Prsa u prsa

By Senko Karuza

Knjiga Prsa u prsa pouzdan je vodič kroz naplavine i događaje “koji su stizali na otok i uporno ga ostavljali osamljenim”, ali istodobno i nama čitateljima-turistima, nama s kontinenta, izvan ruba mora – ostavlja dovoljno mjesta za ushit, zabrinutost, ali i drukčiji odgovor. Čitatelj knjige Prsa u prsa motren je i zahvaćen kao onaj koji dolazi, uznemirava, mijenja, troši i uzima s valutom, putovnicom u džepu mnogo toga zdravo za gotovo. Nije gotovo, počelo je, i promjene koje su na djelu dotiču u prizorima i kadrovima ovih tekstova i onoga tko ih ispisuje i onoga na koga se odnose. Riječ je o knjizi zaokruženih priča, eseja, o literarnoj igri složenoj od prostora i prolaznosti. Vremena koje definitivno nestaje i koje tek u tragovima zatječemo, kao što zatječemo i sebe: na trajektu, u moru.
Riječ je o tekstovima u kojima progovara, govori, grinta i prigovara zajedničko “mi” novom (rječniku) poretku održivog i neodrživog razvoja. Prostor pisanja knjige naizgled je otočna soba, soba s mirisima, pamćenjem mora, soli i ribe, ali njezina je važnost u prisutnosti čovjeka, ribara, muškarca koji ispisuje ono što se na njegovoj koži utiskuje, tetovira. Prsa u prsa angažirana je i nedvosmisleno pisana knjiga u obranu otočnih, dakle ljudskih vrijednosti, kvalitete života i, istodobno, literarni dnevnik nestajanja jednog svijeta u osvitu robovlasničkog turizma.

Miroslav Mićanović


Senko Karuza (Split, 1957) objavljivao u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Dnevniku (Ljubljana). Uvrštavan u različite antologije, preglede i izbore kratkih priča, prevođen na strane jezike, nastupao na više domaćih i stranih festivala. Osnivač neformalnog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima. Ispisuje redovito kratke priče u Slobodnoj Dalmaciji pod zajedničkim nazivom Vodič po otoku. Objavio knjigu kratkih priča Busbuskalai (1997), Ima li života prije smrti (2005), te Tri krokodila (2005) i Kamara obscura (2010).

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 4, 2019
• ISBN: 9789533341699

Book preview

SENKO KARUZA

PRSA U PRSA

senko karuza

prsa u prsa

sa-

dr-

žaj

Kamara obscura

Prizori iz robovlasničkog turizma

Na dragom kamenu

Tajno oružje

Sterilizacija

Ravnoteža

Muka Isukrstova

Tuđi na svome

Svemirski brodovi u našoj luci

Na Palagružu

Ko to može platit

Lito vilovito

Prstaci

Gastarbajter

Umjetnici obilaze centre svijeta

Balkan blues

Zadrživi razvoj

Purgatorij

More je njihovo, ali oni su naši

Poljaci, Nijemci, Hrvati i Indijci

Litre i hektolitri

Iskrcavanje na Normandiju

Starci i more

Koncesija

Putovanje na kraj noći

Štap

Sve će biti dobro

Kriza

Cosa nostra

Brda & doline

Dodir otoka

Škola smijeha

Šveđani

Ribe, ribe

Atomska bumba

Zaštita

Kulturni turizam

Čuvari zime

Vražja posla

Čisti minus

Iznered

Zanos

Čvrsto na nebu

Opet su došli

Crne rupe

Adio, more!

Spasitelji

Smeće

Silvestrovo

Goli otok

Očevidnik

Poticaji

Gorko zelje

Škoj by night

Knjiga žalbe

Zima, a lito

Bilo jednom

Delfi

Ništa

Nestanak

Lov u mutnom

Pretvorba

Muzej

Kome zvono zvoni

Čežnja

Turpolje

Po gomilama

Che cosa gli amici?

Lov na divlju ovcu

Glumci

San ljetne noći

Pakao u raju

Di smo

Goli i bosi

Talijani

Mrtva priroda

Invazija

Uniforme

Virtualni otok

Pristupni fondovi

Ništa ja ne znam

Identitet

Bogataši

Šalša

Tradicija

Lov

Il mastere di vivere

Drugi raj

Samomu sebi

Otok koji sam volio

Bilješka o autoru

KAMARA OBSCURA

Jesen je i noć u kojoj se više ne može sjediti na otvorenom, u kratkim rukavima, pojela se dobra riba i sada gusti plavac rubi dojmove s viške regate... Ja sam za stolom, među posadama kojima su dolazak i sudjelovanje važniji od natjecanja, i vrijeme je da se krene u pričanje i slušanje priča o dodirima nedodirljivog. Otok nam kao čudo izranja ispred nosa, prikazuje se u bezbroj svojih osobitosti: nabrajamo prve stanovnike, osvajače, tirane, okupatore, kolonijaliste, careve i vladare, gospodu i vlastelu, gradonačelnike i predsjednike. Spominjemo i one koji su zauvijek otišli, jer se u ovom prevrtljivom paklu nije dalo živjeti, i one koje ni teška bolest nije izvukla iz ovog raja i sigurnosti. Ljutimo se što još jedanput dobrovoljno prodajemo ono što smo bezbroj puta izgubili i vratili, vrti nam se u glavi od nabrajanja svih svjetskih velesila i prepiranja tko je bio bolji. Na kraju se jedan od nas sjeti da bi bilo zgodno malo i nas spomenuti. Nas koji ne znamo da li u ovoj preraspodjeli dobivamo ili gubimo, pristajemo ili tek postajemo, jesmo li bili ili ćemo tek biti. I jesmo li?

Pred zoru šećemo rivom, ispraćamo i obećavamo, smijemo se i dovikujemo. Kad se more potpuno smiri i utihne, ulazim u svoju hladnu kamaru, kamaru obscuru, vadim vlažnu bilježnicu i stavljam je na stol. Gasim svjetlo i uvlačim se u postelju. Grijem sobu svojim dahom, nastavljam biti njezina jedina toplina. Sutra bijeli listovi moraju biti čisti i suhi.

Ovi su tekstovi pokušaj da se zabilježi pretvaranje jednog svijeta u drugi, umiranje i rođenje, protok stvari koji je, vjerujem, jednako tragičan i komičan – kao brojni drugi događaji koji su stizali na otok i uporno ga ostavljali usamljenim.

PRIZORI IZ ROBOVLASNIČKOG TURIZMA

Da bi ona, kaže, jednu lijepu kućicu uz samo more, mora biti stara i kamena, da nema nikoga okolo i da ima cesta, struja i telefon, jer joj treba za internet kad dođe onih svojih mjesec dana. I da nije skupa! A nama će se odužiti, bit ćemo sretni kao što nikada nismo bili. Tražimo tu kućicu i tu zamišljenu rajsku valicu, nakon trećeg piva koje nam je platila, vidimo da se ne šali i već joj obećavamo najbolju koju znamo i koju smo čuvali za sebe ako jednom dođemo do nekih novaca. Odmah je blizu naše, mi joj, valjda, ne smetamo, a tako je i bolje jer možemo skočiti uvijek kad nešto zatreba. Vodimo je po općini i katastru, molimo vlasnike da se dogovore jer im je ovo jedina prilika da zarade i riješe se onoga što propada jer se ne mogu dogovoriti tko ima više i tko mora ulagati, rješavamo stvari i papire kako to za sebe nikada nismo mogli jer je bilo nemoguće. Sada kad vidimo da je to moguće, malo žalimo jer se nismo sjetili usput i naše riješiti, ali nema veze, mi smo ovdje i koga vraga se moramo žuriti.

A da znamo li mi graditi u kamenu? Kako ne bismo znali, bogati, u kamenu smo se rodili, ništa drugo i ne poznajemo, i hoćemo, hoćemo, izgradit ćemo joj to što fali na kući, može biti mirna, kad se vrati dogodine, već će se tu dati živjeti. I da je vidjela jedan bunjac od kamena, grubo klesanog, iza naše kuće, pa ako mi ne mislimo više držati živinu, ona bi to kupila, samo je kamenje interesira, u zemlju nam neće dirati, ionako ima više od nas. Ma je l' može, kako ne bi moglo, ionako se tamo samo smetine skupljaju, sve ćemo joj to pomalo prenijeti i dograditi ove zime. A zadnji dan za stolom, za ručkom na koji smo je pozvali jer će puno toga učiniti za nas, moli nas da u svoju kuću primimo dva arhitekta iz Londona koji se razumiju u Dalmaciju bolje nego mi ovdje, da nam budu pri ruci kad budemo gradili, a ona će to sve platiti ako treba.

I bogami, izgradili smo tu kuću do ljeta. Arhitekti su nam pomagali i govorili gdje treba, što i kako, tako da je sve išlo kao po loju, ni za sebe to ne bismo tako brzo zgotovili. Njihove žene su pomagale našoj u kući, uglavnom su je vodile u spizu i sve same plaćale, dicu im nismo takoreći ni vidjeli, stalno su do kasne ure bili vani, a po danu su samo spavali. Toliko smo se sprijateljili da im nismo imali srca niti naplatiti.

I evo ti onda naše stare prijateljice i susjede, obišla je cijeli svijet nekoliko puta i ubila se od posla, pa ako bi joj naša žena bila pri ruci da joj nešto skuha i pomete iza nje, jer da više ne može ni žlicu držati kako treba, toliko je iscrpljena. Sve će ona to uredno platiti, a ako hoće, može ostati tu cijelu godinu i raditi za njene prijatelje, kojima je već pokazala slike svojih dvora, a nas lijepo pohvalila, jer da mi nismo blizu, ni upola joj ovako ne bi bilo.

A ove što nam prigovaraju da smo to sve mogli sami kupiti i urediti i sada svoje turiste imati nikako ne mogu uvjeriti da nema nikakve razlike. Jer ako nam je suđeno da druge služimo i dvorimo, barem ponosno možemo reći da ništa nemamo svoga! A da imamo, čuda bismo učinili!

NA DRAGOM KAMENU

Vratili smo se napokon na naš otok i pripremamo se za zimu, u glavi preslagujemo slike koje smo donijeli sa sobom s dvotjedne jesenske đite i, što se nas tiče, odglumili smo uspješno tu našu turističku obavezu. Već smo duboko u planovima za sljedeće ljeto, makar se to ne vidi po nama jer se još uvijek vučemo po rivi kao da imamo beskrajno puno vremena i kao da ćemo živjeti sto godina. Godina je topla, još nije dobro vrijeme za zimska pitanja o smislu i greškama ovakvog izbora, jer ni drugi još nisu odlučili da svoje dvojbe zatvore u kući.

Ali vrag nam ne da mira i prihvaćamo poziv Armanda Debeljuha iz Pule da se zaletimo tamo na par dana i kažemo što nas zapravo muči, a usput da čujemo i njihove jadikovke. Službeno, to su tradicionalni susreti na dragom kamenu koji su ove godine posvećeni glazbi koja povezuje korjeniti dijalektalni izričaj i glazbu i povratkom u korijene naše kulture proniče mogućnosti njihove nove, suvremene, interpretacije u prilog prepoznavanju nas samih u tom košmaru velikosvjetske kulturološke tezge. Neslužbeno, razgovarali bismo o jeziku koji ostaje bez tijela, što za nas znači o prostorima koji ostaju bez ljudi, i zapravo je to pravi razlog zašto hrlimo u zagrljaj tim važnim posljednjim Mohikancima.

Zamišljamo Istru kao otok, ili još bolje, kao još jedno more s jednako puno otoka i jednako malo ljudi na njima, malo im zavidimo na dobrim vezama i slobodi da bez velike pompe i pripreme razmjenjuju svoje otočne živote. A kad smo već odlučili putovati, neka to bude preko Zagreba, našeg najvećeg pučinskog otoka.

Nismo se još ni vezali za glavni trg, a već smo opkoljeni pitanjima iza kojih stoji iskreno čuđenje svih koji su nas posjetili ovoga ljeta, da smo sigurno poludjeli kad smo napustili naš raj i naš otok i odlučili neko vrijeme pripadati ovoj ludnici. Gledamo oko sebe i tražimo razloge zašto tako smjerno njeguju tugu i zašto im je višak sve što nama fali. Gubimo se u potrazi i zaboravljamo uživati. Zato brzo napuštamo to Sve i jurimo prema Puli, prema Istri i svim tim malim oazama ili otocima. Tamo nas dočekuju tako da nam se čini kao da smo doma, i opet smo svjesni, po stoti put, da je usamljenost najveći društveni događaj. Ljudi se otvaraju s lakoćom s kojom se otvara kutija cigareta, samotni zanosi sada su neka stvarna, zajednička utopija, i ponovo svi prepoznaju samo najbolje kod drugih i svi koji imaju tako malo odjednom imaju sve. Da nije sve iluzija ili floskula, u manje užarenoj atmosferi pulskih prijepodneva pokazuju etnolozi i istraživači istarskog i dalmatinskog izvornog glazbenog i književnog izričaja, a zatim nas domaćini razvoze po tim krasnim malim gradovima-dvorcima gdje je nekada bujao život. Život ni sada nije bespovratno izgubljen, to nam uporno pokušavaju dočarati dječak i djevojčica na raštimanom tomosu bez auspuha koji kruže oko nas kao oko nekog čuda i dokazuju da su život i kretanje važniji od povijesnog izlaganja kustosa-gradonačelnika koji pokušava zamrli gradić spasiti od zaborava.

Prava odiseja započinje navečer u Raklju, u njihovu Domu koji je sada brod na koji su se ukrcali svi vatreni momci koji brane svoje otoke tako da ostaju na njima. Slušajući Darija Morošića, Livija Morosina, Francija Blaškovića, Miroslava Evačića, Robertu Razzi i Morin Kudić, vadimo vosak iz ušiju, ostajemo zauvijek na brodu koji gdje god da se gubi, uvijek je naš dom.

Posljednji Mohikanci posljednji napuštaju ratište.

Opet smo bili.

TAJNO ORUŽJE

Evo nas pred morskim vratima Hvara, pokušavamo biti turisti koji će uživati i čuditi se svemu živom kao da to nisu nikada vidjeli ni doživjeli. U maloj smo prednosti jer dolazimo s drugog otoka koji je jednak, samo je na drugoj geografskoj pošti. Mašemo poznatima iz male regate koja upravo kreće na kratak put do te naše geografije, uzajamno se nagovaramo i pokušavamo ih vratiti, jer što će oni tamo kad smo mi sada ovdje, i obratno. Njihova je zadnja, jer oni imaju misiju, a mi samo užitak. Okrećemo glavu i žalimo, puštamo ih da plove prema tom drugačijem užitku.

Razvozimo se po rivi kao da je naša i kao da ćemo ostati ovdje zauvijek, gledamo turiste kako gledaju nas kao da smo im ukrali dio prava na nepoznato, jer tko je još vidio da se domaćin toliko razbahati da zaboravi gdje mu je mjesto.

Amerikancu kojega smo ovoga puta poveli sa sobom da mu pokažemo gdje je i što je naša Amerika ne možemo objasniti zašto čekamo da se u našem kafiću i na našem štekatu oslobodi stol, jer njemu je važna samo kava i žuri prema prvom slobodnom mjestu na koje mi ne bismo ni u ludilu ni najžedniji sjedili. Sramimo se i izmišljamo priču da hitno moramo na neko drugo mjesto, samo da nas ne vide zajedno, da taj izdajnički potez zaboravimo ili si damo vremena da ga razumijemo, jer on je ipak samo Amerikanac koji slobodu prima od svakoga.

Zauzimamo napokon tu našu poziciju i razgovaramo s onima koje poznajemo, grlimo se s drugima koji dolaze, mirni smo i sretni jer znamo da će sve živo ovdje jednom proći, ponovo objašnjavamo našem dragom Amerikancu (koji nam se pridružio jer da mu je tamo bilo dosadno samom) da se gradovi sastoje od ljudi i da je to jedina priroda radi koje smo došli. Sad mu se čini da nas razumije, vadi svoj mali aparat i vjeruje da može fotografijom zabilježiti riječi.

Ali vjerujemo da neće moći razaznati emocije koje i nama sada bježe jer se na stolu pojavila debela knjiga Kuzme Petrića Velo Grablje u 20. stoljeću s rječnikom grabaljskoga govora. Knjiga kruži iz ruke u ruku kao neki vrijedan arheološki pronalazak, kao dokaz da je nekada nešto bilo i onaj koji je ostao daje sve od sebe da pokaže da je to i sada, da nije sve mrtvo, da su svi mrtvi i odbjegli iz ove knjige ponovo složni da stvore imperij u sjećanju. Naš Amerikanac je oduševljen i pita jesu li se ljudi vratili, je li ih opet petsto kao 1900, jer to je nedvojbeno mjesto na kojem bi i on htio živjeti. Trudimo se i njemu i sebi objasniti zašto je važno sjećanje i zašto nije važno je li se netko vratio, zašto je važno sačuvati tu sliku koju je nemoguće registrirati bilo kojim aparatom, a ipak je nosimo u sebi, jasnu i čistu kao u cameri obscuri. Oštrimo to naše tajno oružje protiv kojeg se ni najjači ne mogu boriti, tugujemo i žalimo one koji su ga prodali ili ga se odrekli, koji su se svrstali u pobjednike koji nas nikada neće moći pobijediti. Borimo se s danom, ali ni noć ni zoru ne puštamo na miru.

Drugog dana pijemo kavu do poslije ručka, puštamo cime i plovimo ususret regati koja je prošle noći čuvala našu poštu.

Bili smo.

STERILIZACIJA

Sve kurbe gospe i boge i jarce i Divice Marije, i još izmišljamo za ovu priliku one koje nikada nismo spomenuli, niti smo sigurni da uopće postoje, i sve je to premalo da se utiša ovaj bijes koji nas je obuzeo jutros kad smo čuli da sve ovo što smo radili do sada ne vrijedi ni pišljiva boba i da ćemo sve što smo naučili i što znamo morati objesiti mačku o rep. Pametnjakovići koji su oduvijek dolazili ovamo močit svoje guzice i sladit se najboljim komadima, koje smo sebi otkidali ili mislili da nismo dovoljno fini za to, svi ti pusti Nijemci, Francuzi, Englezi i šta ti ja znam koji još, svi oni Stranci i Turisti koji su nas hvalili i govorili da su tek ovdje okusili makar malo Raja nebeskog, a da nisu lagali pokazali su tako što su se vraćali i udomaćili, na kraju i pokupovali, misleći da je to drugačije od onoga tamo odakle bježe, svi ti, znači, zapadno od nas, sada svečano objavljuju da nismo za ništa, sve radimo krivo i ako želimo živjeti tako dobro kao oni, moramo sve raditi onako kako oni žele. I uspiju nagovoriti ove naše poglavice i vračeve da je to normalno, jer da jedino oni i žive normalno. I ti naši nam sada sole pamet kao da su njihovi.

Normalno bi bilo da sad uzmemo pušku i pobijemo sve kokoše i koze koje imamo, i zajedno sa svim vinom i rakijom, ribom i verdurom odnesemo nasred vinograda i sve polijemo benzinom i zapalimo, jer jedino je tako moguće sterilizirati sve ovo šta oduvijek imamo, a sada odjednom nije dobro. I sa sobom nam dođe da isto učinimo, jer šta smo mi bez toga? Oni?

Nije nas odavno nitko ovako dobro preveslao i pokazao usput što je o nama cijelo vrijeme mislio. Okrećemo se po dvoru i čudimo se što nam nikako ne dolazi u glavu slika kako bi on to morao drugačije izgledati. Ne možemo vjerovati da na ovome kominu koji nam je otac napravio više ništa neće biti ispečeno, a gradikule možemo odmah objesiti na zid da svjedoče o dobu kad smo bili primitivci i barbari i još rukama dirali i okretali to što je nekada bilo živo. U toj njihovoj debeloj Bibliji koju su nam poslali na proučavanje lijepo stoji da kad drugi put dođu ljetovati i uživati, naša žena mora znati ispeći ribu ili meso a da ne zapali vatru i da je ne dira rukama, a na njima mora imati rukavice, valjda da se vidi kako je sada dama unatoč tome što ih samo poslužuje. I beštije moraju imati certifikat o tome da su živile i odgajale se u ljudskim uvjetima, u bunjcima s pločicama i toplom vodom, a hrana mora bit iz kesice.

Našem nonotu koji može na prste nabrojati koliko je puta napustio otok, i to samo na jedan dan, sada moramo objasniti da te njegove bevande i cigarete nakon pancete ispečene na pruću, u vinogradu, mora zaboraviti i da zdrav život koji ga je doveo do devedesete sada mora zahvaljivati drugačijim užancama o kojima još ništa ne znamo. Kad smo mu spomenuli da više neće smjeti kuhati rakiju u dvoru, došlo mu je slabo, bogati, to je onda kao da smo u paržunu, kaže, i šta ću onda više živit!

I baš sada nas zove onaj naš Nijemac koji već dvadeset godina ljetuje kod nas i s kojim smo odavno na Ti, da bi ovaj Božić, onako kako smo se dogovorili ovoga ljeta, proveo zajedno s nama, ali ne kod njih u Frankfurtu, nego kod nas, na otoku, jer da smo baš mi njegova prava obitelj, i da ne može prežaliti što nije rođen ovdje, gdje je njegov pravi dom. Drago nam je da netko tako misli, jer i on je nama drag, ali mu ipak preko telefona pokušavamo reći da nema razloga dolaziti jer da je kod nas sada isto kao i kod njih, i makar nikad nismo bili u Frankfurtu, od sada je i on naš drugi dom. Čovjek se uznemirio, pita gdje je pogriješio i što nam je to učinio prošlog ljeta da sada tako govorimo, i mi sada prvi put u životu ne možemo nekome objasniti koliko nas boli to što moramo biti isti kao oni.

A da ne spominjemo koliko nas muči onaj naš mulac koji se rasteže po Zagrebu i umjesto da uči, traži šolde da bi ove praznike proveo na nekom Baliju jer je tamo sve kako treba bit, jednostavno i jasno, kako je nekad ovdje bilo!

Sunce je ovog prosinca žestoko kao da nije zima. Odlazimo u konobu, točimo bokal vina i stavljamo ga na stol u dvoru. Pravimo nonotu i sebi bevandu, nudimo ga cigaretom, pušimo, gledamo komin i gradele i šutimo.

Jesmo li?

RAVNOTEŽA

Poput nekih tajnih supervizora, s malo gorčine u ustima, jer oni nikome ne trebaju i nitko ih ne uzima za ozbiljno, sjedimo na šentadi i gledamo tko sve izlazi iz trajekta i što sa sobom nosi. Oni koji su već kupili zemlju i sagradili kuću za svojih petnaest dana na godinu sada se guraju u svojim automobilima s maslinama koje će posaditi u vrtu i misle da će tu jednom biti raj. Oni kojima budućnost nije toliko blizu dolaze kamionima pretrpanim bloketama i cementom i svakako žele biti blizu onih koji već imaju. Nije da nam nije drago da se gradi i sadi, ionako stalno plačemo za onima koji odlaze, ali ipak malo zavidimo ovima koji su sve stvorili u jednom trenutku, a nama je za to trebao cijeli život, i još je to ništa u usporedbi s njihovim.

A bogami, evo izlaze i trojica u crnim odijelima i s tankim boršama za koje još ne znamo tko su. Pada nam na pamet da su to možda oni što su ovoga ljeta pitali za onu vilu od grada da je koriste dok smo mi živi i da je pretvore u institut za zaštitu svega živog i mrtvog, na kraju i u moru, jer da ako ovako nastavimo, uskoro furešti neće imati što vidjeti ni doživjeti i di smo onda!

Nismo znali hoćemo li se smijati ili plakati kad je onaj mali iz sela došao na njihovo predavanje i pitao koje formulare bi on trebao ispuniti da ga zaštite, jer sada kada točno znamo što više ne smijemo koristiti na kopnu i moru, kad sve to zbrojimo, ispada da će umrijeti od gladi, pa su prema tome i on i njegovi u opasnosti da izumru.

Ovi se čude kako je moguće da danas još netko živi u prirodi i od prirode, vidimo da ga gledaju malo čudno, a mi, kojima je do sada bio malo čudan, odjednom smo na njegovoj strani i razumijemo da jedini brani da nam ne uzmu ono što nam je ispred nosa. Nije nam više bidan i jadan što je zadnji ostao u svome selu i malo se sramimo