Umrijeti u Tuškancu

By Zvonimir Majdak

„... Hrvoje nije mario za moguće posljedice. Nije strepio da će ga netko poznat vidjeti u društvu sa ženom koja nije njegova supruga i na neki način dojaviti to Renati. Činilo mu se da su u restoranu muškarci i žene također zabludjeli poput njega i Žane, neki početnici a neki već vični zabranjenim kretnjama i istupima. Restoran je utočište i skrovište brakolomnim parovima. I svi se osjećaju divno! Čuje se smijeh. Konobari ih prijateljski obilaze i dvore, kao da i oni sudjeluju i podržavaju preljube. Ovo je neki drugi svijet, svijet ljubavnika, na koji svakidašnjica nema utjecaja. Svijet strasti i osjećaja.
Da bi se u zabranjenom voću uživalo, potrebna je lakomislenost, neopreznost i posvemašnja opuštenost. Hrvoje to još nije okusio. Ne da nije imao hrabrosti. Ne! Činilo mu se da za takve prekršaje i užitke od kojih se sastoje on osobno više nema volje, snage, želje. Mislio je da se sve žestoko i vatreno u njemu s vremenom ugasilo. Pepeo. Pepeo koji se manifestira kao sjedine...“

 

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 30, 2018
• ISBN: 9788828365839

Book preview

TUŠKANCU

1.

Ni poslije deset sati Hrvoje Knez nije se osjećao sasvim zdrav. Najradije bi legao na pod. Umor u udovima. Kao da mu je netko noću ušio hrpu kamenja u udove, mišiće, vrat. Šumilo mu je u glavi. Vjerojatno prokleti tlak. Dao je riječ da ga neće mjeriti i tako poludjeti!

A možda se osjeća slabo zato što sve odlazi dovraga?

Gledao je kroz prozor na odvratno prljavo dvorište unutar bloka kuća kad je zazvonio telefon.

Voli telefon kad ne priopćava loše vijesti.

– Hrvoje, ti si?

Renata nikad ni u što nije sigurna. Takva je oduvijek i možda je to jedan od razloga zašto su se rastali. Cijeli život posvetiti oprezu i provjerama...

– Da, ja sam, tko bi bio?

– Ne moraš odmah vikati!

– Dobro. Ispričavam se. Kajem se. Neću više...

– Prestani... Jesi li razgovarao s onim čovjekom?

– Kojim čovjekom?

– Onim koji ti je obećao da će zaposliti Sandru, zaboga!

Za divno čudo, u glavi se razbistrilo. Šum, pištanje pare, izgubilo se u daljini. Lokomotiva juri prema sljedećoj stanici. On je na maloj postaji ispod platana. Široka tišina ravnice, svježi povjetarac s rijeke koja se ljeska između vrba.

– Baš sam te htio nazvati – slaže Hrvoje.

– Pa zašto nisi!

– Ne osjećam se dobro. Čekao sam da dođem k sebi...

– Ha, tko se danas osjeća dobro? Dakle, što kaže taj tip?

– Kaže da radi na tome i da ga ne nazivam, to kaže! Obećao je. Ne mogu ga silovati.

– Možda očekuje lovu – uzdahne Renata.

Hrvoje u sebi prevede taj uzdah: očekuje lovu koju ti, dragi moj Hrvoje, nemaš. Nisi je zaradio. Nisi se potkožio na vrijeme. Nisi gledao oko sebe. Da si gledao, vidio bi da drugi ne gube vrijeme nego se osiguravaju za crne dane. Da imaš novac, ponudio bi ga tome čovjeku i on bi našao Sandri zaposlenje.

– Nije on jedan od tih – reče Hrvoje. – Čini mi uslugu. Radio je godinama vani, u Iranu, Alžiru, što ja znam gdje sve nije, i lova ga u ovom slučaju ne zanima.

– Je li, molim te?! Ne zanima ga lova. Fenomenalno! Treba ga pokazati na televiziji. Čista rijetkost! Hrvoje, ja više ne znam što ću sa Sandrom. Ona se mora zaposliti ili ću ja poludjeti.

– Kad gospođica nije htjela studirati...

– To smo raspravili i o tome ne želim čuti ni riječi! Da si je ti prišarafio, ona bi sjela i studirala. Ali ti imaš svoje teorije... Ne sputavati je... Ne naturivati joj... Neka sama odluči i izabere... Da poslije ne bi nas proklinjala, jer prisilili smo je za poziv koji mrzi... Eto, sad imaš, to jest, ja imam doma dvadesetogodišnju djevojku bez ijednog ispita, koju ama baš ništa ne zanima, koja dva dana u tjednu živi od jabuka, a onda tri dana zaredom peče kolače i šopa se njima...

– Renata, zar se nismo dogovorili da joj nećemo nuditi svoje ideale, ni gole ni u celofanu? Imali smo toliko poučnih primjera. Irenin sin... Ona mala koja se ubila...

– Lako je tebi mudrovati, ali ja je svaki dan gledam od jutra do mraka! Napokon, to o zaposlenju njezina je ideja. I daj nešto učini već jednom! Nije taj tip valjda jedini čovjek s kojim si razgovarao o Sandri...

– Dobro, javit ću ti čim bude nešto konkretno.

Razgovor sa ženom, nekad voljenom ženom, s kojom si živio više od dvadeset godina. Poslije dvadeset godina nju brine i zanima jedino Sandrino zaposlenje. A to što će on, možda, uskoro na ulicu, s radnom knjižicom u džepu, na biro rada ili kamo se to već ide, to nju ne zanima... Pa nije on svemoćan! Danas nekome naći zaposlenje... Dok tisuće otpuštaju. I to ne bezvezno pomoćnu radnu snagu, nekvalificirane, bez iskustva, nego inženjere, ljude kojima nedostaje nekoliko godina do mirovine!

Dangubio je u bistrou Meč u društvu Pepija Kopuna koji je u biznisu sa satelitskom tehnikom, antenama i slično, kad im je prišao elegantno odjeven muškarac u finome čistom kišnom ogrtaču. Ispalo je da su on i Pepi stari prijatelji iz školskih klupa, ondje iz neke gimnazije, Pete ili Četvrte, i da se neko vrijeme nisu viđali. Objašnjenje? Taj u nadnaravno čistome kišnom ogrtaču, gospodin Rikard Pintar, tek se vratio u domovinu poslije desetak godina službovanja na različitim stranama svijeta. Nije ulazio u pojedinosti, ali Hrvoje je zapamtio zemljopisne pojmove kao što su Venezuela, Paragvaj, Borneo...

Gospodin Rikard ponudio ih je pićem.

– I tako si ti sad opet doma – žmirnuo je okicama već nacvrckani Pepi Kopun.

– Čuj, ja sam svoje odgudio. Mene politika ne zanima. Za onoga tko hoće delati, posla se uvijek nađe.

– A gdje sad kopaš? – zanimalo je Pepija.

– Savjetnik sam generalnog direktora Adlera. Poznaš Gezu Sikića? Onoga što je bio u Zagrebačkoj banci. Sad je generalni Adlera. Pitao me hoću li raditi za njih. Hoću, rekao sam, zašto ne! Ali ja ti nisam uredski crvić. Ja ti neću skupljati prašinu i derati rukave na pisaćem stolu. Nađem posao, donesem posao, i ne pitajte me za radno vrijeme! Zar to nije fer?!

Hrvoju, čovjeku pred otkazom, razvedenome, poljuljanome, taj se aranžman činio idealnim.

– Ja se ne dam zajebavati od pedera! – pridodao je čvrstim glasom gospodin Rikard.

– Pun ih je svijet – bilo je mišljenje Pepija Kopuna.

– U džepu imam predugovor za posao od dvadeset milijuna dolara – lupi se po džepu gospodin Rikard.

– Ti boga! – raskolači oči Pepi.

– Elektronska oprema za željezničku signalizaciju... Bio sam u Parizu i sve sredio. Hoćete, dečki... dobro. Nećete... opet dobro! Onda si nađite nekoga drugoga. Taj vam neće dospjeti ni do treće tajnice Dženeral dajnemiksa. Kužite?

Hrvoja se gospodin Rikard uvelike dojmio. Nije si mogao pomoći. Kradomice je buljio u rukave njegova savršeno čistoga kišnog ogrtača. To su dijelovi koji se najprije zaprljaju. U toku jednog dana ako se smucate po bifeima i proživite nekoliko sati naslonjeni na vlažnu ploču šanka.

Ali gospodin Rikard nije se naslanjao na šank! Držao se na odstojanju, kao pravi gospodin. Vjerojatno kišni ogrtač nosi na kemijsko čišćenje jedanput na godinu, tužno je u sebi razmišljao Hrvoje sjetivši se svoga otrcanoga, izblijedjelog ogrtača.

– Ja ne znam što su to zatvorena vrata – čuo je Rikarda.

– Riki – zaleti se naglo Pepi – onda bi mogao pomoći ovome mom frendu. Trebalo bi mu negdje zaposliti kćer.

– Pa zaposlit ćemo je – reče Rikard tako hladnokrvno i ravnodušno kao da je to najobičnija stvar u današnjem svijetu.

– Maloj se ne studira. Nek proba kaj znači šljakati – pojasni Pepi umjesto Hrvoja Sandrin odnos prema učenju i znanju.

– Zasto ne. Upravo sam zaposlio u privatnom dućanu kćer Marka Buzeka, pomoćnika ministra... No, nije važno! Klinka također prezire studiranje. „Оkеј, kažem. „Bumo te zaposlili. Sad plazi jezik od jutra do navečer. Crknuta dođe doma. Ni na pamet joj ne pada da u deset navečer ide u disko ili s klapom. „Sad radiš, sad zarađuješ, sad vidiš kako je to", rekao sam joj. A vaša bi kći nešto specifično? – upita gospodin Rikard Hrvoja koji je pomno slušao.

– Ima srednju školu, jezičnu, ekonomskog smjera. Engleski i njemački perfektno. Ha, ona bi nešto dinamično. Da ne mora osam sati sjediti u uredu.

Hrvoje je očekivao da će gospodin Rikard reći da je takvo radno mjesto teško pronaći i da nije vrijeme kad se bira, jer otkazi pljušte na sve strane.

Rikard se nije dao smesti Sandrinim željama.

– Namjestit ćemo je. Ispunit ćemo joj želje. Dobro će zarađivati. Ali će se i nadelati!

– Eto, vidiš, stvar smo riješili – lupi Pepi po ramenu Hrvoja, koji pomisli da ipak nije stopostotni baksuz.

Odmah sutra telefonirat će Renati iz ureda i smiriti je. Kad su se rastavljali, nije preuzeo obavezu da će se brinuti i o Sandrinu zaposlenju. No sa zadovoljstvom će joj priopćiti da je i to riješio. A dalje nije njegova briga!

– Znam te današnje mlade ljude – sa smiješkom dobroćudnog psihijatra na usnama poče svoju priču gospodin Rikard. Pa svi smo mi jednom bili mladi i željni života! Znate, moj stari nije imao pojma da sam ja apsolvent na pravu. Mislio je da sam ja još negdje na drugoj, trećoj godini! Hoću reći, nisam gubio vrijeme. Nisam ga moljakao za džeparac. Prijepodne sam istovarivao drva iz vagona kod Hajncelove ulice i zarađivao lovu dok su prijatelji spavali do deset, jedanaest. Ruke su mi bile ranjave i žuljevite. Nije onda bilo rukavica. Kakve rukavice i zaštitna oprema! Uvijek sam imao love. Pitali su se odakle mi. Kad sam staroga pozvao na gemišt, on se prekrižio! Sin da njemu plaća piće. To mu nije išlo u glavu! Hoću reći, ništa nisam dobio na tanjuru i zabadava...

Zakopčan, čist, ozbiljna izraza lica, krasno vezane kravate u čvor nepoznat Hrvoju, gospodin Rikard ostavio ih je u Meču rekavši da je zaposlenje Sandre gotova stvar. Dao je Hrvoju posjetnicu na kojoj je sve pisalo, ali upozorio ga je da ne zove, da ga ne ganja i pritišće, jer ono što obeća, to je kao Sveto pismo! Kad sve sredi, on će se javiti.

Hrvoje je poštivao ovaj zahtjev.

Samo je jedanput nazvao broj s posjetnice. Telefon je dugo zvonio i nitko se nije javljao. Onda je nečija ruka digla slušalicu. Ženski glas, zadihan, kao da je osoba trčala dugačkim hodnikom.

– Molio bih gospodina Rikarda – reče Hrvoje spreman da spusti slušalicu ako ženska kaže da mu ga predaje, da prespaja.

Ali oprez bijaše suvišan.

– Gospodin Rikard je u Beogradu. Imate poruku?

– Ne, hvala.

– Da zapišem tko je zvao?

– Ne treba. Javit ću se za koji dan...

Nije bilo druge nego strpljivo čekati i ponašati se po pravilima koja je nametnuo gospodin Rikard.

Renati je, dakako, nešto teže bilo objasniti. Dva je dana mirovala i živjela valjda u uvjerenju da će se treći dan Sandra zaposliti. Kad joj Hrvoje nije javio tu povoljnu vijest, stala mu je prigovarati da ne misli na malu nego na svoje kurve...

Prije svega ovo se odnosilo na Žanu Lovrak.

Kobna strast za Žanom Lovrak, kolegicom s posla, udanom, majkom dvoje male djece, obuzela ga je nenadano i sasvim neobjašnjivo, jer Žana nije bila njegov tip ženske zbog koje bi počinio gluposti i, na kraju, poslije nekog vremena koje će proći u optuživanju i mrcvarenju, uzrokovati raspad braka.

Marcel, kreten s prvog kata njihove poslovne zgrade, dobio je na sportskoj prognozi svotu od koje se čovjeku zavrti u glavi, pa ih je nekolicinu pozvao na piće u taj isti Meč, ali u ono doba lokal je bio uređen s više linoleuma i općenito plastike nego što je danas. Nije to promjena ukusa vlasnika nego vjerojatno više love u njegovu džepu, koja ga je nagnala da lokal obnovi u nekakvu rustikalnom stilu. Uglavnom, sve od drveta. Možda je i čaše trebao naručiti kod nekog špenglera.

Među pozvanima našla se i Žana, tad tajnica starog Gotliba, mahera za vanjske poslove.

Hrvoje ju je, dakako, poznavao, pozdravljao, nekoliko puta u prolazu upitao „kako ste?" ne očekujući dubokomislen odgovor, kao što takvo nije bilo ni to vječno otrcano pitanje kоје pametnom čovjeku ne bi smjelo sići s usana.

Žana bijaše neatraktivna smeđokosa službenica, tajnica neupadljive vanjštine; koja kao da odgovara ćudorednomu i škrtom Gotlibu, skupljaču love bez potomaka, koji sa suprugom svake nedjelje ruča u Gradskom podrumu, a potom, podruku, veoma usklađena koraka šeću Zrinjevcem do Esplanade i ondje piju kavu i šute.

Ne samo da je bila neupadljiva, bez grudi, mršava, neishranjena i bljedunjava, nego je Žana još i potencirala to svoje sivilo i prosječnost odijevajući se u krpice kupljene na rasprodaji ili u trgovini u koju ne zalaze ni kumice kad se s praznim košarama vraćaju s tržnice Dolac.

Velika većina kolegica, čak i one s mizernom plaćom, odijevala se i lickala iznad svojih stvarnih mogućnosti, što je uvijek misterij, kad se čini da jedva vežu kraj s krajem! Nisu se odijevale u svilu i kadifu, ali garderoba je bila vrijedna poštovanja. Znale su se nositi i od jeftinih stvarčica stvoriti ansambl u kojemu su se isticale njihove draži ili skrivali nedostaci. Ne jedanput Hrvoje se uhvatio da mu ruka protiv njegove volje ide u pravcu stražnjice sapete u crvenu ili modru suknju koja se penje stubama ispred njega...

Žana nije znala ni hodati tako da bi muškarca upozorila na svoju pojavu. Dapače, sve što bi se moglo protumačiti kao izazovno i dvosmisleno u nje je bilo sasvim zapušteno i pritajeno. Sve je u nje bilo uvučeno da ne bi izazvalo pažnju i primamilo mužjaka da nasrne.

Začudio se stoga kad ju je vidio među pozvanima na piće u Meč. Tko zna, pomisli, možda je kurviš Marcel potajno ševi? Najveća svetica Agneza dopustila je da kurir Mato obavi to s njom za vrijeme gableca na pisaćem stolu! Hrvoje bijaše svojedobno zgranut pričicama o tipkačici Višnji. Nije gledao na svijet s te strane, svijet koitusa i bluda. Brinuo je svoje brige. Supruga Renata zadovoljavala je svu njegovu pohotu. Nije imao potrebe da cijedi snagu izvan bračnih okova. Vjerovao je zato da je cijeli svijet tako skroman i monogaman.

Ali Marcel, razmetljiv i pun sebe zbog love koju je dobio na prognozi, uopće nije obraćao pažnju na Žanu Lovrak ni kad je jedno piće na koje ih je pozvao slijedilo još nekoliko rundi i kad su i ostali počeli naručivati, jer nije im se išlo kući i jer je baš počinjala gužva u tramvajima...

Hrvoje se nenamjernim izmjenama za šankom, jer neki su se premještali, odlazili u klozet, vraćali i zauzimali druge pozicije, našao laktom uz lakat sa Žanom. Pijuckala je sok od naranče.

– Antialkoholičarka? – pokazao je rukom na sok.

– Kad popijem nešto oštro, moram odmah jesti. Inače padam u komu i znojim se – odvratila je Žana.

Hrvoje bijaše ugodno iznenađen odgovorom.

Žena kojoj se prigovara da ne pije najčešče drži da je njezin sugovornik ili pratilac namjerava opiti i potom obljubiti. „Vi biste me napili da vam budem lakši plijen!", koliko je puta čuo iz napućenih ustašca.

– Pa mogli bismo nešto pojesti... Obožavam bakalar. Pozivam vas. Vi izaberite. Znate da riblji restoran iza ugla uopće nije bezobrazno skup – u jednom dahu izgovorio je Hrvoje.

Kad je posljednji put pozvao u restoran neku ženu? Nadao se da uza se ima dovoljno novca. No, nije vjerovao da će Žana Lovrak pristati otprve. Zašto bi pristala? Ali nikad ne znaš hoće li neka žena pristati ili te prezreti.

Žana ga je pogledala iskosa muljajući sok u čaši, u visini svojih tankih, ispijenih usana.

Možda je baš tad naslutio suhu vatru, strastvenost koja je neprestance prigušena i zatomljena.

– Vi to ozbiljno?

– Ne razbacujem se pozivima – patetično će Hrvoje jedva skrivajući uzbuđenje zbog mogućeg raspleta.

– Iziđite prvi. Pričekajte me pred ulazom.

– Nitko neće opaziti da nas nema – promrmljao je urotnički osjećajući da se počinje stvarati jedna tajna veza.

Najprije je otišao u klozet. Društvo za šankom, već omamljeno tko zna kojom rundom (u međuvremenu Marcel se izgubio, sretni dobitnik!), galamilo je i bilo dovoljno sebi. Glave uvučene u ramena da bude što manje uočljiv, Hrvoje se domogne vrata i stupi na pločnik ranog popodneva...

Ponesen nesvakidašnjim tokom zbivanja, Hrvoje uopće nije razbijao glavu kako će Renati objasniti zakašnjeli povratak kući iz ureda. Osjećaj da kroči zabranjenom stazom sasvim ga je obuzeo! Šetkao je ispred ulaza u restoran. Pića koja je popio još su ga držala. Jedino je na sljepoočnicama osjetio sasušene kapljice znoja. Poluoblačno nebo. Kolone starih isluženih automobila na ulicama Zagreba. Činovnici su napuštali urede i kretali se prema tramvajskim i autobusnim stajalištima. Bio je jedan od njih, utopljen u mnoštvu. Ali ne danas! Usudio se iskočiti iz kolotečine. Napeto čeka Žanu Lovrak.

Pretvarao se da gleda u stranu, a ispod oka motrio je ženu srednjih godina koja hoda pločnikom i također se pretvara da je zaokupljena tko zna kakvim poštenim mislima, mislima kućanice i majke, a zapravo se odlučila na korak bezuman i grešan.

– Je li bilo lagano? – upitao je Hrvoje.

– Svi su naljoskani. Nitko nije opazio kad sam nestala – odgovorila je veselo Žana, očito sretna što ju je izbavio moguće pratnje nekoga kolege.

Restoran je bio gotovo popunjen gostima, pa je na vratima veće od dviju dvorane Hrvoje zastao i grozničavim pogledom tražio nezauzet stol. Sad kad je pustolovina počela, zaista bi bilo banalno i neinventivno od sudbine da ga na putu prema cilju (a koji je to cilj?) spriječi popunjeni restoran.

Konobari su hitali između stolova i kuhinje ne mareći za novopridošli par. Pred većinom gostiju bijahu tanjuri s ostacima jela. Namjerava li itko ustati i poći prema izlazu?!

Hrvoje bijaše spreman i platiti konobaru, iako nije u tome bio izvježban, iskusan i ležeran.

– Koliko vas ima? – upita konobarica.

– Dvoje.

– Izvolite za mnom.

Smjestila ih je za stol za šestoro. Na drugome kraju dva su razdrljena, nabrekla, crvena muškarca izgubljeno sjedila i šutke pila. Pogledali su Žanu kao što bi pogledali svaku ženu koja će sjesti za stol, bez osobita zanimanja i znatiželje, ocijenivši je ocvalom