Bečke priče

By Sanja Lovrenčić

Beč u kojemu se događaju ove priče u isti je mah stvarno i nestvarno mjesto. Svaku od priča kazuje drugi pripovjedač, koji je ujedno i njen protagonist, a njihove konkretne životne situacije samo su povod da bi se krenulo u istraživanje fantastičnog Beča. Začudnost se otkriva u tananim pomacima, ispreplitanju svijesti i svijeta. A kad fantastični poredak ipak stupi pred protagonista, često se to događa u obliku svojevrsne teatralizacije. Grad tada postaje pozornicom, pred začuđenim se pripovjedačevim pogledom odvijaju fragmenti neke možda drevne, ali u isti mah i krhke, prolazne, trajno ugrožene predstave, jedne od onih koje nas uvijek iznova navode da postanemo neposrednije svjesni tame (možda svjetlucave, možda opojne, no ipak tame) što odasvud okružuje male, osvijetljene otočiće naših života.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Oct 23, 2011
• ISBN: 9789537760175

Book preview

978-953-7760-17-5

U KAO UNTERWELT

Kad? Ne znam točno kad mi je to palo na pamet. U početku sam se samo vozio podzemnom željeznicom. Još prije? Sve je bilo normalno, valjda, išao sam na posao, kao i drugi, vozio se podzemnom željeznicom. Uvijek linija U 4, s jednog kraja grada na drugi. Stanovao sam tada u Meidlingu kod tete Ane, koja je bila nekakva rođakinja moje majke, nije važno po kome i čemu, mala bolesna starica. Stanovao sam kod nje u Vierthalergasse i vozio se gore, do kolodvora, mislim, kad se gleda na karti, to je gore. Tamo sam radio, na kolodvoru u Heiligenstadtu. Onda? Onda sam izgubio posao.

Ne, nije bilo nikakvog posebnog razloga, samo neka preraspodjela radnih mjesta. Nisam baš ni volio tamo raditi i nije mi bilo žao kad su mi rekli da sam na listi.

Poslije toga sam se samo vozio. Želio sam da sve i dalje izgleda normalno: idem, kao svi drugi, ujutro, vraćam se popodne, u najvećoj gužvi, oponašajući umorne, zabrinute, mrzovoljne pokrete zaposlenih ljudi. U međuvremenu? Sjedio sam na kolodvoru, lutao okolo, ponekad zaigrao ekspres-lutriju. No sve to nije bilo važno, važna je bila vožnja. Od Meidlinga do Heiligenstadta, od Heiligenstadta do Meidlinga. To je danu nekako davalo oblik. Da, uvijek besprijekorno, s ispravnom voznom kartom, kao pristojan građanin koji plaća porez uz pomoć poreznog savjetnika.

Onda je teta Ana otišla u bolnicu i više nije bilo nikoga. Nikoga koga bi zanimalo odlazim li u Heiligenstadt ili bilo gdje drugdje. Pa sam odlazio drugdje. I dalje sam se vozio podzemnom, ali ne više samo na liniji U 4. Između vožnji sam hodao... obilazio... tumarao po Naschmarktu, tražio rasprodaje. Volio sam razgledavati izloge, ponekad bih i ušao u neki dućan. Namještaj, na primjer, sve one udobne stvari koje ne pripadaju nikome na mene djeluju nekako smirujuće. Često sam se vraćao do obale Kanala. U proljeće je lijepo uz Kanal, prolaze žene s djecom u šarenim kolicima i smiju se.

Na početku sam išao nasumce, no to mi je postalo previše neozbiljno. S vremenom sam stekao novu naviku: svake večeri raširio bih plan grada na okruglom stolu prekrivenom plastičnim stolnjakom. Bio je to stol u salonu, kako je teta Ana nazivala najveću sobu u tom besmisleno velikom stanu. Vjerovala je da je taj stol star i vrlo vrijedan, no ona je sve pomiješala, tamo nije bilo nijedne vrijedne stvari. Dakle, tu, u salonu, pod lusterom s četiri ružne male sirene, gledao sam svake večeri plan grada i zapisivao kamo ću ići sutradan. Zašto? Pa morao sam pisati, inače bih možda zaboravio što sam odlučio i se automatski odvezao u Heiligenstadt.

Nevjerojatno koliko je velik taj grad! Moj posao je bio da obiđem sve ulice, baš sve. Stavljao sam oznake na plan grada, slagao papiriće s bilješkama na urednu hrpu – ali onda mi je dosadilo. Učinilo mi da je grad jednostavno prevelik, a počelo mi se i miješati, nisam više pouzdano znao gdje sam bio, a gdje nisam. Uostalom, vani je postajalo hladno, morao sam ulaziti u prodavaonice da bih se zgrijao, a police s rižom i tjesteninom nekako su nasrtale, tražile da porušim sve te sjajne šarene kutije i vrećice. Ne, ne, naravno da se to nikada nije zaista dogodilo, ali dućani s hranom postali su mi nepodnošljivi. U dućanima s namještajem čovjek se ne može dugo zadržati, a da ga prodavači ne počnu salijetati. A i nema ih na svakom uglu. Pokušao sam s igračkama, sportskom opremom, knjižarama... Velike robne kuće ne, one mi se nikad nisu sviđale, tamo je sve pomiješano, previše ljudi i previše stvari.

I onda, kamo sam još mogao otići? Neki starac dolje, u podzemlju, rekao mi je da ima galerija u koje se može ući besplatno, grijati se i gledati, gledati i grijati se, pasti u nekakav ponor od gledanja i grijanja u kojemu s vremenom možeš činiti što ti drago. Ali to nije za mene. Meni treba kretanje.

Eto, zato sam se sve više vozio. U tim vagonima stvari nikad ne izgledaju besciljno. Sve je vrlo dobro smišljeno i usklađeno, polasci, dolasci, linije, svjetla se pale i gase, vlakovi se nikad ne sudaraju, svaki uvijek skrene pravim odvojkom. Jer se tračnice povremeno račvaju. I stvar je zapravo baš u tome, tim tajnim račvanjima i raskrižjima.

U početku možda nisam bio ni svjestan da uporno zurim kroz prozor, u mrak, tražeći uvijek isto. Onda se to pretvorilo u pravo iščekivanje, napetost. Čekao sam dijelove tunela u kojima se nešto moglo vidjeti, makar kako bilo teško prepoznatljivo u onoj brzini. Niz sporednih kolosijeka, nekakav prolaz, ograda, izlaz. Ne, ne mislim sad na onaj dio linije U 4 koji izlazi van, pokraj Kanala, premda je možda baš to bio povod za promatranje. Uostalom, i sam Kanal izgleda drukčije kad se gleda iz podzemlja.

Najteže mi je bilo pobjeći od kamera. Mislim, kad sam jednom odlučio sići s perona. Dobro sam znao da me oni vide, iako uvijek postoji mogućnost za nesavršenstvo. I sâm sam radio na kolodvoru pa znam i to. Nevidljivi ljudi iza kamere mogu biti i umorni, zamišljeni, ponekad im je možda i dosadno stalno zuriti u isti peron. Iskušavao sam ih. Pustio da mi kapa padne na tračnice – primijetili su. Pokušao sam na drugoj stanici s nekakvom vrećicom – opet su primijetili. Mislio sam, možda je lakše u velikoj gužvi – ali tad bi me sigurno primijetili svi oni ljudi na stanici. Većini bi bilo svejedno, ali bojim se da bi se našao bar jedan koji bi me svojom građanskom sviješću napao ili pokušavao spasiti. Ono što bi mi stvarno pomoglo, mislio sam, bio bi prekid struje.

Onda sam jednoga dana jednostavno sišao, kao da je to nešto najnormalnije. Oni iza kamere nisu se javili, nisu poslali nikoga po mene. Nikakav alarm, nikakva strka ni glas iz zvučnika, ništa. Peron nije bio sasvim prazan, bilo je nekoliko ljudi, kao što već biva nedjeljom prijepodne, ali nitko nije reagirao. Možda nisu primijetili, možda su se zadubili u reklamne plakate, ili nisu gledali uopće ništa.

Oprezno, vrlo oprezno, prešao sam tračnice.

Mislio sam kako moraju imati nekakve prolaze, za slučaj da se vlak pokvari, za bilo kakav drugi slučaj, nije moguće da osim tog tijesnog hodnika s tračnicama nigdje više nema baš nimalo mjesta. Bio sam siguran, sasvim siguran da je podzemljem moguće hodati.

S druge strane tračnica, nasuprot peronu, nije odmah bio zid, nego nekakva ograda s pločama za oglase, velikim metalnim pločama za one plakate u koje se ljudi čekajući vlak zagledaju tako da ne vide ništa drugo. Provukao sam se ispod ograde i tu sam se već osjećao gotovo nevidljivim. Obuzelo me nekakvo veselje i pošao sam...

Htio sam stići do sljedeće stanice, samo to, zbilja, ništa više. Na početku sam mogao hodati između ograde i zida, no ubrzo je ogradi došao kraj, hodnik se suzio i bio je mrak. Onda sam ugledao svjetla, i vlak je već prolazio tik uz mene, nisam se stigao ni uplašiti. Mjesta je bilo dovoljno, iako jedva. Činilo mi se da će me povući brzina vlaka, da ću se slijepiti uz vagon, uz prozor, tik uz neko od neuhvatljivih lica iza stakala. Jesu li me oni vidjeli, čovjeka od mraka, priljubljenog uza stijenu tunela?

Palo mi je na pamet kako je sve to glupo. O da, bilo mi je sasvim jasno. Glupo i opasno. I onda, što kad dođeš do sljedeće stanice? Popeti se opet na peron? Računati da me još jednom nitko neće primijetiti bilo bi djetinjasto. Sigurno će me netko gnjaviti i ispitivati, ispitivati i gnjaviti. No glupo mi je bilo i vraćati se, kad sam već prešao toliki put kroz mrak. I tako sam išao, polako, opipavajući zid, i onda, odjednom, zida jednostavno više nije bilo.

Otvorio se nekakav tijesan prolaz bez tračnica, a na njegovom kraju nazirala se mala mrlja mutnog svjetla. Nekako mi se činilo da taj put vodi prema Kanalu, premda možda i nije vodio, možda nisam ni krenuo na tu stranu. Sad mi se već sve pomiješalo i ne mogu se sjetiti, nikako se ne mogu sjetiti ni kako se zvala stanica na kojoj sam se spustio s perona, samo znam da nije bila U 4, moja stara linija za Heiligenstadt.

Napipao sam, dakle, prolaz i skrenuo. Dobro se sjećam kako sam mislio na tetu Anu; ona nije mogla podnijeti tijesne prostorije ni zatvorena vrata, uvijek sam ja morao zatvarati i zaključavati. U ovakvom prolazu sigurno bi počela vrištati. Bilo je vlažno i vrlo mračno.

Išao sam nesigurno kroz taj mrak, ali kako sam se udaljavao od glavnog tunela, osjećao sam se... sve lagodnije. I nekako, ne znam, kao utješeno dijete.

Napokon se približilo to svjetlo, sivo zimsko svjetlo dana. I s njim mali drhtaj razočaranja: izići ću iz podzemlja i gotova je pustolovina, sigurno još nije prošlo ni podne. I tko zna kad će mi opet uspjeti. Ali ne, svjetlo ipak nije bilo sasvim obično.

Čim sam izišao iz svog mišjeg hodnika osjetio sam razliku, odsjaj vode bio je drukčiji. Možda je zbilja sva razlika bila samo u odsjaju neba i sunca u toj bistroj vodi, no bila je to značajna razlika. Čudio sam se, nikako nisam mogao prepoznati ni vodu ni obalu. Preširoko za Kanal, preusko za rijeku. Podzidano kamenom, pravim kamenim kockama, bez betona.

Naišao je neki čovjek, pokušao sam ga upitati kako se zove to mjesto. Pogledao je me vrlo ljubazno, ali bez razumijevanja. Ipak sam polako pošao za njim, misleći kako je to možda neki od bezbrojnih stranaca koji ne znaju moj jezik, ili je malo čudan, slabouman, gluh... Ne, zapravo sam znao da ništa od toga nije istina. I tek idući tako za njim, odjednom sam primijetio koliko je neobična njegova odjeća: nekakav kaputić od sjajne tkanine