Nulti meridijan

By Hrvoje Šalković

Put oko svijeta u 97 dana


Nulti meridijan je autobiografski, putopisni roman koji se oslanja na Šalkovićevo devedeset sedam dana dugo putovanje oko svijeta. U tom je periodu putovao Rusijom, Mongolijom, Kinom, Korejom, Japanom, Filipinima, Malezijom, Singapurom, Indonezijom, Australijom, Novim Zelandom, Čileom, Antarktikom, SAD-om te karipskim državama. Šalković je doslovno putovao, svojim osebujnim načinom, koji podrazumijeva gibanje luđačkim tempom, bez odmora i sna. Za razliku od većine turista i putnika koji uglavnom nekamo odlete, pa tamo borave, Šalković zaista putuje. Sukladno modernom putopisnom štivu, on sebe stavlja u središte priče, progovara o svojem osobnom viđenju upijanja životnih iskustava koje nudi cesta, ne idealizira niti jednu društvo, grad ili građevinu. Jedino što idealizira je putovanje samo. Put ovom piscu velikodušno nudi interakciju s mnogim osebujnim likovima, koje opisuje kao ljude koje je „teško vidjeti čak i na televiziji“. Pisac se s njima druži, provodi, povjerava im se i sluša njihove životne ispovjedi. Kada progovara o zemljama ili gradovima, on ih promatra i opisuje očima sretnog djeteta, koje zaigrano i opušteno skita planetom. Roman je lišen pretencioznog traganja za „prazninom taštine“, pisan je u duru, na vedar način. U ovom romanu Šalkovića nije bilo strah ogoliti se do potpunosti.

 

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 22, 2018
• ISBN: 9788828361602

Book preview

Hrvoje Šalković

NULTI MERIDIJAN

Put oko svijeta u 97 dana

Impresum

Copyright © 2011 Hrvoje Šalković

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Stevan Šormaz

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Zahvalnica

Hvala svim prijateljima s kojima me spojila cesta. I hvala Brokeru, Turčinu, Doktoru, IT menadžeru i TV urednici, s kojima sam u posljednjih dvanaest godina jahao dobrim dijelovima puta.

PRVI DIO

Finala svjetskih prvenstava u nogometu

Ležao sam pod zvjezdanim nebom maldivske plaže, potpuno opčinjen spoznajom dosega nepreglednih prostranstava, i u tom trenu mi padne na pamet ideja putovanja oko svijeta u stotinu dana.

Možeš si misliti.

Istina, ležao sam tamo, pod zvjezdanim nebom maldivske plaže, jer mi se nekoliko sati ranije, u stotinjak metara udaljenom apartmanu, raspala veza, niti sâm više ne znam koja po redu. Stvari su otišle u milu materinu, pa sam prošetao, uzeo zraka, pokušao se sabrati. Izvalio sam se na pijesak, stavio ruke pod potiljak i zurio u nebo.

I tada, u tom trenu, u blesavoj glavi se rodila vizija majke svih putovanja.

Putovanje? Bijeg?

Pa naravno, zar postoji neka druga opcija? Ustvari, kada malo bolje razmislim, čini mi se kao da sam čitavog svog života samo čekao da mi pukne veza, da dam ili dobijem otkaz, da prodam udjele u kompaniji u kojoj sam bio direktor... da se dogodi nešto krupno i strašno u mojem malom, privatnom svemiru... da se dogodi razlog i povod...

A kada se dogode razlog i povod, onda je vrijeme da se krene na put.

Razlozi i povodi se događaju periodički, nekoliko puta godišnje. Netko ili nešto povuče okidač, stvari se nepovratno zakotrljaju u ovom ili onom smjeru... a ja... ja se spakiram i krenem.

Cesta.

Mir, ili fragmenti mira koje pronalazim usput. Rizik, ludi ritam, brzina... Nikada nisam bio igrač na sigurno, i, kako mi se čini, mislim da nikada neću niti postati.

Obiđi planet u stotinu dana, u smjeru istoka, bez čvrstog plana kretanja. Poštuj pravila koje je osmislio Hunter S. Thompson, veliki guru gonzo-pisanja, i, što je još važnije, gonzo-življenja.

Zavrti krug oko planete, gledaj svijet širom otvorenih očiju, cugaj puno, spavaj malo... ne odbijaj nikakve lude ideje kojima te usput bombardiraju. Ako te bradati vrač, tamo negdje u Peruu, ponudi napitkom od hrastove kore, a ti to, prijatelju, lijepo srkni, pa tek onda ujutro razmisli što se to, zapravo, dogodilo, i kojeg vraga ležiš potpuno gol u jarku predgrađa Cuzca.

Gledaj svijet širom otvorenih očiju, pamti i piši. Sve što se skupi u bedastoj glavi istresi na papir bez razmišljanja, bez prepravljanja. Nemoj pisati glupe dosadne putopise, nemoj biti kao većina samozadovoljnih dosadnjakovića koji pišu o gradovima, selima i nacionalnim parkovima, jer o svim gradovima, selima i nacionalnim parkovima svijeta ionako je sve već odavno napisano. Zavrti krug oko planete na gonzo-način, uvali se u luđački ritam čudnih situacija, zgrabi ih za jaja i ne puštaj.

Svijet je prekrasan i malen. Ako ti ispod kaputa srce kuca odgovarajućim brojem otkucaja, onda zaista našu malu plavu kuglu možeš uhvatiti dlanom i staviti je ispod pazuha.

Svatko od nas, svatko tko ne igra na sigurno, zaista to može napraviti. A ako to ne može napraviti, onda barem o tome može čitati i može to osjetiti. A ako ne može niti to, onda neka lijepo okrene glavu na drugu stranu i pravi se da ovo nije vidio...

* * * * *

Mrzim svjetska prvenstva u nogometu. Zapravo, nije da ne volim nogomet i nije da ne volim svjetska prvenstva, ali istinski mrzim finalne utakmice.

Ljeta gospodnjeg 2006. prvenstvo se igralo u Njemačkoj, i u finalu su se sudarili Talijani i Francuzi. Pred kraj utakmice Zidane je glavom udario Materazzija, sudac mu je pokazao crveni karton i najveći ćelavac u povijesti loptometanja je pognute glave otišao u svlačionicu. Dva ili tri sata nakon toga razišao sam se s tadašnjom djevojkom. Sjeli smo, raspravili situaciju, spakirali stvari i otišli u gluhu ljetnu noć, svatko na svoju stranu.

A ništa, mislio sam tada, za četiri godine je novi Svjetski kup, vidjet ćemo što će se dogoditi u međuvremenu...

I bio je novi Svjetski kup, nakon četiri godine, ljeta gospodnjeg 2010. U finalnoj utakmici su se sudarili Španjolci i Nizozemci. Robben je zapucao zicer, Iniesta je pred kraj utakmice uvalio golčinu, a nekoliko sati nakon toga razišao sam se s još jednom životnom suputnicom.

Legao sam pod zvjezdano nebo maldivske plaže, stavio dlanove pod potiljak i osmislio majku svih putovanja.

Nakon svega, je li mi žao zbog propalih veza? Zbog one prve ne žalim niti malo. Zbog druge mi, pak, nije baš svejedno. Ali ipak, više od svega mi je žao što su Francuzi i Nizozemci izgubili u finalima.

Majka Rusija

Opća je zabluda da se putovanje oko svijeta mora pripremati ne znam koliko vremena. U nekoliko tjedana izvadiš sve vize, a spakiraš se u roku od nekoliko minuta. Poneseš stvari dostatne za desetak dana putovanja. Što će ti više? Ionako u svakom hostelu postoji perilica rublja.

Treba ti nekoliko minuta da nazoveš bitne prijatelje i svakome kažeš:

– Buraz, pa odoh ja, vidimo se za tri ili četiri mjeseca.

Prijatelji su ionako već navikli da te nikada nema... kada se žene, kada se rastaju, kada slave rođendane, kada im djeca slave rođendane, kada se kiti bor, kada se papa uskršnja šunka... navikli su da te nema, i ne smeta ih puno... zato ih i nazivaš prijateljima.

S roditeljima je malo drukčije. Kod njih se moraš pojaviti na oproštajnom ručku.

Pojavio sam se tog zadnjeg dana rujna mjeseca kod svojih na ručku. Ne sjećam se što smo jeli. Znam samo da me satirala gripetina, da sam se tresao u bunilu temperature od kakvih trideset devet stupnjeva.

– Je li vam problem odbaciti me sutra do aerodroma? – pitao sam starog.

– Naravno da nije. U koliko da dođemo po tebe?

– Pola sedam ujutro.

* * * * *

U petnaest do sedam ujutro shvatio sam da mi mobitel luđački zvrnda pokraj uha.

– Halo – javim se sanjivo.

– Pa čekamo te ispred zgrade, kasniš – kaže mi stara.

Valjda sam jedini čovjek na svijetu koji je uspio zaspati već na prvi let najveće avanture svojeg života.

Stari je jurio Novim Zagrebom u smjeru aerodroma, a ja sam luđački okretao broj jedne moje dobre poznanice, visoko pozicionirane u kompaniji Croatia Airlines. Nije se javljala.

Dotrčao sam do pulta za check-in dvadeset minuta prije leta. Srećom, zgodne službenice su čitale neke moje knjige (barem neka korist), pa su se samo nasmijale, odvele me do stražnjeg ulaza i utrpale u autobus. Avion je bio spreman i putnici su bili nervozni zbog kašnjenja.

I kada sam zapuhan utrčao u kokpit shvatili su razlog kašnjenja aviona. Bilo mi je svejedno. Temperatura mi je i dalje bila nekih trideset devet stupnjeva. Zaspao sam kao beba i otvorio oči kada smo sletjeli u Moskvu.

* * * * *

Na oproštajnom ručku su me mili roditelji upitali:

– Što želiš za rođendan?

Potpuno sam smetnuo s uma da sam se rodio na taj dan, prije trideset sedam godina.

– Ne treba mi ništa.

Zaista mi ne treba ništa, ja sam jedan od onih sretnika koji posjeduje sve što mu treba. Imam nekoliko dobrih vesta i košulja, kakvih pet stotina knjiga koje sam oduvijek želio na polici, pun hladnjak hrane i cuge – sve što čovjeku treba. Automobil ne posjedujem, što će mi to?

– Trebaš novac? – pita me stari.

– Ne trebam, imam dovoljno.

Ipak mi je uvalio pedeset dolara u džep.

– Pa hvala vam, bit će taman za taksi od aerodrome do centra Moskve, da ovako bolestan ne jašem podzemnom.

I zaista sam se uvalio u taksi, nakon što sam riješio proceduralnu gnjavažu i izašao iz aerodromske zgrade. Klizim širokim bulevarom i ulazim u centar grada.

Moskva, grandiozna, otmjena, hladna i moćna. Zabavna za parajlije ogrezle u tranzicijske nestašluke, dosadna za putnika namjernika s prosječnim budžetom od trideset dolara na dan.

Na semaforu, jedan pokraj drugoga stoje prastara lada i najnoviji model BMW-a. Oba vozača čekaju da se upali zeleno svjetlo, pa da krenu naprijed, potpuno različitim brzinama i smjerovima. Sustav vrijednosti je ovdje poremećen, baš kao što je poremećen u čitavom svijetu, od pamtivijeka. Teorija o tome kako je tranzicija poremetila ljestvicu vrijednosti u bilo kojem dijelu svijeta samo je pusta tlapnja. Od početka vremena na cijeni su uvijek bili glasni, glupi i bezobrazni. Samo što se u Moskvi takve stvari serviraju bez celofana. Srećom, moj svemir je bitno drugačiji. U mojoj glavi je heroj onaj koji napiše dobar roman, pročita tisuću knjiga, pobijedi na saveznom natjecanju iz fizike. Onaj frajer koji se svakog jutra nasmiješi susjedima i pomaže bakicama tegliti cekere na četvrti kat. Ona cura koja se noćnim tramvajem vraća kući, premda joj je ćelava bitanga ponudila prijevoz do doma. Šteta da nemam djecu, pa da im usadim moju ljestvicu u glavice, i time barem nekako pridonesem čovječanstvu. Ali što ću, uvijek me zeznu finala nogometnih prvenstava.

* * * * *

Hostel se nalazio u samom centru grada, kako ću kasnije ustanoviti, pet minuta pješice od Crvenog trga. Spavam u sobi s još šest putnika namjernika. Spavanje u dormu (spavaonice s više kreveta) stoji, u prosjeku, petnaest dolara. Spavanje u hotelu stoji otprilike stotinu dolara. Na ovom ću putovanju provesti stotinu dana. Matematika je jednostavna – ako svaku noć provedem u spavaonici s desetak neznanaca, na spavanje ću potrošiti tisuću i pet stotina dolara. Kada bih spavao u hotelima, potrošio bih deset tisuća dolara. Razlika je golema. Osim toga, hoteli su dosadni, a u dormovima čovjek povremeno ipak naleti na zanimljive ljude.

Istina, ovaj hostel u Moskvi je prava ledara. Izgleda da ne pale grijanje, a ja još uvijek gorim. Pipam si čelo i zaključujem da se temperatura vrti oko kakvih trideset osam stupnjeva. Ostavljam stvari na krevetu i izlazim na ulicu ispred hostela.

Trese me groznica, ali kvragu... bolje pet loših dana na putu, nego jedan dobar dan u uredu.

U Moskvi postoji institucija taksija, ali i dobri stari običaj da podigneš ruku, i Moskovljani u privatnim automobilima staju nudeći usluge prijevoza. Ako si vješt u cjenkanju (taj sam), onda ćeš se gradom vozikati za sitan novac. Pa ako stvari već tako stoje, onda nabiješ šubaru na glavu, i započneš tumaranje.

Zaustaviš automobil, i zamoliš čovjeka da te odveze nekoliko kilometara u potpuno nepoznatom smjeru. Onda mu se zahvališ, izađeš na ulicu i počneš se gibati naokolo, bez mape, bez ideje gdje se uopće nalaziš. Samo je bitno da držiš oči širom otvorene.

Besciljno sam skitao ulicama, i na kraju se nekako našao na Crvenom trgu. Napravio sam nekoliko krugova oko Kremlja, zastao malčice ispred Lenjinova mauzoleja pa se čudio zašto stvar zjapi prazna. Dobro se sjećam da se još kasnih osamdesetih na ulaz čekalo u nekoliko