo je straha da ću se pretvoriti u nekoga drugog, nestalo je i osjećaja krivnje koji me pratio dok sam pokušavao. Imao sam snage da plivam još dva sata ako treba, a ipak sam se morao vratiti. I od ovog pokušaja ostalo je samo to da nisam preplivao, da opet nisam preplivao. Ostalo je pitanje čime se toliko razlikujem od Bogdana.

Uhvatio sam se obale poprilično nizvodno od čamca u kojem sam ostavio odjeću. Probijao sam se do njega kroz mulj, kroz vrbovo šiblje, preko travnatih dijelova obale koji su se urušavali pod mojim nogama i muklo pljuskali u vodu da zauvijek nestanu. Pratio me je miris katrana, miris vrbe, mulja i vode, a za sve to vrijeme veliki je kažiprst stajao nada mnom, možda prijeteći a možda poučno tvrdeći: tako treba.

Obukao sam se i vratio istim putem natrag. Dok sam se penjao onim stepenicama između korova, kroz vlagu prapora i svjetlucanje zaostale rose na dugim nitima paučine, opet sam duboko udahnuo miris lipanjskog bilja. I opet je ono na mene jednako djelovalo. To je po svoj prilici značilo da ću ponovo pokušati.

* * * * *

Dok sam sjedio za kuhinjskim stolom, nad rasklopljenom knjigom, zaželio sam se zelenih kajsija. To je bilo pravo doba godine za njih. Već su bile dovoljno krupne da ne budu gorke nego kisele, a još u njima nije bilo koštice, nego bijela i meka jezgra koja se mogla ugodno zagristi, dok bi svježina s nepca polako strujala i širila se po cijelom tijelu. U vrtu ih je bilo dosta, premda su djeca iz okoline znala da ujaka nema, pa su svakako i krala. Ali, u toj je bašči bilo toliko svega da mi se ponekad činilo kako umjesto svakoga ploda koji se otrgne izrastu dva nova. I doista, svake godine, koliko god da smo brali, uvijek bi na kraju oko stabla ležalo mnogo opalih i istrunulih plodova: marelica i bresaka, trešanja i višanja, ribizli i ogrozda, šljiva, krušaka, pa čak i drena. Kao da su ih pčele uvijek iznova oplodavale, po cijelu godinu.

Sjedio sam za stolom, nad plastičnim stolnjakom s ružičastom šarom, a on mi je zraku sunca s prozora vraćao u oči. Vrata iza mene bila su otvorena, na pragu je sjedio Bonzo i gledao me, iza njega se zelenio vrt, a ja sam mislio o zelenim marelicama i o tome što treba da radim.

Sad mi se odjednom činilo da je ujak nekako sve unaprijed znao. Kad je odlazio (a iz džepa mu je i tada virila pljoska i oči mu se krijesile nad žutim podrezanim brkom), dao mi je ključ i rekao neka u kuću dođem kad god hoću, i da u njoj radim što god hoću, samo da se u njoj ništa ne smije mijenjati niti išta odnijeti. Ni iz nje ni iz pčelinjaka. Nekoliko puta mi je naglasio kako sve mora ostati onako kako jest, ma što se dogodilo. Meni je to tada, prije tri mjeseca, izgledalo smiješno, mislio sam da je to zbog pića, ili da se ujak boji da mu ne bih u kuću dovodio nekakvo razulareno društvo. A on već tada kao da je znao da će se brdo pomaknuti, da će se otisnuti na svoj sudbonosni put. Ili je možda i klizilo, već onda, samo što to nije znao nitko drugi osim ujaka? A on nije nikome govorio, jer tko bi vjerovao njemu, pijancu?

Odjednom mi je palo na pamet da je tih priča o klizenju brda bilo i prije, i sjetio sam se što je ujak tada govorio: da on nikada, ni u kome slučaju, ne bi micao ništa iz kuće, niti bi se sâm sklanjao. Sve to u kući, tvrdio je, ionako nije njegovo, nego pripada Pčelarskom društvu (on je zbog nečega govorio pčelarstvu kao takvom) i on o tome ne može sâm odlučivati. A budući da Društva više nema, budući da je rasformirano, a u kući su stvari koje su mu pripadale, sve mora ostati kako jest. Sve je u Božjoj ruci.

Možda sam se sada prisjećao takvih ujakovih izjava, a ne nekih drugih, samo zato što mi je tako bilo lakše, jer tako nisam morao ništa poduzimati. Ali, samo sam se toga sjećao. Sjećao sam se da je često govorio o tome, i uvijek na taj način.

Nisam, dakle, smio ništa dirati. A i da sam htio, kako bih? Kamo bih odnio stvari iz kuće da ih, recimo, uzmem spašavati? Stan mojih roditelja bio je ionako pretrpan. Što da radim s ujakovim namještajem, s njegovom stolarskom klupom i alatom, s kunićnjakom (koji je, doduše, sad bio prazan), s opremom iz pčelinjaka? Što da počnem s imovinom Pčelarskog društva? Kako da spašavam voćke, kamo da smjestim Bonzu? A s druge strane, zar sam mogao pustiti da sve to propadne? Ako brdo tako očito klizi, onda je bilo samo pitanje dana kad će otklizati sasvim i sve ovo pretvoriti u ruševinu: kuću, pčelinjak i vrt, i sve ono što sam ja u tome mjestu vidio. Zar sam to mogao samo tako pustiti?

Izašao sam da naberem zelenih kajsija. U vrtu je bila jara, listovi trešnje tiho su treperili na laganom lahoru, nebo je bilo gotovo bijelo. Jasno se vidjelo kako Dunav nosi čitava stabla. Pod kajsijom je bio ugodan hlad. Polako sam brao oble plodove s najnižih grana. Tada me zazvao gospodin Gorički.

Vidio sam ga gdje sjedi na svome prozoru s druge strane uske ulice, sa