Pala karta

By Hrvoje Šalković

Roman Pala karta napisan je u potezu veljača – travanj 2003. godine. Nastao je kao logičan slijed zapisa s putovanja, takozvanih week reporta koje Šalković već čitavo desetljeće šalje prijateljima s raznih skitnji.
Spomenuto se putovanje dogodilo u siječnju i veljači 2002. godine, a podrazumijevalo je odlazak u Ameriku bez čvrstog plana kretanja, ali s luđačkom željom da se tamo ostane što duže, uz što je moguće više ludih dogodovština. Šalković je neko vrijeme proveo u New Orleansu, gdje ga je zakačio legendarni karneval Mardi Gras. Zatim je odletio u Chicago, pa se autobusom odvezao sve do Colorada...
 Svi su likovi, jednako kao i opisi gradova, hostela, krčmi i kolodvora u ovom romanu autentični. Barem devedeset posto opisanih dogodovština se zaista zbilo. Naravno, kao i u svim svojim romanima, Šalković čitatelju daje ublaženu, cenzuriranu verziju.
 Mnogi će ljubitelji Šalkovićeva pisanja izdvojiti Kartu kao najdraži roman. Zasigurno, ona nije tehnički savršena, jer radi se o prvijencu, ali stupanj prenošenja emocija koji je u njoj postignut na zavidnoj je razini. Šalkoviću nikada više nije uspjelo udahnuti toliku količinu samoće i otuđenosti niti u jedan lik iz kasnijih romana.
 

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 17, 2018
• ISBN: 9788828358190

Book preview

Hrvoje Šalković

PALA KARTA

Impresum

Copyright © 2003 Hrvoje Šalković

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Stevan Šormaz

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Stih

You only live once,

and if you play it right,

once is all you need

 internet@usa

Igraš samo jednu partiju,

a ako paziš na karte,

jedna partija je sve što trebaš

 internet@hr

1.

Cestama, tračnicama, zračnim i morskim rutama putuje čovjek koji voli putovati sâm. Čovjek koji putuje sâm, živi da bi putovao i putuje da bi živio.

Njega ne smeta što je let na relaciji Kairo–Bombaj otkazan, i što sljedeći avion polijeće tek za četiri dana. Takav ga razvoj situacije nimalo ne zabrinjava, jer je čovjeku koji putuje sâm uglavnom svejedno hoće li četiri dana provesti na ovom ili onom mjestu. Kada čovjek putuje sâm, ne zabrinjava ga puknuće autobusne gume, negdje tamo na pola puta između Bukurešta i Turnu-Severina. Isto kao što ga ne zabrinjava niti činjenica da će zbog toga na nekoj rumunjskoj jebovjetrini probdjeti noć. Kada čovjek putuje sâm, ima vremena. Ne zabrinjavaju ga želje, misli ili strahovanja suputnika, jer, u pravilu, ne putuje sa suputnicima.

Kada čovjek putuje sâm ne brine se hoće li ili neće pogriješiti i skrenuti sa zadanog puta. On zapravo nema zadanog puta. Može se u Chicagu ukrcati u Greyhound autobus koji vozi prema Los Angelesu, s prvotnom nakanom da tamo stigne za tri dana. Ali opet, ako to samo poželi, čovjek koji putuje sâm može usred Nebraske zamoliti vozača da ga iskrca pokraj kakvog polja kukuruza, pa onda leći kraj ceste i nekoliko noći promatrati kolektivno samoubojstvo zvijezda repatica nad Omahom.

Kada čovjek putuje sâm, slamarica u ledenoj sobi prenoćišta za pet dolara postaje najluksuzniji francuski ležaj za mladence, a oronula čekaonica željezničkog kolodvora pretvara se u plesnu dvoranu bečkoga dvora. Kada čovjek putuje sâm njegova putna torba postaje komforni stan iz srca Pariza. Lijevi je džep, u kojem su paštete i keksi, kuhinja, a u desnom se džepu, gdje je četkica za zube, nalazi kupaonica. Sredinu torbe čini dnevni boravak sa sefom iza slike na zidu. U njoj čovjek koji putuje sâm čuva izuzetne dragocjenosti – jedan znatiželjan pogled djevojčice iz nekog iranskog sela. Jedan sumrak iz Denvera. Dvije nikad iskorištene ulaznice za utakmicu australskog ragbijaškog kluba. Pokret ruke turskog vlakovođe iz Istanbula. Način na koji se valovi, za snažnog juga, razbijaju o dubrovačke zidine. Okus soli i znoja s jedne španjolske plaže. Zvuk škripe snijega za šetnje rumunjskim perivojem.

Negdje sam pročitao kako se danas na putovanja gleda kao na disciplinu potrošačkoga društva. Što uopće danas znače putovanja kada je svaka stjuardesa obišla pola svijeta, ili kada svaki niži savjetnik Ministarstva vanjskih poslova barem dvadeset puta godišnje preleti ocean? Da ne spominjemo nogometaše koji nekoliko puta na mjesec odigravaju utakmice u udaljenim zemljama. Ili TV reportere koje matične mreže šalju u zone konflikta čim se dva afrička plemena posvađaju oko tri jutra oranica.

S vremenom sam naučio kako se ljudi koji putuju dijele u nekoliko kategorija. U jednu ulaze spomenute stjuardese, niži savjetnici ministarstava, nogometaši, TV reporteri, ili, općenito, poslovni ljudi koji, kako im to već u opisu radnoga mjesta piše, putuju radi određenog posla.

Zato ovu skupinu ljudi zovemo poslovnjaci.

Drugu skupinu čine ljudi koji putuju iz užitka.

Oni nešto stariji ostvaruju svoja putovanja u paket-aranžmanima koje im u svojim šarenim izlozima nude turističke agencije. Stoga tu skupinu ljudi volimo nazivati turistima. Turisti svoja putovanja obično nazivaju godišnjim odmorima.

Na godišnje odmore turisti obvezno nose video-kamere. Pa snime sate i sate video-materijala. Nakon toga vrate se kućama i organiziraju video-projekcije za svoje prijatelje.

Na video-kasetama turisti najčešće zabilježe dvosatni krupni plan neke egipatske piramide. U pozadini se čuje mumljanje lokalnog Arapina, turističkog vodiča po vokaciji. Popularne su i jednosatne snimke tvrdoga sna nekog leoparda, uhvaćenog na prepad za safarija u afričkoj državi Keniji. Česte su i snimke reda ispred ulaza u McDonald’s na Tajlandu ili snimke koktel-majstora iz kakvog bara na Polineziji. U pozadini se obično vidi veća skupina austrijskih penzionera koji se iskrcavaju iz autobusa. Postoje još i snimke s austrijskih glečera, na kojima se u krupnom planu, u trajanju od četrdeset minuta, može vidjeti vratolomni spust snimateljeve supruge u plužnoj vožnji od jedne brvnare s kuhanim vinom do druge.

Na projekcije video-materijala obično dolaze drugi turisti, koje već nakon pola sata buljenja u piramidu ili usnulog leoparda boli čeljust od ukočenoga smješkanja. Ali nije bitno, jer će se već za nekoliko mjeseci održavati nova projekcija, kojoj će, tom prilikom, oni biti domaćini.

Ako već ne ponesu video-kamere, turisti na svoja putovanja obvezno nose fotoaparate. Pa već nakon dvije role ispucanog filma počinju svojatati Tokio ili London, baš kao da je njihov, kao da su rođeni u njemu.

Osim kamera i fotoaparata turisti na svoje godišnje odmore obvezno ponesu naramak lokalnih običaja i načina razmišljanja. Katkad čak i svoju lokalnu hranu. Obično se drže u skupinama i ne razgovaraju s lokalnim stanovništvom. Posjete dvije crkve, tri muzeja, robnu kuću i dva restorana. Ako su slučajno putovali u Indiju, vrate se kući s uvjerenjem kako su postali maksimalni eksperti u pitanju utjecaja filozofije, kulture i religije na ekonomski razvoj Trećeg svijeta. Ako su putovali u Brazil na karneval, vole reći kako sada u potpunosti razumiju probleme neokolonijalizma i posrtanja latinokulture kao takve.

Nakon povratka kućama turisti i ne primijete koliko im malo treba da se ponovno uklope u svoje male, slatke, sređene živote.

A tu ih čeka zvuk budilice u šest sati ujutro. Vječito podignuta daska zahoda, tuba kalodonta pritisnuta na sredini, poštanski sandučić i u njemu računi za struju, vodu i zrak. Otplate kredita, olajavanja na radnom mjestu, redovi u čekaonicama. Doplatci za topli obrok i regresi, skupljanje glomaznog otpada u ranu jesen. Korumpirani suci. Petnaeste godišnjice matura. Vijesti o silovanjima i pljačkašima pošte u bijegu. Izbori i referendumi. Blond vlas kose nepoznatog porijekla pronađene na zadnjem sjedalu automobila. Prevare i oprosti. Abortusi maloljetnih kćeri. Trajni nalozi, franšize i opće uplatnice. Jehovini svjedoci na kućnom pragu, dlaka u tek otvorenoj konzervi paštete. Pregorene lazanje subotom popodne, pohani šnicli nedjeljom. Javna okupljanja. Dosadne premijere i pretpremijere. Karcinom i kolesterol. Četrdeseta godišnjica braka. Mirovinski sustavi i odabir prvog, drugog ili trećeg stupa. Meksičke sapunice, TV kvizovi, središnji Dnevnik u pola osam navečer. Odsječci mirovina, red za crni kruh, lopata i karmine. Izvlačenje brojeva lutrije srijedom – ništa, nedjeljom – ništa, srijedom – ništa, nedjeljom – ništa. Ništa, ništa, ništa.

Za razliku od starijih članova grupe ljudi koja putuje iz užitka, i koju nazivamo turistima, mlađe članove te skupine nazivamo – backpackerima – tegljačima naprtnjača. Isto kao i turisti, tegljači svoje naprtnjače, u pravilu, tegle grupno. Isto kao što i na svoja putovanja nose naramak lokalnih običaja i načina razmišljanja.

Tegljači najčešće putuju za vrijeme, ili neposredno nakon životnog razdoblja zvanog studiranje. Ako je riječ o europskom tegljaču, on zahvaljujući studentskim popustima najčešće putuje španjolskom ili francuskom obalom. Američki se tegljač vrlo često drži rute Miami–New York. Za razliku od turista, čiji godišnji odmori traju desetak dana, tegljači putuju i po nekoliko tjedana. Na povratku kući, tegljač se na ulaznim vratima obično sudari s roditeljima koji se vraćaju s godišnjeg odmora, i koji pod pazuhom drže još toplu snimku piramide ili usnulog leoparda. Vrlo brzo tegljač postaje radni čovjek, i već sljedećeg ljeta odlazi na godišnji odmor. Na njemu snima koktel-majstora iz kakvog bara na Polineziji. S koje se vraća u svoj mali, slatki, sređeni život. Sve od budilice u šest sati ujutro pa dalje.

Treću skupinu putnika čini čovjek koji putuje sâm. Čovjek koji nema preciznu destinaciju, premda je prokleto siguran da zapravo zaista želi nekamo stići. Čovjek koji ima vremena, iako ga ponekad uhvati panika jer mu se čini da vremena ima sve manje. Čovjek koji može putovati na zapad ili istok. Mjesec ili desetljeće. Sasvim svejedno, sve dokle god osjeća da na svojem putovanju putuje sâm sebi ususret.

Čovjek koji putuje sâm zove se jednostavno – putnik. Prirodno i jednostavno, kao kada u križaljci piše – egzotična afrička ptica – tri slova okomito.

Putnik ne obraća pažnju na ljude koji putuju zbog posla. Isto kao što ne obraća pažnju na turiste. On je svjestan da oni postoje, ali sasvim mu je svejedno naleti li na cesti na turista ili na hidrant.

No, putnika u pravilu živciraju tegljači naprtnjača. Ponajprije zato što tegljači vole zalaziti u hostele, mjesta koja putnik doživljava svojim bazama. Tegljača naprtnjača putnik naziva pogrdnim imenom lažnjak. Ono što putnika najviše smeta jest lažnjakova želja da ostavi dojam kako je i on sâm pravi putnik.

Pravi je putnik, međutim kadar osjetiti lažnjaka na udaljenosti od nekoliko desetina metara. Lažnjaka odaju sitnice. Ponajprije čiste i blistave naprtnjače. Pravi se putnik gnuša moderne naprtnjače s lokotima i bravama. On u svojoj torbi nosi toplo rublje, vreću za spavanje, nekoliko bilježnica, švicarski patentni nož i četkicu za zube. Putnik i ne pomišlja na to da bi trebao lokotom i bravama zaštititi svoju imovinu koja je beskorisna svakomu osim njemu.

Lažnjak pak, osim džepnih video-igara za slučaj dosade, električne budilice i dresa lokalnoga nogometnog kluba, na putovanja obvezno nosi i fotoaparat. Putnik se gnuša fotoaparata jer zna da se pravi, životni prizori koje zatječe na svojim putovanjima ne mogu pohraniti na komadiću papira formata dvanaest puta dvanaest centimetara.

Lažnjak neprestano radi greške koje ga odaju. Već nakon pet minuta razgovora s drugim lažnjakom kojega susreće u nekom hostelu, lažnjak s njime razmjenjuje e-mail adresu i broj telefona. Tek poslije lažnjak shvati da je sve te adrese zapravo sakupio bez nekog dubljeg razloga, osim da pokaže svoju otvorenost svijetu. Koja prestaje za dva tjedna, čim se vrati kući i na ulaznim se vratima sudari s roditeljima-turistima, koji ispod pazuha nose toplu snimku usnulog leoparda.

Kada bi putnik razmijenio adrese sa svim ljudima koje susreće na svojim dugotrajnim i neizvjesnim putovanjima, ne bi mu preostalo ništa drugo nego da čitav život piše pisma. A to ne bi imalo smisla, jer pravom je putniku u prirodi da putuje, a ne da piše pisma sobaricama ili kondukterima tramvaja iz San Francisca.

Lažnjaci na svoja putovanja čak ponekad ponesu i mobilne telefone. Telefon lažnjaku daje privid da nije sâm, da je u nekoj vrsti odnosa sa svim ljudima koje je ostavio ondje odakle je krenuo.

Lažnjak ne zna da je, ondje odakle je krenuo, već pet minuta nakon njegova odlaska, život krenuo nekim novim tokom. Ovakvim ili onakvim. Ali za njega više nikada istim.

Putnik to zna, i zato se on vrlo rijetko, ili, još češće, nikada, ne vraća na mjesta na kojima je već bio. A ako se slučajno vrati, onda prihvaća promjenu koliko god ona bolna bila.

Lažnjak obožava masovna događanja. Njegova su omiljena odredišta gradovi u kojima se održavaju Svjetska prvenstva u nogometu ili Olimpijske igre. Tu su još i Miami ili Cancun u doba studentskih raspusta, kada hrpetine razularenih klinaca hrle na floridske ili meksičke plaže. Aktualni su i karnevali, primjerice oni u Riju ili New Orleansu. Tu su i festival trčanja s bikovima u Pamploni, te berlinski love parade.

Sa svojeg se putovanja lažnjak, u pravilu, vraća s hrpom suvenira. Šalicama, majicama, privjescima, e-mail adresama i brojevima telefona ostalih lažnjaka.

Svaki sanjar voli o svojem životu razmišljati kao o nevjerojatnoj hrpi slučajnosti koje su se dogodile s ciljem da njegov život odvedu u određenom smjeru. Nakon dvije godine bavljenja poslom akvizitera, kustosa, mesara ili vizažista, Dave, Jurij ili Ahmed tumače kako je život jedna nevjerojatna i luda stvar. Tako Dave, Jurij ili Ahmed, u lokalnom baru, petkom uvečer objašnjavaju svojim prijateljima kako ih je splet čudnih okolnosti doveo do ovog gdje sada jesu, i jedne blistave poslovne karijere. Baš slučajno je Daveova, Jurijeva ili Ahmedova ujna u njihovo ime odgovorila na oglas za radno mjesto, oglas koji Dave, Jurij ili Ahmed nisu niti primijetili. I baš slučajno se Daveovu, Jurijevu ili Ahmedovu šefu za njihova prvoga radnog dana, na primjer, pokvario automobil. I baš slučajno su se u blizini našli Dave, Jurij ili Ahmed. I tako je sve krenulo. Sve do uspješne poslovne karijere. I njihovih malih, slatkih sređenih života. Sve do zvonjave budilice u šest sati ujutro pa nadalje.

Putnika, za razliku od Davea, Jurija ili Ahmeda, igra slučaja navede da umjesto u Brazil otputuje u Papuu Novu Gvineju. Pa se tamo igrom slučaja zaposli na godinu ili dvije kao krotitelj zmija. Premda je još istog jutra, kada je neka slučajnost, neko banalno kašnjenje na avion ili slučajni razgovor i savjet nekoga drugog putnika promijenio njegovu putanju, putnik bio prokleto siguran kako će još toga tjedna otputovati do Hondurasa. Pa se tamo možda oženiti seoskom učiteljicom. Ili možda podići revoluciju i rušiti huntu. Sasvim svejedno.

Putnik ne razumije, niti želi razumjeti postojanje državnih granica. Za njega su one samo oblik administrativne gnjavaže, jednako kao i red u pošti ili knjiga uputa za precizno ispunjavanje poreznih kartica. Putnik se s jedne ili druge strane bilo koje granice osjeća jednako. Jedine granice koje putnik priznaje jesu granice u vlastitoj glavi. Granica, kakvom je putnik vidi, linija je koja obuhvaća sva mjesta na kojima je bio i sve ljude s kojima je razgovarao. U takvoj, granicama omeđenoj državi, putnik je vlastiti svećenik, predsjednik, glasač i porezni obveznik, policajac ili emigrant.

Svaki je putnik svoju unutarnju državu uredio na drukčiji način. O svojoj unutarnjoj državi nerado priča. Osim s drugim putnicima, ako ih slučajno susretne.

Jednako koliko prezire lažnjake i predano izbjegava susrete s njima, toliko pravi putnik istinski uživa u susretima s drugim pravim putnicima. Osim korisnih informacija o mjestima koja su posjetili, putnici djelomično razmijene sadržaj svojih putnih torbi. Pogled djevojčice iz iranskog sela za jedan sumrak u Denveru. Ili more ispod dubrovačkih zidina za jednu rumunjsku škripu snijega.

Nakon što kraće vrijeme provedu zajedno, putnici se rastaju. Oni nikada ne nastavljaju putovanja zajedno, ma koliko god se dobro slagali. Jer pravi putnik, u pravilu, putuje sâm.

Način života kojim putnik živi ima svoju cijenu. Katkada je cijena velika, ali putnik spremno plaća svoje račune. U dugim kišnim popodnevima putnik sjedi u zadimljenom baru i kroz veliko staklo promatra ljude koji prolaze ulicom. Pločnikom šeću zaljubljeni parovi držeći se za ruke. Izgledaju sretno i smireno. Kao da su sva putovanja iza njih i kao da su pronašli ono što su tražili. Postoje duga kišna popodneva kada na svijetu ne postoji usamljenije stvorenje od putnika koji u zadimljenom baru promatra ljude koji prolaze ulicom.

U dugim kišnim popodnevima putnika hvata čežnja za svim mjestima na kojima je bio i za svim ljudima koje je volio.

Za svojih dugih putovanja putniku se povremeno događaju bankroti. Periodi pukog preživljavanja, spavanja na ulici ili u čekaonici željezničkog kolodvora. Ali kao rođeni borac, putnik uvijek nekako pobijedi besparicu i opstane.

Ipak, tren u kojem putnik plaća najveću cijenu svojeg načina života jest onaj u kojem on, zbog bilo kojeg razloga, nakon pet, deset ili pedeset godina lutanja, završi svoje putovanje. Tog časa, kada spozna da se nikada više neće maknuti iz grada u kojem se trenutačno nalazi, putnik zna da je s njime gotovo.

Bez obzira na to što su napisane tolike studije o unutarnjim putovanjima i što su izmišljeni toliki opijati s pomoću kojih čovjek putuje ležeći u vlastitu krevetu. Usprkos činjenici da Immanuel Kant nije mrdnuo iz onoga svojeg švapskog sela, a ipak je umom obgrlio čitav planet. Bez obzira na to što je Kafka proveo život čameći na šalteru osiguravajućeg društva,