Opsjene i sablasti

By Rudyard Kipling

U zbirci „Opsjene i sablasti“ sakupljeno je sedam kratkih priča književnog klasika i nobelovca Rudyarda Kiplinga. Autora „Knjige o džungli“ mnogi pamte samo po tom romanu za djecu, no njegov je opus puno širi i bogatiji. U redcima ove knjige čitatelji se mogu upoznati s Kiplingovim interesom za nadnaravno i onostrano. Motivi o kojima piše su raznoliki – ponekad su to duhovi, Odaslanja ili Zvijeri, a ponekad samo opsjene majstorskih prevaranata – no kulisa ostaje ista: devetnaestostoljetna Britanska Indija u kojoj se isprepliću zapadnjački i autohtoni svijet, tehnologija i tradicija, birokracija i praznovjerje, pitomo i divlje… Tekst je popraćen izvrsnim ilustracijama Mateja Stića koji je vještim uprizorenjem nekih od najsnažnijih Kiplingovih impresija pridonio općoj atmosferi nelagode i jeze ove zbirke.

Preveo Leo Beslać.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Oct 18, 2023
• ISBN: 9789538313783

Rudyard Kipling

Rudyard Kipling was born in India in 1865. After intermittently moving between India and England during his early life, he settled in the latter in 1889, published his novel The Light That Failed in 1891 and married Caroline (Carrie) Balestier the following year. They returned to her home in Brattleboro, Vermont, where Kipling wrote both The Jungle Book and its sequel, as well as Captains Courageous. He continued to write prolifically and was the first Englishman to receive the Nobel Prize for Literature in 1907 but his later years were darkened by the death of his son John at the Battle of Loos in 1915. He died in 1936.

Book preview

GRAD GROZOMORNE NOĆI

Gusta vlažna toplina koja je visjela nad licem zemlje poput pokrivača bila je prvo što uništava svaku nadu u san. Toplini su pomogli cvrčci; a cvrčcima zavijanje šakala. Bilo je nemoguće mirno sjediti u mračnoj, praznoj kući punoj odjeka i gledati kako punkah[1] mlati težak zrak. I tako, oko deset sati uvečer, nasred vrta uspravio sam svoj štap za hodanje i čekao da vidim na koju će stranu pasti. Upravio se ravno u smjeru mjesečinom obasjanog puta što vodi do Grada Grozomorne Noći. Zvuk njegova pada uznemirio je zečicu. Ona poskoči te se dade u trk preko ceste, do napuštenoga muhamedanskog groblja, gdje su lubanje bez vilica i razbacane golijeni, bez milosti izložene srpanjskim kišama, bljeskale poput sedefa na daždom nakvašenoj zemlji. Usijani zrak i teško tlo čak su i mrtve potjerali k površini ne bi li ih rashladili. Zečica je odšepala dalje, znatiželjno onjušila osmuđenu krhotinu svjetiljke i nestala u sjeni žbunja tamariska.

U zavjetrini hinduskog hrama, koliba vezača trske bila je ispunjena usnulim ljudima koji ležahu kao plahtama pokriveni leševi. Bez treptaja nad njima je plamtjelo mjesečevo oko. Tama barem ostavlja lažan utisak svježine. Teško je bilo ne povjerovati da je poplava svjetlosti odozgo topla. Premda, dakako, ne toliko vruća kao Sunčeva, svejedno je žarila bolesnom toplinom, zagrijavajući težak zrak više nego što nam je bilo potrebno. Poput izglancane šipke čelika pružala se cesta ka Gradu Grozomorne Noći; a sa svake njezine strane u fantastičnim pozama počivala su trupla – cijelih sto i sedamdeset muževa. Neki, prekrivenih usta posve umotani u bijeli pokrov, neki pak goli i crni poput ebanovine na jarkoj svjetlosti, a jedan – što je obješene vilice, licem prema nebu, ležao podalje od ostalih – bijel poput srebra i pepeljasto siv.

„Usnuli gubavac; a ostali su tek umorom shrvani kuliji[2], sluge, mali dućandžije i vozači s obližnjeg stajališta najamnih kola. Mjesto radnje – glavni prilaz gradu Lahoreu, vruća kolovoška noć." Bijaše to sve što se imalo vidjeti, no nipošto i sve što se vidjeti moglo. Mjesečeva vradžbina vrebala je odasvud, a svijet se užasno mijenjao. Nije bilo ugodno gledati dugi niz golih mrtvaca okruženih krutim srebrom. Bili su to samo muškarci. Zar je ženska čeljad, znači, prisiljena spavati pod zagušljivim svodom zemunica kako god zna? Odgovor na to pitanje začas je dala cika uznemirenog djeteta pod jednim od blatnih krovova. Gdje spavaju djeca, s njima su zasigurno i majke, da se o njima brinu. Djeci treba skrb za tih znojem okupanih noći. Iznad zidića poput puščanoga zrna izviri malena glava, a tanašna – bolno tanašna – smeđa noga sklizne na cijev oluka. Začu se oštar zveket staklenih narukvica; na trenutak se ukaza ženska ruka nad parapetom, obavije maleni, mršavi vrat te, ne obazirući se na proteste, povuče mališana natrag pod okrilje postelje. Njegov visok, oštar krik ugasio se u gustom zraku tek što je odjeknuo; čak je i toj djeci zemlje bilo prevruće da puste suzama na volju.

Još leševa; i još poteza mjesečine, bijeli put; uz rub se odmara niz deva; vizija šakala u trku; usnuli ekka-poniji – još uvijek neraspregnuti i mesingom okovana kola koja se ljeskaju na mjesečini, pa još leševa. Gdje god je sjenu bacala kakva naherena žitna zaprega, deblo nekog stabla, prepiljen trupac, nešto bambusa ili koji naramak slame, tlo bijaše potpuno prekriveno tjelesima. Tako leže – neki licem prema dolje i skrštenih ruku, u prašini; neki su spojili dlanove i zabacili ih iznad glave; neki sklupčani poput pasa; neki nabacani poput mlitavih jutenih vreća preko ruba kolā za žito; neki pak čelom pognuti do koljena, pod punim bljeskom mjesečine. Bilo bi utješno kad bi barem bili skloni hrkanju; ali ne hrču, te je sličnost s lešinama potpuna na svaki način osim jednog: mršavi ih psi onjuše i ostave. Tu i tamo majušno dijete leži na očevoj postelji, a preko ramena mu uvijek prebačena zaštitnička ruka. Ipak, u većini slučajeva djeca spavaju s majkama na krovovima kuća. Ne može se imati povjerenja u bjelozube parije[3] žute puti kad su im smeđa tijela nadohvat.

Zagušljivi nalet vrućine iz usta gradskih vrata Delhi zamalo me odvratio od odluke da u ovaj sat uđem u Grad Grozomorne Noći. To je spoj najpoganijih vonjeva – životinjskih i biljnih – koje bedemom opasani grad umije uzgojiti za jedan dan i jednu noć. U usporedbi s tim, temperatura u nepomičnim šumarcima banana i naranči s vanjske strane gradskih zidina doima se svježom. Nebesa neka se večeras smiluju djeci i bolesnima u gradu! Visoki zidovi kuća još uvijek divljački isijavaju toplinu, a iz mračnih jaruga vrtlože se smrdljivi povjetarci koji bi mogli otrovati bizona. Međutim, bizoni se ne obaziru. Krdo tih životinja paradira praznom glavnom ulicom; zastaju tu i tamo, prislanjaju svoje teške njuške uz spuštene žaluzine dućana sa žitom i pušu u njih poput glavatih pliskavica.

Potom uslijedi tišina – tišina ispunjena noćnim zvucima velikoga grada. Jedva jedvice čuje se nekakav žičani instrument. Visoko nad glavom netko širom otvara prozor, a cvilež drvenarije odjekuje praznom ulicom. Na jednom od krovova iz sve snage puši se nargila; treperenje lule prati prigušen zvuk muških glasova. Malo dalje, zvuci razgovora su razgovjetniji. Tračak svjetla nazire se ispod zatvorenih kapaka neke trgovine. Unutra, među balama šarenih pamučnih tkanina neobrijani trgovac umorna pogleda sređuje poslovne knjige. Društvo mu prave tri pokrivene figure, s vremena na vrijeme nešto dobacujući. Najprije nešto zabilježi pa dodaje opasku; zatim prolazi nadlanicom preko znojavog čela. Vrućina u tijesnoj ulici je zastrašujuća. U radnji mora da je gotovo nepodnošljiva. Svejedno, posao se polaganim tempom nastavlja; upis, grleno mrmljanje i pokret uzdignutom rukom smjenjuju se ravnomjerno, točno kao sat.

Policajac – bez turbana, duboko usnuo – leži poprijeko na cesti koja vodi do vezir-Kanove džamije. Zraka mjesečine pada preko čela i očiju spavača, no to ga ne uznemiruje. Bliži se ponoć, a vrućina kao da i dalje raste. Otvoreni trg pred džamijom krcat je truplima; u strahu da ne stane na nekoga od njih čovjek mora pažljivo birati put. Mjesec je širokim dijagonalnim prugama išarao visoko pročelje od obojenih caklina; u nišama i na uglovima zidova bogomolje svaki pojedini usnuli golub baca malenu, zdepastu sjenu. Plahtama ogrnuti duhovi umorno ustaju sa svojih slamnjača i lebde k mračnoj unutrašnjosti građevine. Je li moguće popeti se na vrh velikih minareta i odozgo promatrati grad? U svakom slučaju, to je poduhvat vrijedan pokušaja, a postoji i šansa da će vrata stubišta biti otključana. Otključana su; no preko praga leži duboko usnuli vratar, lica okrenutog prema Mjesecu. Štakor mu jurne iz turbana, na zvuk koraka koji se primiču. Čovjek zastenje, na trenutak otvara oči, osvrće se oko sebe pa opet pada u san. U glatkim, kao ugljen crnim zidovima stubišta zavojitog poput vadičepa pohranjeno leži čitavo desetljeće nemilosrdnih indijskih ljeta. Na pola puta do vrha, nešto živo, pernato i toplo; i hrče. Potjerano sa stepenice na stepenicu zvukom mojih koraka, odleprša do vrha, razotkrivši se kao žutooki, ljutiti jastreb. Tuceti jastreba spavaju na ovom i na drugim minaretima, i na kupolama ispod njih… Na ovoj visini osjeća se sjenka svježeg – ili makar manje sparnog – povjetarca; i sad, tako osvježeni, okrenite se i bacite pogled na Grad Grozomorne Noći.

Taj prizor mogao je nacrtati Doré ili opisati Zola! – tisuće usnulih duša na mjesečini i u Mjesečevoj sjeni. Krovovi načičkani muškarcima, ženama i djecom; zrak ispunjen nerazlučivim zvucima. Nemirno se spava u Gradu Grozomorne Noći; ništa neobično. Čudo je što uopće mogu disati. Ako se pomnije zagledate u mnoštvo, primijetit ćete da se komeša kao i danju, no metež je sada prigušen. Pod jarkom svjetlosti posvuda možete vidjeti spavače kako se okreću na jednu pa na drugu stranu, premještajući i ponovno namještajući svoje postelje. Isti pokret nazire se u dvorištima kuća, sličnim jamama.

Neumoljivi Mjesec sve to otkriva. Otkriva i ravnice izvan grada, te tu i tamo pedalj rijeke Ravi izvan gradskih zidina. I napokon, pokazuje pljusak blistavog srebra na vrhu kuće, gotovo ravno pod minaretom… Neka je uboga duša ustala kako bi izlila vrč vode na svoje grozničavo tijelo; do ušiju dopre jedva čujno kapanje prolivene vode. Dvojica ili trojica ljudi na drugim krajevima Grada Grozomorne Noći slijede taj primjer i voda bljeska poput heliografskih[4] signala. Malen oblak prolazi preko Mjesečevog lica te grad i njegovi stanovnici – dotad jasno ocrtani u crnom i bijelom – pretvaraju se u bezoblične mase crnila i još dubljeg crnila. Ipak, nastavlja se nemiran žamor, taj uzdisaj golemog, vrućinom smlavljenog grada, uzdisaj naroda koji uzalud žudi za počinkom. Na krovovima kuća spavaju samo žene nižih slojeva. Kakvu li tek muku trpe one u ograđenim zenanama[5], u kojima još titra pokoja svjetiljka? Odozdo, iz dvorišta, čuju se koraci. To je mujezin – vjerni sluga božji; no trebao je biti ovdje sat vremena ranije i poručiti vjernicima da je molitva bolja od sna –