Glumica (Penelopini zapisi)

By Dubravka Crnojević-Carić

Ovu sam knjigu zapisivala godinama. Desetak godina, točnije. Fragmenti su se slagali malo po malo, baš kao i životni mozaik, bez moje ratiom kontrolirane volje. Sve do završnih, “arhitektonskih” radova. Mogla bih ih nazvati svojevrsnim simptomima unutarnje prinude, koji su silazili u riječi tijekom nekih unutarnjih lomova ili premošćenja, zacjeljivanja rana.
Na nekom racionalnom planu, nadala sam se kako ću se ovih sadržaja osloboditi tako što ću ih sačuvati, sahraniti u rečenicu, priču, roman.
Između pripovijedanja i življenja za mene nema jasne granice: nekad su mi tek zapisane rečenice pomagale pojasniti iskustvo kroz koje sam silom prilika prošla, ponekad bi one bivale iskustvom koje mi je omogućavalo povezati mitsku građu sa životima koje živimo.
Vjerujem, naime, da mitovi, romani, dramski likovi, probijaju mayu, prokazuju lilu, govore nam istinu o našim životima, o tome što je to što nam se u svakodnevici zbiva. Možda je naš “realni” život samo simptom igre, lile. I možda ću tek povezivanjem tih raznih svjetova, shvatiti ono što bih trebala znati. Možda se tomu samo nadam…
U svakom slučaju, pisala sam o svojim obiteljima. Da ih zadržim. Negdje.

(Dubravka Crnojević-Carić)


Dubravka Crnojević-Carić (1961) diplomirala je glumu na Akademiji za kazalište, film i TV Sveučilišta u Zagrebu (1985. godine u klasi prof. Joška Juvančića), a na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (1989) završila je studij hrvatskog jezika i književnosti. Magistrirala je filologiju te doktorirala znanost o umjetnosti (mentor dr. sc. Vladimir Biti) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu bila je niz godina asistenticom na predmetu Gluma, a potom predaje kolegije Književnost i Svjetska književnost. Godine 2006. postaje stalnom zaposlenicom na odsjeku Dramaturgija, s predmetom Povijest kazališta i drame. Predavala je kao vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu u Osijeku te na Ženskim studijima u Zagrebu. Trenutačno predaje i na Poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U stalnom je glumačkom angažmanu bila od 1985. do 1992, prvo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, a potom u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, odigravši šezdesetak velikih i glavnih uloga (Klitemnestra, Saloma, Judita, Elizabeta Bam, Dona Elvira, Columbina, Momina i dr.). Radila je i na filmu, televiziji i radiju. Bila je voditeljica i scenaristica na Hrvatskoj televiziji (znanstveno-obrazovni program: serija Velikani hrvatske znanosti). Od 1995. godine pa do danas režirala je petnaestak kazališnih komada, koje je mahom i samostalno dramatizirala. Dobitnica je nekoliko nagrada za umjetnički rad (područje glume, ali i režije). Objavila je tri knjige: Gluma i identitet (2008), Melankolija i smijeh na hrvatskoj pozornici (2012) i Glumica (Penelopini zapisi) (2013).

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 9, 2019
• ISBN: 9789533342399

Book preview

mojima

SEKRET ILI TAJNA

Penelopino tkanje, dovršeno danju, a rasparano noću, simbolizira životni ritam, povezano je uz u-dah i iz-dah, dan i noć.

Obredno je tkanje srodno sa samoćom, jer ga sudjelovanje u kozmičkom tkanju čini opasnim i nalaže tajnovitost.

TRI SMRTI

Prva je bila smrt djevojke: moje majke. Umrla je mirno, mekano, s lakoćom. Na onaj dan u mjesecu na koji je i rođena. Nježno spram drugih. Ta je smrt sva bila u brojkama, označena redom kozmosa. Iz nje se moglo čitati skrivena pravila i donositi najnevjerojatnije zaključke. Moglo ju se domišljati, uvijek ponovo promišljati, prepoznavati upisane znakove.

Umrla je djevojka koja je toga dana imala šezdeset šest godina. I osam mjeseci.

Umrla je 12. 11. Kao i, davno prije, njezina majka.

Moja baka.

Druga je bila smrt muškarca.

Voljela sam ga. Mahnuo mi je posljednji put kroz prozor Intenzivne njege. Moje malo dijete koje je tamo ostalo samo. Više ga nisam mogla držati za ruku. Posljednji put kad sam ga vidjela pri svijesti, mahao mi je svojom nježnom, ukočenom ručicom.

Danas su oprali Odisejeve hlače. Svijetlosivu trenirku koja je visjela u kutu kupaonice. Tu sam poludjela i zajecala žestoko, ukrali su mi ga.

Imam mamin miris, skriven duboko u ormaru, u jednoj nepretencioznoj bijeloj najlonskoj vrećici, u vrećici u kojoj je žuto-narančasta torbica na cvjetiće, u torbici su svijetloplave vezene čarapice, u kojima je umirala, i njezine gaćice, bijele, pamučne, s laganim mirisom mokraće, nekoliko kapljica koje je ispustila puštajući dušu, ali njegov su mi miris ukrali.

Kad god bih išla prema vratima kupaonice, praveći se nezainteresiranom i nesvjesnom onog što se zbiva, osjetila bih taj vonj, svoga mužjaka, svoga ljubavnika i zaljubljenika. Umro je, spremila sam njegove stvari i glumila da ne znam za tu oazu mirisa. Kao slučajno zaboravila sam te hlače. Isto tako usput, kao slučajno, one su me podržavale i mirisom govorile: Još sam tu, osjećaš? A onom što osjećaš tome vjeruješ, zapamti...

Taj me miris vraćao istovremeno u različite prostore: u doba prvih susreta – travanj, vrućina, Osijek, rad na predstavi, Goldoni, mali ali luksuzan potkrovni stančić, čarna noć i bilo tilo, moja vilo, kako je govorio ljubeći me.

Dubrovnik i porod: mali dječak pun mirisa mlijeka i drugi, koji ga drži u naručju zbunjen i radostan, opet potkrovlje, ovog puta prostrano, toplo, naše, s pogledom na Lovrijenac, tri glave koje izranjaju iz mora, čuvaju Pile... Taj drugi dječak oko sebe širi ovaj miris kad god je uzbuđen, a sad su mi ga oprali, izbrisali... Pravim se da je sve u redu.

Samo su mi pomagali, na brzinu, dok me nije bilo, spremiti stan.

Miris i dodir. Promjenjivi, nepripitomljivi.

Dodira nema, a sad ni mirisa. Osim u mojim nozdrvama. Ponekad dođe, u snu, ili tijekom dana. Miris je trenutak, miris nosi životne sokove u sebi.

... Ne znam više tko sam. Gađenje navire. Gađenje prema sebi koja se želim uobličiti u rečenice, koja ne živim, već opet stavljam maske.

Treća je bila smrt olakšanja. Cijelu sam noć provela uz njega. Držala sam mu ruku na glavi i slušala kako hropće. Govorila sam: Dobar si bio, tata, učinio si sve što si mogao. A onda sam otišla.

Došla sam ponovo ujutro, bio je već mrtav, ali topao. Držala sam ga za ruku, toplu, mesnatu, koju sam nekada s gađenjem znala odgurnuti.

Uvijek mi je smetala ruka moga oca, a sada sam znala da odlazi iz mojega života. Ta je ruka nosila puno ljubavi prema meni, bila je topla i nabuhla od želje za pažnjom i nježnošću. Gdje je i kada nastao taj lom? Gdje sam tu ruku osjetila kao uljeza, kao nešto što me želi kontrolirati i što me nekako čudno dodiruje? Ruka moje majke bila je nježan izvor ugode i osjećaja sigurnosti, no ruka moga oca za mene je uvijek predstavljala nekakav atak. Izazivala je čudan osjećaj u nosnicama, činilo se da se sama osjeća strancem, pa sam je i ja takvom doživljavala. A sada mi se činilo da sam toliko vremena potrošila uzalud, ta mi je ruka sigurno nosila neke lijepe poruke. Znala sam je otprije, izranjala je iz bivših života i smiješila se. Uvijek u čežnji za mnom, i mojom toplinom. A ja, eto, bježim i nestajem i ne želim vidjeti i shvatiti odakle ta mučnina i taj bijeg.

Sada sam plakala za njom, za njezinim dodirom, za preklinjanjem tog dječaka za malo pažnje i nježnosti.

Bio je toliko dosadan u svojoj želji da ga se cijeni i voli, gotovo kao i ja. Prepoznajem sebe u njemu i svaki put molim Boga da drugi ne primijete koliki sam diktator. Diktator koji žudi za ljubavlju. Ljubavlju s velikim Lj. I dotakla me je, nakratko, takva ljubav za kojom žudimo kada je ruka jednog muškarca taknula moje tjeme... i shvatila sam da ove drame, koje čitam i radim godinama, ne govore u metaforama. Shvatila sam da je metafora izašla iz istine i htjela sam sva postati istinom, ostvariti San.

Moj je otac imao velike, čiste snove, to sam uvijek osjećala, a imao je i čudnu životnu lijenost. Bilo mu je lijeno radovati se. Kao poticaj mu je trebalo društvo, ili posao, ili pak (njegova) Žena. Tako sam dobro to shvaćala. Tako evidentno moraš prestati biti lijen ako se želiš radovati životu.

GLUMICA

Otišla je u glumice zato što je željela svjesno ne znati tko je.

Imala je problema s identitetom. Gluma je jedno od zanimanja za one koji se ne žele odlučiti, mislila je. A žele živjeti, intenzivno, u Sada.

***

Sjedi ovdje! Želiš ovo postati? – otac je bacio na stol fotografije polugolih starleta.

Ona je šutjela. Grop u grlu, šum u ušim, a i strah. Stid. Od nje su očekivali da postane liječnica ili arhitektica, nikako glumica.

Odgovori: Znaš li ti kakav je to život, znaš li? – tata je uvijek preskakao grube riječi, možda je baš zbog toga bilo još teže.

Dvomjesečna šutnja.

Ocu se očito nikako nije sviđala pozicija žene u teatru.

***

Belot je, pored glume, postao njezina velika ljubav: ništa ljepše nego, nakon naporne probe, sjesti iza pozornice s ljudima iz tehnike ili orkestra i kartati, svađati se. Ili kibicirati, ako već ne ide drugačije.

Zavodila je. Svojim drskošću, osjetljivošću, otporom, ali je ipak zavodila. Potreba da ju potvrde, prihvate, priznaju počela je prevladavati unutar njezinog bića. Obožavala je taj intenzitet, ta raspuknuća, brzu promjenu unutarnjih perspektiva, uživala u potresima koji smiju biti vidljivi. Dakle sve je, čini se, funkcioniralo, i to vrlo uspješno. No ona je sama, naglo, detektirala vrlo krhko unutarnje stanje, shvatila kako nužno mora pronaći nešto što će joj pomoći da umakne vlastitoj osjetljivosti, barem nakratko, tijekom dana. Rad je podrazumijevao intenzivne šetnje unutar sebe, ulaske u razne sobe, ali oslonca, izvora, nigdje nije bilo.