Krevet

By Zvonimir Majdak

Nagrada Ksaver Šandor Gjalski 1990. godine

„.. Fabijan, iskreno govoreći, nije očekivao da će sve ići tako glatko, imajući na umu krevete po hodnicima, pretrpane sobe, mjesece čekanja o kojima je govorio Majstorović. On bi bio zadovoljan i s obećanjem da će postelja, možda, biti slobodna za tjedan, dva. Nije li bez uspjeha obišao sve klinike?
Zar je i majstor nekim čudom saznao za njegovo moralno posrnuće? I on ga se kloni. Žrtvovao je svoj stol samo da ne bude viđen s profesorom Fabijanom Torbarom, hrvatskim akademskim građaninom i intelektualcem koji prodaje bolničke krevete svoje ljubavnice...
Ispočetka nije išlo glatko. Strepio je da će odmah na prvom koraku, u prvom pokušaju, biti raskrinkan. Fabijan se ustručavao pristupiti pacijentima, povesti nevezani razgovor i ispipati što ih muči. Valjalo je u mnoštvu prepoznati nemoćne, prepuštene na milost i nemilost liječnika i činovnika, kojih je izraz očaja na licu govorio da se nemaju kome obratiti. Fabijan se pojavljivao iza stupa, prikradao iz prikrajka i davao naslutiti kako ima rješenja. Osobito povjerenje iskazivali su ljudi iz provincije. Predavali su mu se u ruke. Uzimao je njihovu adresu s obećanjem da će im dopisnicom javiti kad, gdje i kojega dana da dođu u Zagreb, u bolnicu, gdje će ih čekati krevet ili mjesto u redu za specijalistički pregled...“

 

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 24, 2018
• ISBN: 9788828362340

Book preview

Zvonimir Majdak

KREVET

Impresum

Copyright © 1990 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Prolog

Profesor Fabijan zakorači preko praga u mrak ispred školske zgrade.

Krilo teških vrata polagano se sklapalo iza njega.

Kao i uvijek zastane na vrhu stubišta dajući dovoljno vremena glasu iz hodnika da ga sustigne. Ali ničiji glas nije pozivao da se vrati. Među zidovima, ispod visokih stropova, kretale su se šutljive čistačice.

Fabijan pogleda uvis. Pred njim stjerao se grad navečer. Uzalud umornim očima potraži zvijezde.

Sivi hladni pokrov razvučen preko neba.

Fabijan se zaputi prema središtu kroz slabo i škrto osvijetljene ulice. Sitne kapi, nevidljiva vlaga sipila je iz visina. Fabijan osjeti hladnoću asfalta kroz istanjene potplate cipela. Požuri, zgrči stopala da se što prije skloni s pločnika.

Trgovačke radnje već bijahu zaključane i zatamnjene. Ljudi su se opskrbili i žive zaklonjeni pročeljima koja umiru, otrovana i crna. Fabijan prođe ispred ulaza u riblji restoran pogledavši godinama nemijenjane izloške.

Bijeda mora. Stari jalovi pijesak u vitrini.

1.

U klubu profesora i nastavnika sjedio је na klupi presvučenoj plastikom. Prostorija sa šankom, u taj rani sat bez gostiju, djelovala je smirujuće. Ugodno utočište samcu koji podnosi dim i galamu lokala u kojem se sastaju ponajviše isti ljudi, ista lica.

Čekajući da mu Lujo pripremi čaj, napitak za cijelu večer, Fabijan se osvrtao po prostoriji grijući se na ustajaloj sobnoj toplini. U kutu, zaklonjena palmom, pije Goga u društvu dvojice muškaraca. Bivša Fabijanova učenica, mozak koji jednostavno nije primao činjenice iz školskoga gradiva. Između učenja i života izabrala je danonoćno dangubljenje. Emocionalno nerazvijena osoba koja se isuviše pouzdaje u tijelo. Duh i pamet ionako nitko ne traži od nje. Fabijan se sjeti Goginih golih koljena kad je, objašnjavajući gradivo, šetao između dva reda klupa. Razmaknuta, kao da se hlade. Ili se samo proračunato nudila, izlagala?

U klub uđe žena s kapom na glavi i čizmama na nogama. Zaputi se prema šanku. Šištanje pare iz aparata kojim je rukovao Lujo podsjeti Fabijana na kolodvor i zaustavljeni vlak. Žena upita a Lujo niječno zavrti glavom, onda slegne ramenima, uvuče vrat. Žena prstom načini krug u zraku, kao da obilježava prostoriju nevidljivom bojom. Lujo ispruži ruku u pravcu klupe na kojoj je sjedio Fabijan. Žena se smjesti u kutu. Skine kapu i trzajući glavom lijevo-desno rastrese kosu koja joj je dopirala do ramena.

Neugledna crnka duguljastoga mršavog lica.

Lujo položi na stolić šalicu čaja.

– Poznate ovu? – prigušeno upita Lujo.

– Vidim је prvi put.

– Traži Martina i njegovo društvo.

– Uranila je onda. Znate kada dolazi Martin!

– Rekao sam joj neka čeka ako joj se da, jel’ tako?

– Zar nema limuna?

– Odmah ću vam ga donijeti.

– Prokleto vrijeme. Opet ću se prehladiti.

– Pa ove vam cipele nisu za kišu. Imaju tanke potplate.

– Sve je danas tanko. Osobito plaća.

– A zašto ne dajete instrukcije?

– Iz materinskog jezika?! Svatko misli da zna svoj jezik, pa zašto bi onda plaćao da ga netko podučava?

Žena digne ruku u zrak. Lujo se zaputi prema njoj onim svojim pederskim korakom, izvijajući se u bokovima izbacujući stopala kao da se sprema udariti loptu koja se kotrlja prema njemu. Opipljivih dokaza za ovakvu tešku ocjenu konobarova hoda Fabijan nije posjedovao. Niti je slučajno nešto načuo o nastranosti koju mu je pripisao. Jednostavno se poveo za trenutačnim dojmom ne istražujući dublje zašto mu Lujo djeluje pederski, osobito način na koji se kreće. Možda bi se zapravo zaprepastio da ga uhvati pri izmjeni nježnosti s nekim gostom?! Oslonac na tuđe rame prilikom posluživanja, tobožnji gubitak ravnoteže. Ne, Lujo se nije služio takvim lukavštinama. Ali kretnje mu, unatoč svemu bijahu kretnje neiskrene, u najmanju ruku izvještačene osobe.

– I ja bih molila jedan čaj – čuo je glas one ženske.

Fabijan u tom glasu razazna notu ushićenosti, oduševljenja i radosti. Kao da je naručila neko skupo rijetko piće kojim će sama sebi nazdraviti na uspjehu ili dobitku. Ima ljudi koji ne preziru ni male stvari. S jednakom radošću prihvaćaju jeftine i skupocjene darove. Oči im se šire, srce zabrza kad u izlogu ugledaju neku bezveznu tricu za koju u džepu imaju dovoljno zgužvanih novčanica.

– Od čega? Imamo od lipe i šipka.

– Molila bih lipov! – gotovo usklikne žena kao da je naišla na rijetkost, napitak kojega nema u drugim lokalima.

– S limunom ili bez limuna? – povećavao je Lujo izbor mogućnosti.

– S limunom, molim vas.

Pred gostima narudžbe kojih su skromne Lujo se volio prenemagati i ponašati s osobitom, pretjeranom pažnjom, kao da ih poslužuje kavijarom i šampanjcem, hirom s bogatunskog jelovnika, luksuzom kakvoga nikad nije bilo pod krovom kluba. Nije li ovakvim vladanjem obznanjivao da mu je mjesto u nekomu elitnom lokalu a ne u dotrajalim, izlizanim, neokrečenim prostorijama kluba. No, Fabijan ga nikad nije čuo da namjerava promijeniti poslodavca. Vjerojatno je sve ovo samo igra. Ima u njoj neke nadmoći i ruganja koje osjećaju prostodušni poput ove žene...

Ta večer u klubu bijaše početak poznanstva između profesora Fabijana Torbara i liječnice Sofije Radić. Posredovao je, nehotice, Lujo. Nalazeći se na pola puta između Fabijana i Sofije, napomenuo je da je čaj bez ruma obična voda. Bacio je udicu.

– Ja zapravo najviše volim popiti šalicu mlijeka – bezazleno je reagirala žena.

– Između čaja i mlijeka draži mi je čaj – izjavi Fabijan.

Kome je uputio te riječi? Razgovara li s Lujom ili je posrednik između njega i žene koja pobožno, pažljivo pijucka čaj i sklona je razgovoru? Peder Lujo u ulozi svodnika! Pokušava spojiti dvije usamljene duše!

– Ponekad je važno da se ugrijete. Bilo s čime.

Fabijanu se ove riječi učine užasno dvosmislene i skliske. Nisu pristajale tihim, skromnim ustima iz kojih su izišle. S takvom izjavom Goga ga ne bi zbunila.

Ali ova žena, koja traži arhitekta Martina i njegovo bučno, najčešće polupijano društvo, ne doima se kao slučajna gošća spremna na očijukanje i nadmudrivanje.

– Trebat će nam topline! Svršeno je s lijepim jesenskim danima – prihvatio je Fabijan.

S kime on to konverzira: s Lujom, vlakovođom iza šanka, gospodarom pare i toplih napitaka, ili s ovom ženom izgaženih, izgrebenih čizama?

– O bit će još krasnih sunčanih dana, vidjet ćete. Jedna kiša ne znači da više nećemo šetati...!

– Ne žalim ja za sunčanim danima i lijepim vremenom – opravdavao se Fabijan. – No i sunce vam se može popeti na glavu.

– Kažu da umjetnici vole tmurne dane.

– Ja nisam umjetnik – pobuni se Fabijan.

– Ispričavam se. Slabo se razumijem u stvari srca. Poznate Martina Lipovca?

– Površno. Ovdje, u klubu, svi se manje-više poznamo...

– Vi ste ovdje često?

– Navratim poslije nastave. Osjećam se kао kod kuće. Dopustite... Fabijan Torbar.

Prsti joj bijahu vlažni od prolivenog čaja. Uzvrpoljila se kad mu je pružala ruku. Nije znala što da učini prvo: bi li ih otrla o suknju ili požurila da se rukuje ne mareći za postotak vlage na koži. Predstavila se kao liječnica Sofija Radić, školska kolegica, prijateljica iz djetinjstva Martina Lipovca. Drži da je Martin izuzetno nadaren arhitekt, jedan iz mlađe garde koji istinski i idealistički vole Zagreb, odlučni u tome da gradu vrate sve ono što je izgubio u toku poratnog divljanja, užasnog nemara prema svemu što je nosilo srednjoevropski pečat.

– Ali, Martin se isuviše zapustio – spusti glas Sofija i u njemu se osjeti tuga, zabrinutost, ali i profesionalna mirnoća.

– On i njegovo društvo piju kao da su im ovo posljednji dani! Čuo sam da se rastaje – reče Fabijan.

– Uredila sam mu da obavi preglede. Već se duže vrijeme tuži na bolove... Ne bih vas htjela zamarati s detaljima. Ali jedva sam ga dovela gore k sebi na Rebro. Nemar koji graniči sa samoubojstvom! Nalazi su katastrofalni. Morao bi odmah u bolnicu. Evo, sve to nosim sa sobom u torbi. Nigdje ga nema. Onda sam se sjetila da je pričao o ovom klubu. Mislite li da će doći? Još je rano? Kad bih barem znala hoće li doći večeras! Moram ga upozoriti na svu ozbiljnost njegovoga zdravstvenog stanja...

– Činilo mi se da s njim nešto ne valja – reče Fabijan.

Morao bi se potruditi, i pretvarati, da smisli neke izraze suosjećanja s ovom ženom koja pokazuje nesvakidašnju brigu za bližnjega. Na stranu to što su ona i Martin Lipovac djetinjstvo proveli u istoj ulici i pohađali istu školu. Nečuveno je da liječnik po gradu traži svoga bolesnika, čeka ga, gotovo u zasjedi, u klubu u koji ovaj, po pravilu, dolazi već naljoskan, razdrljen, preglasan, u pratnji mladih žena i muškaraca kojima očito ništa ne nedostaje!

Pijanac Mišo, u tridesetoj godini umirovljena žrtva rata, stane ispred Sofije i Fabijana. S uzdignutim prstom čekao je da ga opaze. Fabijan mu je zavidio. Uvijek je imao dovoljno novca za piće u klubu. Vjerojatno ga je trošio i na drugim mjestima. Postavljao je dubokoumna i općenita pitanja koja su samo uvjetno bila u vezi s nevoljama čovječanstva. Obilazio je prostoriju i želio čuti odgovor na to zašto je svijet nesavršen, zašto se ljudi ubijaju, iako je prošla tek koja godina kako su se time bavili zdušnije nego ikad u povijesti...

Budući da su ga ignorirali, Mišo obliže pomodrjele usne i zanjiše prstom, te zapita:

– Gospodine profesore, vi ste pametan i načitan čovjek. Dajte vi meni protumačite...

– Vidiš da razgovaram s gospođicom.

– Aha, tu smo! To sam i očekivao. Svi samo razgovaraju i nemaju vremena za običnog smrtnika i njegovu situaciju. Dokle ćemo samo razgovarati?! Karavana prolazi. Više ni psi ne laju. Sve je samo jedna velika pustinja... Dajte da vas poljubim, profesore!

Kad je smatrao da je izrekao nešto mudro, neku veliku istinu ili poruku dostojnu državnika, Mišo je nastojao dočepati se sugovornikove glave i poljubiti ga u čelo kao da mu tako želi olakšati teške patnje života u neznanju.

Fabijan ga spriječi dlanovima da mu se približi.

– Mišo, zaboga, svladajte se!

Mišo još nije izrekao sva svoja opažanja i spoznaje о kugli zemaljskoj i životu. Nije ga bilo lako pokolebati. Stajao je kao ukopan i prijetio propašću.

– Neki sam dan na jeziku osjetio zrnce pijeska što ga je posljednja oluja donijela iz Sahare. Nema nam spasa, profesore! Pustinja, sve će oko nas biti jedna maksijumbo pustinja! Što će biti s čovjekom? Zašto mi to ne kažete, profesore? Bit će vam žao. Nemojte biti sebični.

I da je sâm, po svoj prilici neraspoložen, jer takva je večer, vani hladno i vlažno, ne bi imao strpljenja slušati vječna pitanja o prvim znacima smaka svijeta. Uz njega sjedi žena, liječnica, ozbiljna osoba kojoj savjest nalaže da bolesnog prijatelja dovede u bolničku sobu i smjesti na krevet. Zar Mišo ne shvaća da je suvišan?

Znajući da bi se pijanac mogao razgoropaditi i razgalamiti, te privući pažnju gostiju koji su pristizali, a Fabijan je želio ostati neopažen, pogotovu što je u ženskom društvu, i pokuša se pomirljivošću riješiti Miše.

– Mišo, o tome ćemo drugom prilikom. Imao sam pet sati nastave. Umoran sam. U društvu sam sa... Shvati.

Ali Mišo je bio sposoban u svakomu i najprijaznijem odgovoru pronaći nepovoljnu, uvredljivu stranu, pa reče:

– Aha, tako. Ja da shvaćam druge! E, bogami, neću! Danas nitko nikoga ne razumije. Neću onda ni ja. Ekspres će protutnjati i neće se zaustaviti na našoj maloj stanici. Fijuuuu! Samo ćemo zuriti nemoćno u crveno svjetlo, u daljini, na posljednjem vagonu...

Fabijan raširi ruke. Mišo ovu kretnju protumači kao opasnost koja mu prijeti da silom bude odstranjen.

– Molim... Pardon! Ispričavam se, dame i gospodo. Unatoč svemu ja sam dobro odgojen dvonožac... Htio sam samo da mi protumačite. Molim, udaljavam se!

Sofiji očito Mišina točka nije išla na živce. Strpljenje i suosjećanje omogućavali su joj da prolazi kroz kudikamo osjetljivije situacije nego što je pijanac zabrinut za sudbinu svijeta. Ona je bila zabrinuta za život arhitekta Martina, svijet kojega se ruši, jer neizlječivo je bolestan.

Otpratio ju je do zaključanog haustora u Šenoinoj ulici, a prije toga platio njen i svoj čaj. Držala je da Martin neće doći te večeri u klub. Zbog obaveza u bolnici ne može ga čekati do sitnih sati. Ni Fabijanu se nije sjedilo u društvu žene s kojom ga ništa ne veže. Suhonjavo, žilavo tijelo koje ostaje neopaženo u gomili. Isposnički mršave ruke, nenjegovani nokti, uredno podrezani. Ništa ga na njoj nije privlačilo da bi proveo noć s njome, zakasnio na tramvaj za Dubravu.

Zato joj nije predložio da čeka svoga bolesnog prijatelja. Odgovaralo mu je da se rastanu.

– Moram ga hitno pronaći – rekla je zamišljeno Sofija stojeći pred haustorom.

– Ako ga sretnem, ako ga vidim, reći ću mu da vam se javi.

– Baš ste ljubazni. Budući da znate gdje radim, bilo bi mi drago da me posjetite. Ja slabo izlazim. Imam samo dvije prijateljice s kojima se sretnem povremeno...

– Vidjet ću. Idući tjedan imam nastavu dopodne.

2.

U obiteljskoj kući u zagrebačkoj Dubravi Fabijan živi u sobi iznad garaže koja je sagrađena uza sjeverni zid, u dvorištu, kad se sestra Marijana, bankovna činovnica, udala za ratnog vojnog invalida Hrvoja Ređepa.

Iako nije posjedovao automobil, niti je mario za četiri kotača, zet Hrvoje objasnio je starim Torbarima da će se ulaganje u garažu dvostruko isplatiti. Neće zjapiti prazna. Sve više građana kupuje automobile a garaže su rijetkost. Iznajmljivat će je!

Druga je korist to što će iznad nje, na istim temeljima, sazidati sobu za profesora Fabijana, te tako privremeno, dok Ređepovi ne dobiju stan od boraca, svima osigurati ne samo krov nad glavom, nego i intimni komoditet.

Najamnina za garažu ravna je prosječnoj plaći pa će njome, bez glavobolje, podmirivati troškove za hranu i struju. Tata Ignac Torbar moći će napustiti mjesto noćnog čuvara Mosta slobode...

Prošle su otad godine i godine. Tata Ignac umro je i ostavio iza sebe glas jednoga od vještijih prekupaca s Kvaternikova trga. Mama kuha, pobolijeva, tuži se na živce i nevidljive mravce u kosi na tjemenu. U garaži, аkо nije u vožnji, miruje Marijanin opel-kadet. Borački stan, trosobni, što je nikakva nadoknada za izgubljenu nogu čak iznad koljena, bračni par Ređep dobrohotno iznajmljuje za debele pare živeći i nadalje u obiteljskoj kući, u međuvremenu dograđenoj. Polovica, kad jednoga dana umre i mama, pripast će njima. S