Krilata sjemenka na dlanu oluje: izabrane pjesme

By Hrvoje Pejaković

Hrvoje Pejaković (1960.–1996.) bio je jedan od rijetkih pjesnika Quorumove generacije koji je, u stalnom dijalogu s domaćom i svjetskom književnošću, ne unoseći prozu u svoje stihove te ustrajno „vjerujući u značenje“, znao stvoriti autentičnu poetsku sliku te artikulirati svoj krhki „sjeverni ugao“, naizmjence ugrožen i nadahnut stvarnošću.
Njegove pjesme za ovo izdanje izabrala je i priredila Sanja Lovrenčić.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Dec 3, 2013
• ISBN: 9789537760212

Book preview

978-953-7760-21-2

I.

Iz zbirke „Zabranjeni grad"

1987.

VLAKOM PREMA JUGU

Ona će jezivo kriknuti, sanjajuć izvjesnost

Da je u vlaku koji ne staje nikad

Milan Milišić: „Noćni vlak"

„I zauvijek, zauvijek, ovdje?", šapćeš užasnuta, čela oslonjenog o prljavo staklo. Što još da ti kažem o tom vlaku što i sama ne bi znala? Umor gasi svako ime, dah daljina (obećanih, uskraćenih) trune među koricama knjige. Ovdje, draga moja, sred plastike, metala, poruge kotača, ovdje, gušeći se, licem prema zidu. Nikad nije postojao noćni vjetar, nikad mjesto gdje se sijeku paralele. Što još da ti kažem? Što još da ti kažem?

SMRT UMJETNIKA U GLADOVANJU

Umirući u užasnim mukama (a čitali smo njegova pisma: znamo kakav je život prethodio tom umiranju), Kafka je, kada su mu liječnici zabranili da govori, komunicirao sa svojim prijateljima pomoću bilježaka ispisanih na komadićima papira. U jednoj od njih stoji: „Položi mi za trenutak ruku na čelo da dobijem hrabrosti."

Uvijek kada čitam ili slušam o nečijoj patnji, poželim ti pisati o „drugom mjestu" i o nadi, ali odmah odustajem, znajući da nema niti jednog niti drugog. Ne misliš li ipak da bismo mogućnost skromnog odgovora, neko kržljavo razrješenje, možda smjeli tražiti u ženskoj ruci položenoj na samrtnikovo čelo, u toj jednostavnoj i prisnoj vezi sa svijetom, konačno ostvarenoj u času što zauvijek zatvara sve putove?

I JEDNA OČAJNA

Premda je vjerojatno

preuranjeno govoriti o tome

mislim da bih ti večeras ipak

morao reći kako moja vjera

da ćemo se jednom poslije svega

možda smjeti nasmijati kao iza

neugodnog nesporazuma što je

na vrijeme sretno uklonjen

iz dana u dan sve