Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti

By Sanja Lovrenčić

U biblioteci “U prvom licu” donosimo izbor fragmenata iz putničkih bilježnica književnice Sanje Lovrenčić, nastalih tijekom 2016. i 2017. godine, popraćen s nekoliko autorskih fotografija. Balansirajući između proze i poezije, između ladanjskih umjetničkih rezidencija i vizura velegrada, između tvrde stvarnosti i mekih iskoraka u imaginarno, autoričin glas s velikom slobodom iskušava različite registre jezika, vodeći čitatelja u osebujnu književnu avanturu.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Nov 28, 2021
• ISBN: 9789538313431

Book preview

8. 2. 2016.

sada je tri sata u noći i upalila sam svjetlo – ne znam je li još ponedjeljak ili je već utorak

ponedjeljak: naša nimalo gradska ulica, večernja svjetla, policija odlazi pogledavši naš razrušeni put – moj sin i ja, s vrećicama u kojima su dokumenti i nekoliko stvari, izlazimo, odlazimo, prenoćit ćemo drugdje –

zatim nestvaran prizor: jedan čeka u autu malo niže, drugi malo više u ulici, dvojica trče prečicom – mi bježimo u susjedno dvorište, skrivamo se, ponovno zovemo policiju – patrola se vraća, vidimo o čemu se radi, kažu, no ne možemo ništa, još vas nisu napali – nisu napali, možemo vas samo odvesti odavde –

i tako smo pobjegli, ali sad – sad više ne mogu kući, sad više ni ne znam što je „kući"

12. 3. 2016.

popis gubitaka – šetnje šumom, noć koja sve zastire tišinom, konstelacije običnih predmeta, jutarnji izlazak u otvorenost –

ovdje, u stanu svojeg djetinjstva, pomalo stiješnjena, odvojena od svojih tragova, putanja, laganog taloženja riječi u vrijeme –

tamo su drva za peć, vječito neuredan vrt, tamo su paketi gline, bočice boja, moj prošlogodišnji dnevnik bez riječi –

tu u centru grada vjetar bezazleno huji, balkonska stakla lagano pucketaju – iako se krošnje drvoreda u ulici ljuljaju, oblaci su nepomični i teški poput hotela-klina koji se zauvijek zabio u ovaj uglati krajolik

25. 4. 2016.

možda se bojiš da su i riječi ostale tamo, da moraš odlaziti po njih skliskim šumskim puteljkom, ali ih ne uspijevaš ponijeti –

ti odlaziš, one ostaju, bivaju prepuštene polaganom propadanju, zajedno s daskama potkrovlja

ni vratiti se ni odvojiti? – preostaje crno jezerce, nevezano uz mjesto, prati te poput kućnog ljubimca i zvecka tamburinom načinjenim od zvijezda s karte sjevernog neba koja je nekoć visjela na zidu

26. 4. 2016.

stabla su se odjednom posve razlistala i time je došao kraj lebdećim danima onkraj vremena i prostora –

sad gomile klatna različitih ritmova i teška izvjesnost da se nikada ništa neće razriješiti i da neću pobjeći, iako mi slika bijega izrasta na leđima, ne kao krila nego kao nekakav uređaj za smanjivanje težine –

na kraju samo zbrka i nedovršene parnice: imala sam kuću u šumi, sad je imaju mravi?

11. 5. 2016.

kako treba živjeti da se ne bi događalo ništa? da nema suđenja, brakorazvodnih ugovora, malih i velikih bolesti, bolesnih političara – pa je moguće vidjeti kamione dostave, djevojke na kavi, ironičan osmijeh postarijeg debeljka pred ekranom, bez ikakve koprene?

i koje li privilegije, razmišljati o prostorima bez imovinsko-pravnih sadržaja, o stablima bez pomisli na raslinje koje buja prepušteno vjetrovima, pružajući nevidljive krakove zelene vlage kroz zatvorene prozore –

treba po svaku cijenu uspostaviti stanje u kojemu se ne događa ništa – u kojemu se događa samo nervozni glas gazde kafića koji brani pravo na privatnost svojega toaleta zaštićenog šifrom –

i ne radi se tu o bijegu, nego o nečemu obrnutom od bijega, guljenju okruglog smeđeg trenutka od svega drugog –

ali i sam stol odjednom se parcelira u gomilu problemskih zadataka koji se neprestano preslaguju u nove popise i godina se već čini potrošenom

16. 5. 2016.

mogla bi to nazvati vertikalnim: jer ne možeš ni lijevo ni desno –

mala meta u koju se zabijaju strelice – plitko – strelice-sjemenke, iz svake niče žičano stabalce

vertikalno: jezero je dolje, kristalna planina gore – i tu i tamo tek život kristala

silaziš u sjenovito-vodeno, grabiš pijesak s dna – puštaš da te uzgon svjetla nosi do vrha, pružaš dlan prema suncu –

i kad se vratiš s nečim bezimenim, nemoj se čuditi što ostaje i nevidljivo, to se događa stvarima bez imena

25. 5. 2016.

neki glas dobacuje mostić preko grada i moglo bi se potrčati, pretrčavati ovamo-onamo, prenositi kojekakve predmete, od dječjih crteža brodova do roloa od bambusa koji prigušuju ljetna zelena svjetla – ipak puštam mostić da se zaljulja i padne, još jedna lijana u sve gušćoj prašumi između tamo i tu

sad do mene dopire buka prometa i glasovi odnekud odozdo s ulice, i pitam se je li gubitak doista u nestanku cvrkuta, šuštanja lišća, u odsutnosti predmeta s polica i zidova, onih malih odmorišta za pogled-misao, ili je teži neki drugi gubitak doista, neki krater koji pulsira u području onkraj stvari – ta nova nezaštićenost

ulica se igra s akustikom, no ta igra ne vodi ni na kakav put

17. 7. 2016.

gotovo uspjela načiniti drugu sebe, tamnokrilatu, rascijepiti kuću, raznijeti je naslijepo na sve strane svijeta

no trebala bih zapravo neku treću, koja sabire svoje rascijepljene prostore i modelira od njih, u njima, malo bolji – i još malo bolji – pisaći stol

3. 8. 2016.

trebaš nove kuće – kuću za zimu i kuću za ljeto – i zasebnu terasu za pjevanje – možda da kreneš pješice kroz pustu zemlju, od svake ponoći oblikuješ drugačiji dlan u koji ćeš leći? dlan-uho sluša tvoj glas pa sav svijet odjekuje

siromašna sam, kažem, dolazim iz zemlje mrvica, sve smrvljeno lijepi mi se po prstima i nikako se ne mogu otresti –

zato mi trebaju jezera, sva ta voda

trebam nove kuće od vode, talasavo staklo duše iz tuđe pjesme o sutonu – ovo je suton? – neovisan o kretanju sunca –

27. 5. 2016.

može se razmišljati o uzrocima umora, ali na dnu – na površini – kao neko ulje-nafta u inverziji nalazi se kuća-misao, utjelovljenje jedne zamisli o tome kako bi se moglo, trebalo živjeti – kao prelomljena biljka visi, ni živo ni mrtvo, i ne znam što započeti sa svojom privremenošću koja je skočila na novu razinu

...

Živjeli smo u toj kući više od dvadeset godina. Ponekad sam je zvala stražarnicom na pola brijega. Ono nad čim je bdjela – bio je san.

Flandrija

U SRCU FLANDRIJE

Villa Yourcenar, rujan/listopad 2016.

(mont noir)

sunce pada na radni stol, izvana se čuje šuštanje krošanja na vjetru, gakanje neke ptice pa opet vjetar, glasnije –

dobila komad vremena koji mi se topi u rukama – ne bi ga trebalo stiskati, topi se kao maslac od previše vrućih dlanova –

mali zbor vrišti: već si potrošila tri dana, začas ćeš potrošiti i ostale, jesi li uopće u stanju išta napraviti? – tek što završi, pjesmica počinje iznova i ako je počneš zapisivati – ne, ako je prestaneš zapisivati? – nećeš čuti ništa osim nje –

ovo je brdo pod suncem, s nježnom paučinom po kutovima prozora, predviđeno za bistre misli

(materijali)

od kakvog li će materijala siroti puž obnoviti svoju kuću? od plave tinte?

zureći kroz prozor, čekajući da se sitni nagovještaji žutog počnu sabirati u jesen, hodajući flandrijskim krajolikom koji se još uvijek nije uspio do kraja pretvoriti u stvarnost,

dopuštajući umor –

dok se na tržnici nude razne hipotetske pogodbe: hoćeš da ti vratimo tvoja stara blaga u zamjenu za buduća putovanja? – neću, pokušavam reći, a jesenska sluz ispunjava mi glas –

...

idući s maljem, pretvarajući svijet u kamenolom: gdje god se nađeš, odlomiš komad vidljivog, strpaš u drobilicu, miješaš s obojanim tekućinama, pretvaraš u štukaturu i okvir za vrata – vrludajući za kojekakvim uzorima

jer možda je taj Georges Jeanclos za svoja vrata katedrale skupljao glave odbačenih lutaka (ne, znam da nije, modelirao je te glatke obraze) pa im dodavao krpice gline, pazeći na rubove i nabore koji se moraju kovrčati u dvostrukom vremenu – tako bi trebalo graditi?

(nabrajanja)

titravo sunčevo svjetlo uspijeva se probiti kroz vrh krošnje –

s pogrešne strane, zasljepljuje umjesto da obasjava –

možda je jedini problem u tome što mi je stalno hladno, otud sva ta stisnutost – ali ne, nijedan problem ne može biti jedini

svaka se taktika s vremenom potroši pa treba smisliti novu – nabrajanja su, međutim, uvijek ljekovita – vidiš kako jest: telefon, ključevi, rajf za kosu, letak iz muzeja, ugašena svjetiljka sa svojim krilcima i rupicama – ne moraš žeđati baš stalno, možeš se udubiti u tu plavu, pomalo tirkiznu boju letka na kojemu su bijelom bojom otisnuta imena pisaca koji ove godine borave u ovoj kući

(među opekama)

danas, na tvoj rođendan, tata, pravi je trenutak za lagani prelazak u sljedeće agregatno stanje: ne težiti uređivanju, ispravljanju, dovršavanju i posjedovanju, ne težiti da itko teži ičemu sličnom – odustati od prosjačkog stava, pustiti da vjetar odnese napabirčene mrvice –

ali kakav odgovor na viđeno? na građevine od opeke i mile uzorke koji se pojavljuju bez praktične svrhe, umekšavajući – igrom – jednolične površine?

prihvaćanje novih materijala počelo je riječima koje padaju u prazno, osamom u polju, mucanjem: ono što – onoliko koliko – onaj koji – velika slova, mala slova – da, kao i ne – neka prozirna, zgužvana, neosporiva najava – mozak se grči pozivajući publiku, umjesto da razvija mali dijalog s ciglama postavljenim u kontrastnim smjerovima, u lukove šiljaste i spljoštene, u ukrase ispod zazidanih prozora – jer lakše je zazidati nego plaćati porez na staklo, na pogled, na raskoš zatvorene otvorenosti –

i dok vjetar šumi, šumi u krošnjama, njihova svijenost i srebrnast lisnati sjaj još uvijek dolaze sa starih slika, stvarnost ih samo oponaša, nedostatna kao uvijek

(ljeto)

dan u kojem se odjednom potvrđuje ljeto: paučina blista u duginim bojama i trebalo bi poći na izlet

(kanon zabrane)

između proturječnih zapovijedi: moraš prestati