Fotografije kraja

By Senko Karuza

Knjiga priča Senka Karuze Fotografije kraja snažno govori o nesigurnosti i prividima svijeta u kojem žive njezin pripovjedač i njegov čitatelj. Svijeta koji ima mjeru otoka, njegove izgubljenosti i beznađa, naslonjenosti na šutnju, ali i onoga što zaokuplja naša tijela, naše živote u istodobnoj okruženosti i otvorenosti. Boreći se s nemogućim, živeći od iznenadnih uvida i nestvarnih prizora – od djetinjstva, od nježnog i robusnog pamćenja do iščekivane sreće i uništenja – njezin autor, protagonist i lik, piše baladu o svemoći, o bijegu i povratku, o sebi i o drugome. Pripovjedački kozmos Senka Karuze građen je od uzbudljivosti lijepih rečenica i njihove prošlosti, od onoga što se voljelo i što se po putu promijenilo, izmjestilo i izgubilo. Priče o mladima i starcima, djevojkama i ženama, obitelji i drugima, o brdima i visinama, o moru i gradovima, o istini slike, govore o žudnji i bijegu, o sadašnjem i budućem… Vrijeme i hrabrost, radost, strah i sumnja, u njegovim duhovitim i bizarnim, ironičnim i veselo-tužnim pričama nude strast i melankoliju, otočku grezost i „besramnu želju za postojanjem“. Gotovo dnevnička knjiga Senka Karuze, višeznačna i dvosmislena naslova, pokazuje ono što imamo i što nam nedostaje, što smo stekli pisanjem kao našim stvarnim životom, našim stvarnim postojanjem. Mrak i svjetlost su, piše Karuza, „jedan od onih sjajnih neponovljivih trenutaka koji nas iznenada zaskoče“. Ponavljamo to kao da smo na početku uzbudljiva i neizvjesna putovanja, kao da smo rekli sve i ništa!

Miroslav Mićanović

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Apr 15, 2021
• ISBN: 9789533342856

Book preview

AUTORU

POVIJEST SVIJETA U TRI CRTE

To je jedan od onih sjajnih neponovljivih trenutaka koji nas uvijek iznenada zaskoče i izmuzu iz nas više od onoga što smo mislili da možemo dati. Uvijek se, naravno, radi o sugovorniku koji nas nadahnjuje svojom bezrazložnom prisutnošću, neopterećen uobičajenim konvencionalnim okvirima. Gola pobuda.

Tako sam neku večer uz ugašeni komin na kojem su se još samo žarili ostaci ugljena, pored gusane peke ispod koje je nedavno poslužena hobotnica u vrijeme regate, bio prisutan kao dodatno društvo dvjema prijateljicama koje su se makle da bi smotale i popušile džoint. No ubrzo, kako to obično biva, pridružio nam se jedan skiper, moj davni poznanik, s kojim sam se inače dobro družio u različitim prilikama, ali i s kojim sam ostao na ugodnoj distanci. Upitan što mislim o aktualnom političkom trenutku, i ne čini li mi se da su danas lijevi počeli izgledati kao desni, lakonski sam pokušao omalovažiti to pitanje misleći da je neprimjereno ovom trenutku, odgovarajući da je od prvobitne zajednice do današnjega suvremenog društva bilo uvijek na snazi samo jedno pitanje: tko će biti jači i tko će vladati. Onda je to kao kod životinja, komentirao je skiper. Nipošto, odgovorio sam, puno tužnije i gore, zato jer je čovjek kao biće koje može misliti u toj mučnoj povijesti uspio stvoriti sve atribute pomoću kojih bi mogao izgledati drukčiji od životinje, ali mu to nije pomoglo da se makar i za jedan milimetar približi svijetu koji stvara kao svoju nedostižnu bit. Ispada tako da su ti atributi iluzija koja je jedina ljudska kategorija podložna promjeni.

On se malo odmakne od mene, pogledom zagrli cure, sagne glavu i izbaci rogove, spreman za borbu.

OTOK SE NAPUŠTA NOĆU

VAŽNA OBAVIJEST

Otok se napušta noću. Ustajanje, umivanje, užurbanost i strah od kašnjenja. Provjeravanje torbe i džepova, osjećaj da smo nešto zaboravili, osjećaj koji ne možemo odagnati. Brzo pretrčavanje mračnih ulica, čekanje autobusa koji vozi do broda i onda čekanje u redu za kartu. I svitanje na otvorenom moru. Ceremonijal sličan velikim pothvatima.

Prije polaska ostaje još vremena za otrčati do pekare po vruće pecivo. Ta slast učinit će putovanje podnošljivijim.

Pod žutim svjetlom ulične lampe, naslonjen na dovratak svoje pekare, on stoji i puši. Lice i kosa su mu bijeli, bjelji od gustog bijelog dima koji strpljivo i s užitkom ispušta prema nebu. Moram ga dotaknuti da bih ušao. Ima li što gotovo, pitam, makar znam da ima. Ima, ima, odgovara, makar zna da znam, i pokazuje cigaretom prema unutra. Na crnim plehovima poredanim po stolovima dimi se nekoliko vrsta kruha i peciva. Pokazujem na kroasane s čokoladom, želim dva. Radnik, kojeg nikada ne viđam danju i ne znam da živi na otoku, stavlja ih u vrećicu i ja mu dajem novac.

Na palubi broda koji se sprema za isplovljavanje naslonjen na ogradu promatram uspavanu luku. Pekara sa svojim usamljenim svjetlom grije me toplinom koju ne mogu razumjeti. Kad bi bijeli čovjek, koji još uvijek puši na vratima, odlučio otputovati, svijet bi prestao postojati.

VJESNICI

Prvu jutarnju kavu obično pijem s prijateljima u malom bistrou na rivi, uvijek okrenut moru. Ne uživam, kao turisti koji su došli iz grada da uzmu kratak predah od buke i užurbanosti, u ribarima i galebovima, ili u nepomičnosti jutra. Sve je to već odavno sadržano u meni i često se zamišljam kao dio svakodnevne scenografije. Ali jutros ne mogu odlijepiti pogled, možda i pomalo napadan, od četveročlane obitelji koja sjedi za stolom ispred mene. Ni po čemu ne mogu odrediti jesu li stranci ili naši jer su svi zadubljeni u svoje ipade, ne pridajući nikakvu važnost ni piću koje stoji ispred njih, ni okolnom svijetu u čijem su središtu. Ispočetka mi se čini da je to samo još jedna tužna obitelj kojoj su internetska dostignuća oduzela riječi i komunikaciju. Oni su potpuno mirni i zagledani u svoje ekrane i nude se kao izvrstan materijal zbog ogorčenja novim tehnologijama. Pažnju privlače jedino svojim suzdržanim, ali ipak raskošnim smijehom, i tek kad ih uhvatim kako se svi u istom trenutku okreću i gledaju u istom smjeru, a zatim se brzo ponovo vrate svojim ekranima, shvatim da komuniciraju između sebe. Zaustim da nešto kažem svojem društvu o toj otuđenoj situaciji, spreman da je nazovem novom bolešću društva, ali se iznenada sjetim, tko zna zašto, jednog Pasolinijeva teksta koji se zove, ako se ne varam, Govor kose. Čini mi se da se radnja događa negdje u bivšoj Čehoslovačkoj, i opisuje dvoje dugokosih bitnika, koji sjede i šute, ali je njihova usamljena pojava dovoljna da označi dolazak vremena u kojem će zaraziti gotovo cijeli svijet. Prije negoli sam bilo što rekao, ugrizao sam usnicu do boli.

GOVOR TIJELA

Dvije prijateljice ni za koga sređene sjede na klupi pored mora i govore jedna drugoj. Ožujsko sunce navijestilo je jutro na koje svatko može računati. One nisu izašle da sjede i uživajući upijaju životne zrake. Očito je da jedna drugoj govore važne vijesti, nešto što se dogodilo možda prošle noći u jedinom opskurnom kafiću u mjestu, ili se sakriveno vuče cijelu zimu, a eto, baš sada buknulo je do vidljivosti. Mašu rukama i premještaju svoje gole mlade noge koje pokazuju nestrpljivost i važnost njihova razgovora. Mašu rukama i smiju se, pokrivaju usta i presavijaju se od smijeha, naglo se okreću jedna od druge, pogledavaju na trenutak u daljinu, prema pučini. Čovjek bi pomislio da su zamišljene. Ali to je samo varka, samo kratki predah da uhvate zrak za novi zalet.

Promatram tu scenu iz sigurne zasjede svog prozora. Desetak metara od njih stoji starac oslonjen na zid kuće, malo sagnut prema naprijed, dodatno učvršćen svojim ručno izrezbarenim štapom. Deset je sati i vrijeme je za njegovu meditaciju na toj istoj klupi. On bi sada sjedio na tom mjestu, ruke bi prvo raširio po naslonu, zatvorio oči i neko vrijeme poput kamenog kipa čekao da toplina odledi njegovo ukočeno tijelo, a zatim bi se sporo namjestio u svoj prirodni položaj fetusa, odmarajući bradu na dršci štapa. Pet minuta, koje su za njega vječnost ako je na nogama, i on lagano kreće prema klupi. Sjeda na rub koji je jedini ostao siguran od iznenadnih i naglih pokreta raspištoljenih djevojaka i gleda na drugu stranu. Djevojke na trenutak zašute, ali priča je očito na vrhuncu i ne mogu je sad prekidati. Stisnu se malo više i nastave glagoljiti, smijući se i grleći se, uskoro prebacujući noge jednu preko druge. Starac kamenog lica, koje je sada u vodoravnom položaju, lagano okrene glavu prema njihovim tijelima. Djevojke to osjete i ona njemu bliža neuspješno pokušava povući svoju kratku haljinicu prema koljenima. Očito je teritorij osvojen i one se dižu, pozdravljaju ga i odlaze obalom prema plaži, lamatajući rukama i