Zlatarovo zlato

By August Šenoa

Osobito, utemeljiteljsko mjesto u povijesti hrvatske književnosti August Šenoa (1838.-1881.) zauzima svojim povijesnim romanom Zlatarovo zlato (1871.), koji je prvi pravi roman hrvatske književnosti. Tema romana je vječni sukob plemića iz Medvedgrada i građana Zagreba, neposredno nakon seljačke bune Matije Gupca, kojom se Šenoa bavi u drugom svom najpoznatijem povijesnom romanu Seljačka buna. Autor se čvrsto oslanja na arhivske izvore i povijesnu građu, pa je tako djelo opremio i opširnim komentarima. Inovator po pitanju uvođenja novih žanrova, a osobito u jeziku i stilu, Šenoa je bez dvojbe najutjecajniji hrvatski pisac 19. stoljeća.

Lektira za 1. razred srednje škole.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Bulaja naklada
• Release date: Sep 9, 2023
• ISBN: 9789533284231

Book preview

August Šenoa

Zlatarovo

zlato

e-Lektirelogotipi

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Više informacija o EU fondovima možete naći na web stranicama Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije:

www.strukturnifondovi.hr

Sadržaj ovog materijala isključiva je odgovornost Hrvatske akademske i istraživačke mreže – CARNET.

Sadržaj

O autoru: August Šenoa

Prije čitanja...

Zlatarovo zlato

Štiocu

I.

II.

III.

IV.

V.

VI.

VII.

VIII.

IX.

X.

XI.

XII.

XIII.

XIV.

XV.

XVI.

XVII.

XVIII.

XIX.

XX.

XXI.

XXII.

XXIII.

XXIV.

XXV.

XXVI.

Tumač Augusta Šenoe uz Zlatarovo zlato

Metodički instrumentarij

Poticaji za daljnji rad

Rječnik

Kviz

August Šenoa

August Šenoa

Zagreb, 14. XI. 1838.

– Zagreb, 13. XII. 1881.

August Šenoa (punim imenom Augustus Johannes Nepomuk Eduardus Šenoa), »najznačajniji je, najplodniji, najutjecajniji i najčitaniji hrvatski književnik 19. stoljeća« – kako je napisao suvremeni književnik Josip Laća. Bio je pripovjedač, pjesnik, pisac novinskih feljtona, kritičar. Prema zaslugama što ih je stekao prema svojoj zemlji i svom gradu, mogli bismo ga nazvati i dobrim duhom Zagreba. Rođen je u tom gradu 1838. godine. Djed Augusta Šenoe bio je pekar u Budimu, a otac biskupski sladopek u Zagrebu, što bi značilo: majstorski je spravljao slastice svih vrsta za kaptolski biskupski stol. Spomenimo samo trideset vrsta sladoleda iz njegove knjižice recepata... Neko vrijeme je imao i vlastitu slastičarnicu. Augustova majka Tereza umrla je kad je imao samo devet godina. Njegovi roditelji nisu znali hrvatski jezik, kod kuće se govorilo samo njihovim materinskim, njemačkim jezikom – što je u ono doba u Zagrebu bilo uobičajeno u višim građanskim slojevima. Građanstvo nije bilo samo hrvatskog, već i njemačkog, mađarskog i talijanskog porijekla. Mali August je uz pomoć privatnog učitelja i samostalno, u druženju sa djecom u popularnom parku Ribnjak naučio riječi hrvatskoga jezika. Gimnaziju je pohađao u Pečuhu i Zagrebu, a pravo je studirao u Pragu. Bio je u pravom smislu riječi poliglot (znalac više jezika), jer je dobro znao hrvatski, njemački, mađarski, češki, francuski, talijanski, grčki i latinski jezik. Naknadno je naučio i engleski.

Radio je kao zaposlenik na raznim odgovornim mjestima u Zagrebu: u kazalištu kao dramaturg, te kao potpredsjednik Matice hrvatske. Kao gradski senator obavljao je poslove na više radnih mjesta: nadzirao je rad obrtnika, rješavao pitanja seljačkih zadruga, upravljao ubožnicama (domovima za siromašne i bolesne) itd. Povrh svega, utorkom je radio bez plaće kao sudac za prekršaje. Rješavao je svađe piljarica na tržnici, pijanaca i skitnica, što ga je posebno iscrpljivalo, pa je njegova obitelj utorke zvala »sudnjim danom«.

Uređivao je časopise u kojima je objavljivao i svoja djela (Glasonoša, Pozor). Među njima je i najvažniji hrvatski književni časopis druge polovice 19. stoljeća Vijenac. Svoje novinske članke nije ostavljao suhoparnima. Unosio je u njih zanimljive detalje, životne anegdote i duhovite crtice. To je posebno došlo do izražaja u feljtonima ili podliscima Vječni Žid u Zagrebu (1862.-63.) i Zagrebulje (1866.-67.). Riječ je o novinarskoj vrsti koja u nastavcima izlazi u novinama. Životno i na popularan način govori o temama iz umjetnosti, kulture, politike koje zanimaju širu publiku. Njegovi feljtoni humoristički i satirički prikazuju atmosferu i mentalitet ljudi koji žive u Zagrebu, svakodnevnicu, političke spletke, proslave i društveni život, ispraznost ljudi koji nemaju rodoljubnih osjećaja, ni interesa za umjetnost svoje zemlje, niti velikih ciljeva u životu. Na taj način je želio potaknuti stanovništvo da razmišlja i postane obrazovanije i odgovornije.

Pisao je u vrijeme kad se smatralo da književnost treba u prvome redu prosvjećivati narod, nacionalno ga i jezično osvijestiti. Sličnu ulogu u Francuskoj imao je Victor Hugo (1802.-1885.) Seljaštvo je u Hrvatskoj u Šenoino doba bilo neobrazovano i nepismeno, u školama je službeni jezik sve do 1860. godine bio njemački. Tako su i jezik i nacionalne vrijednosti bile u opasnosti, a domaći školovani ljudi bili su rijetki i često puta nisu mogli dobiti važnije poslove primjerene njihovim sposobnostima. Smatrao je da književnost treba biti što realističnija i bliža društvenim zbivanjima, ali jednako tako i umjetnički vrijedna. U pjesništvu je posebno bio uspješan dok je pisao povjestice za koje je teme uzimao iz povijesti, ali i iz narodnih priča (Kugina kuća, Postolar i vrag, Kameni svatovi, Gvozdeni div...)

August Šenoa oženio se 1868. Slavicom plemenitom Ištvanić s kojom će imati petoro djece, ali će dugovječni biti samo sinovi Milan i Branko.

Šenoa je pisao u svim književnim žanrovima, ali najviše je zapamćen po pripovijetkama i povijesnim romanima. Radnju romana čini dinamičnijom koristeći se ljubavnim događajima i likovima koji zapliću zbivanja. Da bi bio što uvjerljiviji proučavao je život stvarnih povijesnih osoba preko sačuvanih pisanih izvora. To mu je pomoglo da način života i običaje iz davnih vremena može usporediti sa životom i običajima svojih suvremenika. Romani su mu uglavnom izlazili u nastavcima u časopisu prije nego bi se tiskali cjelovito, kao i romani njegovog francuskog suvremenika Julesa Vernea. August Šenoa objavio je prvi povijesni hrvatski roman Zlatarovo zlato 1871. godine U njemu govori o događajima na Kaptolu i u Medvedgradu u 16. stoljeću, i o borbi između građana i feudalca. Osnovica je ljubavna priča između dvoje mladih sa zaraćenih strana, plemića Pavla Gregorijanca i građanke Dore Krupićeve.

Godine 1874. osnovano je Sveučilište u Zagrebu. Za tu priliku August Šenoa napisao je pjesmu Pjev hrvatskih đaka koju je uglazbio njegov prijatelj Ivan plemeniti Zajc. Godine 1867. osnovana je i akademija znanosti i umjetnosti (tada u naslovu Jugoslavenska, a danas Hrvatska).

Roman Čuvaj se senjske ruke (1875.) obrađuje temu života senjskih uskoka koji su junački branili hrvatske krajeve od napada Turaka, ali nisu za to od Austro-Ugarske dobivali redovite naknade niti bilo kakvu drugu potporu. K tome su se morali braniti i od napada Mlečana na moru, a na kraju im je prijetilo i raseljavanje. Seljačka buna je tiskana 1878. godine i obrađuje temu povijesnoga ustanka susedgradsko-stubičkih kmetova zbog povećanja rente i terora vlastelina Franje Tahija. Ustanak je vodio Matija (Ambroz) Gubec iz Gornje Stubice sa svojim bliskim suradnicima i hrvatskim i slovenskim kmetovima, ali je krvavo ugušena. Redatelj Vatroslav Mimica snimio je 1975. godine dugometražni igrani film na osnovi povijesnih činjenica i romana Augusta Šenoe Seljačka buna. Film je dobio i međunarodna priznanja. Iste godine, također prema ovome romanu, izvedena je prvi puta i rock opera Gubec beg (glazbu je napisao Karlo Metikoš, libreto Ivica Krajač, a orkestraciju Miljenko Prohaska). Ovo scensko-glazbeno djelo, jedno od rijetkih u svijetu, imalo je izuzetan uspjeh u tadašnjoj Jugoslaviji i u inozemstvu. Zabilježeno je da je zbog pljeska publike na gostovanju u Trstu predstava morala biti prekinuta, da bi ariju-molitvu Zdravo Marijo (Ave Maria) pjevačica Josipa Lisac mogla otpjevati još jednom ispočetka. Rock opera Gubec beg obnovljena je u godinama 2004. i 2012.

U pripovijetkama August Šenoa govori o vremenu kad se ukidalo feudalno društveno uređenje (Barun Ivica), o propadanju plemićkih obitelji (Kanarinčeva ljubovca, Vladimir), o poštovanju prema drugim slavenskim narodima, primjerice Slovencima i njihovom velikom pjesniku Francetu Prešerenu (Karanfil sa pjesnikova groba), o stradanjima djeteta kojega su napustili roditelji i životu u prigradskim naseljima (Prosjak Luka), o malobrojnim ljudima koji su obrazovani ali ih sredina ne pomaže u životu i radu (Branka, 1881. – ova je tema itekako bila bliska Augustu Šenoi, jer se i njega ticala). Pronalazi zanimljivosti i važnosti u pojedinačnim ljudskim životima i uvjerljivim likovima. Šenoa zna pisati o njihovim strahovima, nadanjima i razmišljanjima – o njihovoj intimi.

Šenoino značenje je veliko jer je svojim djelima pokazao da hrvatska književnost sjevernih krajeva ne mora kopirati teme i stil njemačkih pisaca, već da može govoriti o hrvatskim ljudima i hrvatskim dramatičnim događajima iskreno i udubljeno. Istodobno, pokazao je da je hrvatski jezik iznimno bogat i sposoban izraziti najdublje istine i osjećaje, a da poučavanje u knjigama ne treba biti napadno i u prvome planu. Bio je oduševljeni Hrvat i veliki domoljub.

Pišući, Šenoa je izgrađivao ljepotu hrvatskoga književnoga jezika na štokavskoj osnovici. Pratio je dostignuća hrvatskih jezikoslovaca (naročito Zagrebačku filološku školu), ali je imao sluha i za govor običnih ljudi. Zbog toga mu dijalozi nisu ukočeni i neuvjerljivi već ih je uobličio razgovorno, tečno i duhovito. Smatrao je da su riječi kajkavskih i čakavskih govora također vrijedne da se unesu u književni standard ako ih svi razumiju.

Šenoa je bio veliki uzor i učitelj suvremenicima i književnicima koji su došli nakon njega. Primjerice, otkrio je mladoga Krunoslava Kutena, najboljega pjesnika početničkog razdoblja hrvatske dječje poezije. Poticao ga je da piše, pomogao mu je da pjesme objavi. Bio mu je i neka vrsta zaštitnika. Kao urednik časopisa učio je pisanju i poticao na književni rad mnoge mlade književnike, dajući im savjete i razgovarajući o važnim temama.

August Šenoa je za života postao počasni građanin grada Zagreba.

Dana 9. studenog 1880. Zagreb je pogodio razoran potres. Kao gradski senator, August Šenoa je danomice, od jutra do mraka obilazio ruševine penjući se na tavane i silazeći u podrume, spašavao i zbrinjavao postradale, popisivao štetu, brinuo se na različite načine da se grad dovede u stanje reda. Ovu je nesreću grada doživio kao svoju osobnu. Već ionako iscrpljen pretjeranim radom, životnim nedaćama i boljeticama koje nije disciplinirano liječio, ozbiljno se razbolio i umro 1881. godine.

Razdoblje njegova književnoga stvaralaštva nazivamo Šenoinim dobom ili protorealizmom. Pripremilo je dobar temelj za sljedeće razdoblje, koje će se nazvati realizmom. Jedan od najboljih njegovih predstavnika bit će Ante Kovačić, koji je puno naučio od Augusta Šenoe, kao i većina drugih književnika koji će uslijediti.

* * *

Roman Zlatarovo zlato (s podnaslovom Roman iz prošlosti zagrebačke) prvi je roman Augusta Šenoe, objavljen 1872. godine u cjelovitom izdanju, a tijekom 1871. objavljivan u nastavcima u časopisu Vijenac. Većina kritičara smatra ovaj roman prvim uspješnim hrvatskim romanom i prvim povijesnim romanom. Stoga je Šenoa utemeljitelj ove vrste u nas. Napisao je i povijesne romane Čuvaj se senjske ruke (1875.), Seljačka buna (1877), Diogenes (1878.) i nedovršenu Kletvu (1880.-1881., dovršio ju je Josip Eugen Tomić).

Da bi napisao svoje povijesne romane, Šenoa je prije toga proučavao događaje iz prošlosti, i to iz različitih izvora, kako bi stranice njegova romana bile uvjerljive, ali i poučne čitatelju koji slabo poznaje povijest svog naroda. Uz to, trudio se da priča bude napeta i zabavna, kako bi se čitatelj priljubio knjizi na hrvatskome jeziku. Trebalo je probuditi nacionalnu svijest, potaknuti čitanje (djeca su ponekad čitala odraslima koji su bili nepismeni). Neki su ga se događaji posebno dojmili, kao sudbina senjskih uskoka, ili seljačkoga vođe Matije Gupca i njegovih seljaka pobunjenih protiv okrutnog vlastelina Franje Tahija i teških životnih prilika. Za roman Zlatarovo zlato pisac je podatke o priči koju će »isplesti« crpio iz više povijesnih izvora: Zgode Medvedgrada Ivana Kukuljevića Sakcinskog, sudski spisi iz parnice između Zagrepčana i Stjepka Gregorijanca, govori iz sabora, zaključci sa sastanaka, djelo Historia ecclesiae zagrabiensis Baltazara Krčelića i dr. Stvarao je priču koju je zapravo većim dijelom izmislio, ali ju je učinio vjerodostojnijom uz podatke i događaje za koje je saznao i koji su mu bili uvjerljiva i živopisna pozornica događaja. Ali ne samo pozornica, već se povijesni podaci direktno tiču i događaja. Tako je vješto prikazao kako su oni utjecali na obične ljude u Hrvatskoj.

Iako je karakterizacija likova najčešće crno-bijela (iako to ne možemo reći, primjerice, za djelo Prosjak Luka), Šenoa se može podičiti izvrsnim vođenjem zapleta. Radnja romana Zlatarovo zlato, uz gore navedene povijesne izvore, temelji se na zbivanjima iz 16. stoljeća i neslaganjima između građana Zagreba i plemića Stjepka Gregorijanca s Medvedgrada. Kao i u drugim svojim romanima, Šenoa stvara dramatične zaplete uz pomoć likova spletkara (ovdje je to Grga Čokolin) i fatalnih žena (Klara), a potpomaže se i klasnom razlikom između dvoje zaljubljenih koji baš zbog svega navedenog neće moći ostvariti svoju ljubav. U razvijanju priče Šenoi su od velike pomoći rekviziti romantičnih i viteških priča: tajna pisma i sastanci, slike idealne ljubavi. Građanka Dora Krupićeva i plemić Pavle Gregorijanec nailaze na različite zapreke ostvarenju svoje sreće. Uz to, Šenoa dramatiku djela stvara oslikavajući i političke i društvene sukobe u ono vrijeme – rat protiv Turaka, odnos između tuđinaca i Hrvata, te između bana i Hrvata. U djelu govore i povijesne ličnosti, pa se stanje na ovim hrvatskim prostorima osvjetljava s više očišta. Sve to ima za cilj spriječiti odnarođivanje hrvatskoga plemstva, otvaranje očiju hrvatskome puku, razotkriti načine kako se spletkari protiv boljitka i napretka. Kompoziciju romana je Šenoa premrežio s nekoliko fabularnih linija: pričom o ljubavi dvoje mladih iz različitih slojeva društva, odnosom između sina i oca Gregorijanca, složenim odnosom između Griča i Kaptola, fatalnom strasti Klare Grubar prema Pavlu Gregorijancu. Ove se fabularne linije polako približavaju i raspliću, sve više se povezujući. Pri tome Šenoa koristi priliku oslikati pripadnike različitih društvenih slojeva: ne samo plemiće i građane, već i svećenike i seljake. Na kraju svi zli likovi dopadnu kazne ili se pokaju, ali ljubavna priča ima nesretan završetak jer i Dora i Pavle prerano umiru.

Šenoini povijesni romani imati će veliku važnost: podići će svijest o tome da se hrvatskim jezikom može govoriti i pisati jednako dobro kao na jezicima velikih europskih naroda, i privući će široki krug čitateljske publike koja je dotad literaturu čitala uglavnom na stranim jezicima. Utjecat će na mnoštvo hrvatskih pisaca: Mariju Jurić Zagorku, Viktora Cara Emina, Eugena Kumičića, Antu Kovačića i druge.

dr. sc. Diana Zalar

Prije čitanja...

●   Na portalu e-Lektire za ovo djelo pripremili smo audiomamac. Poslušajte ga, ili pogledajte njegov prijevod na hrvatski znakovni jezik.

●   Promotrite (samostalno ili u paru) ove dvije fotografije.

Spomenik Dori Krupićevoj

      

Spomenik Augustu Šenoi

Izvor: www.zagreb.hr

Prva predstavlja Doru Krupićevu, a drugu pisca Augusta Šenou.

Što mislite zašto su u gradu Zagrebu napravljena ova dva spomenika? Kome se spomenici podižu i zašto?

Dora Krupićeva jedan je od glavnih likova Šeonina romana Zlatarovo zlato.

Znate li još nešto o njoj? Možete li prepoznati što drži u ruci? Što mislite zašto?

Napišite ili ispričajte i snimite nekoliko rečenica o tome što mislite da će se s Dorom u romanu događati.

●   Dodatno se informirajte o životu i radu Augusta Šenoe (Možete, na primjer, pogledati kratki film August Šenoa, hrvatski književnik na:

https://www.youtube.com/watch?v=w-aXi4aOQr0

●   Jeste li bili u prilici šetati Gornjim gradom u Zagrebu i doživjeti Crkvu svetoga Marka? Možete li zamisliti kako je taj trg izgledao u vrijeme u kojem se zbiva radnja ovoga romana? Kaže pisac da su svuda naokolo bile daščare u kojima se prodavala sitna roba...

●   Znate li gdje je Medvedgrad?

Medvedgrad

Izvor: www.medvednica.info

Opišite fotografiju. Ovo se mjesto spominje u romanu i zbog njega su se vodile mnoge bitke.

●   Roman završava ovim riječima:

Divna si, bujna si zelen-goro rodnoga mi kraja, ti prvi vidiku moga djetinjstva. I dignem li oči prema tebi kada večernje sunce poigrava vrhom i dolom, kad svoje zlato prosiplje tvojim zelenilom, tu bude se u mojoj duši slike iz davne davnine, vrli junaci, uznosite gospe, ljuti silnici, bijedni kmetovi, a stari Medvedgrad, plamteći živim rumenilom, kao da je opet oživio! Ali nije! Ruši se stara gradina, ruši, nu dalje, dolje pod gorom, uspinje se sjajan, snažan kao mlađahan junak – naš Zagreb grad.

Interpretativno čitajte ili dramatizirajte ovaj tekst koristeći vrednote govorenoga ili znakovnoga jezika. Čitajte ga na različite načine: vedro, glasno, tiho, poput tajne, ponosno, zaigrano...

Koji način najbolje odgovara ovome tekstu?

Nakon ponovljenog čitanja neće biti teško zapamtiti ove retke i ponoviti ih.

Zlatarovo

zlato

Štiocu

Iznosim pred tebe, prijatelju hrvatske knjige, malenu sliku burne naše davnine. Nadam se da će ti mila biti, jer je naša, nadam se da ćeš i mojemu peru oprostiti gdje je pogriješilo, jer da je peru bilo toliko vještine koliko je bilo ljubavi za našu stvar, knjiga bi ova bila bez prigovora. O tom je tebi suditi. Nu, ne mogu da ti ne dokažem kako je knjiga postala. Premećući u arhivu grada Zagreba stare zaprašene hartije, u koje od sto godina nije bila ruka dirnula, naiđoh i na ljutu i krvavu pru među silnim podbanom Gregorijancem i građanima zagrebačkim. Starina Krčelić znao je za tu pravdu, al nije joj znao za razlog. A ja otresi prašinu, i eto pred mojim očima crno na bijelom zašto se podban i Zagreb razvadiše i zašto da je silni velikaš pao. Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan i naoštrih pero. Stao sam slagati listine, čitati i čitati do zlovolje. Kupio sam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike, račune, učio knjige i stare i nove. Kopao sam da iskopam ruševine staroga Zagreba, kopao da uskrisim iz groba stare Hrvate kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu. I pomože bog. U duši mojoj oživješe davne slike, ja sam ih skupio, nacrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi.

Gledao sam da bude to vjerna prilika onoga vremena. Tko mari uvjeriti se o tom, pročitaj tumač ovoj knjizi i vidjet će da se je sve što evo pripovijedam s veće strane uistinu zbilo, da su skoro sva lica mojega djelca uistinu živjela i za života tako radila kao što ti se tude prikazuju. Stavih pripovijetku ovu u »Vijenac«, nu pošto me je mnogo prijatelja i znanaca nukalo da to djelo o sebe ugleda svijet, odvažih se na to i sada ju polažem na tvoje krilo, štioče dragi. Bude li ti u slast, nitko sretniji od mene, tvoja zahvala, moja nagrada. Primi ju, štioče dragi, prijazno, pa bude li u tebe dobre volje, a u mene zdravlja, otpremit ću joj više drugarica u svijet. Gradiva ne fali, neće ni faliti truda. A za sada, (da) si mi zdravo.

Pisah na staro ljeto 1871.

August Šenoa

I.

Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse Drugoga, a banovanja biskupa Đure Draškovića[1] nizahu se oko župne crkve Sv. Marka oniske daščare[2] gdje su kramari i piljarice obzirnim građanima plemenitoga varoša na »grčkih goricah«[3] tržile lojanica, ulja, pogača i druge sitne robe za sitnu porabu i uz malen novac.

Stari Zagrepčani, premda u vječnoj zavadi sa prečasnom kaptolskom gospodom, bijahu ljudi dosta pobožni; pohvališe se dapače jedanput pred kraljevskom svjetlošću da, hvala budi bogu, u njihovu gradu toliko popova i fratara koliko i građana ima[4]. Ali kraj sve te obilne i silne pobožnosti slabo su se sjećali Svetoga pisma, gdjeno se čita da je sin božji bičem protjerao novčare i trgovce iz pridvorja hrama božjega. Daščare stajahu mirno pod okriljem Sv. Marka, pače i sama svjetska i duhovna gospoda zaustavila bi se kadšto pred njima.

Ponajznatnija glava u tim daščarama bijaše Magda »paprenjarka«. I staro i mlado i veliko i malo po varošu poznavalo je Magdu bolje nego i samoga varoškoga bubnjara, Đuru Garuca[5], dugoljana, komu bjehu prišili nadimak »biskupska palica«.

Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala, pa bi tek kadšto požmirnula u božji svijet.

Motreći je kako čuči zgurena u daščari pod bijelom krilatom kapom, pomislio bi bio svatko: Nije Magda bez –, jaše Magda svakoga petka na Klek ili na lomnički križeput[6] da se u kolu sestara kopitnica nečastivo poveseli, nu, svatko bio bi pomislio, Magda je vještica.

Ali ne bijaše u nje duša pusta, srce himbeno; paprenjarka bijaše pače vrlo pobožna starica. U njezinoj daščari visila je čađava slika čudotvorne Gospe Remetske, a pred njom gorjela je na čast Bogorodici i za spas duše mjedena svjetiljka. Magda sjedeći vazdan u svom drvenom zaklonu, motala je drijemljući zrnatu, posvećenu krunicu, te bi samo kadšto ozeble ruke nadnijela nad lonac, pun žeravice, ili pokoju progovorila sa kakvom građankom ili sa zvonarom. Obično šaptaše »Oče naš« i »Zdravu Mariju«, sjalo sunce ili padala kiša. A toga bome vještica ne čini!

Prišivak »paprenjarka« pako nadjenuše joj zato: u svem gradu ne bijaše ni velikaške ni građanske žene koja bi bila umjela mijesiti paprenjake kao što Magda. Stoga je bilo i svetkom i petkom dosta jagme za njezinim paprenjacima, i sam varoški sudac Ivan Blažeković znao je kadšto ostaviti lijep dinar u njezinoj kesi.

Odavna bje starica obudovjela. Pokojnik joj muž bijaše zvonarom kod Sv. Marka. Tako je živarila bez roda i ploda, pekući obnoć paprenjake u svom stanu kod Kamenih vrata, a prodavajući ih obdan pred Sv. Markom.

Ljudi nisu pamtili da je kada mlađa bila, niti su opazili da se stari; jednaka te jednaka kao starinska slika, koja, viseći godine i godine u zabitnoj kuli, svoga lika ne mijenja. Nu svatko je vidio da starica lijep dinar teče, da malo troši; svatko je pitao – kako već ljudi za svašta pitaju – čemu Magdi novaca?

Uistinu čuvala je Magda u prikrajku svoga pisanoga sanduka staru čarapu punu dinara, groša, pače i starih cekina od kralja Matijaša. Čarapa se debljala, Magda se sušila.

Ali čemu Magdi novaca?

»Za pokoj duše«, odvratila bi starica mirno takvim dosadnicima, pa je dalje motala krunicu.

Da, za pokoj duše! Dobra starica, osvojena pobožnim sankom, odbijaše od svojih žuljeva dinar po dinar da uzmogne privrijediti novaca, da joj se po smrti za pokoj duše njezine i pokojnoga joj druga služi svake godine na Magdino kod Sv. Marka misa.

Zabavljena tom mišlju radila je revno, bila je sretna.

Nije stoga ni čudo da je svemu gradu u volji bila, da se je sa svakim dobro gazila. Samo cigli čovjek bijaše joj uz volju – varoški brijač Grga Čokolin, koji je imao svoj štacunčić pod svodovljem stare varoške kuće na ćošku trga Sv Marka[7].

Čudan svat taj Grga Čokolin! Suhonjast trčuljak. Glava mu debela, obla kao glava od kupusa, obrve guste nad nosom svedene, oči male, crne, bodljive kad ih nije vinska magla zastirala; nos tup, širok, uzvinut, a crven da se bojiš primaći mu puščana praha, lice olizano, nebradato, reć bi živ cimer Grgine meštrije. Takvo bijaše vanjsko lice varoškoga brijačića. Ali ne bijaše mu ni duša bolje podstavljena. Prevrtljivac, jogunica, podmuklica, po svim se je kutovima vrzao, svuda svoje prste zabadao gdje ga i nije ništa koštalo.

Svijet nije pravo znao odakle se Grga pobrao; riječ mu je natucala na zagorsku, za silu je znao suca ili kapelana pozdraviti latinskim dobrim jutrom. Ljudi ga nisu ni pitali za dom, i sve znajući da se je od nekuda na dobru sreću doskitao, klanjali se njegove zamjere, jer mu je jezik bio ama bič vražji. Svijeta je dosta obašao, tako bar reče; hvalio se da je služio u banovoj vojski pod zastavom Petra Bakača, da je pod Ivanić-gradom bio ranjen i začudo je umio zboriti o Turcima, o svojoj srčanosti, pa kad se svijetu prejunačko činilo to njegovo junaštvo, otresnuo bi se Grga živo na njih te viknuo pokazav brazgotinu na čelu: »Lude vjere! Da nije istina? Evo gle'te! Tu me je turska sablja poljubila! Hvalite bogu da nije jače zasjekla, jer ne bi imali koga da vas brije!« Ljudi se dosjetili da možeš i kod pijačine dopasti brazgotine, ele Grga ostao junak te junak. Svetac baš nije Grga bio; šala i zabavica u njega i natašte puna torba, ni duša nije ostala od njega bez krpice. Liječio je građane kamforom i pijavicama, liječio marvu hostijom[8], brijao je gospodu, brijao i trnjanske seljake na drvenoj žlici[9].

A za ostaloga vremena je pio, kockao se i vragovao.

Govorkalo se da se bavi nečistim poslom – da vari kojekakvih napitaka i više toga. To se je dakako samo govorkalo, ali zastalno se je znalo da Čokolin srijedom i subotom ne posti.

Stoga nije ni čudo da ga Magda nije vrlo milo gledala, ali se pridesi zgoda s koje se brijač i paprenjarka dokraja razvadiše. Magda stanovaše do Kamenih vrata, baš nasuprot Draškovićevu vrtu u kući Petra Krupića, zlatara i starješine gradskoga.

Petar Krupić, plemić iz Velike Mlake[10], od malih je nogu živio u Zagrebu. Obišao bje poslije mnogo svijeta po zlatarskom nauku, došao dapače i do samih Mletaka, gdje se zlato ponajfinije kuje i u tanke žice prede. Poslije puno muke i nauke povrati se u Zagreb, bude upisan u ceh, priženi tastov posao i zidanu kuću kod Kamenih vrata. Premda mu je posao uspijevao i sreća cvala, nikad se majstor Petar ne uzoholi niti krivim djelom ne omrlja imena, a građani ga rad poštena srca i bistra uma ubrzo zavolješe te izabraše starješinom. Nu sreća brzo prođe, a nesreća brže dođe. Na veliku žalost zlatarovu preminu doskora vjerna žena, ostaviv nakon sebe nejačku jedinicu – po imenu Doru.

Toj je Dori bila stara Magda kuma na krstu, to je kumče pazila Magda kao oko u glavi. Krupiću nije bilo kada upućivati njegovo mezimče. Turska sila dotuživala je na sve strane, pa je bilo kupiti i hrane i obrane da gradu na pomoći bude. A i velika gospoda Zrinjski, Bakači i Alapići zadavali su Zagrepčanima dosta jada, te pravdanju ni kraja ni konca. I među sobom se Zagrepčani grizli i klali po davnoj navadi, te je bilo miriti, suditi, a za nikakvu plaću, već za čast, hvalu i dva para čizama. Valjalo je dakle gledati da se živi, te snovati i kovati u zoru i u noć. Otkinut tako koje zlatarskim koje glavarskim poslom od ognjišta svoga, veselio se Krupić Magdinoj brizi, znajući da je starica duša kao zlato i da će pobožnom rukom i naukom uputiti svoje kumče na put vremenite i vječne sreće.

Nu Dori i nije trebalo toliko pažnje i brige. Mladica po duši dobra, a ne videći zla, bila bi i po sebi našla put kojim poći valja da ne zagrezneš u zlo. Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijega djetinjstva toliko uslobodila da je već nisu smatrali djetetom, da su je dapače svi nazivali »zlatarovom mudrijašicom«, jer se mala – a nije to za ono doba šala – naučila bila čitanju i pisanju od varoškoga školnika Blaža Dragšića[11].

Pa tek kad pupolj budne ružicom, djevojče djevicom! Divna li oku milja!

Kad je nedjeljom i svetkom, idući od rane mise preko Markova trga kući svojoj, premetala drobne nožice, obuvene crvenim šiljastim postolicama, kad joj se lijepa glavica njihala pod kitnom partom, a bujne joj se crne plete spuštale niz plavetni, janjećim krinom ošiveni zobun, kad je ručicama držala na prsima veliki, srebrom okovani molitvenik, stidno gledajući pred sebe, da nisi mogao spaziti munjevita oka od dugih svilolikih trepavica, bio bi rekao svatko: eto, svetica sašla sa oltara među svijet da milim pojavom razveseli snuždene ljude.

Mnogomu se građanskomu sinu – a ne kojekakoviću – otimale oči za Dorom; mnoga je majka u duši računala, kad li bude Dora zrela za njezina sina, pače i velikaški gospodičići, kad ih iznebuha oprži sjajno oko zlatarove kćeri, znak bi prišapnuti: »Ej da nije, što je!«

Ali nije se Dora dičila samo lijepim licem, već i ljepšom dušom. Bilo je tu i drugoga uzroka, uzroka doista velevažna, jer zlatom važe.

Veli se: »Bolji je dobar glas nego zlatan pâs«, a u Dorice bijaše i dobar glas i zlatan pâs.

Nije dakle ni čudo da su mladicu svi zorniji zagrebački mladići nuđali božićnicom te obilazili, željkujući i snujući zlatarovo zlato; nu od toga zlata ne bijaše im zlata i zatvorena zlatarova vrata.

Sve to nije nikakvo čudo bilo, ali čudo od čudesa, o kome nije ni cigla duša u gradu sanjala, eto bje ovo.

Što nije smio nikakav gospodin ni gospodski sin, to je smio jadni brica Grga Čokolin. Prohtjelo mu se Dore! Pa baš njemu! Grdoba traži vazda ljepotu, i žaba htjede se dati potkovati, i Čokolin htio je postati zlatarovim zetom!

Ponajprije natucao Magdi, jer je znao da je stara paprenjarka ponajbolji ključ k Dorinim vratima. Ali Magda kano da nije čula. Napokon osokoli se brico, pa šta sreća dadne. Jednoga dne urani Čokolin, stade pred kositreno ogledalo, osvjetla se kako je znao, udari na sebe suknenu dolamu, svijetle čizme sa srebrnim resicama, djenu si za pojas crvenu svilenu maramu, pa kad je svijet išao iz mise kod Sv. Marka, moj brica, ni pet ni šest, kuc na zlatarova vrata.

»Dobro jutro, bonum mane, gospodaru Krupiću!«, nakašlja se našušureni Grga.

»Da bog dâ dobro bilo, goso Grga!«, odvrati mu starac Krupić, dignuv se sa velike orahove stolice. »Koja vas dobra sreća nosi toli rano pod moj krov? Sjed'te, kume Grga! Doro! – nosi