Zagrepkinja

By Adolfo Veber Tkalčević

Jedna od prvih (1855.) novela hrvatske književnosti sa suvremenom, realističnom, urbanom, zagrebačkom temom. Autor, jedan od najistaknutijih naših intelektualaca 19. stoljeća, svećenik, pedagog, vrlo utjecajni jezikoslovac, književnik, polemičar i putopisac Adolfo Veber Tkalčević (1825-1889), po svoj prilici nije bio ni svjestan da njome anticipira trendove u našoj književnosti sljedećih desetljeća – realiste poput Šenoe, Kumičića i V. Novaka.

Tema priče je svakodnevna: brak, ljubav i bračna nevjera. Predstavljaju se onodobne društvene prilike, pomodarstvo i »njemčarenje«, tematizira književnost i njezina uloga (obzirom da je jedan od glavnih likova, Vinko, književnik). Tkalčević daje slike zagrebačke svakidašnjice: malograđansko kavansko »tračanje«, nedjeljni izlet građana u park Maksimir, kojega podrobno opisuje, predstava u starom zagrebačkom kazalištu, a njegovi likovi koriste živopisni zagrebački kajkavski dijalekt.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Oct 3, 2016
• ISBN: 9789533283418

Book preview

Zagrepkinja

Adolfo

Veber Tkalčević

I

Na Savskoj cesti stoji slijeva mala krčmica — Pott Vrboj[1] — kano znak uzajamnosti slavjanske. Do krčmice leži malen, ali lijepo uređen vrtić, pravi perivoj Zagrepčanom koji amo dolaze da si uz čašu vina rastjeraju brige i trude svakdanjega života. Nasred vrtića diže se zasjenak, malen ali ukusan, obrastao trsjem, ponajviše plemenitim, inostranim, južnim, što se nad vratašci razgranjuje načinom ljupka krovića. U sredini toga zasjenka stoji prekrasan okrugao stol od mramora, iskopana podno Medvedgrada na dobru pokojnoga Franje Kulmera,[2] ter je kano domaće blago najveći ures toga ukusnoga vrtića. Na stolu su namješćena dva žmulja sa dvije boce: u jednoj se iskri hrvatsko okićko vino, a u drugoj se stakli prozirna friška voda. Za stolom sjede dva prijatelja, Vinko i Vojko, onaj prama vratima, a ovaj prama onomu.

Vinko je čovjek lijepa lica i jedra struka. Vrane, guste i duge kose; crne, velike i vatrene oči; orlov nos, crni brci, koje nosi na hrvatsku, i crnomanjasto lice čini ga uprav krasnim čovjekom. Leđa su mu široka, a prsa golema i silna, kan da će vjekovati riječju: Vinko je prava slika i prilika južnoga Slavjanina. Nosi se na francesku, po modi, ali ne sjajno, samo da mu je pristalo i čisto. — U dvadesetoj godini nakon oca umre mu i mati, te mu preostade toliko novacah da je mogao svršiti pravoslovne nauke na zagrebačkoj akademiji. Stupiv na raskrižje života, htjede postati književnikom da vedrim umom svojim prosvijeti i usreći narod u kojem je niknuo; nego videć da je kod nas pero još preteško, dade se na državnu službu.

Vojko je čovjek od trideset godinah. Glavu mu je posula plava kosa, koja je na čelu dosta rijetka, al mu u stotinu viticah plovi po vratu, svijetleći se od plemenitih mastih. Plave oči, koje se sad stiskuju, sad razvaljuju, nalik su na dogarajuću vatru, što često sakuplja stražnje sile, da još jedanput sijevne. Brkovah žutih i brade rudaste nije nikad obrio. Bijeli mu je vrat pao među dvije čeljusti, koje modni svijet fatermerderi zove. Na uskih ramenih visi mu crn frak, a noge se gube u tijesnih crnih hlačah. Nješto bijela nabrana strši mu i na prsijuh i pod rukavi sve do prstah. O vratu mu visi malo stakalce, bez koga ne ide ni u crkvu. — Da postane čovjekom, posla ga bogata i brižna mati u Beč, da se u stolnom gradu carevine, komu je glas uglađenosti dopro tja u Zagreb, učvrsti u naucih. Vojko se dao na prirodne znanosti, ali budući laka uma, tijelom je samo polazio kolegije, a dušom i tijelom kretao se po modnih salonih, udvoravajuć gospođam, kojim je ostavio mnogi lijepi spomen svoga napretka u praktičkom životu. Kad mu je majka umrla, povrati se u Zagreb da preuzme očinstvo. Ovdje se sastavi s Vinkom, s kojim je već u djetinjstvu prijateljevo.

Učeni ljudi vele da nema pravoga prijateljstva nego gdje se sudaraju i misli i srca; ali nisu promislili da ima prijateljstva i od mladih noguh. Ono je umjetno i proračunano ovo pako naravsko i slijepo, ter se može uzdržati i u različnosti mislih, samo ako nije temelj posve protivan. Tako su i Vinko i Vojko, premda su bili razne ćudi, prijateljevali lijepo i čvrsto. Zamišljeni je Vinko tražio lagahnu šaljivost Vojkovu, a Vojko, komu srce nije bilo od naravi otuđeno dobru, nalazio je nješto zanimiva u ozbiljnosti Vinkovoj, te su se međusobno popunjali, kano na nebu blizanci.

Tako su i danas sjedjeli — Pott Vrboj — u prijateljskom