In illo tempore

By Željko Ivanković

Pripovijeda se da se ne bi zaboravilo, a zapisuje se da bi se nešto otrgnulo nestalnom sjećanju. Što su događaji dalji od nas, to su nejasniji, to je manji broj svjedoka, a priča sama popunjava svoje rupe i nedostatke. Da bi oteo zaboravu jednu veličanstvenu priču, iz nekih sada već davnih, a ipak bliskih vremena, pripovjedač romana In illo tempore u biblijskom nas stilu vraća u najteže godine dvadesetog stoljeća, u vrijeme neposredno prije Drugoga svjetskoga rata, sam rat i poraće, u Vareš, to već mitsko mjesto Željka Ivankovića. Ondje se susreću fra Miroslav Milošević, vareški župnik, i doktor Haim Altarac, apotekar iz Sarajeva koji je svoju radnju otvorio u Varešu, i razvijaju jedno sasvim neočekivano prijateljstvo. Priča o malim velikim ljudima, o razumijevanju i ljudskosti, o ljubavima i patnjama, o zločinima i nepravednim kaznama, o životu jednoga grada i nekoliko pojedinaca sklapa se u nezaboravnu čitateljsku cjelinu, u roman koji ne odgovara na pitanje gdje si bio 1941., već propituje granice humanosti, zlu kob, lojalnost i prijateljevanje.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Fraktura
• Release date: Nov 14, 2018
• ISBN: 9789532669794

Book preview

978-953-266-979-4

1.

Iste one godine kad je fra Miroslav Milošević, krsnim imenom Ilija, u svom rodnom Varešu imao mladu misu, iskusni se apotekar Haim Altarac, od oca Solomona i majke Rebeke, odlučio preseliti iz Sarajeva u Vareš i ondje otvoriti ljekarnu.

Lokalnom kroničaru, da ga je Vareš tih godina kojim slučajem imao, ili da su barem zapisi sačuvani, ako ga je i imao, kao što ih je imao u nekim ranijim vremenima, to svakako ne bi promaknulo zabilježiti, premda te dvije činjenice tada ama baš ničim i nikako nisu bile u vezi.

No, sudbina će, kako to obično bude u životu, i prije nego što je to itko mogao i pomisliti, početi plesti prste oko ove dvojice naizgled običnih, malih ljudi, o kojima pričamo ovu priču, a kakvi, ti mali ljudi, jer o njima je ovdje riječ, u dubokoj balkanskoj provinciji svoju izdvojenost i posebnost duguju samo poslovima koje rade ili pričama koje se oko njih tko zna kad, kako i čime potaknute počnu plesti, pletu se, a onda dugo pletene i nikad do kraja završene, isprate ih čak i na onaj svijet.

A gle, obojica su, i fra Miroslav i Haim, a da to jedan o drugome u prvi mah nisu ni pomislili, samo krijepili ljude. Jedan duhovno, drugi fizički, ali da – krijepili, liječili. No, zajednički će ih početi krijepiti u Varešu tek kad fra Miroslav, nakon kratke kapelanske službe u Sivši, u usorskom kraju, i Kraljevoj Sutjesci, bude postavljen za vareškoga župnika. A to se zbilo nekako na samim počecima drugoga velikog rata.

Ih, da je, kako rekosmo, Vareš imao ljetopisca, ili barem čovjeka koji je znao tumačiti znakove, kao pred Veliki rat, već bi i iz brojnih zbivanja tih godina mogao barem donekle naslutiti zlo koje se iza brda valjalo, kako to narod veli, i najmanje bi mu sad, naknadno, trebala ova priča koja kuša, koliko joj je to uopće dano, razaznati sve one, nerijetko jedva dokučive, a kamoli razumljive, sitnice, detalje koji su sudbinski spojili ova dva čovjeka.

Znam da ne vjerujete u znakove ili predskazanja ili ne mislite kao ja, ali što biste rekli ako bih vas podsjetio, pa vi, ako vam se dade, sami tumačite znakove vremena, da je malo prije ovoga o čemu govorimo u Vareš Majdanu podignuta crkva, a prije toga ni u mnogo boljim i blagotvornijim vremenima nije. Pa onda da se u godini kad je Haim stigao u Vareš, a fra Miroslav imao mladu misu, nad Varešom pojavila čudesna krvava zvijezda, ustvari jaka crvena svjetlost koja obično najavljuje nemila vremena ili velike nesreće. Ne vjerujete? Ali i 1913. zbilo se posve isto! To će vam svaki Varešanin potvrditi, a o tome govori i već spomenuti davnašnji kroničar. Te iste je, da, baš 1937. godine, Varešu u posjet čak iz Beograda došao predsjednik kraljevske vlade Milan Stojadinović! Pa što? Ali i 1912. je, sjetite se, Vareš također posjetio jedan glavešina, carski i kraljevski general Marijan Varešanin. Pa nije slutilo na dobro, nije, govorio je stariji svijet, jer to nikad ne sluti na dobro. Pobogu, znano je da takvi inače zaobilaze Vareš u širokom luku, a vareški je puk to, kao malokoji i malogdje, iskusio na svojoj vlastitoj koži.

Dobro, evo prihvaćam ako kažete da sam lakouman ili praznovjeran, ali barem sebi, ako već nećete meni, priznajte kako se za priču steklo i odviše slučajnosti da bi to bile, a pogotovu i da bi tako dugo to i ostale.

A rat, da, kod rata smo ono stali, znamo to, vjerojatno više nego bilo što drugo, učini da se obične male ljudske sudbine počinju spletati u velik, dotad jedva moguć, a onda i jedva razmrsiv životni čvor, pa i ne htijući postanu dijelom slučajnih priča, koje su nezamislive u drugim i drukčijim vremenima, a koje, baš zbog rata, koji kao metlom pomete ljudske živote i sudbine, rijetko uopće imaju prigodu biti upamćene ili cjelovito ispričane.

No, ovoj priči kao da je od samog početka bilo suđeno da bude upamćena i da kad-tad bude ispričana. Ona naprosto nije mogla, nije smjela ostati skrajnuta u maglama prošlosti, u nekakvoj bosanskoj zabiti i na nekakvom slijepom kolosijeku povijesti. Nije smjela ostati neispričana, biti prekrivena paučinom, otići u neprozirnu tamu zaborava, kako se nerijetko znade dogoditi čak i s pričama za koje se držalo da su prevažne i za koje se u njihovo vrijeme mislilo kako nikad neće biti zaboravljene.

A da bi ova priča došla na red biti ispričana, da bi uopće zavrijedila biti ispričana, morali su, izgleda, prije toga pomrijeti svi njezini akteri, s njima i brojni svjedoci, a najposlije i cijela jedna država kojoj se ni mogućnost takve priče nije dopadala, a kamoli njezino oživotvorenje. A zašto, pitate se. Naprosto zato što se to i nje itekako ticalo.

Pa evo i sad kad priča biva pričana, pričaju je i u cjelinu sklapaju ustvari sve bljeđa rijetka svjedočenja onog vremena i također ne baš brojni i ne uvijek posve pouzdani dokumenti koji su doprli do nas, a najmanje pričalac koji se ovdje trudi biti što manje vidljiv, čak nevidljiv, barem onoliko koliko su njezini junaci u državi koju spomenusmo to uspijevali ili morali biti. Ne, neka vam se ne čini da je ovog pričaoca u priči previše, on je tu samo onoliko koliko vam treba da osjetite stvarnost priče življom nego što bi je prašnjavi fascikli puni papira mogli ponuditi.

No, vratimo se u godinu u kojoj je Vareš napokon dobio javnu apoteku, jer ova priča baš tu ima svoj začetak.

Mnoge su godine trebale da bi to, za Austrije tako ugledno malo bosansko mjesto ponovno dobilo ljekarnu i ljekarnika. A odavna je znano da je vareški čovjek, premda svjestan društvene važnosti liječnika i apotekara ili advokata i financa, svoju djecu radije slao u inženjere, ili, da ih oslobodi i šume i rudnika i Željezare, u fratre, pa da, brate, ako već hoće školu, budu gospoda, kô što su odvajkada gospoda i bili. A ako već pameću nisu dorasli da budu fratri, onda, brate, neka ih u kakvoj državnoj službi. Onako kako ih je Austrija naučila. Ta, nije badava taj svijet vazda govorio: Švabo – babo!

Zbog toga valjda Vareš desetljećima i nije imao svoga, baš vareškog liječnika, i baš vareškoga ljekarnika. Oni su vazda dolazili sa strane. Tako da bi taj odgovor u dobroj mjeri, da je kojemu radoznalcu trebalo objašnjenje kako to da Vareš izvan kruga gradske bolnice nema apoteku, nema gradsku ljekarnu i svoga ljekarnika, mogao zadovoljiti svaku radoznalost. A malo je, treba li i to reći, mjestâ koja su uzgajala toliku količinu znatiželje i malo je mjestâ koja su imala toliko znatiželjnika, kao što je Vareš.

2.

Znatiželjan, a pogotovu nestrpljiv čitatelj već se sigurno zapitao otkud na početku, u istoj priči, čak i istoj rečenici, jedan Židov i jedan fratar, kad bi uz bilo koju sliku Vareša iz tog doba, pa još i uz natuknutu godinu, mnogo prije i mnogo prirodnije išlo toliko toga drugog. No, eto, ljudi koji naknadno dođu, a skloni su ispredanju priča iz prošlih vremena, a naročito oni koji traže i nalaze podudarnosti i tamo gdje ih nema ili gdje ih barem drugi ne vide, mogli bi reći kako će se poslije pokazati da bog slučajnosti, kako bi rekao Haim, ili Božja providnost, kako bi rekao fra Miroslav, tkaju kroz vrijeme ne samo pojedinačne sudbine nego i putove na kojima bi se one imale doticati, susretati ili čak isprepletati i, najposlije, čvršće i gotovo sudbinski vezati. A kako među one kojima je u krvi takvo što istraživati, tkajući često i nemoguće i nespojivo, spadaju i pisci, ti vječni tragači za dalekim smislovima, valjalo bi ovdje spomenuti i to da su fra Miroslav i ljekarnik Haim nekako u isto vrijeme, u vlastitoj intelektualnoj znatiželji, premda tada jedan od drugog beskrajno udaljeni, čitali Krležin Izlet u Rusiju. Haim je u to vrijeme sav bio u Krleži i knjigama koje su u Beogradu izdavala braća Pavle i Oto Bihalji, a fra Miroslav je, u svojoj znatiželji, čitao i knjige koje su govorile o crvenoj pošasti i dolasku Antikrista s Istoka, kao i priče o u nebo vapijućem sovjetskom zločinu u knjigama tipa Zadnji car i revolucija, koju su baš franjevci nedavno bili objavili. Fra Miroslavu je ona bila snažna i argumentirana protuteža tadašnjoj uglavnom nekritičkoj ljevičarskoj zaluđenosti sovjetskom idejom, koja je začudno imala refleks i među europskom inteligencijom što ga je silno živcirala. Haim nije, kao fra Miroslav, bio tako revnosni čitatelj, ali mu čitalačke radoznalosti nije nimalo nedostajalo. Dapače.

"Mogu vam je dati. To smo mi, fratri, objavili 1938. Prijevod s francuskog... Morali smo pokazati koja suluda crvena neman dolazi s Istoka. A imate i knjigu Ante Cilige U zemlji velike laži. Također svjedočenje iz prve ruke. Gallimard ju je nedavno objavio. Mislim također 1938."

Nisam upoznat ni s jednom ni s drugom knjigom, ali moglo bi jedne prilike. Kad se sjetite. Rado, učtivo Haim pokaza zanimanje.

"Doduše, ovu drugu, Ciliginu, Au pays du grand mensonge, imam samo na francuskom", pridodao je gotovo nehajno.

Nažalost, francuski ne čitam. Njemački da, ali francuski... slegnu Haim ramenima pa zavrti glavom kao da se pravda.

Socijalna pravda – da. Pravo i pravica – da. To su i kršćanske ideje. Pa barem se ovdje, u Varešu, narod zajedno sa svojim svećenicima borio, stoljećima borio... Donedavno je ovdje i štrajkove vodio, ali ateističko nasilje, boljševički teror, zločin... njihanjem glave koje iskazuje negodovanje imao je fra Miroslav potrebu osnažiti svoje razmišljanje.

Razumijem vas, razumijem... No, plašim se da danas, pa još mi ovdje, i nemamo baš velik izbor... reče obzirno Haim pa nastavi krotkim glasom: A mir je djelo pravde, kako reče papa Pacelli.

"Da, da, ne zaboravljam druge, no ovdje počeh o jednoj knjizi, jednom fenomenu. A tu Ivan Puzina, rekoh li ime autora knjige, Lenjinov nauk o socijalnoj osveti s pravom odčitava kao njegovu osobnu osvetu. On to sve izvanredno dokumentira, kao što ukazuje i na rušenje tisuća crkava, boljševičke izvore financiranja, takozvane eksproprijacije, Staljinove