Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih

By Sanja Lovrenčić

Ovaj ciklus kratkih proza Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih funkcionira kao autobiografski diskurs, te se bavi tipičnim elementima autobiografije: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata; ove bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija na određenu vrstu pisanja. Time se otvara prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji konotiraju osobno iskustvo ali ga istovremeno i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Nov 28, 2021
• ISBN: 9789538313387

Book preview

DVORIŠTE IZA ZGRADE

Više nitko ne pušta djecu da se igraju pokraj smetlarskih kanti, u prolazu s pogledom na nisku kuću iz koje izlaze ljudi u zelenim radnim odijelima. Ipak je to jedno barem napola starinsko dvorište; o tome svjedoči dvostruka štanga za klofanje tepiha, prizivajući lik nevoljne spremačice, djevojke-bedinerice koja je nekoć nosila težak smotuljak s nekog od katova, previše brojnih za taj prostor stiješnjen garažama od dasaka i salonita i ponekim upornim stablom koje je uspjelo izrasti pokraj ograde ili u rupi za ugljen sličnoj bazenu.

Tu su odloženi trenuci u kojima se dovikujemo i domahujemo s dvorišnih balkona. Dođi dolje! A dolje je malena djevojčica u kariranoj pregačici sa zajedničke fotografije, željna društva, ili pak skupina djece koja se igraju dvorišnih igara. U tim igrama ima puno trčanja, no ne iscrpljuju se pokretom; crna kraljica i mišji koraci prizivaju slike od riječi.

Starinska ideja prostora iza zgrade, u kojemu se odvija neki privatniji ali još uvijek zajednički život stanara, ovdje je ipak već na izdisaju. Dvorište je ispresijecano i zakrčeno praktičnijim svrhama: gradska čistoća, vatrogasci, uredi i garaže, nekoć i ulaz u dječji dispanzer. I naravno da se djeca ne mogu kupati u zelenoplavom vatrogasnom bazenu koji se puni početkom ljeta, da bi ubrzo zatim po njemu plutale cvasti i listići s okolnih stabala. Osim stabala oko igrališta, odakle se često čuju povici vatrogasaca koji igraju odbojku, tu su i breze i njihov trokutasti travnjak u kutu dvorišta; lako bismo tu mogli zamisliti još raslinja, park s kupalištem usred grada, no ipak smo ponosni na svoje posebnosti: mi smo tamo gdje su vatrogasci.

No postoji i noćno dvorište, grotlo bez dna, s uvijek jednako zagonetnim rasporedom osvijetljenih prozora. Što je iza ona tri u kosom nizu, neko stubište? Ili neka vrlo posebna, stepenasta soba? Kako se dolazi do kućice na krovu? Ona je mjesto za lift, da ima gdje biti kad uspije pobjeći svim pozivima. Nikad osvijetljena, crna silueta na plavom. S druge strane red najpouzdanijih prozora, onih koji se svake večeri javljaju kao svjetionici – da se ne sudariš s mrakom? S krovom-terasom vatrogasne garaže na kojemu raste trava. Zeleni, zeleni krov koji je sada crn, crna izolacija, metalne trake uz rubove, ozbiljno, vrlo ozbiljno, jer su – odavno – stigla ozbiljna vremena. No trava je u noći također bila plava, tamno tamno plava, kao što će biti i glazba koja dolazi kasnije, kad prerastem dvorište, crnu kraljicu i mišje korake.

...

Ne, to nije građanski Berlin Charlottenburg s početka strašnog stoljeća, to je zgrada sveučilišnih nastavnika u socijalističkom gradu koji naglo raste, započeta petnaestak godina nakon velikog rata. A sveučilišni su nastavnici mladi, većinom iz drugih gradova, ne znam koliko ih je, poput moga tate, odraslo među zagrebačkom gradskom sirotinjom pa sad prvi put kupuje pristojan stambeni prostor. U nekom trenutku cijena je još porasla, nismo imali dovoljno, pa je tvoja mama pitala djeda i on je prodao jedan vinograd. Je li ga zaista prodao ili je to neka arhetipska slika: jedan po jedan vinogradi se pretvaraju u gradske stambene kvadrate djedove djece, s premoćnim brojem čokota palih za sina jedinca? Vinograd je bio vrlo daleko od naše četvrti, no možda bi mu trebalo barem naknadno posvetiti jednu prostoriju, makar dvorišni balkon, oslikati vinovim lišćem?

NARANČASTO

Život se odvijao u narančastom. Novi kuhinjski elementi bili su narančasti, narančaste ukrasne papričice stavljali smo ujesen na prozor, narančast je bio metalni čajnik s drvenom drškom i plosnatim poklopcem koji bi od čaja postajao previše vruć pa ga se nije smjelo dirati. A svjetlost je u toj kuhinji bila bistra svjetlost širokoga neba kakvo se vidi s petoga kata: predvečer tamnoplava, u suton nakon oluje gotovo zelena, u snježnim danima bijela.

Bilo je maminih naziva za boje koji se nisu uspijevali vinuti do jarke vidljivosti stvari te su padali natrag u prostore riječi. Tepih je bio boje starog zlata. No koje je boje staro zlato? I što je zapravo rezeda? Boja leda, boja bijele kave, boja meda, kojeg meda? Zagonetka modrog. Nebo je plavo, more je modro?

Narančasto je bilo jasno i neosporivo. Narančaste su bile tri lake fotelje u dnevnoj sobi. Narančaste su bile vunene deke, od kojih je ljeti jedna bila moja, zimi obje. Narančasta su bila sunca koja sam slikala po velikim papirima, uvijek iznova. Svijet je pjevao narančasto.

SOLARNI SUSTAV

Bio je to malen sustav, sa samo nekoliko nebeskih tijela. Stan kao sunce na kom živimo (povremeno opečeni njegovim zrakama) i njegovi sateliti, svaki sa svojim imenom: Četvrti Kat na kom žive moje prijateljice, Neboder – susjedni ulaz – gdje žive neka djeca s kojom se također družim. Dućan na uglu zvao se Voćarna, onaj na sljedećem Non-Stop. Voćarna je postojala oduvijek, Non-Stop se otvorio u nekom trenu mog ranog djetinjstva, unoseći u naš kvart revolucionarni izum samoposluge. Zatim malo udaljenije orbite: Parkić – Kazalište – Sveučilišna – Botanički. Osim u slučaju Parkića, imena tih mjesta prethode svojim pravim značenjima: Kazalište je travnjak s cvjetnim gredicama, Sveučilišna je također park, s tratinčicama u travi i sitnim šljunkom za hodanje, no Sveučilišna su također i zelene sove koje se vide s našeg dvorišnog balkona. Botanički su jezero, kornjače i mostić. Svako od tih mjesta vrlo jasno u svojoj zasebnosti.

Bio je nezaboravan trenutak u kojemu sam shvatila što je i gdje je Gundulićeva ulica. Odjednom se čvrsto smjestila u prostoru i znala sam da je više neću izgubiti – odjednom je počeo postojati grad.

Park na rubnoj orbiti našeg sustava – zove se prema svojoj ulici, Dalmatinska – ima avion i raketu za penjanje. To i nije parkić kao drugi, nego uzletište u priče o svemiru. Dan mog rođenja obilježen je astronomskim spektaklom pomrčine sunca, godina prvim putovanjem u svemir; moje djetinjstvo je doba kada se činilo da sve pa i samo vrijeme ide uvis, da krivulje svih dijagrama vode uzlazno, bez padova i skretanja.

Postojali su i drugi solarni sustavi, odvojeni od našeg svemirskim međuprostorom kojim voze tramvaji. Mamina škola na Trešnjevci (eksperimentalna gimnazija, govorila je ponosno), moj vrtić na Gornjem gradu. Svaki sa svojim satelitima.

SNIJEG

Padne laki snijeg i obronci Medvednice rastu u dubinu. U srednjem planu su krovovi i gornji katovi kuća, dolje asfaltno prizemlje grada. Takav je pogled s našeg uličnog balkona.

No kad bi krovove prekrio pravi debeli snijeg, brdo je nestajalo u bjelini a grad se smanjivao, stišavao, pretvarao u igračku. Obilazili smo ga na sanjkama. Tata me