Moebiusova vrpca: zbirka priča

By Željko Maurović

Priče Željka Maurovića povest će vas raznim žanrovima i raznim krajevima svijeta. Saznat ćete tako koje su mogućnosti jednog anđela, što se dogodi kada dođe do nesporazuma u poduzeću, a kobni su koraci već poduzeti, krenut ćete na putovanje raznim stranama svijeta – od Brazila do Rijeke pa preko somalijske obale natrag u Brazil – otkriti nepoznate zakutke poznate Venecije, saznati kamo se uputio pjesnik Janko Polić Kamov... Ovo virtualno putovanje raznorodnom žanrovskom prozom ima i svoj 'bonus' u vidu sjajne atmosfere koja će vas u potpunosti zaokupiti.

"Ako s trsatskih zidina pažljivo pogledate, uočit ćete, ako ste prosječna vida, da se od bivšeg hotela 'Emigranti', sada pretvorenog u industrijsku ruinu, na dvije strane granaju, u pravilnom luku, pa zatim u jednoj točki prepliću blokovi zgrada, neboderi, obiteljske kuće, vile; i ta struktura čini jednu golemu vrpcu u obliku položene, izdužene osmice. Jedva ju je moguće raspoznati od nabujalih, patološko-urbanističkih formi, ali pažljivim promatranjem, ona je tu! Matematičari je poznaju pod nazivom Moebiusova vrpca ili Moebiusov odsječak. To vam je takva vrpca, ah, ma što da vam kažem, jednostavno – beskonačna. I kamo god da idete, uvijek se nađete na mjestu s koga ste krenuli. Tu vam mi živimo i pričamo priče."

Željko Maurović riječki je autor koji je do sada objavio nekoliko zbirki kratke proze: Modeli mimikrije (2000.), Istočno od Sunca zapadno od Mjeseca (2004.) i Mentalne mape (2008.). Priče i novele objavljuje na svom blogu http://mauro-story.blogspot.com/.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Aug 29, 2014
• ISBN: 9789533282992

Book preview

Biblioteka TiMe, knjiga 1.

Željko Maurović: Moebiusova vrpca

Željko Maurović © 2014.

Studio TiM © 2014.

izdavač

[studio TiM]

V. Babić 2, Rijeka

tel. (fax) 051/677-196

www.studiotim.hr

priprema materijala

Tamara Modrić, Studio TiM

ilustracija na naslovnici

A Design a Day, macaulay.cuny.edu/eportfolios/adesignaday/

tisak

web2tisak, Zagreb

e-knjiga

Bulaja naklada, Zagreb

www.bulaja.com

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130408050

ISBN 978-953-7780-31-9 (tiskano izdanje)

ISBN 978-953-328-299-2 (e-knjiga)

E-knjiga je objavljena uz potporu Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke.

Željko Maurović

Moebiusova vrpca

(zbirka priča)

[Studio TiM]

Rijeka, 2014.

E-knjiga: Zagreb, 2014.

Sadržaj

Mogućnost anđela

Svaki dan ja sanjam blues

Ubojita priča

Vizvezetek

Nije kriv ubojica, kriv je ubijeni

Sk8 or die!

Lignja veelika

Paralelni životi/Le vite paralelle

Odlazak pjesnika (definitivni)

Stolice načinjene od pojmova

Moebiusova vrpca

Htio bih sebe iza sebe vidjeti kako letim

Amarcord/Sjećam se

Paralelni svjetovi dr. Pronaba Mazundara

O autoru

If You walked around the Moebius strip starting on one side You would find Yourself on the other side again only after two full trips.

Oxforddictionares.com

Posve je sigurno da bi nam učinio neprocjenjivu uslugu i dao bezgraničan doprinos našoj kulturi onaj tko bi nam znao objasniti što su ljudi poput Platona rekli misleći doista ozbiljno a što u šali ili tek da nešto kažu.

Johann Wolfgang Goethe, Werke XXXII, 140

550. Moraš promisliti da je jezična igra takoreći nešto nepredvidljivo. Mislim: ona nije utemeljena. Nije razumna (ili nerazumna). Ona je tu — kao i naš život.

Ludwig Wittgenstein, O izvjesnosti

Sve je počelo pogrešno biranim brojem, telefonom koji je u gluho doba noći zazvonio triput i glasom s druge strane koji je tražio nekoga tko nije bio on.

Paul Auster, Njujorška trilogija, Stakleni grad

Posvećeno onima koji nisu zadovoljni postojećim i u knjigama traže slutnju budućih svjetova, iskušavajući tako, na udoban način, mogućnosti slobode.

MOGUĆNOST ANĐELA

Ne vjerujem u anđele. Anđeli ne postoje. Ovaj je odbijao priznati tu činjenicu koju pola razumnog svijeta priznaje. Pozivao se na drugu polovicu i lepršao iznad velike, žuto obojene zgrade, nekad znane kao Palazzo Adria, a danas sjedišta Jadrolinije i još desetak poduzeća, agencija i konzulata. Zatim je, sklopivši nezgrapna velika krila za koja aerodinamika ne bi dala pozitivnu ocjenu, sjeo do glumca koji je jučer napustio jedan od mnogih mogućih svjetova, prema Leibnizu, ovaj najbolji. Sjedili su tako na samom vrhu, jeli šljive iz škartoca i koštice bezbrižno pljuckali dolje na prolaznike. Sjedili su na samom vrhu prilično velike zgrade, nogu nonšalantno prebačenih preko ruba. Nisu se bojali, ali nemojte sami to kod kuće pokušavati. Sjedili su tako i šutjeli, glumac u nekom otrcanom kazališnom kostimu, kao da je tek banuo s posljednje predstave, anđeo, onako, uobičajena lika. Onda glumac, dignuvši se i otresavši prah s odjeće svoje, reče:

Pa idem ja, onda. I ode.

Anđeo je ostao sjediti na ogradi, tik do pljesnivozelene kupole, okrenut prema Prvoj štajerskoj što je nekad bila Riječkom, no to ovdje nije tema, a njega nije ni najmanje brinulo. Pljuckao je koštice vadeći ih sveudilj iz škartoca, a dolje na pločniku građanin je, pogođen košticom, zagalamio gledajući uvis:

Ubojice, ladri, ćete ubit čovika. Tà svi ste vi isti, mrmljao je udaljavajući se.

Anđeo je, dakle, iako nepostojeći ili baš zato, bio uobičajeno nevidljiv. Pa kako onda gledati na njega kao pojavu ako je nevidljiv? Donosimo nekoliko pravila za lakše snalaženje. Ona se, općenito, odnose ne samo na anđele, već su vrlo široko primjenjiva na mnoge fenomene:

1. Ona (pojava, op. p.) izdvojena je, leži izvan uobičajenih očekivanja. Ništa iz prošlosti ne može uvjerljivo ukazati na mogućnost njezina/njegova postojanja.

2. Efekt koji izaziva takva pojava ekstremno je jak, izaziva mnogobrojne, često tegobne posljedice pa je, upravo zbog izbjegavanja tih i takovih posljedica, iznimno rijetko uočljiv.

3. U skladu s pretpostavljenom jedinstvenošću, ta ljudskom prirodom izmaštana spodoba pruža nam objašnjenje za svoje postojanje tek nakon svoga pojavljivanja u jednoj obrnutoj kauzalnoj dinamici, takoreći a posteriori, postajući time objašnjivom i, barem donekle, predvidivom pojavom. Sapienti sat, a drugi hote spat!

Bilo kako bilo, anđeo je i dalje sjedio, ali je dovršio škartoc sa šljivama i sada je gledao. Gledao je svojim oštrim, svevidećim pogledom koji je bio jači nego reflektorska zraka teleskopa Hubble, ako me razumijete. I vidio je preko krovova, iznad Kalvarije, pa unutar kuća i stanova, u podrume je zavirivao i svugdje drugdje gdje ni Hubble ne bi mogao. Evo, upravo je njegov prodirući pogled prošao kroz oštre linije kvarcnog kubusa na pročelju hotela Bonavia. Prodire njegov pogled kroz mramor, kamen i željezo što teško da može biti slomljeno, sve do kraljevskog apartmana imenom Karolina, u čast najpoznatije riječke spasiteljice ili bludnice, ovisi koga pitate. Njezina je prapraprapraunuka upravo izašla iz mramorne, pozlaćene kade i elegantnim prstićima zavrće pozlaćenu špinu, pjevušeći ispod glasa: Voglio e non vorrei..., pa zatim, malo nesigurno u tonalitetu: La ci darem' la mano, brišući svoje vitko tijelo, svoj kapital, velikim ručnikom s utisnutim monogramom, velikim izvezenim slovom K. Kroz poluotvoreni prozorčić kupaonice dopire udaljeni žagor prolazećih koji se uspinju stubama prema Palazzo del Governo i prema Povijesnom i pomorskom muzeju ili silaze mimo kafića Ferrari, dalje prema Korzu i prema obali. Anđeo zadivljeno napući usne, potiho zazviždi i puhne lagano prema poluotvorenom prozorčiću kupaonice. Iznenadan lahor, zapuh svježine, ohladi djevino tijelo i ona vrisne, strese se pod navalom hladnog zraka i čvrsto umota u debeli frotirni ogrtač s monogramom, velikim izvezenim slovom K na reveru.

Dolje, u luksuznom hotelskom restoranu Kamov, što se dičio imenom nesretnog književnika koji je pisao o kaljuži, a umro u bijedi, blagovao je gospodin generalni menadžer Fabijan M. Nakon aperitiva, pola boce Armagnaca, posrkao je dva tuceta malostonskih oštriga, dopremljenih jutros trajektom Marko Polo. Uz to je gucnuo bocu šampanjca, ali domaćeg, gospodin Fabijan je, kadgod je to bilo moguće, preferirao domaće. Bio je to, godinu dana posebno odležan u moru, šampanjac s Krka, privatna produkcija. Nije iznenadio konobare željom da nastavi objed mrkačićima s pancetom u umaku od grobničkog sira i žlahtine. Uz to je naručio arhivsko vino, đakovački rose Strossmayer, ravno iz biskupskih podruma; a da bi ugasio žeđ, jer je, prema njegovu zahtjevu, sve bilo dobro zapapreno, dvije boce crnog piva Tomislav. Sada bi i malo pršuta, samo neka nije presuh. Malo jednog i malo drugog, on nije lokal-patriot, sve treba cijeniti, i svoje i tuđe. Konobar je točio Matoševićevu Albu uz dalmatinski pa Grgichev chardonet, što košta da košta, uz istarski i malo paškog ovčjeg sira za pod zub. Stiglo je i glavno jelo što se još od jutra, uz brižljiv nadzor chefa i pomoćnika, spravljalo na, posebno za tu svrhu konstruiranom, velikom ražnju. Punjenu goransku srnu unijela su na golemom srebrnom pladnju dva plećata konobara. Prekrasno je izgledala, onako okružena vijencima tamnocrvenih domaćih kobasica i pliticama svježih brusnica u zelenom rosnom lišću. Sjajna, hrskavo pečena srneća leđa bila su dekorativno prošarana trakama crveno-bijele pancete Pisinum.

Natkonobar, mršavi brko, približi se noseći veliki sjajni, savršeno naoštreni mač sličan križarskom. Elegantnim pokretom punim pritajene snage prepolovio je srnino truplo. Istina, nije to bilo osobito teško jer su joj već prigodom tranširanja izvađene sve kosti i rebra. Pljesak oduševljenja prolomio se kad je na svjetlo dana, bolje reći umjetno svjetlo sale, prokuljalo ono čime je srna bila ispunjena. Gigantski pečeni pazinski puran bio je garniran pomno složenim filetima jadranske grdobine i, naizmjence, crvenim kvarnerskim škampima. Šupljine su bile ispunjene kuhanim jajima, a kapari, crne i zelene masline te listovi lovora i grančice ružmarina širili su svoje opojne mirise sve do u hol i onda prema recepciji. Uz to mu je konobar točio vina, bogata i snažnog okusa, kako je spiza i zahtijevala: Grgichev Plavac mali, Matoševićevu Nigru te Jamnicu zbog bolje probave. Pomno i metodično, nakon nekoliko sati, točnije, četiri sata i četrdeset pet minuta, kako se kasnije ustanovilo, g. Fabijan je svladao sve doneseno. U kuhinju su odnosili prazne pladnjeve pa se konobari nisu imali čime osladiti, onako oznojeni i u žurbi. Za desert su poslužene redom dubrovačka rožata, istarska povitica, međimurska makovnjača te hvarski smokvenjak; on je doista znao odati počast svoj raznolikosti Lijepe naše, gospodin Fabijan. U skladu s poslasticama dovršio je bocu Armagnaca i zapečatio hvarskim prošekom Hektorović. Vruću espresso kavu Illy točio si je sam iz srebrnog bokala, primiješavši punomasno vrhnje bjelovarskih krava. Pa još cigara Partages. Konobar mu je spremno pružio pepeljaru. Opasno je zaškripala specijalnim čelikom ojačana stolica kada je pokrenuo svoje moćno tijelo. Obilazeći postrojene konobare, turao im je u džepove, bacao na pladnjeve svežnjeve dionica nacionalne naftne kompanije, Poštanske banke, Podravke i DIOKI-ja, ne štedeći nimalo. U liftu je zadnji svežanj tutnuo liftboyu i zapovjedio:

"Gore, u apartman Karolina, požuri, hop, hop!"

Anđeo je sjedio u fotelji na hodniku kojim se zaputio prema apartmanu. Crvenih obraza od zraka što ga je uzeo, zapuhao je u pravcu nadolazećeg. Menadžer je odjednom osjetio nesnosnu vrućinu, iako su klima uređaji besprijekorno radili zujeći jedva čujno. Pokušao je strgnuti kravatu, ali je na pola puta ruka odustala, a beživotno tijelo se, bez ikakvog zvuka, spustilo na tlo polukata. Izgledalo je kao da se leš nagnuo nad fotelju kad je anđeo napuštao hotel. Ona ga je, potpuno odjevena za izlazak, čekala. Ništa nije slutila ni čula, na ušima je imala slušalice Ipoda ukrašenog Swarovski kristalima. Njegov poklon. Onako odjevena, samo da malo prilegne, zaspala je na velikom krevetu apartmana.

Anđeo, ili njegova ideja, kvantnim je skokom preskočio Rječinu, taj potočić pritoku Lete, i zavirio kroz prozor stana u potkrovlju zgrade u ulici J. P. Kamova. U sobi je, za stolom, sjedio starac i zurio u sasušeni pupoljak ruže. U sobu je ušla stara gospođa sijede kose savijene u urednu punđu. Starac nije primijetio njezinu nazočnost. Njegov je hipokampus, s mukom i isprekidano, nastojao spojiti impulse davnih događaja, a u kori prednjeg režnja, koja je primila zahtjev za informacijom, nastala je zbrka. Ipak, Ruža je ruža je ruža što ju je za šesnaestogodišnju Carolinu kupio kod fioraia u Via Giuseppe Mazzini, onoga dana kada su... Pa su onda. Što su? Njezino pismo je ležalo tu pred njim, žućkasto i otrcano od mnogih čitanja. Je li on znao što je tu pisalo? To je sve što je od nje ostalo kada je ona s tisućama, s roditeljima i mlađim bratom, napustila grad a da to nije htjela ili željela.

Caro amico,

morala sam te napustiti kao i svoj grad, iako sad ne želim povećavati tvoju bol razmišljanjem o mojoj. Zamislimo da smo odsanjali lijep i ugodan san i nemojmo se žaliti na sudbinu jer nikada lijep san ne traje dugo. Nećemo nikada zaboraviti jedno drugo, a u mislima ćemo se često sjećati naše ljubavi da bismo je, u našim dušama, ponovo oživjeli usprkos rastanku. Zbog toga se o meni nemoj raspitivati, a ako ti slučaj nanese spoznaju, dragi Matteo, o tomu gdje sam, ponašaj se kao da to ne znaš. Dopusti da ti kažem da sam svoju sudbinu prihvatila, ali ću do kraja života biti sretna ako ti budeš sretan. U cijelom svom budućem životu više neću imati ljubavnika, no željela bih da ti ne razmišljaš na isti način. Htjela bih da voliš i dalje i da čak nađeš još jednu Carolinu. Addio. Zauvijek tvoja.

Nije znao da je to Carolina, njegova razredna simpatija, prepisala iz zabranjene knjige svoga tate, strogog avvocata Di Pietra, iz Casanovinih Memoara. A i da je znao, ništa mu ne bi više značilo ime Casanova. Možda nova kuća? Nije znao ni tko je ta Carolina ni kad ju je, ako ju je ikada poznavao. Pismo je za njega bilo Pismo i kao takvog ga je znao napamet, ali ne i bilo što drugo u vezi s njim. Bistre kapi klizile su niz njegove neobrijane obraze. Kiša? Nepoznata gospođa položi mu ruku na rame i progovori:

Zašto opet plačeš, Mauro?

Nije podnosio da ga ometaju. Zausti da nešto odgovori, ali zaboravi što.

Ma zatvori usta, kao malo dijete si, moje malo dijete, nježno mu je gladila kosu stara gospođa.

Ma ko ste vi, gospođo? Zašto me zovete Mauro? Nisan van ja Mauro, ja san Matteo.

Napor da izgovori toliko riječi odjednom bio je za njega prevelik. Sklopi oči i zaspe. Nije čuo što je dalje govorila stara gospođa s punđom:

Ma nisi ti nikakav Matteo, ti si Mauro, a ja sam tvoja žena Karolina.

Začas je već opet otvorio oči i našao se u nepoznatom stanu s nepoznatom ženom koja mu je govorila da je njegova žena.

Nisi ti moja žena, nisan ja oženjen, ja san Mateo i nisan se nikad oženio jer...

Misao je pukla poput staklene niti i prosula se po amidali pa on opet zašuti. Prepusti se vještim rukama koje su mu odjenule kaput, u ruku tutnule štap, na glavu šešir. Izašavši na ulicu, prestraši ga buka velikih automobila što su nesmiljeno jurili niz ulicu. Je li to ulica Giuseppe Mazzini? On se stisne uza skute svoje pratilje i unezvijerenim glasom zamoli:

Mama, drži me, mene je strah!

Stara gospođa, njegova supruga Karolina, držeći ga čvrsto pod ruku, oprezno je koračala i gledala za oboje.

Ne boj se, Mauro, ja sam tu, ja ću paziti na tebe, vidiš da te držim.

Sada je njoj po uvelom obrazu klizila suza, ali samo jedna. Jedna jedina. Stari gospodin uvrijeđeno reče:

Nisan ja Mauro, ja san Matteo!

Ipak nastavi dalje koračati sitnim, neodlučnim koračićima, uz pomoć štapa