Inventura

By Pavao Pavličić

Tekstovi sakupljeni u Pavličićevoj knjizi Inventura redovito svakog tjedna pojavljivali su se u Slobodnoj Dalmaciji u toku 1986. i 1987. godine. Pred nama je sada ravno pedeset feljtona o upotrebnim predmetima koji su izašli ili izlaze iz upotrebe, ili koji zamjenjuju te iste predmete u našem svakodnevnom životu. Evo što je o ovoj knjizi napisao jedan od njenih recenzenata, književni kritičar Velimir Visković: „Ova je knjiga stoga intenzivno natopljena nostalgijom; naraštaju rođenom neposredno nakon Drugog svjetskog rata ona priziva u sjećanje prizore iz djetinjstva, oživljava zaboravljene mirise. Tome posebno pridonosi nekoliko feljtona o predmetima koji su danas posve iščezli (mrežica za kosu, termofor, kredenac, kuharica – misli se na one vezene ukrasne krpice s humorističko-didaktičkim napisima kojima su nekadašnje kućanice ukrašavale svoje kuhinje). U nekima od tih feljtona Pavličić će nadići razinu sentimentalno--nostalgičnog oživljavanja prošlosti gradeći kompleksne simboličke strukture.“

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 18, 2018
• ISBN: 9788828359371

Book preview

Pavao Pavličić

INVENTURA

feljtoni

Impresum

Copyright © 1989 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Recenzenti

Velimir Visković

Strahimir Primorac

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

PERO

Novine su se promijenile, knjige su drugačije, ni privatna pisma više nisu onakva kakva su nekad bila. Što god da čitamo, sve nam izgleda nekako brzopleto, naglo, kao da nije napisano nego prelomljeno preko koljena.

To dolazi otuda što se više ništa ne piše perom. Perom se, naime, moglo pisati samo polagano, pa je čovjek pri tome imao vremena da misli. A i morao je misliti, jer je takvo pisanje zahtijevalo oprez: trebalo je paziti da vršak pera ne podere papir, valjalo je voditi računa da se taj vršak ne raskreči, pero se moralo povremeno zamakati u tintarnicu i poslije zamakanja ga malo otrti o rub bočice, da kaplja tinte ne napravi krmaču. Zato su svi tekstovi koji su se tada pisali ispadali nekako odmjereni i trezveni, promišljeni, osjećalo se po svemu da je u njih uložena stanovita količina vremena i napora, i da onaj tko ih je pisao stoji iza svojih riječi.

Pisanje perom bilo je namijenjeno ozbiljnim ljudima, pa je zato u svakoj pošti i u svakoj banci stajalo po nekoliko tintarnica s držalima i perima, nitko se nije bojao da bi to moglo biti ukradeno. Jer, ljudi koji pišu perom ne kradu pisaći pribor; kradu ga samo oni koji pišu kemijskim olovkama. Sad ih u banci i pošti vezuju špagom i žicom, pa opet nestaju.

Laćanje pera podrazumijevalo je stanovitu kulturu i tražilo da se pristane na jedan pogled na svijet. Tim je perom trebalo znati baratati i ono je od svoga korisnika iziskivalo nekakav odnos. Držalo je sa strane imalo polužicu kojom se moglo osloboditi ležište za pero, pa poslije opet pritegnuti; a i samo je pero trebalo znati izabrati. Pero se, naime, mijenjalo, kao što se mijenjala i tinta u bočici, samo je držalo ostajalo uvijek isto: njega je pisar grickao pri vrhu i ono je na sebi nosilo tragove njegova stvaralačkog napora. Pisaći je pribor bio nešto dugoročno, pa je bilo dugoročno i samo pisanje.

Zato se pisanju i pridavala velika važnost, te je u osnovnoj školi dan kad se počinjalo pisati perom bio svečan, očekivao se dugo unaprijed i pamtio za cio život. Početak pisanja perom bio je inicijacijski čin: on je značio ulazak u svijet ozbiljnih ljudi, preuzimanje odgovornosti, investiciju na dugi rok. Zato je tada postojao i predmet koji se zvao krasopis: s obzirom na to da je pisanje perom bilo simbolična radnja, znak pripadnosti jednoj kulturi, pazilo se da onda to pisanje na nešto i liči.

Poslije su došle kemijske olovke, flomasteri, pisaći strojevi, pa čak i kompjutori i laserski pisači. Ta su se pomagala pojavljivala na zavojima puta: kad bi se god pred nama ukazao novi historijski pejzaž, dobili bismo i novu pisaljku kojom ćemo ga opisivati. I što nam je taj krajolik bivao manje razumljiv, što smo više bivali zbunjeni, to su savršenija bila sredstva za pisanje. Kako se smanjivala naša odgovornost prema tekstu i naše vjerovanje u njega, tako je tekst sve ljepše i umivenije izgledao i sve je neizbrisivije bivao utisnut u podlogu.

Danas se još i za pisca i za novinara kaže da su ljudi od pera, ali to je samo inercija, jer jedva da koji od njih još znade držati pero u ruci. Oni pišu samo pisaćim strojevima, i ne mogu pisati ako im se stroj pokvari. Ako je stroj na popravku baš onda kad njima muza sjedne na rame, njihov će sjajni roman ostati nenapisan, a razorni članak neće ugledati kiosk. Sudbinu naše književnosti i novinarstva drže u svojim rukama precizni mehaničari.

Zapravo, i njihovo vrijeme pomalo prolazi, jer uskoro će svi pisati isključivo uz pomoć kompjutora, kao što, uostalom, u svijetu već danas mnogi čine. Dapače, doći će dan kad će čovjek naprosto govoriti ono što mu je na srcu, a njegov će stroj sve to lijepo pretvarati u tekst. Možete zamisliti koliko će tek tada ljudi biti odgovorni prema svom pisanom djelu; ježim se od pomisli kako će tada izgledati novine, romani i privatna pisma.

Jedina je nada u tome da će možda i tada postojati tipovi kojima je stalo do toga da tekst bude pun i da nešto govori. I možda će tada sve krenuti posve obratnim smjerom od onoga za koji danas jedino znamo. Danas, naime, još uvijek postoje autori koji tekst prvo napišu rukom, pa ga tek onda pretipkaju: možda će tada svi autori koji drže do sebe svoj kompjutorski ili laserski ispisan tekst obavezno prepisivati starinskim perom s držalom, umačući ga u tintu, jer će jedino na taj način imati priliku da razmisle nad svojim tekstom, da vagnu svaku riječ i da stanu iza onoga što su napisali.

Kao što sam, možda, i ja trebao učiniti prije nego što sam dao u tisak ovo što sam vam ovdje napisao.

SAT

Došlo je novo vrijeme.

Ne samo što su sad drugačiji ljudi i događaji nego se i vrijeme mjeri drugačije nego nekad. Prije, kad biste nekoga na ulici upitali koliko je sati, on bi vam odgovorio: tri frtalja dvanaest; a ako ga danas upitate, on će vam reći: jedanaest-četrdeset-sedam. To je zato što ima sve više digitalnih satova, koji nemaju kazaljke, nego se na njima smjenjuju brojke, a dvije male točke nervozno pulsiraju svake sekunde.

Prema statistici, u jednoj zapadnoj zemlji sedamdeset posto tinejdžera uopće ne zna gledati na sat s kazaljkama; ne treba nikakvog boljeg dokaza da je došlo novo vrijeme. Uskoro više neće biti nikoga kome bi kazaljke još mogle nešto kazati.

A vrijeme mjereno satom s kazaljkama nipošto nije ono isto vrijeme koje se mjeri digitalnim satom. Na satu s kazaljkama neobično je važan položaj kazaljki, on već i sam po sebi nešto znači; zato i postoje satovi na kojima uopće nema brojki, dovoljno je da se vidi kako kazaljke stoje. Na tom se satu, naime, vrijeme pretvara u prostor: stanje vremena simbolizirano je nekim stanjem u prostoru. Zato onaj tko, na primjer, žuri na željezničku stanicu, ili u školu, ima osjećaj da se s nekim utrkuje i da je za njega pomanjkanje vremena zapravo pomanjkanje prostora. Čini mu se kako je dovoljno samo da se on po ulici kreće nešto brže nego što se minutna kazaljka kreće po svojoj kratkoj putanji, pa da se sve sretno završi: da mu vlak ne pobjegne ispred nosa i da škola ne počne kad mu ne odgovara. Zato se, uostalom, i govorilo: utrka s vremenom.

A kod digitalnoga sata sve je to posve drugačije. Tu se vrijeme mjeri smjenjivanjem brojki: njihova vrijednost, doduše, raste, ali su one inače same po sebi apstrakcija. Osim toga, te brojke idu samo do devet, a onda se opet vraćaju na početak, na nulu. Vrijeme tu nije nešto što bi se dalo jasno zamisliti, niti nešto što bi imalo nekakav oblik, kao što ga ima vrijeme zahvaćeno kazaljkama starinskoga sata. To je vrijeme čista metafizika, niz brojeva što nam ih nudi nekakav podmukli mehanizam, a da se ne vidi ni odakle te brojke dolaze, ni kamo su se uputile; digitalno vrijeme nema smjera, pa ni mi u njemu nemamo svoga mjesta.

Osim toga, digitalni satovi ne kucaju. Obični, stari satovi s kazaljkama glasaju se stalno i postojano, kao domaće životinje; njihovo tiktakanje ima svoju boju, ritam, ima nekakav identitet, a noću, kad ostavimo sat na ormarić, on u tami tiho prede od zadovoljstva što smo ga prije spavanja navili i javlja nam da je tu i da i u mraku radi za nas. Zato nam se i čini da na takav sat možemo utjecati, pa čak i da mu možemo naređivati, ili ga bar umilostiviti, da ne brza previše ako nam ne odgovara, ili da malo požuri ako nekoga nestrpljivo čekamo.

A digitalni sat samo šuti i izbacuje brojke. On nam se ne javlja, on kao da i nije naš nego kao da ima nekakav svoj život i neko svoje više i tajanstveno poslanje koje mi ne razumijemo. Kao da i ne mjeri vrijeme nama, kao da ga mjeri cijelome svijetu, pa zato i nije u nekom odnosu prema nama, kao naš stari sat, nego isključivo u odnosu prema okretanju Zemlje i prema Vremenu samom. A to je i prirodno jer digitalni sat ne pokrećemo mi, navijajući ga, nego ga pokreće baterija svojom strujom koja je apstraktna, baš kao i vrijeme koje se takvim satom mjeri.

Digitalni satovi mogu računati, svirati, mogu nas buditi ili nas mogu zabavljati video-igrama, ali ni jedan od njih nikada ne može biti naš, niti mi možemo biti njegovi; oni se ne daju pripitomiti, oni su prema nama ravnodušni, kao da su s nama zato da bi iz nas izvukli nekakvu korist, a mi nemamo pojma o čemu se radi, i zato ih se stalno pomalo pribojavamo. Nikada nijedan djed neće ostaviti svome unuku digitalni sat, koliko god to željeli i koliko god se sjećali kako su mnogi djedovi ostavljali unucima teške i nespretne, ali zato drage džepne satove kao da im ostavljaju srce.

Kad je god nastupila nova epoha, počelo se i vrijeme mjeriti na nov način. Na jednoj prekretnici prešlo se sa sunčanog i pješčanog sata na sat s utezima, na drugoj prekretnici izmišljen je džepni sat s oprugom, a na trećoj prekretnici došli su nam digitalni satovi. Sunčani sat bio je u neposrednoj vezi s prirodom jer je ovisio o suncu, kod sata s utezima ta je veza bila nešto posrednija jer je on ovisio o fizikalnim zakonima, a digitalni sat nema veze više ni s čim jer ne ovisi ni o čemu. Ako je njime teško mjeriti ljudsko vrijeme, onda se po njegovoj pojavi dobro vidi historijsko doba.

Po njemu se vidi da je došlo novo vrijeme.

MARAMICA

Zašto su maramice uvijek šarene?

Na prvi pogled, za to nema nikakva razloga: rubac je diskretan predmet koji služi za ličnu higijenu, a brisanje nosa nije nimalo lijepa ni reprezentativna radnja, pa bi stoga bilo prirodno da i stvar koja toj radnji služi, naime maramica, bude skromna i neupadljiva. A nije, nego je uvijek šarena. Mora biti da za to postoji nekakav skriveni uzrok.

Onaj kome je stalo da taj uzrok otkrije, neka najprije uoči da papirnate maramice nikada nisu šarene, premda to, uz današnju tehnologiju, ne bi bilo nikakav problem: ta, šarene su sve salvete, čak i toalet-papir, pa bi bilo posve lako načiniti i šarene maramice. Ako ih ne prave, onda je to svakako zato što papirnate maramice ne pokušavaju da u svemu zamijene rupce od tkanine. Kad bi maramica služila za brisanje nosa (kao što služi papirnati rupčić), ona ne bi morala biti šarena. Iz toga slijedi da su krpeni rupčići šareni upravo zbog one svoje funkcije koju imaju, a papirnate maramice nemaju, niti mogu imati.

Takva funkcija doista postoji, i silno je važna. Sasvim jednostavno rečeno, maramica služi za čuvanje našega identiteta. Da nema nje, ne bismo bili ono što jesmo.

To vam zvuči pretjerano? A nije. Gledajte samo: identitet svakoga od nas ima više slojeve. Tu je, najprije, društveni identitet: maramica mora biti lijepa (a to znači šarena) zato da bi drugi ljudi vidjeli kako smo mi uredna osoba, sa smislom za estetsko. Upravo zato, nije nimalo čudno što ima maramica koje i nemaju druge svrhe osim ukrasne: one vire iz gornjega džepića na sakou i slažu se s kravatom, obavještavajući zainteresirane tko smo i kakvi smo. Bez maramice, teže bismo se predstavili svojoj okolini.

Doista, odnos prema drugim ljudima predstavlja važan dio našeg identiteta, i on se također ostvaruje preko maramice. Kad nekoga pozdravljamo, kad ga ispraćamo ili dočekujemo, mašemo mu rupčićem, premda, vjerojatno, za tu