Zagrebulje

By August Šenoa

U razdoblju od četrnaest godina, ali uz veliku, desetogodišnju pauzu, Šenoa je u Pozoru i Viencu objavljivao svoj ciklus feljtona s naslovom Zagrebulje (1866, 1867, 1877, 1879, 1880). U ponekad sentimentalnim, češće oštrim i moralizatorskim, satiričkim, ali najčešće duhovitim i zabavnim tekstovima dotiče se najširih tema: društvenog i kulturnog života (osobito kazališnog) voljenog glavnog grada, ali i cijele Hrvatske, kao i aktualnih političkih tema.

»Kao feljtonist nadmašio ga je u hrvatskoj književnosti samo Matoš.« (Šime Vučetić).

Zadnje Zagrebulje, one iz 1880. godine, obilježio je razorni zagrebački potres. Šenoa je kao gradski senator aktivno uključen u pomaganje stradalima i procjenu šteta, zbog čega je boraveći često na otvorenom te zime dobio upalu pluća, od koje je umro sljedeće 1881. godine.

Romanopisac, pripovjedač, pjesnik, feljtonist, putopisac i dramatičar August Šenoa (1838.-1881.) obilježio je cijelo jedno razdoblje hrvatske književnosti, na razmeđu romantizma i realizma, koje se naziva »Šenoino doba«.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Nov 15, 2015
• ISBN: 9789533283166

Book preview

Zagrebulje

August Šenoa

Sadržaj

Zagrebulje I. (1866.)

Zagrebulje II. (1867.)

Zagrebulje III. (1877.)

Zagrebulje IV. (1879.)

Zagrebulje V. (1880.)

Bilješke

Rječnik

O autoru i djelu

Impressum

Zagrebulje I.

(1866.)

I.

Da ste mi zdravi, čestiti štioci, da ste mi zdrave, lijepe štilice moje![1] Smjerno dođoh pred vaše gospodsko lice, da ga nukam malo na smijeh. I vrijedno je, da se katkad nasmijemo — »Variatio delectat«,[2] a nama Hrvatima sviraju obično takove varijacije da je čovjeku i kukati i plakati. U ovom zakutku »razbojničkoga« »Pozora« nek ne bude mrka lica, u ovom prijateljskom zakloništu častit ću vas katkada zagrebačkim paprenjacima, a ja — pozoraštva mi moga — imam te paprenjaste robe čitavu torbu. Otkud? — pitate me. Prije nego vam na ovo velevažno pitanje odgovorim, moram vam dokazati koliko nam je u nekojim strukama koristilo narodno odgajanje maćuhe Germanije.

Najviše me ljuti kada kakov stekliš vikati stane na sva usta da nas je Bachova vladavina u crno zavila. Ja vam znadem za drugu vladavinu, goru nego Bachovu, gdje neki pjesnik mal'da nije hrvatskomu narodu opijelo otpjevao. No manimo se toga! — Vi vidite da sam ponešto jezičav, pa bih lasno od pjesnika zalutati mogao u raspravicu o poturicama. Ne, toga za sada neću.

Da nastavimo raspravu o spasovitosti Bachove sisteme. Znate li, što je špicl? Kako ne bi! U Hrvatskoj živjeti, a ne znati, što je špicl! Idi u Italiju, pa pitaj, što je štipavac; idi u Tursku, pitaj sljedbenike prorokove, što ona mala zvjerka znači koja im toliko muke zadaje. I jedan i drugi će ti znati odgovoriti. A Hrvati da ne znaju što je špicl? Neću ga definirati — to spada u logiku —, a glavna trafika logike svijeta ne nalazi se u pozornici. Ja vam samo velim, da je Bach naučio Hrvate špiclovati i za ovo i za ono. I ja si najmih dva njuškovića, da mi dokazuju tajne pričice staroga Griča. Ne bojte ih se! To vam nisu takovi špicli koji će iznijeti pred svijet što čovjek u krčmi govori, niti su vam to tako pošteni ljudi, koji su silogizmima ušli u trag tko je dopisnik ovoga ili onoga članka u ovim ili onim novinama, da ga saznadu visoka uzorita gospoda, i možebiti i štamparski sud; ne, takvi vam nisu moji njuškovići; vi ćete se uvjeriti da su pošteniji nego većina ljudi u svijetu.

No prije svega da vam očitujem svoj program. To je nužno, da znate kakve sam gore list. Ponajprije da vam kažem, što mislim o svijetu. Neki derviš je dokazivao muslimanima da svijet na purjoj nozi stoji, te da se po vjetru okreće. Iz toga vidite da je svijet samostalan, premda mu je temelj veoma slabašan, i stoga vidite i to da se svijet ne bi znao kretati da ne bude vjetra — sad s ove, sad s one strane. Ja nisam podnipošto idealist; idealisti su nepraktički ljudi, a causa movens[3] — pokretna sila svijeta je kruh; zato vam je svijet kruhoborac, a tko mu kruh oteti radi, najgori je neprijatelj svijeta. Arhimed je zahtijevao da mu se izvan svijeta točka naznači, pa da će ga maknuti s mjesta; Arhimed je bio naivan čovjek. I mislim da ne treba toliko napora da čovjek pomakne svijet. Voltaire, i za njim čitava četa francuskih besmrtnika, dokazivahu u svoje vrijeme da svijet pliva po zraku kao perce, bez stalna smjera i puta. Da ne vjerujem, štono derviš reče, da se svijet na purjoj nozi okreće, to bih vjerovao što je Voltaire tvrdio. Svijet — kako naš narod često zemlju krsti — po sebi je tijelo samo mračno — na njemu nema svijetla, već ga prima od drugih zvijezda i sunca.

Kako je postao svijet, to vam je teško reći.

Jedni kažu — iz vodenih, drugi iz vatrenih para. Bilo ovako il' onako, svakako je svijet postao iz svakovrsnih plinova. Jošte mi je teže odgovoriti, ako me upitate koje je godine svijet postao. To vam stoji crno na bijelom, da se ne zna za godinu postanka svijeta; no pošto će u purju nogu, na kojoj se kreće, svakako uloge navaliti, to bih mislio da će svijetu osvanuti crn petak.

U svijetu ima svašta, ali malo istine. U svijetu ima, prvo, puno šarenih ptica. Sudiš li ih po perju, lijepe ptice, sudiš li ih po cvrkutanju — ne, začepi uši, brajane. No u svijetu ima i okamenine velike nekada zvijeri, a sad su to samo kamene kosti bez života. O ljudima u svijetu malo ću vam govoriti. Ja nisam pesimista, bogami nisam, al' ja vam se držim staroga Diogena, koji je lampom po bijelom danu tražio ljudi po svijetu.

To su po prilici moje čedne misli o svijetu. No do sada sam govorio samo uopće. Sad mi je govoriti o hrvatskom svijetu.

Ne mislite, da je suvišno o tom govoriti. Svijet i pravi hrvatski svijet — to vam je velika razlika. Svijet misli na pr., da nam je pomno učenje njemštine od velike koristi, a pravi hrvatski svijet toga ne misli. Svijet na pr. misli, da se je Krajina kod Magente borila za slavu hrvatsku,[4] i da je posve u redu da blaženstvo krajiško i dalje traje, i da je to drzovito od nekojih ljudi bilo kad su 14. alinejom adrese tražili ukinuće Krajine;[5] no pravi hrvatski svijet tako ne misli. Al' dosta toga o svijetu. Svijet se opire većini pravih hrvatskih želja.

Pošto sam ispripovijedao što je i kakav je svijet, valja mi kazivati što je na njemu najznamenitije.

Vi ćete se sa mnom složiti, ako rečem: istočno pitanje. Da nisam ušao u trag velevažnoj tajni, ne bih ništa znao, al' sad čujte tajnu.

Bijaše upravo po podne, a u turskom raju. Prorok Muhamed, sit od masnoga pilava, posrknuv fildžančić prave pravcate moke, poče malo pomalo dremuckati. Najmilija mu kaduna, kaduna ljepša od neke lijepe nijeme statistice narodnoga kazališta, gonjaše nebeske komare i muhe od proroka. Kad eto ti pred Muhameda telala, a u ruci mu kara-haber.[6]

Prene se svetac, natače naočale, raspečati svetac kara-haber, strese s njega pijesak, pa udari čitati. A to vam bijaše brzojavna vijest, što ovako piše:

»Brzojavni ured na crnoj zemlji. Predano u 11 sati. Svijetlomu gospodinu svecu Muhamedu u raju. Zastupnik X. Y. govori na saboru o turskom pitanju. Carigrad se trese. Poslanik svejednako govori. Sultanove kadune dobiše kihavicu. Poslanik svejednako govori. Munara na Aja-Sofiji ziba se kao da se napila bukovca. Pomoć, sveče — pomoć! Prepokorni Turci na zemlji.« — Lude jedne, kazat će prorok, eno na njih devedeset napasti jezičavih, eno na njih kragujevačkih topova,[7] eno silna troška na tursku vjeru, pa mi šalju telegram sa više od dvadeset riječi, — al' — zlo je po tursku vjeru, nema tomu mnogo godinica, pa je nešto šuškalo tamo od Crne Gore, a meni se svecu glava mutila, kao od šljivovice stogodišnjice. Nema fajde, kado; — de, iznesi mi bisage, pa ih valjano napuni, bit će ljuta posla.«

Donijela kada puncate bisage, poklopi svetac mlada zmaja nejahana, pa šibaj u donju zemlju, gdje su se orile riječi proti turskoj vjeri kao grmljavina. Jao mome svecu! Al' je svetac mudar, pa se svetac prometne sivim komarom, i zuji oko gromovitoga turkoždera, i zujeći pjeva mu pjesmicu: Oj lijepi govorniče, ljuti jeziče, ja sam siv komar, al' nisam već svetac Muhamed. Hvale te kao prvoga ašigdžiju, pa joj si ga momi na kojoj ti oko zapelo. Već ti šuti, il' će ti komar-prorok isklati glatko lišce, kanda su se maca i macini mladi devet godina po njem šetali, pa neće od tebe kidisati ni vlasac na babljim brkovima.«

I poboja se govornik, i umuknu gromovnik, i ostavi kihavica kadune padišine. Sreća po Turke taj nebeski sivi komar, inače se bome promijeni harem carigradski kragujevačkom kasarnom.

To vam htjedoh samo anticipando pripovijedati; sada učim zlatne riječi mladoga gromovnika, a učit ću ih devet godina dana, pa onda ću vam komentar o turskom pitanju napisati.

Međutim ću svojim zagrebuljama katkada zagrepsti i zagrebački svijet, u slast zagrebačkoga svijeta, a vi, drage štilice, ne kratite mi posluha.

II.

Ovaj put će mi biti zagrebulja »lucus a non lucendo«,[8] t. j. pisat ću zagrebulju, a neću pisati o Zagrebu.[9] Ne da zazirem od naše hrvatske stolice. Ta zagrebački sam sin, pa vam ljubim taj grad kao ptica svoje gnijezdo, al' ne ljubim dakako onih ptica kukavica, što su per nefas[10] u to milo gnijezdo snesle svoja jaja.

Ja, kako rekoh, ne zazirem od Zagreba, al' ljudi, vjerujte mi, čovjeku se hoće katkad friška i slobodna zraka, pa je čovjeku ostaviti glavni grad Hrvatske. Stoga mi je srce poskočilo, kad me je neki dan moj prijatelj Flamingović[11] pozvao, da budem dionikom ekspedicije na starodavni Okić-grad, poskočilo mi je radosnije, duše mi, nego Đurocima[12] koji su išli u ravnu Taliju.

»Podiže se dakle četa mala« na omnibus, a na baku je visio kraj kočijaša koš, pun one robe koja je najvišim zajedničkim interesom svega životinjskoga carstva. Šta? — reći će tkogođ, mladi ljudi — po tom vidite da nije autoritaša po teoriji svijeta među nama bilo. — Šta, mladi ljudi, u kojih su noge lagane, ti se voze, a pred njima čitav koš zaire? Oh, iskipjela mladeži hrvatska, gdje ti je snaga djedova, koji su, stojeći na svojim nogama, branili samostalnost domovine! A! to i jest, upravo zato smo se vozili. Imali smo tomu dva razloga; prvi bijaše da nismo htjeli biti samostalci, a za drugo nismo htjeli da se hrana pred nama nosi, jer bi zlobni ljudi logikom odmah dokazivali da idemo s trbuhom za kruhom.

Moja ekspozicija je svakako dugačka, pa da mi zlobni ljudi ne kažu da naginjem na fratarsku humoristiku nekoga našega putopisca,[13] prelazim na dnevni red.

Nad nama vedro nebo, krajina zelena i bujna, iz glogova grma nalijevo se oziva slavulj, iza plota nadesno van luče, čudeći se, kakova snaša, s desna i s lijeva gore i gorice, a straga kao bujan zelen vijenac Zagrebačka gora, a u vijencu sjajni biser — naš mili Zagreb, pa tu da se čovjeku ne razdraga srce, tu da mu se ne nadimaju grudi, tu da mu u isti par ne skoči tajna suzica na oko! Dosta; vi vidite da znadem kraj svoje pecave ćudi i ponešto sentimentalan biti; možebiti sentimentalniji nego zagrebačka koja frajlica i privilegirani domorodac.

Izađosmo iz međaša slobodnoga kraljevskoga grada Zagreba, na zemljište kamo svemogućnost bjelomodre zagrebačke Hermandade,[14] vulgo varoških pandura, ne siže. Sada da ste naš bijes vidjeli, kako smo slobodno disali, kako smo se banili kao deset kraljeva, kad smo imali za leđima zemljište slobodnoga kraljevskoga grada Zagreba. Tu nas deset udari u jedan glas u pjevanje; a što smo pjevali, pitate me? Što, nego

Lijepa naša domovina,

Oj hrvatska zemljo mila!

Da, veseli bijasmo, veseli od srca, čudno i veselo gledali naši »mužeki« i »kumice«. Ne odmah s početka. S početka mišljahu da ide kakova slavna komisija, al' kad su čuli da se pjeva »Lijepa naša domovina!« razvedri im se lice, jer su opazili da to nije slavna kakova komisija. Mi nismo nikakvi orfeovići, al' začudo, i životinje razveseli naša pjesma putem. Svi šarkovi i garovi, opaziv nas, mahali su prijazno repom, telad je veselo skakutala, a neki vrabac posavac, sjedeći navrh plota, pokloni nam se nonšalantno, kanda veli »Je suis content!«[15] Sad vidite da je ponešto orfejske žice u nas. Al' bih lagao da vam kažem, sve životinje su vesele bile. Po dvorovima viđasmo puno volova preko noći namještenih. Ti su rogati jadnici tužno gledali. Zašto, pitate? Bismarck i Viktor Emanuel ih je osudio na smrt, a Priester ih vodi na stratište.[16]

Pustimo tu žalosnu stafažu. Leteći dođosmo preko vratolomna mosta do kraj šumice, na koju se večernja rumen spuštala, i šumicom do dvora poštenjaka hrvatskoga. Čudna je takova stara, napol drvena kurija, milija mi je nego mnoga dvokatnica zagrebačka, jer »praesumptio stat«[17] da u takvoj kući više poštenja ima nego u dvokatnici; srcu godi, kad vidi usred gaja dvorac, usred dvorca stare slike poštenih djedova, i sinove im poštenjake, kad opazi sablju hrvatsku o klinu, kad se vidi da ženska djeca nisu polazila ženske opatičke škole u Zagrebu, da su hrvatska djeca, kad te vodi gazdarica po perivoju kraj punih staja, kraj vodenice i t. d. Jest, ljudi, ima jošte hrvatskih duša! Svijet veli da nema socijalnih razlika među nama i Nijemcima, svijet bi to dakako želio, jer njemački špisbirgeri goje samo svoju trbušinu, te se zakapaju za živa u svoje mrtvo salo. Ima i po našim gradovima takovih egzemplara, a još nismo svi takovi, pa ako Bog da, nećemo biti.

Moje umovanje vam dosađuje možebiti; upuštam se tuj u socijalno razglabanje, kad bih morao opisivati zveku zdravica pod krovom stare kurije, srdačni pozdrav dvaju zastavnika naroda, i toga više. Dosađujem vam možebiti, jer se dandanas u svijetu toliko o samostalnosti, rodoljublju itd. piše, pa čovjek ipak zna da ispod te domorodne mire tri bečka vraga vire. Oprostite mi, ja sam vam novajlija, pravom artističkom vještaštvu se hoće ugledna plaćica, ugledan trbuh, i ponešto onoga solidnoga svojstva, koje ne srta poput željezničkoga povoza, već kao starinski dostavnik na sve jame na lijevo, na sve gudure na desno pazi, često na kojoj ugodnoj postaji zapinje, i negdje oko sudnjega dana svoju svrhu postigne.

Al' i mlada krv znade katkad konservativna biti. Da vam to dokažem. U našem društvu bijaše hladnokrvnih ljudi; to vidite već po svrsi našega putovanja. Pođosmo jurišati na Okić-grad. A Okić-grad nije Rennerova krčma,[18] gdje slatka jačmenjača miroljubivim dušama teče. Naše društvance se sastojalo iz »jeunesse dorée« — zlatne mladeži, u koje još ima ponešto političkoga romantizma. Nismo više sretni da slušamo svjetobornu logiku, svaki od nas navršio je trinaestu školu, t. j. svi smo bili đaci grabancijaši.[19] Naše školske zadaće se sastoje iz rekurza, replika, političkih članaka, da, u našem kolu nalazila se crna bradurina uskočka, koja je imala sreću plandovati više mjeseci u istoj izbici, gdje i blaženo uzmicavši Udmanić. Ne plašite se, lijepe štilice; bradurina nije krala, nije ubijala, nije kuće palila, bradurina je — e, pitajte dalje Zemka Cimbalistu od Štefanovaca.

Veći dio našega društva dokaza svoj konservatizam. Nekoliko hiperstekliša pođe u zoru pješice na put, no ostalo društvo, naš vrijedni domaćin i domaćica, poveze se na običnim seljačkim kolima sa četiri vola u goru put Okića. Naš povoz nije dakako jurio kao kakov stekliš, a mi, inače krvca na juriš, poznasmo, što znači »Festina lente«,[20] ili, kako njemačka pjesma od riječi do riječi kaže »Oj polagano, oj polagano, da vas »domobranstvo« (Landwehr) slijediti može.«[21]

No ne osta nam mnogo vremena razmišljati o pospješnoj brzini; prekrasna zemlja hrvatska, bujna okićka krajina, razvijala se pred našim očima; bukova gora, iz koje gdjegdje gole hridi strše, zeleni prodoli, brežuljci osuti vinovom lozicom, tim hrvatskim blagoslovom, starinski plemićki dvorovi i skromne seljačke kuće među javorom i glogom, sjajna rječica bistrica, zeleno žito što se lelija, i plavetni lan, mlado proljetno cvijeće, i sto i sto grla slavuljevih, crvene, zarubljene snaše i kume, kršni momci, idući u gorsku crkvicu što je zvoncem javila svijetu Božji dan, a nad svim tim jasno hrvatsko nebo i proljetno sunašce, — sve te slike zasađuju u hrvatsku dušu neko blaženstvo, sve to milje otimlje čovjeka žalosnim mislima i ljutim jadima, što mu ih crne spletke mračnjaka zadavaju. Oh, lijepa je ta naša zemlja, prelijepa, a i puk taj naš pogaženi, mrcvareni puk, i u njega ima srca, ima vrlina, al' je ono zlato zakopano u blato, a zakopala ga gospodska bahatost. Da, moja gospodo — sada atilaši, sad frakaši, sad kaputaši, sad crvenkapići, sad kanasi, sad cilindraši,[22] budite manje gospodski nego što jeste. Vi ne znate kakova je čelik-sila puk, kad kucnete šibikom prosvjete na grob gluposti, u koji je nevolja i samovolja naš puk svalila; vi ne znate one blagodati kad u zemlji samo jedan narod žive. Šta su vaši cifrasti govori u sabornici, šta su vaše zvonke zdravice za stolom, kad zanemarujete najveću silu svakoga naroda — puk, kad vam on gine i čami. — Al' vi ga smatrate kao zvijer. Dok nas ne bješe postigao germanski blagoslov, dojađivala je seljacima plemićka batina; otkad je blagoslov Bachov na nas nemilice navalio, stizao je mužeke naše birokratički blagoslov, a sad — i jedno i drugo.

Vi vidite, moji štovani štioci, — jer se bojim da su štilice ovo mjesto preskočile — vi, vidite, da smo, vozeći se na četiri vola, imali vremena o koječem razmišljati.

Najednoč se popeše kola na vršak, a mi svi skočismo s kola. Pred očima nam pukne bajna slika. Savska dolina, Sava, Zagrebačka, Kranjska i Štajerska gora, sto potoka, selaca, šuma, grmova, njiva sto — nu, ko će to milje ispričati u nekoliko riječi, da, to vam je slika, divna slika, i narisao ju sam prst Božji.

Ponijeli smo bili »rešpektiv«. Naš veleštovani zastupnik generalnoga štopa, ujedno društvena trafika i vrhovni nadzornik svega trihinoznoga i netrihinoznoga živeža, namjesti durbin od biljara na granu od stabla, pa da gledamo Zagreb.

Mili Bože, kad si ga gledao sa toga humca prostim okom, kako bi malen, malešan — ta baš tako malen, kako bi si ga bratsko srce rumskoga zastupnika[23] željelo. Al' kroz durbin vidjesmo ga veoma dobro. Mi smo dakako gledali najmilija nam mjesta. Htio sam gledati i pozornicu, no na nesreću mi ju je zaklanjala bolnica,[24] ta aždaja, što nam je podobar kusić naših zaklada proždrla. I Žvirče[25] smo gledali — o, ne vjerujte da nismo. To je mjesto po sebi uvijek čovjeku milo, ondje vam stoji jedina uspomena kraljevske palače, toranj Bele Četvrtoga,[26] ondje vam stoji akademija,[27] gdje smo svi toliko godina probavili bili, ondje vam stoji velelijepa realka,[28] sve je to srcu milo — ondje se šeću i gospoda, al' začudo — bilo je u čas njihove šetnje — gospoda se nisu šetala.

Uto čusmo u blizini veliko zvono. Neću upravo kazati gdje, toga i ne treba znati. Veliko zvono je valjda opazilo bilo naše začuđenje, zato nam je dokazalo i razlog zašto se po južnoj promenadi nitko ne šeće. S početka sam razabrao samo riječi »Tituluš, tituluš«, tek kasnije nam javi zvono cijelu pričicu. Čujte je i vi, dragi moji.

Bio vam čovjek gospodin; gospodinu se često miješalo u glavi, nije tomu bilo krivo ni krštenje ni proštenje, neg' narav, i bojati se bilo da će Palincegeri[29] posla imati. Al' gle čuda! Slovenski stari Bog je pomogao, gdje nije civilizovana magarska koža. Ljudi kažu da je mitologija pusta laž. Sad ćete vidjeti da nije. Pričaju stari Slaveni  da su bogovi ostavili svijet i ljudsko koljeno; navali silna poplavica, poplavi ljude, tek jedinac čovječac osta živ navrh brda, pa kako je voda rasla, nije čovječac zazivao drugih bogova, već zvao u pomoć boga Kurenta[30] — vulgo Vinka Lozića — i Lozić se smilova, i Lozić spusti lozicu s neba na brežuljak, i čovjek se pope na lozu, te se sretno spasi. Voda opade, a čovjek je slavio svake godine onaj dan kad ga je Kurent spasio bio. Tako i naš gospodin pomješanac, o kojem nekoji zlobni ljudi pričaju da naginje na germansku politiku, o kojem vam ja kažem da je pravi Sveslaven, pošto je upotrebio staroslavenski recept da izliječi svoju pomiješanu glavu. Pošto ga gospoda doktori ostaviše, nije se naš pomješanović ni jastrebarskoj majki Božjoj i samoborskim fratrima, već bogu Loziću poklonio. E, dobri Bog mu se smilova, uhvati ga objeručke, i gosp. Pomješanića osvoji slatka nesvijest, pa kad se od božanskoga sna probudi, ostavi ga norija. Zahvalan staroslavenskom bogu, zavjetova se gospodin da će taj dan slatke nesvijesti slaviti, da će na taj dan slaviti boga Lozića u društvu gospode. To je začudo onaj isti dan bio kad smo pošli bili na Okić. Sad znate, zašto je zvono zvonilo »Tituluš, tituluš!«, zašto je južna promenada prazna bila.

No dosta toga, vi vidite, kamo gospoda čovjeka katkad zavađaju; i ja sam zalutao, a naša četiri voleka već su nemirna, pa stoga hajde dalje na put.

Nismo se dugo vozikali, jer eno ti kuće seoskoga suca, eno ti postaje za naša suha grla, za našu gladnu rogatu ekvipažu.

Govorio sam prije o nevolji našega seljaka. Nevolja, to vam je blijeda moma, suha suhonjasta, gvozdenih zubi, zmijskoga jezika, smrtonosnih naručaja. Mnogo naše zemlje poharala je ta blijeda moma, al' pod Okić kao da se ne ufa, kao da je straši stari kameni orijaš Okić.

Zato vam je ovdje puna kućica, puna štalica, a osobito puna klijet. Željnim okom gledah sučevu kuću, koji čuva u svojoj drvenoj blagajni tisuću vedara žarke Božje kapljice. Našega je suca već nekako dirnula civilizacija, naš sudac vam nosi gege, da kažem pantalone; klobuk, palica, brkovi, lice, srce i duša ostaše hrvatski, to smo mi konservativni stekliši dobrano uvidjeli. Kuma sučevica, a i snašica Reza i Bara, ne znaju ništa za gradsku cifrariju. Bijela košulja, bijela saborita suknja, paprenasti pojas i marama na glavi dokazuju to veoma jasno. Kuma sučevica se i drukčije vlada nego visoke gospe sučevice u bijelom Zagrebu. Kad joj štogod rekneš, obara ti oči, pa se smijucka, a sučeve snašice igraju se sa šarkom po dvorištu.

No kuća vam nije priprosta kao što u drugih seljaka, skoro bi čovjek rekao da je plemićki dvorac. Pa kako da ne bude? Sučev brat je župnik negdje u Krajini, a to bome nije šala. Ima ti tu divan, dva fotelja, mnogo stolica i stol finiji i glađi neg' u dvorskoj hrvatskoj kancelariji. I slika ima po zidovima, dakako većinom sveci, al' sve s hrvatskim potpisom. Samo jedna je slika svjetovna; to su vam ruski zapovjednici u krimskom ratu.[31] Dobro da nemamo više njemačke policije; sudac ne bi dugo sudio, jer bi policija rekla da je sudac panrusista.

Da smo se tude okrijepili, ne treba vam dokazivati. I nije šala voziti se od zore puna četiri sata, i to suhim grlom među vinovom lozicom; i kraj toga raspravljati besmrtna djela pokojnih administratornih i državnih golijata. Ima ljudi kojima pri tom uskipi žuč, pa vrela žuč i suho grlo — to nije šala.

Al' kraj vesele zveke čašica rastužilo mi se srce. Naša pješačka avantgarda odmakla je daleko, a u nas ostalo vino, k tomu nema u toj gorici ni »Lipe« ni »Sreće«. To je svakako veliko zlo, i da ga bolje prosudite, opisat ću vam našu avantgardu. Generalkvartirmeštar naš vodio je prednju četu; taj bi dečko mogao svojim brkovima dizati dva polića, k tomu ima u svom imenu nešta od svetoga Mihajla, a to je veoma karakteristično. Crna bradurina uskočka ne ljubi suše, osobito od onoga vremena kad je u nekoj kući u Poštanskoj ulici[32] u suhom sjedila. Prijatelj Flamingović vozit će se često na ročišta, pa mora cestom mnogo praha gutati; zato je i protivnik suhoga grla, a omašna piknja ovoga slavnoga reda, gospodin Tonček, imade od naravi veliku manu, prečasnu trbušinu.