Sabrana djela: Drugo Dopunjeno Izdanje

By Tonći Barbin Jerčić

Tonči Barbin Jerčić rodija se gori desno od kadra naslovnice (rodilište na Zadvarju, 1969.). Živi u Podgrađu, livo od kadra naslovnice. Odreka se XX. i XXI. stoljeća, turiste – slučajne prolaznike uči kosoru, motiki, macuketi, mašuru, ribi, gljivama... Dangubi po cile dane, uz moto: stani, zapali, uključi mozak.

Knjiga sadrži sve šta je do sad napisa, većin dilon na dijalektu Podgrađa: liriku, priče, članke, nacrt romana, dramski scenarij i bonus track.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Bulaja naklada
• Release date: Sep 11, 2023
• ISBN: 9789533284668

Book preview

Lirika

1990.-2012.

Putovanje

        Da li itko može platiti cijenu

karte za vlak koji nikamo ne ide, a konstantno se kreće?

Ponekad razmislim o tome u trenutku kada više nitko ništa ne razmišlja, a trebao bi.

        Jer putovanje je započeto i nitko ne vraća pare nazad;

        nije u propisima da se vraćaju karte i poneki osjećaji

Dok vlak pomalo šuška odlazeći iz neke stanice nepostojećeg imena i putuje putuje...

        Mene pomalo boli ruka iz starih vremena

koja nisu ni slavna ni ponosna već samo malo bolesna, bez ideje u ......

Tada razmislim zašto i zbog čega nisam ljubio i ne znan odgovor i ne znan lijek.

I sve se nadam proći će to, nije priša, svanut će dan kada ću reći:

        Dobro je.

Žena

Gledajući u zjenicu oka dragoj ženi

(i usput putujući njenim čudnim osjećajima)

osjećam da gubim i posljednju nadu,

pada zadnja barijera moga otpora.

spašavajući što se spasiti može

vješam bijelu zastavu,

al zaludu

ona hoće sve

ne mogu se oduprijeti i pomalo gasnem,

nestajem

nest

ne, vičem u agoniji

n

r

rast, čudno osjećanje

i rastem

Rastem kao feniks iz pepela,

Moje novo, obnovljeno Ja.

Smrt

Gluho doba, noć, zima.

Snijeg polako pada, tišina.

Čuje se zavijanje u noći,

jedna zvijezda se gasi, pada.

Bjelina. Grane drveća strše.

Dolje čovjek ide.

Posrće, gubi tlo pod nogama, pada.

Zabio se u snijeg, diže se.

Krv ostaje u bjelini.

Nastavlja svoje posrtanje u ukletoj dolini.

Stijene ga opkoljavaju, strše, hladne i nijeme.

On nastavlja, krv ga prati, slijedi ga u stopu.

On ide, pada, diže se, nastavlja.

Prate ga, slijede.

Prilike u crnom su mu na tragu.

Kose nose.

Slijede, u tišini.

On pada, ustaje, pada.

Ne diže se, pokleknuo je, predao.

Mutnim očima gledao.

Prikaze se približavaju, pognutih glava, opkoljavaju ga.

On se smješka, spušta vjeđe.

U daljini čuje se pjesma čopora, pun mjesec je.

A negdje u beskonačnosti njegova duša se smije.

Tuđinski dan

Sutra će svanuti tuđi dan,

a ja ću to sve skupa

pomalo prespavati.

Molio bih,

        da ne radite nikakvu buku.

Tako vas lijepo molim,

        ne radite nikakva sranja.

?

Čekajući odgovor na postavljeno pitanje

nema nade da ću čuti i samu naznaku odgovora

čekajući

nailazim na nova pitanja, koja ću nekome

tek onako uzgred, s velikom nadom, postaviti,

znajući da su odgovori

zameteni nanosima predrasuda i ljudske gluposti.

Dilema barmena

Stojeći za šankom

Razmišljam,

u dilemi da zatvorim ili da nastavim stajati za šankom u praznoj kavani.

Čekajući da netko zaluta, izgubljen, u potrazi za nečim!

I zanimljivo je to čekanje,

jer možda sam ja to što tom čovjeku treba.

Uh! Kako je lijepo biti

rješenje nečijih težnja

želja

ispunjenje snova.

Još ću pričekati malo,

nikad ne znaš

možda će, idući moment, biti to…

Dilema barmena – drugi dio

I večeras sam sasvim sam,

 sjedim a neko auto dolazi, da li je stao nisam siguran, vjerojatno ne.

 Večeras je tiha večer, zatišje u mjestu, sve je utihnulo,

psi koji inače bezveze laju, mačke, crne bolesne ptice i svi seksualni manijaci,

 otišli su na godišnji odmor, priznajem zasluženi.

 Ostalo je samo jedno veliko ništa, osim glazbe u praznoj kavani, stepenice u raj, doista krasna večer.

U kojoj je čovjeku kvalitetno dosadno i on tada počinje da razmišlja o životu,

 ljubavi, kukavičluku, o svojim malim prokletstvima koje nosi u sebi ili ih izaziva u ljudima koji su u doticaju s njim.

Ali ipak moram reći: konstanta su velike bučne riječi koje ne znače ništa.

Uostalom, pusti neka traje ovo ljudsko lutanje,

 traženje pravoga sebe u ljudskim glavama

ipak možda je sve to samo glumatanje

jer istina je .......

Prazni dani prolaze

Ništa ne ostaje

Jedino se puni posuda jada

Koja se nikako ne prazni

Zbog nepostojanja

Deponija za jad

Jutarnja pjesma

Sinoć je bila noć

Tamna

Pretamna i pomalo gusta,

a mi smo je,

moji prijatelji i ja

namazali na svježi kruh

i pojeli.

Dobar tek

Reče jutro

Ubojstvo u kavani

Mravi idu u kolonama,

         a ja,

Ja uzimam moderna sredstva

         za uništavanje.

I prskam, prskam.

   Pjena se stvara

i dalje prskam.

Mravi ginu,

Ali i dalje idu,

ima ih još

Kupit ću bolji otrov,

      Moram,

Ja sam čovjek.

Za Dan mrtvih

Cvjetaju ruže,

                 U koloni po dva.

Rascvjetane ruže,

                 U koloni po tri.

Latice odnosi vjetar,

                 U koloni po četiri.

Ogoljene ruže trunu,

                 U kolonama.

Dobro jutro,

                 Kažem grobaru.

Lijepo vam je ovdje,

                 Na groblju cvijeća.

Šankerska priča nakon koje su svi utekli

KADA BUDE

                  BIT ĆE

                            KAKO BUDE

JER JE BUDA KADA

                            BUDE

                                     A BIT ĆE

JER BIT JE

                BIT

A BIT

         PITAJTE NEKOGA

                                   BIT

Zbogom jednom dječaku

Slušam kako vrijeme protiče

A ja ga ne mogu zaustaviti.

Ono ide,

Nisam više dječak.

      GUBIM ŽELJU DA LETIM!

Zbogom djetinjstvo moje,

      dignut ću ti spomenik

Uz mrtve leptire koji su tražili

                     svjetlost u mraku

Dilema barmena – Treći dio

Puno je kasno za prekinuti ovaj…

Bolje je odluku ostaviti za sutra,

A sutra možda se desi

Da kažeš sam sebi

Prekinuli smo s tim pizdarijama jučer

Kompleks

Želim, nemam

Imam, ne osjećam

Dobijem, ne uživam

Pitam se

Ma, tko mi je sakrio prekidače

Kočnica u mozgu

Ljubavna

U ponekim razmišljanjima o sutrašnjem danu

Veseli me pomisao da će,

Sasvim slučajno,

Bez ikakve pomisli o tome.

Iznenada.

Kao grom iz vedra neba,

Pogoditi me misao na tebe,

Tako lijepu i toplu,

I bit ću sretan kao nitko na svijetu.

Ja i galebovi

Stojim tu na obali

sam i napušten

gledam galebove

kako se igraju i plešu.

Ne znam zašto sam prognan

na ovu obalu

u tišinu i osamu

na kraju svijeta.

Ja samo znam da mi je drago.

Ružan san

Tiho prolaze sjene,

u mojim očima

bljeskaju suze izgubljenoga raja.

I gledam

okreće se film sjećanja.

Sunce pomalo tone u maglu,

sam čovjek na hridi

lešine ga opsjedaju,

psi zavijaju iz nutrine zemlje,

užarena lava ključa na morskoj pučini.

On plače,

zlatne suze su mu na grudima.

I lagano potonu u bezdan svojih osjećaja

Nekada davno

Bilo je jednom jedno vrijeme, kada su ljudi bili kao ja.

Tada su došli neki drugi ljudi i donijeli sa sobom nešto sasvim novo,

a ja sam gledao i smijao se sebi samom, o kako sam bio sretan tih dana.

Bilo je ljeto i bilo je sunce.

A on je pucao u sunce,

tek tako, radi zabave.

Ja sam se smijao izbužanom suncu.

Tek tako je ubio čovjeka,

nije ga smetalo što sam ja tu,

a bio sam obziran koliko mi je nalagalo moje sunce.

Bio sam sam i snijeg je padao,

i ona je bila sama i smiješila se,

zajedno smo padali i smijali se.

SMS poruke

------

Brzina današnjeg vremena oduzela je

svježinu dojma rose na poljskom cvijeću!

-------

Mladost se kupuje na rasprodaji odbačenih modnih detalja!

------

Pucanj moga pogleda u daljinu, povlači za sobom pitanje:

U što li sam pogodio, moj Bože?

-----------

Koji je razlog da moraš igrati uvijek istu ulogu

od dana kada je dobiješ, kad se rodiš?

----------

Gubljenje vremena često nije gubljenje vremena!

---------

Čudesa, rekoh sam sebi, kad vidjeh kako pada

elegantna cipelica

podapeta okrajkom odbačene suze na nogostupu

jednog običnog puta!

----------

U slučajevima se stvari dešavaju slučajno,

stvarno, koja slučajnost?

----------

Čuđenjem se umanjuju šanse

za napredovanje!

---------

Uporno i predano tražeći slobodu,

sve sam više zarobljen i usporen okovima traženja!

---------

Kružeći u potrazi, nailazeći na prepreke.

Da li je to ljubav?

--------

Uhvaćen između dvije vatre,

kradem vodu s izvora tvojih snova!

-------

Gradeći karijeru na ukradenim detaljima tuđih snova,

Postajemo građani zapadnog svijeta!

-------

Raspoložen za Čudesa,

A gubim korak radi osvrtanja na druženja prošlosti!

---------

Ljepota je podvala

Odavno zaboravljenih

Pjesnika.

---------

Slučajni susreti donose pregršt slučajnih osjećaja:

Da li ih odbaciti i zaboraviti

Ili se upustiti u avanturu istraživanja samog sebe?

-----------

Kakav pokret tijela,

Uhvaćen!,

U krajičku zjenice oka

Kratke priče

Novele

1993.-2008.

Drvo

Jednoga dana u mojoj mladosti, kada sam imao dvanaest godina, bilo je to pred kraj zime, taman vrijeme kad se u mome kraju led nije više ujutro stvarao, sadili smo kapulu. I kada smo bili pri kraju sadnje, okrenula je ona dosadna kasna zimska kiša, ali mi smo svejedno nastavili sadnju, inače ne bi mogli kapulicu posaditi dugo poslije jer bi trebali čekati da se zemlja prosuši. Nije mi to bilo ni prvi ni zadnji put da po kiši radim, ali taj put sam naplatio sve prijašnje i iduće radove po kiši. Sutradan sam ostao u krevetu apsolutno bolestan, jer sam dobio, i to ne na lutriji, već krvavo zaradio »Trio Fantastikus«. Tako ponekad sâm za sebe te bolešćine nazivam, a zovu se: upala pluća, upala bubrega i upala grla, i to sve odjedanput. Potpuno me izbacilo iz stroja zdravih božjih stvorenja na duži vremenski period. Dok sam ležao prikovan za postelju, jedini put sam plakao od tuge u životu i nadam se da neću to morati proživljavati nikada više. Plakao sam jer mi je umro stric Stipe, »Tomija« su ga ljudi znali i zvali. To je čovjek koji je do tada bio Svjetionik u mojem životu, a i poslije. Nisam mogao ići na sprovod jer sam bio strašno slab i bolestan, ali si to unatoč svemu ne mogu nikako oprostiti.

Morao sam poslije toga par godina ići na kontrolu u Omiš, nisam se smio znojiti ni umarati, a nikako biti na propuhu; ukratko, bio sam totalno sjeban. Često bih pobjegao od kuće i igrao se kao i drugi, samo što nitko stariji nije to smio znati. U to vrijeme sam počeo svašta čitati, odnosno sve što mi je došlo pod ruku, čitao sam kaubojske i ljubavne romane, Bibliju, Crkvenu povijest, bilo koje časopise i svakakve knjige do kojih bih uspio doći; bilo je najbitnije da nešto piše. Tada sam pod dojmom svega pročitanog poželio napisati roman, i to kaubojski, pošto mi se to tada najviše sviđalo, a nije mi mrsko ni danas pročitati kaubojac jer ponekad čovjek zna naletiti na super zanimljive detalje. Tako sam pokušao pisati, ali pošto sam bio ljevak i u startu moga školovanja su me satrli, morao sam pisati desnom rukom pa nikada nisam naučio pravilno pisati. To me je demoraliziralo, tako da se nisam ni trudio naučiti pravopis. Dogodilo se to da većinom nitko nije uspijevao pročitati što sam pisao, a ponekad nisam ni ja znao nakon nekoga vremena što piše, jer je to većinom bio švrakopis. Zbog toga sam iz zadaća iz hrvatskoga u školi dobivao jedinice, jer ih profesori u školi nisu uspijevali pročitati, ili nisu htjeli. Zbog svega toga, kad mi je palo na pamet da napišem priču, morao sam od sebe odbaciti tu misao. Učinio sam to tako što sam te misli koje su mi se vrzmale po udaljenim zakutcima mozga izmeo i sve gurnuo u jednu jamu koja se je nalazila u mome mozgu, za koju sam tada smatrao da je odvodni kanal ili septička jama za lude ideje. Kada sam pošao u srednju školu, počeo sam još više čitati, posuđivao sam knjige iz biblioteke, može se reći da sam gutao sve što mi je došlo pod ruku, postao sam strastveni čitatelj. Kad bih imao nešto para u džepu, većinom bih svraćao u antikvarijat i kupovao jeftino knjige, jer sam smatrao da se s tim knjigama mogu više zabaviti nego da s tom sićom od love pijem. Većinom je ta lova bila dostatna za samo pivo ili dva. Kad danas vidim nekoga tko je ovisnik o nekim drogama, sjetim se toga perioda i shvatim da sam tada bio žestoki đanki pisane riječi, posebice romanâ. Iz tog vremena mi je ostao i običaj da, ako sam tužan, frustriran, ljut ili nadrkan, da to stanje ne prenosim na ljude oko sebe, nego da tu ljutinu, bijes, ljubav ili što drugo izlijem na čisti bijeli papir. Često kada ne bih mogao zaspati i kada mi ne bi pomoglo to što bih izdrkao, morao sam nešto napisati, a pošto za priču ipak treba više vremena, počeo sam pisati poeziju. Kada bih izlio tu svoju žuč na papir, mogao sam lijepo zaspati. Nisu mi te priče i pjesme koje sam tada pisao puno značile, niti sam držao da imaju neku književnu vrijednost, vjerojatno nemaju ni ove, ali sada me za to čisto boli kurac, tako da sam to većinom poklanjao ako bi netko naletio. Kako sam tada odredio da ću biti miran i miroljubiv čovjek, nasuprot mom pomalo luđačkome temperamentu, pisanje mi je tada postalo idealna stvar za pražnjenje moje mračne i opasne strane, jer smo svi mi divljaci spremni na sve kada nas samo malo zagrebu ispod ove tanke opne koju je stvorila ova moderna, bar je mi tako zovemo, civilizacija. Ponekad mi se javljala želja da to sredim i objavim, ali kada bih sve pogledao, s gnušanjem bih nanovo tu ideju u zametku bacio u istu rupu, ponekad bih i pustio vodu, moram priznati da sam to često bio prisiljen napraviti.