Odbor za sreću

By Pavao Pavličić

Radnja romana Odbor za sreću omeđena je dvama državnim pogrebima – Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana – a smještena je u podunavski gradić Varoš, koji je zanimljiv po tome što mu se stanovništvo sastoji od mješavine dvadesetak nacija. U vrijeme kad se javlja nepovjerenje, pa i mržnja među jugoslavenskim narodima, velika opasnost prijeti i međunacionalnom skladu u malom Varošu. Ujedno otkrivamo i neobične temelje na kojima je taj sklad počivao tokom XX stoljeća, a glavna dvojba koja junake muči zapravo je pitanje za kojim se sve sredstvima smije posegnuti da bi se međunacionalna ravnoteža – a to znači i sreća svih stanovnika – nekako sačuvala. Pratimo malu skupinu ljudi različita podrijetla, koje je sudbina okupila oko neobičnog posla: oko obnove starog dunavskog broda. Ta će obnova trajati dugo, a sudionici pothvata doživjet će različita osobna i javna iskušenja, pomalo spoznajući što je obilježilo povijest njihova grada i povijest zemlje u kojoj se grad nalazi. Taj odnos velikoga i maloga glavna je tema ovoga romana: precizno je oslikana atmosfera maloga grada u koji kao daleka grmljavina stižu odjeci rušenja jedne države i odjeci propasti jednoga povijesnog vremena.

 

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 23, 2018
• ISBN: 9788828362227

Book preview

Pavao Pavličić

ODBOR ZA SREĆU

Impresum

Copyright © 2003 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Mokre zastave tromo se klate na žutim pročeljima kuća i povremeno se glasaju praskavim zvukom kad ih dohvati vjetar što s Dunava donosi igličaste slapove kiše. Na zastavama se boja razlila, plava i crvena pomalo osvajaju bijelu, petokraka sliči na rasprsnutu rajčicu, dok su žuti srp i čekić postali narančasti. Zastave svojim lepršanjem prate golemi crni kišobran što polako odmiče niz Fišerski sokak. Ta ulica pruža se usporedo s Dunavom i ima samo jednu stranu, dok je na drugoj otvorena prema rijeci. Crni kišobran povremeno mijenja smjer, boreći se s vjetrom što udara čas odavde, čas odande. U jednom trenutku vjetar je jači od ruke što nosi kišobran pa se crna gljiva pomakne te dođe u gotovo vodoravan položaj. Tako ugledamo junaka ove kronike, koja obuhvaća dobrih dvadeset godina.

Čovjek pod kišobranom ima trideset četiri godine, visok je, malo poguren, kosa mu je plava, a oči sive. Odjeven je u traperice, kariranu košulju i zelenu vjetrovku. Korak mu je dug, a izraz lica zabrinut, dok preskače lokve krećući se Fišerskim sokakom uzvodno, što znači prema središtu grada Varoša, u kojem će naša priča i početi i završiti. Doista, na kraju ulice on skreće lijevo.

Skrenuvši lijevo pred sobom je ugledao Glavnu ulicu i dio grada zvan Svodovi, zbog niza žutih kuća s boltama što se pružaju s obje strane, uspinjući se na brežuljak prema malom Staklarskom trgu. Na svim tim kućama visile su zastave, sve jednako mokre i jednako teške – državne, republičke i partijske – a nije bilo nikoga tko bi ih vidio i koga bi zastave podsjetile da je praznik: centar grada bio je posve prazan, kao noću, kao u snu, pa je naš junak – a ime mu je Marko Horvat – mogao čuti svoje korake po istrošenom asfaltu korza. Zastave su lepetale nad njegovom glavom kad je kod Svodova skrenuo desno i uputio se prema luci.

Prvi maj je pao u četvrtak i tako se sve sastavilo: četvrtak i petak bili su neradni dani, a onda je došao vikend. Sad je bila pospana, kišovita nedjelja, posljednji dan toga dugog praznika i prozori su u drvoredu bili zastrti i tihi, a ljudi su iza njih spavali nakon četiri dana teške hrane i prekomjernog pića. Kesteni u aleji bili su već precvjetali i sad su se njihove latice trusile po mokrom asfaltu, pod granama što su se u visini spajale čineći zeleni tunel u kojem je zrak osobito mirisao. Pločnik je bio sav bijel i ružičast od latica, a na žutim pročeljima varoških kuća (na sudu, na općini i na staroj pošti) kiša je ostavila vlažne mrlje. Nikoga nigdje nije bilo, kao da je sve zaspalo, ili možda zamrlo u nekakvom iščekivanju.

Marko Horvat osjećao je da i sâm treba nešto očekivati, premda nije znao što. Gledao je žuta pročelja svoga rodnog grada, teške smeđe haustore, kestenove krošnje, smaragdnozelenu mokru travu u parku i mislio o tome da se ovako kao sad osjećao samo nekoliko puta u životu. Nije mogao taj osjećaj jasno odrediti, ali ga je znao prepoznati. Ovako kao danas bilo je onda kad mu je bilo šesnaest pa je dobio mumps i morao odustati od košarke; isto je bilo i onda kad mu je bilo devetnaest pa mu je umro otac i nije mogao na studij; isto ovako bilo mu je onda kad mu je bilo dvadeset dvije i kad ga je izabrala Tanja, a njezin otac našao mu preko svojih veza činovničko mjesto u Agenciji u varoškoj luci. I, tako je bilo i sad, posljednjega dana prvomajskih praznika, kad su ga odjednom pozvali da se javi na radno mjesto, premda se za to nije vidio nikakav razlog. Sutradan je bio normalan radni dan, brodova preko praznika takoreći i nema, pa što onda može biti tako hitno, ako nije sudbina odlučila da se opet malo njime poigra?

Izašao je iz drvoreda i prošao još stotinjak metara, a onda se pokraj kazališta, koje je bilo tamnožuto od vlage, spustio prema Dunavu kroz usjek u visokom bajeru zvan Surduk. Između dva žuta zida od prapora stigao je do Skele, gdje je obala već bila podzidana i tako je onda nastavio uzvodno, hodajući uz mutni, sivi, proljetni Dunav, nastojeći obuzdati kišobran koji se ondje, kraj vode, otimao još više nego u gradu. Odozdo, iza njegovih leđa, čulo se brektanje nekakva broda što se, usprkos vjetru i riječnom toku, polako probijao uz maticu.

Na vratima Agencije stajao je Bogoljub Beljanski s rukama u džepovima, s cigaretom u ustima i donekle krvavih očiju. Njega je zahvatilo dežurstvo na posljednji dan praznika i sad se i po očima i po dahu moglo lako zaključiti kako je kratio vrijeme.

– Stiže Šajka – rekao je s praga kad mu se Marko približio.

– Pa šta? – upita Horvat mrko.

– Evo, već se i vidi – digao se Bogoljub na prste gledajući nizvodno. – Težak je taj vrag.

– Ali, zašto si me zvao? – upita Marko. – Zbog Šajke?

– Zbog Šajke – potvrdi Beljanski. – Rekli su da trebaju tebe. A šta se čudiš? Pa ipak je to tvoj...

– U redu, znam – nestrpljivo je Marko mlatarao kišobranom. – Ali, u nedjelju? Tko je to sad izmislio?

– Ima razloga – svede Bogoljub obrve da malo skrije svoje pijanstvo. – Ima, i te kako.

Onda siđe s praga pa, ne vadeći ruke iz džepova, krene prema vodi, a Horvat, ne znajući što bi drugo, pođe za njim. Sad se tegalj već prilično približio i vidjelo se što je u njemu. Naprijed je bio mali, brektavi remorker sa sivo obojenom kabinom i crnim trupom, s mokrom zastavom na krmi, a za njim se, na dvadesetak metara dugoj sajli, vukla Šajka, stara, trula dereglija sa zdepastim koritom koje je bilo premazano katranom, s drvenom kućicom kosa krova, na kojem uvijek stoji krmanoš. I sad je bio ondje: u kabanici od gumirana platna i gumenim čizmama, držao je čvrsto gredu kormila. Bio je zarastao u tri dana staru bradu, a oči su mu se krijesile kao i Bogoljubu: do njegovih nogu, na nagnutom krovu kućice, stajala je boca sa žućkastom klekovačom, dopola ispijena.

– Odakle dolazi to zlo? – upita Marko Horvat iza Bogoljubovih leđa.

– Iz Vukovara. Tamo se i dogodilo.

– Što se dogodilo?

Ali, Bogoljub Beljanski nije odgovorio. Ne obazirući se na kišu koja mu je pomalo natapala crne brčine, motrio je kako remorker izvodi svoj manevar: malo je pojačao gas, jače potegao deregliju, a onda otkvačio njezinu sajlu. Dereglija se nastavila kretati uzvodno, ali sve sporije i sporije, na samo metar od obale. Kad ju je riječna struja već gotovo zaustavila, krmanoš, koji je u međuvremenu sišao s kućice, dobaci sajlu, najprije s pramca, a potom i s krme. Bogoljub prihvati sajle i prebaci ih na željezne bitve što su bile raspoređene na svakih desetak metara. Dotle se već i remorker privezao nekih petnaestak metara uzvodno, i tako se sad činilo da je plovidba završena.

Pokazalo se da se cijela posada sastoji od samo dvojice ljudi. Jer, iz remorkera je izašao tip u plavom puloveru s rol-kragnom i kapetanskom kapom na glavi, ali u kariranim kicoškim hlačama i šiljastim cipelama. Moglo mu je biti oko pedeset godina, kao i onome na deregliji. Nekako se činilo da su svi ljudi koji žive od Dunava već stari. Taj kapetan kimnuo je Marku i Bogoljubu dok su stajali na kiši, a onda je kročio na deregliju. Otišao je do ljestava i spustio se u utrobu broda. Za njim je sišao i krmanoš.

Po batu njihovih koraka bilo je jasno da je dereglija prazna. To se, uostalom, vidjelo i po gazu: otprilike pola metra iznad vode bila je široka siva crta do mjesta do kojeg dereglija gazi kad je puna. Kiša je kuckala po palubi, dok su odozdo odjekivali zvukovi kao da u deregliji nešto premještaju i prenose, kiša je igličasto šumjela po sivkastoj površini vode, a Horvat i Beljanski stajali su i čekali.

Napokon se pojavio kapetan, pa s boka broda dohvatio primitivnu drvenu dizalicu s koloturom. Okrenuo ju je tako da se krak nagnuo nad utrobu lađe, pa je odmah spustio konopac. Potrajalo je dok je krmanoš dolje vezao teret, a onda se i sâm popeo na palubu, pa su skupa stali potezati. Izvlačili su nešto što je metalno zvecnulo o bok dereglije, nešto sivo što se sad pojavilo iz otvora, nešto izduženo, četvrtasto, suženo gore a šire pri dnu. Nešto što je nalikovalo na lijes.

To i jest bio lijes, limen, sjajan od kiše, nov, to se sad jasno vidjelo. Koloturnikom su ga usmjerili najprije na ogradu, gdje je na trenutak stajao kao na klackalici, a onda su ga dohvatili svaki s jedne strane i potom ga spustili na daske palube.

– Šta je to? – okrene se Marko Horvat zaprepašteno Bogoljubu. – Mislim, tko je to?

– E, zbog ovoga si ti danas potreban – reče Beljanski, koji se već prilično pribrao od svojega samotničkog rakijanja u Agenciji. – To je Iso Horvat. Kažu da ima i neka oporuka, šta li...

– Iso? Pa kad je umro?

– Jutros. U Vukovaru, tamo mu je dereglija bila vezana. A s obzirom na to da si mu ti jedini... Šta on tebi zapravo dođe?

Marku Horvatu trebalo je i samome nekoliko trenutaka da se sjeti. Iso je bio naprosto Iso, svi su ga na Dunavu tako zvali, pa i on. Bio je star, ali je izgledalo kao da nikad neće umrijeti, kao što je izgledalo i da njegova Šajka nikad neće prestati ploviti, premda je bila posljednja dereglija na tom dijelu Dunava.

– On je brat mojega djeda – reče Horvat napokon. – Po ocu.

Dotle su ona dvojica podigla lijes, pa su s njim zaputili preko daske na obalu. Zašto su uopće spuštali lijes u potpalublje? Što bi mu falilo da se vozio gore? Jesu li to učinili iz pijeteta? Ili je takav propis? Sad su se, balansirajući iznad uskog pojasa dunavske vode, dočepali kopna.

– Gdje ćemo ga? – upita kapetan stenjući.

– Ovamo – reče Bogoljub Beljanski.

On kao da je, onako pijan, sve već unaprijed smislio. Na dugoj prizemnoj baraci u kojoj se nalazila Agencija otključao je posljednja vrata na desnoj strani. Ondje su nekada stajali komplicirani, stari radio-uređaji, ali je sad bila prazna. Ona dvojica unesoše lijes u prostoriju, pa ga spustiše na pod. Na trenutak su zastali, još malo dašćući, buljili u sanduk, dok su ih Marko i Bogoljub motrili s praga. Onda je krmanoš iz svog kaputa od gumirana platna izvukao bocu klekovače, potegao, pa pružio bocu kapetanu. Ovaj je nagnuo, pa huknuo. Time je ceremonija bila završena i boca ja završila u džepu, a u prostoriji, nad Isinim lijesom, ostao je lebdjeti miris rakije.

Kad je Bogoljub zaključao vrata, kapetan je odnekud izvukao nekakve papire.

– Gdje možemo ovo? – upitao je pa se okrenuo Marku: – Vi ste Horvat?

– Jesam.

– Morate mi potpisati.

– Potpisati što?

– Za deregliju.

– Što za deregliju?

– Vama ju je ostavio – slegne kapetan ramenima. – Uredno ovjereno na sudu, s dva svjedoka.

Dok je u Bogoljubovu uredu potpisivao dokumente, Marko Horvat nije pravo ni pogledao što u njima stoji. U svakom slučaju, dokumenata je bilo nekoliko: osim oporuke, bile su tu još i isprave samoga plovila, a valjda i nekakvi Isini osobni papiri. Kad je to bilo gotovo, kapetan je jedne papire pružio Marku, druge stavio u džep, pa su se on i krmanoš digli da idu. Prije toga su još ulili u čašice one svoje klekovače i tako su sva četvorica trgnula kao kad se sklopi posao. Marko Horvat je upitao:

– Dobro, i što sad?

Kapetan i krmanoš su jednakim pokretom raširili ruke, a onda su krenuli prema vratima. Bogoljub Beljanski potapšao je prijatelja po ramenu (rakija je opet počela djelovati), a onda je rekao:

– Sad imaš deregliju.

Marko Horvat se pitao hoće li s dereglijom naslijediti i Isinu sudbinu. Da je Iso čudak, o tome nitko nije sumnjao, a mnogi su vjerovali i da je ozbiljno ćaknut. Ne samo da je plovio na posljednjoj deregliji (a davali su mu poslove iz milosrđa, jer malo je tko trebao njegove prijevozničke usluge), nego je plovio i na sasvim staromodan način: nije htio ni čuti za motor, za kompas, čak ni za struju. Nije priznavao ni radio ni televiziju, a kuhao je na drva. A što je još gore, pravio je od toga nekakvu filozofiju i svakome tko ga je htio slušati pričao je o tome kako je nekada bilo bolje nego sad. A tih koji su ga htjeli slušati bilo je prilično, i dunavska zazijavala uvijek su se iznova čudila kako Isu poznaju i cijene razni ugledni ljudi: doktori, profesori, čak i predsjednici općine i ljudi od Partije, i to ne samo u Varošu, nego isto tako i u Vukovaru, Erdutu, Osijeku i Aljmašu. Marko Horvat o njemu jedva da je znao išta više nego drugi jer su se rijetko viđali i nikad nisu spominjali svoje srodstvo. A sad je trebalo da se Marko pobrine za Isin brod i za njegovo mrtvo tijelo.

Prije nego što će krenuti kući, Horvat je još jednom otišao pogledati deregliju. Remorker je bio otišao, nigdje na obali nije bilo nikoga, a ni na vodi. Po Šajki je pljuštala kiša, daske su se sjajile i lijepo se vidjelo da su trule i da ih samo još katran drži na okupu. Vezana uz novi kameni gat, dereglija je izgledala kao da onamo ne pripada, onako priprosta, tamna, teška, pomalo smrdljiva. Marko Horvat stajao je pod kišobranom i motrio svoju lađu. I pitao se je li to opet poruka sudbine, ili možda ipak nije.

Pola sata potom osjetio je da je sudbina blizu, pa makar i ne bila povezana s dereglijom zvanom Šajka. Dok je prošao sav onaj put od Skele do Fišerskog sokaka, već se spustio i mrak. A kad je ušao u kuću i u predsoblju gurnuo kišobran u limenu posudu, odmah je znao da se napokon dogodilo ono što se već dugo očekuje. Njegova žena nije ga ni pogledala jer je napeto zurila u televizor, gdje se na ekranu vidio čovjek u crnom odijelu. Taj je čovjek rekao da Predsjedništvo Jugoslavije, Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista i Savezno izvršno vijeće obavještavaju radničku klasu, radne ljude i građane da je toga popodneva, u petnaest sati i pet minuta, umro Josip Broz Tito.

* * * * *

Na stolu je ugledao žuti čekić, i tada ga je steglo u grlu. Znao je da je čekić njegov, znao je da je zbog njega ondje ostavljen i tako je osjetio da bi se mogao rasplakati, pa je sjeo na jedinu stolicu i zagledao se u plosnatu drvenu kutiju što je stajala nasred stola i u žuti čekić na njoj.

Stol je bio uzak, gotovo da se sastojao od samo jedne daske, i bio je pričvršćen kraj prozorčića. Ležaj je također bio uzak, štednjak je bio malen, nije bilo ni ormara ni kredenca. Tu je Iso Horvat proveo svoj život i prostor je još bio zapahnut njegovim tjelesnim vonjem, pa onda vonjem drva, katrana, alkohola, duhana, mahovine i kudjelje, mirisom Dunava što zapljuskuje trup dereglije, mirisom vlage što sve prožima. Čulo se kako kiša kucka po krovu kućice, kako riječna voda šljapka o stare, trule bokove dereglije, a kroz prozorčić se vidjela nabrekla siva rijeka prošarana kolobarima od kiše i blijedozelena proljetna šuma na drugoj strani. Marko Horvat uzeo je u ruku dječju sviralu u obliku žutoga čekića, koja je sad bila rasušena i vrlo laka, a onda je puhnuo u nju. Začuo se piskutav zvuk i od toga mu je bilo još teže.

Dok je prelazio preko daske s obale na deregliju, zveckajući ključevima koje mu je ostavio onaj kapetan, bio je uvjeren da bira manje od dva zla. Jer, u Agenciji ionako nitko ništa nije radio, nego su se svi nabili pred televizor i pratili prijenos. Tita su iz Ljubljane vozili u Beograd, gdje će ga pokopati, a vlak su stalno nadlijetali helikopteri i odande su kamere snimale ljude kako stoje uz prugu i plaču. U Zagrebu su iznijeli lijes iz vlaka i stavili ga pred zgradu kolodvora, ondje se skupila stotina tisuća ljudi, na kiši (i to su slikali odozgo, da se vide svi oni kišobrani i bezbrojne glave i žalosna lica). Pjevali su „Za vsaku dobru reč", s izmijenjenim tekstom, koji se obraćao Titu jer to je navodno bila njegova najdraža pjesma. A u prostoriji Agencije onih pet-šest muškaraca i dvije žene bili su izrazito tihi, nitko nije ništa komentirao, nitko nije pokazivao osjećaje, samo su se upitno zagledavali kad bi se svirala himna (a svirala se svaki čas), kao da se pitaju bi li trebalo ustati, a onda su ipak sjedili dalje. Bilo je u tome nečega neprirodnog (možda i zato što nitko nije doista vjerovao da će Tito ikad umrijeti) i nitko nije znao kako da se drži. Tako je Marko Horvat poželio pobjeći od svega toga i zato je otišao do dereglije – za koju još uvijek nije mogao vjerovati da je doista njegova – pa je otključao kućicu i ušao u tu polumračnu izbu u koju nije stupio tolike godine. I, tada je ugledao onu dječju sviralu u obliku žutoga čekića.

Čekić je bio njegov, i on je to odmah znao, premda tu sviralu nije vidio više od dvadeset pet godina, a barem dvadeset nije na nju ni pomislio. Bila je to obična vašarska igračka, načinjena od drva pa išarana i probijena užarenom žicom, svirala kakvih je i on imao više i sve ih pogubio, i nije za njima žalio. A sad ga je ova ovdje dočekala. Odmah je točno znao kako se tu našla, sjetio se što mu je značila. Ali, nije imao pojma da to zna i Iso i da mu je to važno.

Iso Horvat bio je oduvijek mrk i osoran starac, a Marko je još i kao sasvim malo dijete uviđao da se ta Isina neljubaznost ne odnosi toliko na njega, balavca, koliko na njegove roditelje i na neke još daljnje pretke. A s druge strane, roditelji nisu krili od Marka da mu je Iso rod i tako je dječak stao odlaziti na deregliju kad god je ona bila u Varošu. Osjećao je i tada da čini nešto važno jer je znao da se njegov otac – Karlo Horvat zvan Karčika – ne približava Šajki i ne govori sa Isom. Iso je tada prihvatio dječaka na svoj nabusiti način i tako je Marko visio na deregliji gotovo svaki dan, jer ljeti nije bilo mnogo posla pa je Iso mogao do mile volje boraviti u Varošu, svom rodnom gradu.

Kad bi išao na Šajku, Marko nikad nije zaboravljao ponijeti svoj žuti čekić, ne zato da bi na njemu svirao, nego zato da bi se pretvarao kako njime nešto radi. Iso je stalno popravljao po deregliji i stalno su mu usta bila puna čavala, stalno je zatiskivao fuge konopljom i prikucavao limove na bok lađe, stalno je nešto pilio i blanjao, a hlače su mu bile crne od tera i sve je po teru mirisalo. A dječak je zamišljao da mu pomaže: oko bokova broda pljuskao je Dunav, bilo je sunčano i njih dvojica bi skinuli košulje pa kuckali po daskama svaki za svoj račun, a iz kućice bi se osjećao miris sataraša što se krčkao na malom štednjaku, dok se plavkasti dim veselo kolutao iz dimnjaka na krovu. Nisu mnogo razgovarali, osobito ne o obitelji, ali su svejedno bili prijatelji.

S vremenom, Marko je razabrao da je nekada bio nekakav sukob između Ise i njegova brata Tadije, Markova djeda, pa da zato i njegov otac Karlo zazire od Ise, da ga jedva pozdravlja, a da osobito nikad ne dolazi na Šajku, premda nema ništa protiv toga da onamo odlazi njegov sin. Već je to bilo čudno i Marko je još kao dijete osjećao da to što se zbiva između njegova oca Karčike i prastrica Ise nije prava svađa i mržnja, nego prije nekakav načelni spor koji se jednom mora razriješiti.

To se poslije i potvrdilo, kad su Iso i Karčika opet počeli razgovarati, najprije malo, pa zatim više, a na kraju su stali voditi duge i ozbiljne rasprave. Ali njima Marko više nije prisustvovao jer je u međuvremenu narastao, počeo se zanimati za druge stvari i izgubio vezu s Isom. Dereglija je povremeno nestajala iz Varoša (gubila se u daljini među žutim prapornim brdima uzvodno i nizvodno), pa se tako dječakova veza s mrzovoljnim starcem stala i sama od sebe tanjiti. A osim toga, kako je postajao odrasliji, Marku više nije bilo dovoljno da samo pravi društvo neobrijanom čovjeku u šarenoj košulji, nego mu se javljala i želja za razgovorom. I pokušao je, ali nije išlo: Iso je bio odviše zaokupljen poslom, ili odviše stidljiv i nespretan, a nije ni znao s djecom i tako je razgovor zapinjao, tako je šutnja sve više sličila na ljutnju, i tako je Marko prestao dolaziti na Šajku. Smatrao je da ima na to i pravo jer sad je redovito onamo odlazio njegov otac Karčika, pa kao da je on preuzeo dužnost. Vjerovao je Marko tada da je zbog toga prekida i Iso osjetio olakšanje, kao i on sâm.

Sad je vidio da se prevario. Kad je ugledao onaj čekić kojim je nekada kuckao po bokovima dereglije oponašajući Isu, kad je vidio kako je igračka još čista i u dobrom stanju, shvatio je da je to zato što ju je starac čuvao. Marko je morao nekada davno zaboraviti tu zviždaljku na Šajki i moralo je to biti baš onda kad je stao brzo rasti i lako se rastajati s igračkama; a Iso ju je spremio u neki od svojih sanduka, nadajući se valjda da će se dječak vratiti. Ali, nije se vratio.

I ne samo da se Iso nadao u ona davna vremena, nego je o svemu tome mislio još i pred smrt. Sjećao se gdje je spremio čekić i znao je kako da ga upotrijebi. Kad je već ostavio igračku na stolu, računao je da će njegov nasljednik – a to je Marko sad bio, nasljednik – razumjeti što ona znači. Da se njome obnavlja staro prijateljstvo i da se pečati nasljednički odnos. Da ta igračka zapravo znači kako je ono u kutiji na kojoj čekić leži – u kutiji tamnoj i otrcanoj kao i dereglija sama – sad također Markovo vlasništvo i dio naslijeđa.

A tu kutiju Marko Horvat nije otvarao, barem ne još. Pokušavao je zamisliti kako je Iso umro, jer ponešto je doznao od šleparoša koji su baš toga jutra stigli iz Vukovara. Iso je slomio kuk silazeći s kućice na deregliji još prije dva tjedna i vjerojatno je znao da to u njegovim godinama znači kraj. Potrajalo je možda i pola dana dok su ga našli, a za to je vrijeme on puzao po brodu i sređivao svoje posljednje poslove. Mora biti da ga je gadno boljelo kad se kost ohladila, ali je Isi sve bilo pri ruci: njegova kuća bila je malena i sve je bilo lako dohvatiti. Tako je mogao prirediti sve što treba za svoga nasljednika prije nego što ga odvezu u bolnicu, gdje će umrijeti. Nije napisao nikakvo pismo, nije ništa ni usmeno poručio, samo je ostavio taj čekić i ispod njega kutiju, i valjda je mislio da je to dosta.

Kutija je nalikovala kutijama za šah-garniture: bila je plosnata, izrađena od tankog drva, samo što na njoj nije bilo crnih i bijelih polja, nego su u plitkom reljefu bili urezani nekakvi dunavski prizori: ribe, ribari, mreže i udice. Da nije to možda Iso u svojoj osamljenosti – onako mrk, neobrijan, razdrljene košulje, krvavih očiju i lica tamna od vjetra – sâm izradio tu kutiju sjedeći danima na deregliji? Bila je zatvorena na isti način kao i šah-garniture, limenom kvačicom s kljunom, i bila je lagana. Marko je jagodicom dodirnuo oštri vršak, ali ni sad nije otvorio kutiju. Stavio ju je podruku i izašao na kišu.